REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2073/2025-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja NO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. kolovoza 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 28. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 18. listopada 2019.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 11.878,68 eura za zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.475,47 eura sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.475,47 eura od 7. lipnja 2019. do 27. srpnja 2026.

IV Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 29. studenog 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Ističe da je čl. 2. i 7. ugovorena kamatna stopa od 4,30% godišnje koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika. Također ističe da je čl. 1. 7. tog ugovora ugovorena obveza tužitelja vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Ističe da su te odredbe ništave te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužbenim zahtjevom iz tužbe po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi traži isplatu iznosa od 5.972,53 eura sa zateznim kamatama od 29. studenog 2005. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik i do zaključenja prethodnog postupka osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te osnovu i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 7. lipnja 2014. Tuženik nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran jer su stranke 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit s EUR valutnom klauzulom te da su sve uplate tužitelja (i s osnove povišenja kamatne stope i tečaja) uzete u obzir prilikom izrade konverzije te da su uračunate u otplatu usporednog kredita u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Ističe da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju te da je između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu. Ističe da sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti, jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose na zakonom propisan način. Ističe da je tuženik tužitelju dostavio izračun konverzije, a da tužitelj nije morao prihvatiti ponudu ako mu nije odgovarala. Ističe da su stranke sklapanjem dodatka ugovoru trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te da su konverzijom posljedice ništetne odredbe uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju traži i povrat stečenog bez osnove. Ističe i da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamate stope za EUR kredite. Također ističe da sukladno čl. 19.c. st. 1. t. 5. treća alineja ZIDZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku već je njih snosio potrošač. Ističe da tužitelj nema pravo na vraćanje stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate jer je odabrao izjednačiti se u pravnom položaju s dužnikom u eurskom kreditu te ne postoji pravna osnova (koja je njegovom voljom izgubila svaki pravni učinak) koju je imao po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu. Ističe i da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Ukoliko sud odredi izvođenje financijskog vještačenje predlaže uzeti u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom konverzije u iznosu od 1.231,13 kn kao i negativne tečajne razlike. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U podnesku od 18. listopada 2019. tužitelj dodatno ističe i zahtjev za isplatu iznosa od 58.605,52 kn (7.778,29 eura) s pripadajućim zateznim kamatama. Taj zahtjev temelji na tvrdnjama da je, s obzirom na ništavost valutne klauzule u CHF, tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije zbog rasta tečaja iznos od 26.807,83 kn (3.558,01 eura). Također navodi da je na dan konverzije nezakonito obračunat iznos preostale glavnice (prema tečaju CHF spram kune na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula), ukupno iznos od 160.846,79 kn sa zateznim kamatama, što umanjeno za otpis preostale glavnice u iznosu od 129.049,10 kn iznosi 31.797,69 kn (4.220,28 eura). Prema tome, u tom podnesku ističe zahtjev za isplatu iznosa od 3.558,01 eura po osnovi promjene tečaja te iznosa od 4.220,28 eura po osnovi manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Tuženik se u podnesku od 7. svibnja 2025. tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz podneska od 18. listopada 2019. te istaknuo prigovor zastare.

5. Tužitelj je doista preinačio tužbu u podnesku od 18. listopada 2019., ističući drugi zahtjev uz postojeći. Sukladno čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Po ocjeni ovog suda dopuštenje preinake tužbe svrsishodno je za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud, unatoč protivljenju tuženika, na temelju čl. 190. st. 3. ZPP dopustio tu preinaku te je odlučeno kao u izreci rješenja. O prigovoru zastare na preinačeni dio bit će riječi u kasnijem dijelu obrazloženja.

6. Tužitelj u podnesku od 23. travnja 2026. uređuje tužbeni zahtjev na način da:

- po osnovi rasta kamatne stope od sklapanja ugovora o kreditu do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.) isplatu iznosa od 2.949,01 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- po osnovi rasta tečaja od sklapanja ugovora o kreditu do obračunskog datuma konverzije isplatu iznosa od 5.234,51 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- po osnovi zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. traži isplatu iznosa od 3.475,47 eura

- po osnovi razlike glavnice na dan obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.) isplatu iznosa od 3.695,16 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

7. Tužitelj u podnesku od 28. srpnja 2026. tužbeni zahtjev dodatno uređuje da na iznos od 3.475,47 eura (zatezne kamate na preplaćene iznose za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015.) sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

8. U podnesku od 17. kolovoza 2026. tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz podneska od 23. travnja 2026. te ističe prigovor zastare. Na ročištu održanom 25. kolovoza 2026. usprotivio se preinaci tužbe iz podneska od 28. srpnja 2026.

9. Vezano uz protivljenje tuženika preinaci tužbe iz podneska od 28. srpnja 2026. u kojem je tužitelj povećao već ranije postavljeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa treba reći da s obzirom da tužitelj prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen, a tužbeni zahtjev uredio je nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje. Stoga je zaključak ovog suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP pa je sud na ročištu 25. kolovoza 2026. dopustio preinaku. Što se pak tiče preinake tužbe iz podneska od 17. kolovoza 2026. u kojem tužitelj na zatezne kamate za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. izražene u apsolutnom iznosu od 3.475,47 eura, dodatno ističe zahtjev za isplatu daljnjih zateznih kamata na taj iznos, sud je na ročištu 25. kolovoza 2026. dopustio i tu preinaku jer se po stavu ovog suda radi o dopuštenoj preinaci. Naime, pravni institut procesnih kamata iz čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05) predstavlja iznimku od zabrane anatocizma, i prema kojem se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate i to samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (kada je glavnica plaćena). Pravo na procesnu kamatu može se ostvariti jedino u sporu za isplatu iznosa dosjele kamate. Uvjet za to je da je kamata obračunata u apsolutnom iznosu. Kako je tužitelj saznanja o tom iznosu dobio tek nakon što je provedeno vještačenje, zaključak je ovog suda da tužitelj nije mogao istaknuti takav zahtjev do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Osim toga, tek se donošenjem odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. ustalila domaća sudska praksa prema kojoj konverzija ima restitucijski učinak zbog čega potrošač nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Takvo shvaćanje daje podlogu tužitelju da na kamate traži isplatu procesnih kamata (s obzirom da traženje procesnih kamata na apsolutne iznose kamata dok glavnica još nije plaćena predstavlja zabranjeni anatocizam prema čl. 31. st. 1. ZOO/05) pa se po ocjeni ovog suda i iz ovog razloga radi o dopuštenoj preinaci iz čl. 190. st. 2. ZPP.

10. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je izveden dokaz financijskim vještačenjem.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. Čitanjem ugovora o kreditu (list 7-11 spisa) utvrđeno je da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita (fizička osoba) i tuženik 29. studenog 2005. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB (čl. 1. ugovora) pa je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF te da je plaćanje anuiteta kredita vezano za valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.). Također je utvrđeno da je u ugovorom određena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje (čl. 2.), a o čijem iznosu tijekom otplate kredita će tuženik pisanim putem obavijestiti korisnika kredit (čl. 3.). Također je utvrđeno da je namjena kredita kupnja stana (čl. 6.).

13. Kao što je to već navedeno, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba radi kupnje stana. Na temelju njegovog iskaza (list 137 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj sredstvima kupio svoju prvu nekretninu i to stan u kojem još i danas živi, koji nikad nije iznajmljivao, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta (tek 2024. registrirao je sjedište obrta na adresi tog stana). Stoga je zaključak ovog suda da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u privatne svrhe, što znači da ga je tužitelj sklopio u statusu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP).

14.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje ZZP/07) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

14.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

15.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

16. Sukladno članku 138.a ZZP/07 ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna (ništava u smislu ZZP/03 i čl. 110. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

18. Na temelju iskaza tužitelja (list 137 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da tužitelja nitko nije upozorio na povećani rizik od rasta tečaja za valutu CHF i da mu nitko nije objasnio o kojim parametrima ovisi promjena tečaja i kamatne stope.

19. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača (nije dokazao individualne okolnosti koje bi isključile tu vezanost). Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema tome, tuženik nije dokazao individualne okolnosti koje bi isključile tu vezanost.

20. Stoga je zaključak ovog suda da je sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da su stoga odredbe ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. Također treba reći da to što su stranke sklopile ugovor o konverziji sukladno ZIDZPK/15 ne isključuje mogućnost ocjene ništavosti nepoštenih odredbi temeljnog ugovora o CHF kreditu. Konverzijom je izmijenjena valuta, drugačije je propisana kamatna stopa te uvjeti otplate, ali nije i ne može biti osnaženo ono što je od početka ništavo.

21.1. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništavost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371 ZOO/91 (čl. 225. ZOO/05) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018., a u odnosu na kamatnu stopu 13. lipnja 2014.

21.2. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe u kojoj je stavljen zahtjev za isplatu po osnovi rasta kamatne stope (po toj osnovi je u tužbi tražena isplata 5.972,53 eura s pripadajućim zateznim kamatama). Naime, taj je rok počeo teći 13. lipnja 2014.

21.3. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 18. listopada 2019. kojim je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu po osnovi rasta tečaja od sklapanja ugovora o kreditu do obračunskog datuma konverzije za isplatu iznosa od 3.558,01 eura s pripadajućim zateznim kamatama jer je taj zahtjev istaknut unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 14. lipnja 2018.

21.4. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 18. listopada 2019. kojim je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije (tzv. razlika glavnice) u iznosu od 4.220,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Naime, zahtjev za razliku nedospjele glavnice nastale konverzijskim izračunom u smislu čl. 19.c ZID ZPK/15 restitucijski je zahtjev koji se istovremeno temelji na dvije pravne osnove i to ništetnosti valutne klauzule CHF i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018., a u odnosu na kamatnu stopu 13. lipnja 2014. S obzirom da izračun manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije (usporedbom iznosa nedospjele glavnice u EUR iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja), nije moguće provesti isključivanjem bilo koje od tih dviju komponenti, zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost odredbe o valutnoj klauzuli u postupku kolektivne zaštite potrošača (14. lipnja 2018.). Stoga je i ovoj zahtjev istaknut unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Osim toga, zahtjev za isplatu manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije nije mogao nastati niti biti konkretiziran prije dostavljenog izračuna konverzije (tuženik nije dostavio u spis dokaz kad je izračun uz dopis tuženika od 12. studenog 2015., list 35 spisa) dostavljen tužitelju, odnosno sklapanja ugovora o konverziji (koji je sklopljen 18. siječnja 2016.).

21.5. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 23. travnja 2026. kojim je tužitelj povećao zahtjev za isplatu po osnovi rasta tečaja od sklapanja ugovora o kreditu do obračunskog datuma konverzije (po toj osnovi u tom podnesku traži isplatu iznosa od 5.234,51 eura, dok je ranije tražio isplatu 3.558,01 eura). Naime, do prekida zastare dolazi podnošenjem odgovarajućeg zahtjeva (u konkretnom slučaju podneskom od 18. listopada 2019.), a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

21.6. S obzirom da kolektivna tužba obuhvaća ukupan restitucijski zahtjev (koji uključuje i zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos), prekid zastare djeluje na čitavu tražbinu (i glavnicu i zatezne kamate). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019. i preinačena u podnesku od 18. listopada 2019., dakle unutar pet godina od pravomoćnosti relevantne kolektivne presude (kako je to naprijed obrazloženo), a u tužbi i podnesku od 18. listopada 2019. je zahtjev za isplatu kamata bio obuhvaćen od samog početka, zastara za kamate nije nastupila jer je podnošenjem tužbe i isticanjem dodatnog zahtjeva u podnesku od 18. listopada 2019. prekinuta zastara za cjelokupni tužbeni zahtjev (čl. 241. ZOO/05, čl. 388 ZOO/91), uključujući i kamate na svaki preplaćeni anuitet. Zahtjev za isplatu kamata temelji se na čl. 1115. ZOO/05 (čl. 214 ZOO/91) i sastavni je dio restitucijskog zahtjeva. Prema tome, petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO/05 odnosno čl. 371. ZOO/05 za cijeli restitucijski zahtjev (uključujući kamate) počinje teći od pravomoćnosti naprijed spomenute odluke.

21.7. Također treba reći da je tužitelj u podnesku od 28. srpnja 2026. uredio tužbeni zahtjev na način da traži i isplatu iznosa od 3.475,47 eura što predstavlja zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi kamatne stope i valute izražene u apsolutnom iznosu za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. Tužitelj je već u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2019. i u podnesku od 18. listopada 2019. istaknuo zahtjev za isplatu istih na odrediv način - opisujući njihov tijek, s time da je obuhvatio kako razdoblje do 1. listopada 2015., tako i razdoblje od tada do isplate (manje je sadržano u većem). Izražavanje kamata u apsolutnom iznosu, koje su se do tada izražavale na odrediv način, ne predstavlja novi zahtjev. On predstavlja samo drugačiji način izražavanja već ranije istaknutog zahtjeva za isplatu kamata. Dakle, jedan te isti zahtjev može biti odrediv time što je opisan tijek zatezne kamate u određenom vremenskom razdoblju, ili može biti određen kada se izrazi u apsolutnom iznosu. Stoga je po stavu ovog suda podnošenjem tužbe 7. lipnja 2019. i preinakom tužbe iz podneska od 18. listopada 2019. prekinut petogodišnji zastarni rok. Time po ocjeni ovog suda nije došlo do preinake tužbe (tužitelj u tom smislu ne ističe nikakav novi zahtjev). No, čak i kad bi se smatralo da je time došlo do preinake tužbe radilo bi se o dopuštenoj preinaci iz čl. 190. st. 2. ZPP jer tužitelj prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogao imati potpuna saznanja o tome koliko iznose kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa od 30. rujna 2015., a zahtjev je uredio nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje. Čak i kad bi se radilo o preinaci, nije nastupila zastara. Naime, do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe (a već u tužbi je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu zateznih kamata), a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

22. Između stranaka nije sporno da je 18. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK/15 kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. (list 15-20 spisa). Sporno je ima li tužitelj s obzirom na tu okolnost pravo na isplatu:

- preplaćenih iznosa po osnovi ništavih odredaba osnovnog ugovora o kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do izračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate

- manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije (usporedbom iznosa nedospjele glavnice u eur iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja)

- procesne kamate na zatezne kamate na ukupno preplaćene mjesečne iznose zbog rasta tečaja i kamatne stope obračunatih do dana provođenja konverzije 30. rujna 2015.

23.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. od 2. ožujka 2026. (list 146-161) i njegovog očitovanja od 31. ožujka 2026. (list 176 spisa) koje je ovaj sud prihvatio kao istinite jer su jasni, obrazloženi i izrađen u skladu sa zadatkom suda, i na koji niti stranke nisu isticale prigovore, sud nalazi utvrđenim:

- da iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) zbog rasta kamatne stope iznosi 2.949,01 eura te 5.234,51 eura po osnovi rasta tečaja

- da zatezne kamate na ukupno preplaćene mjesečne iznose zbog rasta tečaja i kamatne stope obračunate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) iznose 3.475,47 eura (1.827,54 eura po osnovi kamatne stope i 1.647,93 eura po osnovi tečaja)

- da manje priznato umanjenje glavnice prilikom konverzije usporedbom iznosa nedospjele glavnice u EUR iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja iznosi 3.695,16 eura

23.2. Također treba dodati da se tuženik na ročištu 19. svibnja 20125. protivio da se vještaku da zadatak da izračuna zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do dana konverzije uz obrazloženje da to nije predmet tužbenog zahtjeva i da bi se radilo o novoj pravnoj i činjeničnoj osnovi. Po stavu ovog suda radi se neosnovanom prigovoru. Naime, tužitelj je u tužbi i u podnesku od 18. listopada 2019. stavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na preplaćene anuitete. Zahtjev za isplatu kamata tužitelj je tada istaknuo na odrediv način - opisujući njihov tijek, s time da je obuhvatio kako razdoblje do 1. listopada 2015., tako i razdoblje od tada do isplate (manje je sadržano u većem). Izražavanje kamata u apsolutnom iznosu, koje su se do tada izražavale na odrediv način, ne predstavlja novi zahtjev. On predstavlja samo drugačiji način izražavanja već ranije istaknutog zahtjeva za isplatu kamata. Stoga su neosnovani prigovori tuženik istaknuti u tom pravcu.

23.3. Tuženik je predložio da vještak uzme u obzir i tzv. negativne razlike (dakle iznose koje je tužitelj platio po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita te kamatnoj stopi manjoj od početno ugovorene). Sud nije prihvatio takav prijedlog tuženika jer se po stavu ovog suda opisane negativne razlike ne mogu uzeti u obzir s obzirom da se ovdje ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja.

24. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

25. Pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo je ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, a Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

26. Također treba reći i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom. U tom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

27. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

28. Presudom Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., donesenoj u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, Sud EU dao je tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

29. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja dodatka ugovoru o kreditu proučiti njegove odredbe.

30. Stoga primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništavosti (ništetnosti) na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

31. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača; 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu; 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača; 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača; 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa; 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

32. Kada se govori o zaštiti potrošača, ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

33. Kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF - primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta

– u ovom slučaju financijskih usluga.

34. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

35. Slijedom navedenog, u ovakvim okolnostima, zaključak je ovog suda da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

36. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu koji je sklopljen po pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

37. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

38. Slijedom svega navedenog, nije osnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništavih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice u ukupnom iznosu od iznosu od 8.183,52 eura (2.949,01 eura po osnovi rasta kamatne stope te 5.234,51 eura po osnovi rasta tečaja) niti u dijelu kojim traži isplatu manje priznatog umanjenja glavnice u iznosu od 3.695,16 eura, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 11.878,68 eura za zateznim kamatama od 1. listopada 2015. (toč. I izreke).

39. Tužitelj traži i zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.), koje izražene u apsolutnom iznosu iznose 3.475,47 eura. Po stavu ovog suda, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove svaki pojedini iznos pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.). Naime, odredbom čl. 1115. ZOO/05 (čl. 214. ZOO/91) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate (1115. ZOO/05, čl. 214 ZOO/91).

40. Taj iznos nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate tužitelju pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene dodatkom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa (čl. 210. i 214. ZOO/91 koji odgovara čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke.

41. Zatezne kamate po čl. 214. ZOO/91 (koji odgovara čl. 1115. ZOO/05) koje tužitelj potražuje nisu nastale kao klasična "osamostaljena" kamata nakon podmirenja glavnice. Temeljna tražbina (više plaćeni iznosi po osnovi ništavih odredaba) prestala je konverzijom, a ne isplatom. Konverzija je imala učinak prestanka glavne tražbine što je funkcionalno jednako situaciji u kojoj je glavnica plaćena s obzirom da tražbina na povrat više plaćene glavnice više ne postoji. Stoga su zatezne kamate, koje su ostale neplaćene, osamostaljena tražbina. Time su po stavu ovog suda ispunjeni uvjeti iz čl. 31. st. 2. ZOO/05 (koji odgovara čl. 279. ZOO/91) za procesne kamate na iznos neisplaćenih kamata. Tužitelj je takav zahtjev istaknuo u podnesku od 28. srpnja 2026. Procesnu kamatu do tada nije tražio nego glavnicu po osnovi više plaćenih iznosa i zatezne kamate na pojedine plaćene iznose od plaćanja do isplate (kamatu na kamatu nije tražio). Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu istih od 28. srpnja 2026. do isplate, dok je odbijen zahtjev za isplatu istih od podnošenja tužbe 7. lipnja 2019. do 27. srpnja 2026. (toč. II i III izreke).

42. O stopi zateznih kamata odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO/05.

43.1. Što se pak tiče troškova parničnog postupka, tužitelj i nakon donošenja odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. tužbenim zahtjevom i nadalje traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništavih odredaba ugovora o kreditu te razliku glavnice sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. S tim zahtjevom, kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 11.878,68 eura za zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, tužitelj nije uspio. Uz to, tužitelj traži i isplatu zateznih kamata za razdoblje od plaćanja do obračunskog datuma konverzije izražene u apsolutnom iznosu od 3.475,47 eura, i s tim je zahtjevom uspio. Tražbina s kojom je tužitelj uspio u parnici predstavlja samo manji dio spornih pravnih pitanja u ovoj pravnoj stvari. Suština spora između stranaka je i nadalje je li nakon sklapanja ugovora o konverziji osnovan kondikcijski zahtjev tužitelja na isplatu potraživanja koji je obuhvaćen obračunom u konverziji. Stoga se po stavu ovog suda ne može zaključiti da je tužitelj s osnovom uspio u cijelosti nego u manjem dijelu od tuženika. I sa visinom zahtjeva je tužitelj uspio u manjem dijelu od tuženika.

43.2. Sud također uzima u obzir da je tužitelj ovaj spor pokrenuo kako bi zaštitio svoja potrošačka prava te je slabija ugovorna strana u odnosu na tuženika kao trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom odnosu. Naime, tuženik kao banka je stručnjak za kredit, valutu i kamate pa se njemu pripisuje pojačana pažnja u tim pitanjima. S druge strane, tužitelj je elektrotehničar, što ne pretpostavlja i stručnost u financijskim instrumentima kao što je valutna klauzula u CHF i kamatna stopa. Dodatno, u trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa uopće nije bila ustanovljena. Iako se u međuvremenu praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske ustalila (donošenjem spomenute odluke proširenog vijeća tog suda), još je uvijek neizvjestan ishod ustavnosudskog preispitivanja spornih pravnih pitanja. Način na koji čl. 154. ZPP određuje naknadu troškova parničnog postupka ne smije imati odvraćajući učinak za tužitelja da sudskim putem zaštiti svoja potrošačka prava.

43.3. Uzimajući sve naprijed navedene okolnosti u obzir, a na temelju čl. 154. ZPP, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zagrebu 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.