REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3913/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice GE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. kolovoza 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 310557 sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 3. ožujka 2005. u dijelu kojim je ugovorena za tužiteljicu platiti administrativnu naknadu u visini od 1,75% na iznos odobrenog kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 739,81 eura sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.551,47 eura u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 469,68 eura sa zateznim kamatama od 28. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 29. svibnja 2026. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 3. ožujka 2005. sklopila ugovor o kreditu kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita. Ističe da je u čl. 5. ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 1,75% na iznos odobrenog kredita (tzv. ulazna naknada). Ističe da se radi o ništetnoj (pravilno ništavoj) ugovornoj odredbi. Navodi da se radi o odredbi koja je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ističe da joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac ugovora o kreditu. Ističe da je tom odredbom ugovorena naknada bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Tužiteljica nadalje navodi da joj tuženik prilikom sklapanja ugovora (a ni naknadno tijekom otplate kredita), uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Ističe da je spornom odredbom paušalno određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 1,75% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Navodi da zbog takvog postupanja tuženika nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu te potrebu tužiteljice za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi adaptacije stana pa da je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika. Stoga smatra da ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da je tuženik tužiteljici 29. ožujka 2005. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 1,75% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 739,81 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti sporne ugovorne odredbe. Također traži isplatu iznosa od 739,81 eura sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2026. do isplate. Traži i isplatu iznosa od 1.551,47 eura po osnovi zateznih kamata na iznos od 739,81 eura od 29. ožujka 2005. do 30. travnja 2026. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Ističe da sporna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita te da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da se o toj odredbi pregovaralo s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife i da je tužitelj u svakom trenutku mogao odabrati neki drugi model kredita. Navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaj uz obrazloženje da je svaki ugovor prilagođen potrošaču s kojim se sklapa te da se ugovori razlikuju u bitnim sastojcima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice te vrijeme otplate. Osporava da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u visini od 2.291,28 eura čemu je tuženik prigovorio. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništava odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada u iznosu od 1,75% na iznos odobrenog kredita, na temelju koje je tužiteljica isplatila tuženiku iznos od 739,81 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 27. kolovoza 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 739,81 eura. S obzirom da tražbina tužiteljice u iznosu od 1.551,47 eura, čiju isplatu također traži tužbenim zahtjevom, predstavlja zatezne kamate na glavnično potraživanje (u iznosu od 739,81 eura) za razdoblje od 29. ožujka 2005. do 30. travnja 2026. koje su izražene u apsolutnom iznosu, radi se sporednom potraživanju koje se ne uzima u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u smislu čl. 35. ZPP-a.

6. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika 3. ožujka 2005. (list 7-15 spisa) utvrđeno je da se člankom 5. tužiteljica obvezala banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a naročito administrativnu naknadu 1,75% na iznos odobrenog kredita. Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana (čl. 2.).

7. Kao što je to već navedeno, iz ugovora proizlazi da je isti tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju stana. Iz iskaza tužiteljice (list 274 spisa) proizlazi da je stan kupila radi rješavanja svog stambenog pitanja, da je u stanu živjela i da u njemu nije obavljala poslovnu djelatnost. Sud je njezin iskaz prihvatio kao istinit jer je uvjerljiv i životan. Stoga je zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u privatne svrhe u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP).

8.1. Iz iskaza tužiteljice (list 274 spisa) proizlazi da je ugovor unaprijed pripremio tuženik, da o spornoj ugovornoj odredbi nije s tuženikom pregovarala te da joj nitko nije objasnio od čega se sastoji trošak administrativne naknade i koji se troškovi njome pokrivaju.

8.2. Sud je u prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

8.3. Na temelju iskaza tužiteljice sud nalazi utvrđenim da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane pravnog prednika tuženika, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljici nitko nije objasnio od čega se sastoji trošak administrativne naknade i koji se troškovi njome pokrivaju.

9. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

10. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Kao što je to naprijed obrazloženo, na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa spomenuto utvrđenje ničim nije doveo u sumnju.

11.2. U odnosu na tvrdnju tuženika da je svaki ugovor prilagođen za potrošača i da se ugovori između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo, treba odgovoriti da to ne znači da sporna odredba nije bila unaprijed formulirana od strane trgovca i da je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Pritom treba reći da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je za nekog drugog potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s istom namjenom dana neka druga kamatna stopa ili da su bili mogući i drugačiji uvjeti kreditiranja na temelju čega bi sud mogao zaključiti da se nije radilo o standardnom ugovoru tuženika u to vrijeme. Uostalom, sud je utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa je sasvim neodlučno jesu li i ostale ugovorne odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika.

12. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,75% na iznos odobrenog kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev- 1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

13. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni administrativni trošak iznosio 1,75% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura.

15. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis administrativnih troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Osim što ti troškovi nisu samorazumljivi, nije razumno niti zaključiti da se takvi mogući troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su stvarno nastali administrativni troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,75% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bila u poziciji pregovarati na način da joj se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti administrativnom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o administrativnoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19.1. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništavoj odredbi.

19.2. Sukladno čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Dakle, nije osnovan prigovor zastare.

19.3. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

20. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici naplaćena sporna administrativna naknada u iznosu od 739,81 eura 29. ožujka 2005. (ročište 27. kolovoza 2026., list 273 spisa).

21. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništava ista se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 104. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91,73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

22. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91 počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je o tom pitanju odlučeno tek ovom presudom, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO/91 nije protekao.

23. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 739,81 eura (dio toč. II izreke).

24. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništava pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa.

25. Prema tome tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata na iznos od 739,81 eura od 29. ožujka 2005. do isplate. Između stranaka nije sporno da zatezne kamate od 29. ožujka 2005. do 30. travnja 2026. izražene u apsolutnom iznosu iznose 1.551,47 eura. Stoga je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa (toč. III izreke). Na iznos od 739,81 eura, tužiteljici pripada pravo i na isplatu zateznih kamata za razdoblje koje nije obuhvaćeno tim izračunom, dakle od 1. svibnja 2026. do isplate (dio toč. II izreke).

26. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05).

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (739,81 eura) te zatraženom troškovniku.

28. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 27.08.2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 150 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 375,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 34,68 eura i na presudu u iznosu od 60,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 469,68 eura. Prihvaćen je i njezin zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05.

29. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 27.07.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužiteljicu na dodatno pisano očitovanje, a sud tužiteljici nije niti odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.