1                                     Poslovni broj: Gž-116/2022-2

 

              

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Š. S. pok. P. iz B., …, OIB: ……, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S., …, protiv tuženika: 1) J. T. rođ. Ž., iz A., 289 P. S., B. H., NSW …, i 2) A. T. (A. T.) iz A., S. N., …, M. …, a koje zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik iz S., …, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-251/2021 od 14. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja P. Š. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-251/2021 od 14. prosinca 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik za 1/3 dijela nekretnina označenih kao čest.zem. 16763/342, njiva B., površine 1544 m2 i čest.zem. 16763/891, njiva B., površine 98 m2, zk.ul. … k.o. B. te se ovlašćuje da temeljem ove presude postigne uknjižbu prava suvlasništva rečenih nekretnina na svoje ime u navedenom suvlasničkom omjeru uz istovremeno brisanje toga prava s imena prednika tuženika pok. A. N. M. pok. M., kako do sada upisanog vlasnika."

 

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu do 3.300,00 kn u roku od 15 dana."«

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači.

 

2.1. U žalbi ističe da prvostupanjski sud u bitnome navodi kako tužiteljeva tvrdnja da je pok. A. N. sačinivši oporuku raspolagao samo imovinom u A., a ne i prijepornom nekretninom nema uporišta u stanju spisa predmeta niti u sadržaju oporuke od 15. studenoga 1960. iz koje jasno proizlazi da oporučitelj raspolaže cjelokupnom imovinom naglašavajući da se to odnosi na sve njegove nekretnine i pokretnine bilo kakve naravi i bez obzira gdje se nalazile. U toj oporuci se ne spominje zemljište u Blatu niti se navodi predio, kao ni katastarska oznaka pa iz toga razloga podaci nisu uneseni niti u rješenje o nasljeđivanju koje je doneseno iza njegove smrti pa je opravdano zaključiti da ovakav sadržaj oporuke upućuje na zaključak da se ista odnosi na cjelokupnu imovinu koju oporučitelj ostavlja svom sinu P. N.. Nejasno je kako je prvostupanjski sud do svojih zaključaka došao na temelju spomenute oporuke kada je ista sastavljena na engleskom jeziku pri čemu nije pojasnio da li je eventualno čitao njezin prijevod iz ostavinskog spisa. Tužitelj je dostavio prijevod oporuke po tumaču za engleski jezik A. M. iz kojeg jasno proizlazi da je oporuka pok. A. N. pogrešno prevedena i to na način da je u toč. 4 oporuke pisane na engleskom jeziku u dijelu teksta gdje se navodi ''in A. izvršen pogrešan prijevod koji glasi ''… cijeli moj veleposjed uključujući svu moju pokretninu i nekretninu u A.…'' čime je potpuno izmijenjen smisao i sadržaj oporuke na način da se oporuka odnosila samo na imovinu u A. što je suprotno originalnom tekstu oporuke pisane na engleskom jeziku u kojem se nigdje na navodi riječ ''uključujući'' kako je to pogrešno prevedeno u prijevodu priloženom ostavinskom spisu već stoji ''in A. što u prijevodu znači u A., a ne uključujući sve pokretnine i nekretninu u A.. Iz ovoga je jasna namjera tuženika da se protupravno proglase nasljednicima cjelokupne imovine u R. H., a pri tom potpuno isključe iz nasljedstva kćer i zakonsku nasljednicu ostavitelja K. N. čiji je singularni sukcesor upravo tužitelj koji je s njom zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 20. listopada 1997. Nejasno je stoga na temelju čega prvostupanjski sud temelji svoje ranije navode kada iz dostavljenog ovjerenog prijevoda oporuke po tumaču Ani Maričić proizlazi suprotno od navoda pobijane presude te je predloženo oporuku po potrebi još jednom prevesti po stalnom sudskom tumaču za engleski jezik koji dokaz je odbijen kao nepotreban. Što se tiče odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju prvostupanjski sud tumačenjem te zakonske odredbe smatra da jasno proizlazi da bi ugovor nasljednika s osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljedstva koji je zaključen prije diobe predstavlja valjani pravni posao obvezno pravnog značenja te bi obvezivao nasljednika da po izvršenoj diobi preda svoj dio drugoj ugovornoj strani. Tužitelj kao stranka iz Ugovora iz listopada 1997. da nije jedan od nasljednika pok. A. N. te je primateljica uzdržavanja tim Ugovorom svoj nasljedni dio prije diobe prenijela na osobu koja nije sunasljednik pa kako je taj Ugovor sačinjen nakon otvaranja nasljedstva, a prije donošenja rješenja o nasljeđivanju tj. prije diobe jer se pod diobom nasljedstva podrazumijeva i dioba određivanjem idealnih dijelova nasljednika u određenim stvarima, radi čega prvostupanjski sud smatra da tužitelj temeljem takvog Ugovora i primjenom odredbe čl. 145. st. 4. Zakona o nasljeđivanju ne dobiva do diobe nasljedstva nikakvo stvarno pravo pa je neosnovana njegova tvrdnja da je po toj osnovi stekao 1/3 dijela utuženih nekretnina. Odredba čl. 145. Zakona o nasljeđivanju odnosi se na nasljedni dio, a u ovom konkretnom slučaju pravomoćno je okončan ostavinski postupak iza pok. A. N. pa se stoga zakonski nasljednici više na nalaze u nasljedničkoj zajednici čije postojanje pretpostavlja da nasljednici do diobe zajedničke stvari upravljaju i raspolažu nasljedstvom odnosno nasljedničkom zajednicom kao cjelinom i to zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova. Ovo stoga što se nasljednik postaje i nasljedno pravo stječe ipso iure tj. smrću fizičke osobe. Osim toga, rješenje o nasljeđivanju u svom je bitnom dijelu deklaratorne naravi, a pravomoćnim okončanjem ostavinskog postupka iza pok. A. N. prestala je nasljednička zajednica te time i zajedničko vlasništvo čime je izvršena dioba zajedničke stvari pa više ne može doći do primjene odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju. Pok. K. N. nije kao stranka sudjelovala u predmetnom ostavinskom postupku pa je time ne veže rješenje o nasljeđivanju koje je u odnosu na nju bez pravnog učinka pa je stoga tužitelj kao njezin singularni sukcesor ovlašten na pokretanje ovog postupka. Činjenica da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz 1997. sklopljen za vrijeme nasljedničke zajednice nije od važnosti pošto predmet takvog Ugovora može biti čak i buduće imovina, a tužba je podnijeta u trenutku kada više nema nasljedničke zajednica pa ova činjenica ne utječe na pravnu valjanost samog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a što proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2408/13-2 od 24. travnja 2018. Postupajući na prethodno navedeni način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno navodima tužitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), stoga što izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama su navedeni te su isti jasni i neproturječni radi čega se pobijana presuda može ispitati.

 

6. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

7. Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi suvlasnikom za 1/3 dijela čest. 16763/342 i čest. 16763/891, obje k.o. Blato te da temeljem presude ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u navedenom suvlasničkom omjeru uz istodobno brisanje tog prava sa imena prednika tuženika pok. A. N. zvanog M. pok. M..

 

9. Prvostupanjski sud je, na temelju navoda stranaka i ocjenom svih provedenih dokaza u skladu s čl. 8. ZPP, utvrdio da je prednica tužitelja pok. K. N. jedna od troje zakonskih nasljednika svog oca A. N. koji je umro 25. rujna 1962. dok je rješenje o nasljeđivanju iza njegove smrti doneseno 8. lipnja 2009. Nadalje, kada je sačinila Ugovor o doživotnom uzdržavanju u listopadu 1997. pok. K. N. je raspolagala onim dijelom nepokretne imovine koji joj je kao nasljedni dio pripao iza smrti oca te je u odredbama tog Ugovora posebno naznačeno da uknjižbu prava vlasništva davatelj uzdržavanja može ishoditi nakon njene smrti uz prethodno razvrgnuće nasljedničke zajednice. Nadalje, da je u tom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju naznačeno da primateljica uzdržavanja posjeduje prijeporne nekretnine uz odobrenje i znanje brata P. koji živi u A.. Kako je pok. A. N. umro 1962. te je rješenje o nasljeđivanju iza njegove smrti doneseno 2009., a da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 1997., da treba imati u vidu odredbu čl. 145. Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje ZN), a tumačenjem te odredbe da jasno proizlazi da bi ugovor nasljednika s osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljedstva koji je zaključen prije diobe predstavljao pravovaljani pravni posao obveznopravnog značenja te bi takav Ugovor obvezivao nasljednika da po izvršenoj diobi preda svoj dio drugoj ugovornoj strani. Tužitelj kao davatelj uzdržavanja iz Ugovora iz listopada 1997. nije jedan od nasljednika pok. A. N. dok je primateljica uzdržavanja tim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju svoj nasljedni dio prije diobe prenijela na osobu koja nije sunasljednik. Takav Ugovor sačinjen je nakon otvaranja nasljedstva te prije donošenja rješenja o nasljeđivanju tj. prije diobe jer se pod diobom nasljedstva podrazumijeva i dioba određivanjem idealnih dijelova nasljednika u određenim stvarima pa primjenom odredbe čl. 145. st. 4. ZN tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

10. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, međutim pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

11. Naime, prednik pok. K. N. i tuženika pok. A. N. preminuo je 25. rujna 1962., P. N. pok. A. umro je 10. studenoga 1998., a M. T. pok. M. umro je 4. kolovoza 1994., a kako to proizlazi iz priloženih ostavinskih predmeta, pa imajući u vidu odredbu čl. 253. st. 1. ZN u konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje ZN/71) stoga što je odredbom čl. 239. ZN/71 propisano da se taj Zakon primjenjuje na sva nasljedstva u kojima do 11. svibnja 1955. kao dana objavljivanja Zakona o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ, broj 20/55) nije donesena pravomoćna odluka o nasljedstvu ili nasljedstvo nije sporazumom, diobom ili na drugi način konačno uređeno.

 

12. Dakle, iz navedenog proizlazi da se primjenjuje odredba čl. 149. ZN/71 koja propisuje:

 

- st. 1. - da svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednika,

 

- st. 2. - ugovor o prijenosu nasljednog dijela mora biti sudski ovjeren i

 

- st. 3. - ugovor nasljednika s osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela samo obvezuje nasljednika da po izvršenoj diobi preda svoj dio suugovorniku, njime suugovornik ne dobiva do diobe nikakvo drugo pravo.

 

13. Pritom valja imati u vidu da se u primjeni odredbe čl. 149. st. 3. ZN/71 pod diobom nasljedstva podrazumijeva i dioba putem određivanja idealnih dijelova nasljednika u određenim stvarima na kojima oni postaju suvlasnici te je za svaku diobu dovoljno da se nasljednička zajednica kao oblik skupnog vlasništva razvrgne u suvlasništvo na idealne dijelove.

 

14. Kako u ovoj fazi postupka nije prijeporno da je iza pok. A. N. rješenje o nasljeđivanju doneseno 8. lipnja 2009., da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 1997. te da je K. N. preminula 1999. to se na konkretni slučaj primjenjuje upravo odredba čl. 149. ZN/71 jer je do prestanka nasljedničke zajednice kao oblika skupnog vlasništva razvrgnućem u suvlasništvo na idealne dijelove došlo tek u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. N., a to je kao što je to prethodno navedeno, bilo nakon što je pok. K. N. 1997. zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljem.

 

15. Da bi stajalište prvostupanjskog suda bilo pravilno proizlazi i iz činjenice da je u čl. 1. Ugovora o doživotnom uzdržavanju navedeno da sve nekretnine koje su predmet istog Ugovora primateljica koristi i obrađuje već godinama uz znanje i odobrenje svog brata P. N. pok. A. koji živi u A. te da ako bi veličina njezinog nasljednog dijela, na kojeg ima pravo kao nasljednica svog pok. oca bila veća od, u tom Ugovoru naznačenih nekretnina, primateljica uzdržavanja ovlašćuje davatelja uzdržavanja P. Š. pok. P. da ima pravo od ostalih nasljednika tražiti i dobiti pripadajuću razliku u drugim nekretninama.

 

16. Osim toga, u čl. 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. listopada 1997. navedeno je, između ostalog, da uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama davatelj uzdržavanja može ishoditi nakon smrti primateljice uzdržavanja uz prethodno razvrgnuće nasljedničke zajednice tj. izdvajanje njezinog nasljednog dijela koji primateljici uzdržavanja pripada kao nasljednici pok. oca A. N. zv. M..

 

17. Imajući u vidu upravo sadržaj odredbe čl. 1. i čl. 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i okolnosti kada je isti zaključen, kada je doneseno rješenje o nasljeđivanju iza pok. A. N., a sve uz činjenicu i da je pok. K. N. umrla 28. kolovoza 1999., nedvojbeno je za zaključiti da tužitelj na ovakav način ne može ishoditi pravnu zaštitu jer isti, kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nije nasljednik pok. A. N. te je pok. K. N. U. o doživotnom uzdržavanju svoj nasljedni dio prije diobe prenijela na osobu koja nije sunasljednik.

 

18. Radi iznesenog irelevantni su žalbeni navodi da je bitna i odlučna činjenica kako je pravomoćnim okončanjem ostavinskog postupka iza ostavitelja pok. A. N. prestala nasljednička zajednica, a glede tvrdnje da K. N. nije kao stranka sudjelovala u predmetnom ostavinskom postupku pa da je isto ne veže navesti je da K. N. nije ni mogla sudjelovati u ostavinskom postupku iza pok. A. N. jer je isti pokrenut 2009. dok je K. N. preminula 1999.

 

19. Pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2408/2013-2 od 24. travnja 2018. nije pravno odlučno jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije utvrđenje ništetnosti određenog pravnog posla, a niti je zahtjev usmjeren na diobu i predaju u suposjed.

 

20. Posljedično tome, nisu u ovom konkretnom sporu pravno relevantni ni navodi tužitelja u svezi prijevoda oporuke pok. A. N..

 

21. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

Zadar, 8. svibnja 2024.

 

                         Predsjednica vijeća

 

                          Sanja Dujmović, v.r.