REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-746/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Teto d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 64975017095, zastupan po opunomoćeniku Andreju Staniču, odvjetniku u Poreču, P. Budićina 1, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na kuće za odmor, 28. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-15/25-01/240, URBROJ: 513-04-26-2 od 20. ožujka 2026. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za proračun i financije, Odsjeka za utvrđivanje i naplatu poreza i vlastitih prihoda, KLASA: UP/I-410-15/24-29/241, URBROJ: 2163-07-03/1-24-

1 od 22. studenog 2024.,

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za proračun i financije, Odsjeka za utvrđivanje i naplatu poreza i vlastitih prihoda, KLASA: UP/I-410-15/24-29/241, URBROJ: 2163-07-03/1-24-1 od 22. studenog 2024., kojim je tužitelju za 2024. utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor u iznosu od 1.516,70 EUR.

2. Tužitelj je ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da nije sporno da je tužitelj vlasnik objekta, kao niti da je u vremenu svibnja odnosno srpnja do prosinca 2024. bilježena potrošnja vode i električne energije. Sporno da je i tužitelju neprihvatljivo obrazloženje prema kojemu utvrđenje potrošnja vode i struje u navedenom razdoblju, već samo po sebi, dokazuje sezonsko ili povremeno korištenje objekta kao kuće za odmor. Činjenica je, da utrošak vode i struje može predstavljati okolnost koja ukazuje da se objekt koristi kao kuća za odmor, međutim ne može se prihvatiti očiti stav da svaka potrošnja struje i vode već sama po sebi, to izvjesno i dokazuje. U postupku da nije utvrđena konkretna količina potrošnje električne energije i vode koja bi prema pravilima struke i životnom iskustvu, upućivala na boravak ljudi u objektu. Sama činjenica da postoji određeni mjerljivi promet na brojilima da ne dokazuje korištenje objekta kao kuće za odmor. Porezno tijelo propustilo je analizirati je li ta potrošnja uopće dostatna za osnovne ljudske potrebe (npr. rad hladnjaka, priprema tople vode, kuhanje, grijanje), čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Potrošnja električne energije isključivo da je rezultat rada dvorišne rasvjete opremljene senzorima pokreta i foto-ćelijama (koja služi isključivo zaštiti imovine od provala i devastacije u razdoblju do prodaje objekta), pasivnih sustava poput videonadzora i alarmnih uređaja, sustava navodnjavanja koji se napaja strujom, sustava bazenske tehnike, te ostale manje potrošnje nastale kao posljedica tekućeg održavanja kuće. To sve skupa ne predstavlja "korištenje kuće za odmor" već nužno održavanje praznog objekta. U smislu navedenog tužitelj da je za period od 12. srpnja 2024. godine do 30. rujna 2024. godine platio račun za utrošenu struju u visini od ukupno 351,67 EUR, što znači da se mjesečna potrošnja struje u tom periodu kretala u visini od cca 120,00 EUR. Za preostale mjesece 2024. godine tuženik je plaćao mjesečne „paušale“ koji su se kretali od 120-150 EUR mjesečno. U kontekstu činjenice da je predmetna kuća površine 303,34 m2 da je jasno da utrošeni mjesečni trošak struje pokriva isključivo troškove „hladnog pogona“ kuće, ništa drugo. Da je netko živio u kući od 303,34 m2 sa bazenom, sigurno troškovi struje ne bi iznosili 120,00 EUR mjesečno. To je gotovo pa općepoznata činjenica. Potrošnja vode da se ne odnosi na boravak osoba u unutrašnjosti objekta, već je isključivo namijenjena održavanju okućnice i navodnjavanju nasada. Automatizirani sustavi navodnjavanja rade neovisno o prisutnosti vlasnika kako bi se spriječilo propadanje bilja, što je čin redovnog održavanja zemljišta, a ne sezonskog odmora. Na predmetnoj kući da je završeno uređenje kompletnog okoliša (trava i popratno bilje) u mjesecu ožujku 2024. godine pa da je stoga sustav navodnjavanja dnevno bio u funkciji između 4 -6 ciklusa (radi se o zelenoj površini okućnice od preko 1.000 m2). Osim toga, kuća da je bila, i bazen da je bio redovito održavan te je kao takav utjecao na potrošnju i struje i vode. U smislu navedenog tužitelj da je za period od svibnja 2024. godine do prosinca 2024. godine plaćao uvećane iznose računa za utrošenu vodu pretežito zbog činjenice navodnjavanja okoliša kuće (kako je navedeno od mjeseca svibnja do rujna je sustav navodnjavanja bio u funkciji od 4-6 ciklusa dnevno). Radilo se o iznosima od 350-500 EUR mjesečno. Međutim, ti iznosi nemaju nikakve veze sa povremenim ili sezonskim korištenjem kuće već isključivo sa činjenicom potrebe uređenja i održavanja kuće za potrebe njezine prodaje trećim osobama. Analizom računa za isporučene usluge (struju i vodu) razvidno je da objekt ima konstantnu potrošnju tijekom promatranog razdoblja. Takav profil potrošnje dokazuje da u objektu nije bilo ljudske aktivnosti tipične za odmor (kuhanje, pranje rublja, grijanje vode, korištenje rashladnih uređaja), već da se radi isključivo o napajanju pasivnih sustava radi prodaje objekta (sigurnosna rasvjeta, automatizirano navodnjavanje, sustav bazenske tehnike itd.). Predmetna kuća da je sagrađena isključivo kao tržišni proizvod namijenjen prodaji, a ne kao „kuća za odmor“. Tužitelju, kao prodavatelju, apsolutno nije u interesu koristiti objekt kao kuću za odmor jer bi bilo kakvo korištenje, boravak ili sezonski odmor u objektu rezultirao neizbježnim habanjem interijera, instalacija i opreme. Time bi se objektu neizbježno umanjila tržišna vrijednost te bi se on prestao smatrati "nekorištenom novogradnjom", što je ključna prednost pri postizanju prodajne cijene. Stanje stvari ukazuje da je osporenim odlukama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te posljedično na štetu tužitelja pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je isti obvezan na plaćanje nametnutog mu poreza, slijedom čega tužitelj predlaže da se poništi rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, te predlažu istu odbiti.

4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 21. rujna 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Sukladno odredbi članka 25. i članka 26. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj: 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23; dalje: Zakon) porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Porez se plaća u iznosu od 0,60 do 5,00 eura po jednom četvornom metru korisne površine kuće, a visinu poreza propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

9. Odredbom članka 2. stavak 1. točka 12. Zakona propisano je da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski.

10. Odredbom članka 27. stavka 1. ZLP-a propisano je da se porez na kuće za odmor ne plaća na kuće za odmor koje se ne mogu koristiti zbog ratnih razaranja i prirodnih nepogoda (poplava, požar, potres) te starosti i trošnosti.

11. Odredbom članka 49. stavka 1. ZLP-a propisano je da obveznik poreza na kuće za odmor mora nadležnom poreznom tijelu dostaviti podatke o kući za odmor koji se odnose na mjesto gdje se nalazi taj objekt te korisnu površinu, kao i podatke o poreznom obvezniku. Stavkom 2. istog članka propisano je da podatke iz stavka 1. ovoga članka treba dostaviti do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na kuće za odmor.

12. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je kuća za odmor ona zgrada ili njezin dio, koja se koristi povremeno ili sezonski te da porez na takve kuće za odmor plaćaju njihovi vlasnici.

13. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, a u provedenom postupku javnopravna tijela utvrdila su da se predmetna nekretnina koristi povremeno odnosno sezonski, a na temelju pribavljenih podataka. Prema kartici potrošnje vode društva Istarski vodovod d. o. o., za razdoblje od mjeseca svibnja do prosinca 2024., vidljiva je potrošnja vode dok u pojedinim mjesecima uopće nije zabilježena potrošnja vode. Također je izvršen uvid u kartice analitičkog knjigovodstva društva HEP Elektra, iz kojih proizlaze mjesečne obveze potrošnje električne energije od mjeseca srpnja do prosinca 2024.

14. Imajući u vidu navedene činjenice utvrđene u provedenom upravnom postupku te da tužitelj niti u ovom sporu nije priložio dokaze, već samo različito tumačenje o potrošnji vode i stalnosti boravaka u predmetnoj nekretnini, a iz kojih dokaza bi nedvojbeno proizlazilo da on uistinu stanuje u predmetnoj nekretnini i da na toj adresi ima težište životnih interesa, ocjena je Suda da su javnopravna tijela pravilno utvrdila da se predmetna nekretnina ne koristi stalno, već sezonski, zbog čega ona podliježe oporezivanju prema ZLP-u. Naime, da tužitelj stalno boravi u predmetnoj nekretnini potrošnja vode bila bi konstantna tijekom cijele godine, s periodima veće i manje potrošnje, jednako kao i potrošnja električne vode.

15. Prevladavajuće stajalište sudske prakse jest da se nekretnina u vlasništvu pravne osobe oporezuje porezom na kuće za odmor ako podaci o potrošnji vode i električne energije ukazuju na povremeno ili sezonsko korištenje (npr. koncentraciju potrošnje na razdoblje od nekoliko mjeseci uz višemjesečni izostanak potrošnje). Tvrdnje da je nekretnina namijenjena prodaji te da je energija trošena isključivo na rad sustava navodnjavanja, bazena i održavanje okućnice, ne prihvaća se kao razlog za oslobođenje, obzirom da se gore navedena dinamika trošenja struje i vode smatra dokazom povremenog karaktera nekretnine.

16. Slijedom gore izloženog, analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da činjenice utvrđene u tijeku upravnog postupka, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka javnopravnih tijela da se predmetna nekretnina koristi povremeno i sezonski, slijedom čega Sud utvrđuje da se osporavana odluka tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što tužitelj prigovorima iznijetim u tužbi nije doveo u sumnju.

17. Stoga, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS -a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

18. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja opunomoćeniku Andreju Staniču, odvjetniku u Poreču,

P. Budićina 1

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5