REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-1228/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao opunomoćenik zastupa Frane-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 30, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi naknade s obilježjem naknade za koncesiju, 28. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/25-01/44, URBROJ: 513-04- 26-8 od 26. svibnja 2026. i rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-25- 56 od 24. veljače 2025., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 € (slovima: dvije tisuće i petsto) eura, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513- 02-6002/7-25-56 od **.**.2025., KU (tužitelj), kao jedinom osnivaču i osobi ovlaštenoj za zastupanje društva Rivijera turizam d. o. o. iz Opatije, u statusu jamca platca utvrđuje se obveza na ime naknade sa obilježjem naknade za koncesiju i stečene imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika Rivijera turizam d. o. o., s pripadajućim zateznim kamatama u ukupnom iznosu od 1.177.182,77 EUR (od čega na ime naknade sa obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 01.01.2019.g. do 22.10.2024.g. iznos od 232.367,37 EUR, imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti u razdoblju od 01.01.2019.g. do 22.10.2024.g. iznos od 918.769,16 EUR. zatezne kamate na naknadu s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 09.01.2020.g. do 31.12.2024.g. iznos od 23.892,86 EUR, te daljnje kamate na naknadu s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 01.01.2025.g. do 24.02.2025.g. iznos od 2.153,38 EUR), sve iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja. Nadalje, navodi se da je predmetni dug porezni jamac dužan uplatiti u roku od 8 dana od primitka rješenja, te da je na nepravovremeno plaćen porezni dug na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju porezni jamac KU, obvezan obračunati i platiti daljnje kamate, i to od dana 25.02.2025.g. (datum donošenja osporenog rješenja 24.02.2025.g. + 1 dan), do dana uplate poreznog duga. Ističe se da će se, ukoliko porezni jamac ne postupi po predmetnom rješenju, naplata izvršiti prisilnim putem,

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-415-05/25-01/44, URBROJ: 513-04-26-8 od 26. svibnja 2026., odbio žalbu kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u bitnome navodi da je tijekom 2024. godine Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Carinska uprava, Područni carinski ured Rijeka provela porezni nadzor nad društvom Rivijera turizam d. o. o., u kojem da je tužitelj upisan kao jedini osnivač i član uprave ovlašten za samostalno zastupanje. Nadzorom je utvrđeno da je navedeno društvo u razdoblju od 01.01.2019. do 22.10.2024. godine obavljalo ugostiteljsku djelatnost u restoranu „Vongola“ i buffetu „Batana“ na pomorskom dobru (plaža Slatina u Opatiji) te pružalo usluge korištenja sanitarnog čvora (WC-a) putem naplate žetona, a da navodno za te površine i objekte nije imalo valjanu pravnu osnovu (koncesiju). Na temelju tog nadzora, Područni carinski ured Rijeka da je donio prvostupanjsko rješenje kojim je društvu utvrđen dug, a ubrzo potom donio je i prvostupanjsko rješenje protiv tužitelja osobno, KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-25-56 od 24. veljače 2025. godine, kojim ga je proglasio jamcem platcem za obveze društva u iznosu od 1.177.182,77 EUR. Tužitelj da je protiv tog prvostupanjskog rješenja pravovremeno izjavio žalbu i dopunu žalbe preko svog punomoćnika. U žalbi da je istaknuo da je rješenje preuranjeno jer se u odnosu na glavno društvo vodi upravni spor pred Upravnim sudom u Rijeci (pod poslovnim brojem Us I-158/2025) pa osnovna obveza nije pravomoćno utvrđena. Također da je istaknuo da je nad društvom Rivijera turizam d. o. o. otvoren predstečajni postupak, unutar kojeg je Carinska uprava prijavila predmetnu tražbinu. Tražbina je osporena, ali je potom u postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci u sklopu predstečajnog postupka, sklopljen plan restrukturiranja. Carinska uprava je izričito dala suglasnost na plan restrukturiranja kojim je pristala na otpis 40% tražbine i obročnu otplatu preostalih 60%, čime je dug društva pravno i stvarno umanjen na iznos od 704.563,12 EUR, a ujedno da se Carinska uprava podneskom od 28.05.2025. godine odrekla prava na odvojeno namirenje tražbine. Unatoč navedenim činjenicama, tuženik da je donio pobijano drugostupanjsko rješenje od 26. svibnja 2026. godine, KLASA: UP/II-415- 05/25-01/44, URBROJ: 513-04-26-8, kojim je odbio žalbu tužitelja, ustvrdivši da je za odgovornost jamca platca dovoljna izvršnost (a ne pravomoćnost) rješenja glavnog dužnika, da predstečajni postupak nema učinka na obveze jamca platca te da odgovornost tužitelja proizlazi iz same činjenice uskrate uplate javnih davanja. Bitno da je naglasiti, kako činjenicom sklapanja plana restrukturiranja, i to pristankom odnosno glasovima samog tuženika, prestala izvršnost pobijanog rješenja, kojeg u slučaju uspjeha u sporu koji se vodi glede pobijanja postojanja same tražbine mijenja plan restrukturiranja, te da otpada osnovni uvjet na koji se poziva drugostupanjsko tijelo, a to je izvršnost samog rješenja. Pobijano rješenje da je tužitelju dostavljeno dana 8. lipnja 2026. godine, što da je vidljivo iz dostavne bilješke na samom pismenu, te se ova tužba podnosi unutar zakonskog roka od 30 dana sukladno članku 24. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući da dug glavnog dužnika nije pravomoćno utvrđen, pobijanom rješenju tuženika nedostaje osnovna pretpostavka za utvrđivanje odgovornosti jamca, zbog čega da ga je potrebno poništiti. Tuženik da je pogrešno primijenio odredbu članka 28. Općeg poreznog zakona jer u postupku uopće nisu utvrđene, niti dokazane, zakonom propisane pretpostavke za proglašavanje tužitelja poreznim jamcem. Sukladno članku 28. Općeg poreznog zakona Narodne novine, broj 115/2016 zakonski zastupnik pravne osobe smatrat će se poreznim jamcem za manje plaćeni porez i kamate samo ako je u obavljanju poslova počinio kazneno djelo utaje poreza, sudjelovao u utaji poreza, ili ako je bespravno ostvario smanjenje poreza ili druge porezne povlastice za zastupanu osobu. Iako je Visoki upravni sud RH u presudi poslovni broj Usž-2605/2023-2 od 6. prosinca 2023. utvrdio da su ove pretpostavke postavljene alternativno te da za odgovornost jamca nije nužno prethodno postojanje pravomoćne kaznene presude, porezno tijelo je i dalje u upravnom postupku dužno na nesumnjiv način dokazati da je zakonski zastupnik svojim osobnim, protupravnim i namjernim radnjama bespravno umanjio poreznu obvezu ili ostvario neosnovane povlastice. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja, međutim, tuženik iznosi pravno neprihvatljivo stajalište prema kojem odgovornost tužitelja ne proizlazi nužno iz počinjenja kaznenog djela ili sudjelovanja u utaji poreza, već "iz same činjenice uskrate uplate poreza". Ovakvim tumačenjem tuženik nezakonito proširuje zakonski tekst i uspostavlja objektivnu odgovornost zakonskog zastupnika za svaki neplaćeni dug društva, što je u izravnoj suprotnosti s namjerom zakonodavca. Jednostavna nemogućnost plaćanja poreza (ili drugog javnog davanja) zbog financijskih poteškoća i insolventnosti društva ne predstavlja "utaju poreza" niti "bespravno smanjenje porezne obveze" u smislu članka 28. OPZ-a. Društvo Rivijera turizam d. o. o. obavljalo je djelatnost na temelju rješenja i dozvola izdanih od strane Grada Opatije, zbog čega je postojalo legitimno uvjerenje uprave da se djelatnost obavlja u skladu sa zakonom. Tuženik nije dokazao postojanje bilo kakvog umišljaja, prijevare ili fiktivnih transakcija od strane tužitelja s ciljem izbjegavanja plaćanja davanja. Iz navedenog da proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje niti jedne od alternativnih pretpostavki iz članka 28. OPZ-a, nego je pogrešnom primjenom materijalnog prava i pukim izjednačavanjem neplaćanja duga s utajom poreza donio nezakonit akt. Tuženik da je počinio bitne povrede postupka i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je proglasio potpunu nemogućnost naplate duga od društva Rivijera turizam d. o. o. unatoč aktivnom i odobrenom planu restrukturiranja u predstečajnom postupku. Sukladno članku 36. stavku 1. Općeg poreznog zakona primarna odgovornost za dug leži na glavnom dužniku, a odgovornost jamca se može aktivirati tek kada se utvrdi nemogućnost ispunjenja obveze iz sredstava samog društva. Točno je da prema sudskoj praksi, primjerice u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2082/2017-2 od 11. listopada 2021. te odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi Narodne novine, broj 108/2012 u članku 66. stavku 14., otvaranje predstečajnog postupka ne oslobađa automatski jamce od njihove obveze. Međutim, u situaciji kada je vjerovnik (Carinska uprava) aktivno sudjelovao u predstečajnom postupku, prijavio svoju tražbinu i izričito dao pisanu suglasnost na predloženi plan restrukturiranja, tijelo ne može ignorirati činjenicu da je dug društva pravno preoblikovan i da se redovito namiruje u skladu s usvojenim planom. Carinska uprava da je dala suglasnost na plan restrukturiranja društva Rivijera turizam d. o. o. kojim je pristala na otpis 40% tražbine i obročnu otplatu preostalih 60%, čime da je dug društva zakonito reduciran na iznos od 704.563,12 EUR. Inzistiranje tuženika na tome da tužitelj kao jamac plati cjelokupni prvotni iznos od 1.177.182,77 EUR, uz istodobno odvijanje predstečajnog namirenja smanjenog duga od strane društva, predstavlja pokušaj dvostruke naplate i neopravdanog obogaćenja državnog proračuna na štetu tužitelja. Ako se glavno društvo restrukturira i uredno otplaćuje svoje obveze prema planu na koji je Carinska uprava pristala, ne postoji stvarna niti pravna "nemogućnost naplate" koja bi opravdala agresivnu osobnu pljenidbu imovine tužitelja za iznos koji premašuje restrukturirani dug društva. Naprotiv, prvostupanjsko tijelo, da potpuno neosnovano navodi da je samo otvaranje predstečajnog postupka dovelo do ne mogućnosti naplate od strane pravne osobe, čime da je odgovoran tužitelj kao jamac platac, što je pravomoćnim potvrđivanjem plana restrukturiranja u potpunosti otpalo. S obzirom na to da je tuženik potpuno zanemario pravne učinke usvojenog plana restrukturiranja i suglasnosti Carinske uprave, činjenično stanje u pogledu nemogućnosti naplate od glavnog dužnika je pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Tuženik da je grubo prekršio materijalno pravo primijenivši članak 28. Općeg poreznog zakona na novčane obveze koje po svojoj pravnoj naravi ne predstavljaju porezni dug. Zakonski zastupnik da nikako ne može odgovarati kao porezni jamac na temelju OPZ-a za neporezne kaznene i upravne sankcije koje su izrečene samom trgovačkom društvu. Čak i naknada s obilježjem naknade za koncesiju u iznosu od 232.367,37 EUR da predstavlja naknadu za korištenje javnog dobra, a ne porezno davanje proizašlo iz poreznog odnosa. Visoki upravni sud RH u presudi poslovni broj Usž-791/2013-5 od 26. lipnja 2014. 6 naglasio je važnost pravilnog utvrđivanja pravne naravi obveze za koju se tereti jamac, ukazujući na to da se instituti poreznog jamstva ne mogu mehanički i bez ograničenja protezati na sve vrste javnih potraživanja. Proširivanjem poreznog jamstva iz članka 28. OPZ-a na imovinsku korist od preko devetsto tisuća eura, koja predstavlja kaznenu mjeru prema društvu, tuženik da je prekoračio svoje zakonske ovlasti i potpuno promašio pravni temelj za donošenje rješenja o jamstvu, što pobijani akt čini u cijelosti nezakonitim. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja.

5. U sporu je održana rasprava 21. rujna 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24, 39/26; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je u spis priložio potvrdu pravomoćnosti rješenja kojim se potvrđuje Plan restrukturiranja.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom članka 28. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24, 151/25, dalje: OPZ), propisano je da ako su zakonski zastupnici fizičkih i pravnih osoba i zastupnici ili upravitelji udruženih osoba i imovinskih masa bez pravne osobnosti u obavljanju poslova počinili kazneno djelo utaje poreza ili sudjelovali u utaji poreza ili bespravno ostvarili smanjenje poreza ili druge porezne povlastice za zastupane osobe, tada se zastupnik ili upravitelj smatra poreznim jamcem za manje plaćeni porez i kamate.

10. Odredbom članka 36. stavak 1. OPZ-a, propisano je da porezni jamac odgovara za porezni dug ako ga u roku nije platio porezni obveznik. Porezno tijelo pozvat će poreznog jamca na plaćanje poreznog duga.

11. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik zaključak o odgovornosti tužitelja temeljio prvenstveno na njegovom svojstvu direktora i odgovorne osobe društva Rivijera turizam d. o. o., uz zaključak da je tužitelj znao ili morao znati da se djelatnost obavlja bez koncesije te da će zbog toga nastati obveza plaćanja predmetnih davanja. Tuženik nadalje ističe obvezu tužitelja da kao član uprave vodi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

12. Na temelju analizirane sudske prakse, da bi se zakonski zastupnik trgovačkog društva proglasio poreznim jamcem za neplaćene porezne obveze društva prema članku 28. OPZ-a, nije nužno dokazati da je počinjeno kazneno djelo. Pretpostavke odgovornosti iz navedene zakonske odredbe propisane su alternativno, što znači da je za utvrđivanje poreznog jamstva dovoljno dokazati postojanje bilo koje od zakonom predviđenih osnova, među kojima je i utvrđivanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju.

13. Sudska praksa upravnih sudova i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske dosljedno zauzima stav da članak 28. OPZ-a sadrži više samostalnih, alternativno postavljenih temelja za odgovornost zakonskog zastupnika kao poreznog jamca. Te osnove obuhvaćaju: počinjenje kaznenog djela utaje poreza, sudjelovanje u utaji poreza, ili bespravno ostvarenje smanjenja poreza ili druge porezne povlastice za zastupane osobe. Zbog navedenog, porezno tijelo i sudovi nisu dužni utvrđivati kaznenu odgovornost niti čekati ishod kaznenog postupka ako je utvrđeno da je postupanjem zakonskog zastupnika došlo do bespravnog smanjenja poreza.

14. U presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 2605/2023-2 od 6. prosinca 2023., sud je izričito potvrdio stajalište prvostupanjskog suda prema kojem su „pretpostavke za utvrđenje odgovorne osobe poreznim jamcem u članku 28. OPZ-a propisane alternativno, što znači da je dovoljno utvrditi postojanje samo jedne od propisanih pretpostavki“. U tom je predmetu tužitelj isticao da nije počinio kazneno djelo utaje poreza niti zlouporabio ovlasti, no sud je utvrdio postojanje poreznog jamstva jer je došlo do bespravnog smanjenja obveza, pri čemu se smatra da su direktoru bili poznati podaci iskazani u poslovnim knjigama i činjenice koje su dovele do nastanka duga.

15. Jednako stajalište potvrđuje i presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Us I-1156/2023-8 od 29. prosinca 2023., pravomoćna 16. svibnja 2024. Sud je naveo da se zakonski zastupnik smatra poreznim jamcem ako je počinio kazneno djelo utaje poreza, sudjelovao u utaji poreza ili bespravno ostvario smanjenje poreza. Sud je posebno naglasio dužnost članova uprave da uredno vode poslovne knjige i poznaju podatke u njima, pojasnivši da bespravno smanjenje porezne obveze podrazumijeva svako postupanje suprotno propisima koje dovodi do manje obračunatog, iskazanog ili plaćenog poreza, neovisno o kaznenom progonu.

16. Činjenica da protiv zakonskog zastupnika nije pokrenut kazneni postupak, da je kaznena prijava odbačena ili čak da je donesena oslobađajuća presuda u kaznenom postupku, ne isključuje automatski porezno jamstvo prema članku 28. OPZ- a.

17. Okolnost da je nad društvom Rivijera turizam d. o. o. bio otvoren predstečajni postupak, da je Carinska uprava sudjelovala u tom postupku te da je prihvaćen Plan restrukturiranja kojim je predviđen otpis dijela tražbine i obročna otplata preostalog dijela duga, sama po sebi ne znači da je time prestala svaka mogućnost naplate predmetne tražbine od osoba koje bi za nju odgovarale na temelju zakona.

18. Stoga Sud ne prihvaća kao odlučan ni prigovor tužitelja da je samim prihvaćanjem Plana restrukturiranja dug društva preoblikovan na iznos od 704.563,12 EUR, zbog čega tužitelj više ne bi mogao odgovarati za prvotno utvrđeni iznos.

19. U odnosu na tužbeni navod kojim se osporava mogućnost primjene instituta poreznog jamstva na dio obveze koji se odnosi na imovinsku korist ostvarenu nezakonitim obavljanjem djelatnosti, Sud nalazi da je to pitanje potrebno ponovno razmotriti u upravnom postupku. Naime, iz osporenog rješenja proizlazi da se tužitelju kao poreznom jamcu stavlja na teret ukupni iznos od 1.177.182,77 EUR, pri čemu se značajan dio tog iznosa odnosi upravo na imovinsku korist ostvarenu nezakonitim obavljanjem djelatnosti.

20. Tuženik je taj iznos obuhvatio odgovornošću tužitelja kao poreznog jamca, pozivajući se na članak 28. Općeg poreznog zakona, ali pritom nije dostatno obrazložio na temelju kojih konkretnih zakonskih odredbi predmetna imovinska korist predstavlja obvezu za koju tužitelj može odgovarati upravo kao porezni jamac prema članku 28. Općeg poreznog zakona. Sama činjenica da je određena novčana obveza javnopravne naravi nije dostatna za zaključak o primjeni konkretnog instituta osobne odgovornosti zakonskog zastupnika. Naime iz članka 28. OPZ-a nedvojbeno proizlazi da će se zakonski zastupnik pravne osobe smatrati poreznim jamcem samo za manje plaćeni porez i kamate, a ne i za ostvarenu imovinsku korist, zbog čega se primjena navedene odredbe ne može bez daljnjega proširiti na druge novčane obveze zastupane osobe koje po svojoj pravnoj naravi ne predstavljaju porez i pripadajuće kamate.

21. Slijedom svega navedenog, Sud nalazi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja smatrao poreznim jamcem na temelju članka 28. Općeg poreznog zakona, a da prethodno nije utvrdio činjenice koje bi predstavljale neku od zakonom propisanih pretpostavki za takvu odgovornost. Zbog toga osporeno rješenje nije zakonito.

22. Slijedom svega navedenoga, to je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud poništio osporavano tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje, te je predmet radi upotpunjavanja postupka vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

23. U ponovnom postupku nakon ove presude potrebno je, imajući u vidu prethodno navedeno, prvostupanjsko tijelo je sukladno odredbi članka 151. stavak 2. ZUS-a dužno u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti novu odluku pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedbi ovog Suda iznesenih u ovoj presudi, te pravilno odlučiti o žalbi tužitelja.

24. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa, Tbr. 27.). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to za tužbu i pristup na ročište za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za propadajući PDV ukupno iznosi 2.500,00 eura. Tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate sukladno članku 144. stavak 4. ZUS-a.

25. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članak 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23, dalje ZSP).

U Rijeci 28. rujna 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke ove presude nije dopuštena žalba.

Protiv točke II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Frani-Mateju Barišiću, odvjetniku u Zagrebu, Radnička cesta

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, uz spis predmeta upravnog postupka