Poslovni broj: Us I-485/2026-8

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu, te zapisničarki Milki Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Parlov, odvjetnik u Splitu, Varaždinska 2b, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi provedbe Programa mjera, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene11. rujna 2026., a objavljene 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, KLASA: UP/I-371- 01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-26-24 od 14. siječnja 2026., kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja da tužba ima odgodni učinak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, KLASA: UP/I-371-01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-26-24 od 14. siječnja 2026. u točci I. izreke utvrđeno je da na sastanku održanom 05. prosinca 2025. godine između zaštićenog najmoprimca II, ovdje tužitelja, i vlasnika stana JI, nije postignut dogovor o provedbi programske mjere 4 i 5, stoga zaštićeni najmoprimac II, pristaje na preseljenje u drugi odgovarajući državni stan kroz provedbu treće programske mjere. Točkom II. izreke, riješeno je da je zaštićeni najmoprimac II dužan osloboditi stan površine 72,63 m[2] koji se nalazi 3. katu zgrade na adresi [adresa] od osoba i stvari te ga predati u posjed vlasniku ili podredno, ako vlasnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stana iz bilo kojeg razloga, Republici Hrvatskoj u roku od 4 mjeseca od dana pravomoćnosti ovog Rješenja.

Točkom III. izreke, riješeno je kada se ispune pretpostavke za primjenu treće programske mjere, službena osoba će bez odgode dostaviti zaštićenom najmoprimcu obrazac izjave u koju je zaštićeni najmoprimac dužan upisati dan iseljenja i predaje stana u posjed vlasniku ili podredno Republici Hrvatskoj, unutar roka iz točke II. ovog Rješenja.

Točkom IV. izreke, riješeno je ako je izvjesno da Republika Hrvatska ne može ispuniti svoju obvezu koja se sastoji u davanju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u najam zaštićenom najmoprimcu u razumnom roku odnosno roku iz točke II. ovog Rješenja, nadležno ministarstvo po službenoj dužnosti izdaje rješenje kojim bivšem zaštićenom najmoprimcu priznaje pravo najma odgovarajućeg stana na slobodnom tržištu uz obvezu bivšeg zaštićenog najmoprimca da novom najmodavcu plaća iznos slobodno ugovorene najamnine, pri čemu Republika Hrvatska subvencionira tu najamninu na način predviđen člankom 28. stavkom 3. Zakona, sve do ispunjenja obveze iz točke I. ovog Rješenja.

Točkom V. izreke, riješeno je ako se zaštićeni najmoprimac II, nakon isteka roka iz točke II. ovog Rješenja i dalje nalazi u posjedu stana opisanog u točki II. ovog Rješenja, a koji je upisan u zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu u z. k. uložak [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR zgrada mješovite uporabe, [adresa] ukupne površine 80 m[2] i to na 4. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAZNO VLASNIŠTVO (E-4) opisan kao dvosobni stan sa nuzprostorijama na III (trećem) katu, smatra se da odbija iseljenje iz stana, što se smatra kažnjivim ponašanjem zbog kojeg gubi status prijelaznog zaštićenog najma te mu se, nakon jedne opomene, izriče novčana sankcija u iznosu od 500,00 do 2.500,00 eura.

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog bitne povrede pravila upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na bitnu povredu pravila postupka ističe proturječnost izreke i nejasnoću akta; da pobijano rješenje u točki I. utvrđuje da stranke nisu postigle dogovor o provedbi programske mjere 4 i 5, stoga da se primjenjuje treća programska mjera, međutim da točka IV. rješenja uvodi kondicionalnu obvezu subvencioniranja najma na slobodnom tržištu ukoliko Republika Hrvatska ne može ispuniti obvezu davanja nekretnine u vlasništvu RH u najam, navodeći da je ovako formulirana izreka kontradiktorna i neizvršiva jer da upravni akt mora biti jasan i nedvosmislen. Da tuženik nalaže tužitelju iseljenje u fiksnom roku od 4 mjeseca (Točka II.), dok istovremeno vlastitu obvezu (dodjela državnog stana) ostavlja neizvjesnom, čime da se tužitelj dovodi u položaj pravne nesigurnosti koji izravno korelira s gubitkom posjeda jedinog doma. U odnosu na pogrešnu primjena materijalnog prava – povredu načela razmjernosti poziva se na čl. 28. stavkom 1. Zakona kojim je propisano da je RH dužna dati bivšem zaštićenom najmoprimcu u najam odgovarajući stan u svom vlasništvu, vodeći računa o lokaciji. Međutim, da točka IV. pobijanog rješenja, koja se poziva na članak 28. stavak 3. Zakona, predviđa supsidijarno rješenje – najam na slobodnom tržištu. Tužitelj smatra da tuženik nije obrazložio na temelju kojih je egzaktnih parametara utvrdio "izvjesnost" nemogućnosti ispunjenja primarne obveze (dodjele državnog stana),a prebacivanje tereta pronalaženja stana na slobodnom tržištu na tužitelja i njegovu majku (član domaćinstva), koji nisu kapacitirani ulaziti u takvu neizvjesnost u gradu Splitu u ko jem postoji deficit stanova za najam; uz samo deklaratorno priznanje subvencije, da predstavlja prekomjeran teret i povredu legitimnih očekivanja temeljem presuda Europskog suda za ljudska prava na koje se rješenje formalno poziva. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje – Parametri Registra, tužitelj navodi da tuženik odluku temelji na uvidu u Registar stanova, navodeći površinu od 72,63 m² i prosječnu najamninu od 680,91 eura. Tužitelj osporava pravilnost utvrđenog koeficijenta geografske lokacije (Kg) i koeficijenta položaja stana (Kp), smatrajući da isti ne korespondiraju sa stvarnim stanjem nekretnine na adresi [adresa], budući da ti parametri izravno utječu na visinu subvencije i definiciju "odgovarajućeg stana" koji država treba ponuditi, a pogrešno utvrđenje ovih činjenica da čini rješenje nezakonitim. Nadalje navodi da je obrazloženje rješenja puko nabrajanje članaka iz Zakona o načinu izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, međutim da tuženik konkretno nije podastro niti jedan dokaz na okolnost da nije bio u mogućnosti bivšem zaštićenom najmoprimcu pronaći odgovarajući stan u najam u svom vlasništvu već da se isključivo poziva na članak 28 ovog Zakona, a da ga uopće nije proveo u konkretnoj stvari odnosno na bilo koji način nastojao ispuniti. Ističe da je cilj ovog Zakona vraćanje vlasniku stana u zamjenu za adekvatan stan, koji se istovremeno mora predati u najam zaštićenom najmoprimcu vlasništva RH te da, tek supsidijarno, ako gornji uvjeti nisu ispunjeni, naći zaštićenom najmoprimcu stan na slobodnom tržištu. Stoga da je očito kako tuženik nije spreman provesti ovaj zakon koji je usvojen i stupio na snagu, ali bez načina i njegove ozbiljne primjene. Da je važno naglasiti kako je raniji Ustav SRH jamčio građaninu na stanu u društvenom vlasništvu da stječe stanarko pravo , dakle da je stanarsko pravo bilo podignuto kao ustavna kategorija da bi danas stanar bio degradiran i mora na ulicu jer da tuženik nije niti pokušao iznaći trajno rješenje i smjestiti ga u stan u vlasništvu RH. Napominje kako se tužitelj rodio u ovom stanu i da je cijeli život u njemu zajedno sa svojom majkom FI, koja je tu od udaje; da su tu živjeli i baka i djed i otac tužitelja od koga je tužitelj kasnije stekao ovaj status te se poziva na čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, navodeći da nitko ne smije biti deložiran iz svog doma bez individualne procjene razmjernosti mjere i bez uvjerljivog obrazloženja da je takva mjera nužna, a u osporavanom rješenju da takva procjena nije provedena, niti obrazložena zbog čega da je akt protivan Konvenciji. U odnosu na nezakonitost kaznenih odredbi kojima se u točki V. izreke predviđaju novčane sankcije od 500,00 do 2.500,00 eura u slučaju ne iseljenja, tužitelj ističe da se kažnjivim ponašanjem ne može smatrati ostanak u posjedu ako RH nije ispunila svoju korelativnu obvezu ponude konkretnog, identificiranog i useljivog državnog stana te da je prijetnja sankcijom bez prethodno ispunjene obveze države protivna načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud, nakon provedenog postupka donese presudu kojom će poništiti rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-371-01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-26-24 od 14. siječnja 2026. te naložiti tuženiku naknadu troškova upravnog spora u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2.1. Tužitelj je istovremeno podnio prijedlog za odgodni učinak tužbe pozivom na čl. 42. Zakona o upravnim sporovima te predložio da Sud donese rješenje kojim se odgađa izvršenje pobijanog rješenja do pravomoćnog okončanja upravnog spora jer da bi izvršenjem naložene obveze iseljenja u roku od 4 mjeseca tužitelju nastala nenadoknadiva šteta, s obzirom na to da mu tuženik još uvijek nije osigurao niti identificirao drugi odgovarajući državni stan u koji bi se mogao preseliti. Da prisila na iseljenje bez prethodno osiguranog smještaja, uz prijetnju visokim novčanim sankcijama, izravno ugrožava egzistenciju tužitelja, a da odgađanje izvršenja nije protivno javnom interesu, niti da bi nanijelo veću štetu vlasniku stana, dok da bi za tužitelja iseljenje na 'slobodno tržište' bez pravomoćno utvrđenih uvjeta subvencije bilo nepopravljivo."

3. Tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu od 13. travnja 2026. opisalo kronologiju predmetne upravne stvari te navelo.

- da je tuženik dana 10. veljače 2025. godine donio Rješenje KLASA: UP/I-371-

01/24-13/918, URBROJ: 531-01-25-10 (dalje: Privremeno rješenje) kojim je sukladno članku 18., članku 19. i članku 20. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-l-3242/2018 i dr. (Narodne novine br. 36/2024, dalje: Zakon) regulirao iznos i način plaćanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera za izvršenje Presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (Broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-1-3242/2018 i dr. ( Narodne novine br. 153/1U24, dalje: Programa mjera) između suvlasnika i tužitelja kao zaštićenog najmoprimca, u pravnoj stvari, ranije zaštićenog najma, a nakon 01. siječnja 2025. prijelaznog zaštićenog najma;

- da je tuženik dana 02. lipnja 2025. godine, povodom prigovora zaštićenog najmoprimca (ovdje tužitelja) te prigovora vlasnice stana JI, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: vlasnica stana) donio Rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-25-16 (dalje: Rješenje I) kojim je sukladno članku 18., članku 19. i članku 20. Zakona nanovo regulirao iznos i način plaćanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera između suvlasnika i tužitelja kao zaštićenog najmoprimca, na način da je umanjio tužiteljevu obvezu plaćanja prosječne najamnine sa 50% iznosa na visinu 25% njegovih mjesečnih primanja;

- da je predmetnim Rješenjem I također odlučeno o prigovoru vlasnice stana, kojom prilikom je prigovor vlasnice stana odbačen jer nisu bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka;

- da je tuženik po zahtjevu vlasnice stana dana 22. srpnja 2025 . godine izdao

Obavijest KLASA: UP/I-371-01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-25-20 (dalje: Obavijest) kojom su sukladno odredbi članka 47. stavka 2. Zakona tužitelj i vlasnica stana obaviješteni o izboru programskih mjera na način da je izvršen uvid u Obrazac A — Izjava vlasnice JI o odabiru programske mjere od 3. veljače 2025. godine i Obrazac B — Izjava zaštićenog najmoprimca II o odabiru programske mjere od 17. travnja 2025. godine, kojom prilikom je utvrđeno da je vlasnica stana izabrala provedbu Programske mjere 2 ili 3, a tužitelj je izabrao provedbu Programske mjere 4 ili 5;

- da su predmetnom obavijesti, tužitelj i vlasnica stana između ostalog obaviješteni da će do 31. prosinca 2025. godine biti pozvani na sastanak radi pokušaja nagodbe u ovom predmetu, a koji sastanak se održao 05. prosinca 2025. godine u službenim prostorijama Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine (dalje Ministarstvo) u Splitu na adresi [adresa];

- da obzirom da na predmetnom sastanku među strankama nije postignuta nagodba već je konstatirano da jedna i druga stana ostaju pri izboru mjera koje su dostavili u Obrascima A i B, da je tuženik bio dužan postupiti na temelju članka 48. stavka 4. Zakona te donijeti dana 14. siječnja 2026. godine Rješenje KLASA: UP/I - 371-01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-26-24 (dalje: Rješenje II) a kojim rješenjem je konstatirano da između stranaka nije postignuta nagodba stoga da se u predmetu provodi Programska mjera 3 te je tužitelju naloženo da u roku od 4 mjeseca od dana pravomoćnosti Rješenja II osloboditi stan površine 72,63 m[2] koji se nalazi 3. katu zgrade na adresi [adresa] od osoba i stvari te ga predati u posjed vlasniku ili podredno, ako vlasnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stana iz bilo kojeg razloga, Republici Hrvatskoj.

3.1. U odnosu na tužbene navode tužitelja ističe da nije došlo do bitne povrede pravila postupka (zbog proturječnosti izreke i nejasnoće akta) i to zbog toga što je tuženik postupio po članku 48. stavka 2. i 4. Zakona kojim je izrijekom propisano da ako stranke na sastanku odnosno sastancima iz članka 47. stavka 3. ovoga Zakona ne postignu dogovor o programskoj mjeri koja će se primijeniti u njihovu predmetu ili o drugom načinu izvršenja sudskih odluka iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, na stranke se primjenjuje treća programska mjera što samo po sebi nalaže zatim primjenu članka 27. stavka 1. točke 2. Zakona prema kojoj se zaštićenom najmoprimcu nalaže iseljenje u roku od 4 mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja. Također, da je dužnost tuženika, upravo radi zaštite tužitelja u takvom rješenju konstatirati da ako je izvjesno da Republika Hrvatska ne može ispuniti svoju obvezu (koja se sastoji u davanju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u najam zaštićenom najmoprimcu) u razumnom roku odnosno roku iz točke II. ovog Rješenja (4 mjeseca), nadležno ministarstvo (tuženik) će po službenoj dužnosti izdati rješenje kojim bivšem zaštićenom najmoprimcu priznaje pravo najma odgovarajućeg stana na slobodnom tržištu pri čemu Republika Hrvatska subvencionira tu najamninu na način predviđen člankom 28. stavkom 3. Zakona. Također navodi da osporavanim Rješenjem II nigdje nije utvrđeno da Republika Hrvatska (putem tuženika) neće ispuniti svoju obvezu dodjele odgovarajućeg stana (odgovarajućeg u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 11a. Zakona) već se konstatira, za slučaj da Republika Hrvatska ne ispuni svoju obavezu da će zaštićenom najmoprimcu subvencionirati najamninu za stan kojeg pronađe na slobodnom tržištu na način kako to propisuje članak 28. stavak 3. Zakona.

3.2. U odnosu na tužbene navode tužitelja da je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje, tuženo tijelo ističe da je isto utvrđeno prilikom unosa predmetnog stana u Registar stanova kojom prilikom je dana 10. veljače 2025. godine izdana i Potvrda KLASA: UP/I-371-01/24-13/918, URBROJ: 531-01-25-9 (koja u sebi sadrži sve činjenice za koje tužitelj sada tvrdi da su pogrešno utvrđene), koja je dostavljena tužitelju i koju isti nije ni na koji način osporavao. Naime, da je prema članku 15. stavku 2. Zakona predmetna Potvrda javna isprava, što znači da predmetna potvrda u smislu naprijed citirane odredbe članka 15. stavak 2. Zakona predstavlja javnu ispravu kojom se u smislu odredbe članka 56. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS) dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Konačno, tuženo tijelo ističe da tuženik u pobijanom Rješenju II nigdje izričito ne navodi da neće ispuniti svoju obvezu (dodjele stana u vlasništvu RH) radi provedbe Programske mjere 3 već samo konstatira u slučaju da ta obveza ne bude ispunjena (u roku određenim Rješenjem II) da se zaštićenom najmoprimcu (ovdje tužitelju) priznaje pravo na subvenciju najamnine za stan u tržišnom najmu do konačne provedbe Programske mjere 3. Slijedom navedenog, tuženo tijelo naglašava kako je Rješenje zakonito i doneseno u okviru njegove zakonske nadležnosti te predlaže da Sud temeljem članka 116. Zakona o upravnim sporovima odbije tužbu u cijelosti kao neosnovanu.

4. Neposredno pred zakazano ročište tužitelj je u spis dostavio podnesak naslovljen kao Prigovor na prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP poduzete Statileo protiv Hrvatske (br. Zahtjeva 12.027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda broj: UI-3242/… i dr. s prilozima (list 19 do189 spisa).

5. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji svoj izostanak nije opravdao opunomoćenik tužitelja je ustrajao u navodima tužbe i podneska navodeći da je cilj treće programske mjere pronalazak adekvatnog stana zaštićenom najmoprimcu, međutim, da tuženik ni u pobijanom rešenju, ni u odgovoru nar tužbu nije našao ni jedan opravdan razlog zbog čega nije pokušao osigurati zamjenski stan što je cilj treće programske mjere te da se od podnošenja tužbe do danas tuženik nije obratio tužitelju da je pronašao bilo kakav adekvatan zamjenski stan iako je prošlo više od pet mjeseci od donošenja pobijanog rješenja. Stoga je predložio usvojiti tužbu.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, te spisa tuženog tijela, kao i svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u ovom upravnom sporu.

7. Opunomoćenik tužitelja je zatražio naknadu troškova upravnog spora.

8. Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregledom isprava priloženih spisu, uzimajući u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja KLASA: UP/I-371- 01/24-13/918, URBROJ: 531-14-3-26-24 od 14. siječnja 2026., koje je doneseno po službenoj dužnosti pozivom na odredbu članka 48. stavak 4. Zakona, budući da između stranaka nije postignut dogovor oko programske mjere, pri čemu je među strankama sporno utvrđeno činjenično stanje, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava.

10. Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je kako će prilikom izmjena pravnog položaja zaštićenog najmoprimca Republika Hrvatska osigurati stalan i siguran smještaj zaštićenim najmoprimcima u slučaju da oni, ili njihov bračni ili izvanbračni drug ili životni partner, nemaju drugu useljivu nekretninu na području iste jedinice lokalne samouprave u kojoj se nalazi stan u kojem imaju status zaštićenog najmoprimca.

11. Odredbom članka 27. stavak 1. točka 2. Zakona je propisano kako je zaštićeni najmoprimac dužan osloboditi stan od osoba i stvari te ga predati u posjed vlasniku ili podredno, ako vlasnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stana iz bilo kojeg razloga, Republici Hrvatskoj u skladu s odredbama ovoga članka u roku od četiri mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja iz članka 48. stavka 4. ovoga Zakona ili rješenja iz članka 23. stavka 7. ovoga Zakona. Prema stavku 2. te zakonske odredbe kada se u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka ispune pretpostavke za primjenu treće programske mjere, službena osoba bez odgode dostavlja zaštićenom najmoprimcu obrazac izjave u koju je zaštićeni najmoprimac dužan upisati dan iseljenja i predaje stana u posjed vlasniku ili podredno Republici Hrvatskoj. Zaštićeni najmoprimac dužan je odrediti dan iseljenja unutar roka iz stavka 1. točke 1. odnosno točke 2. ovoga članka, ovisno o tome koji je rok mjerodavan u njegovu predmetu. Prema stavku 4. te zakonske odredbe ako se zaštićeni najmoprimac nakon isteka rokova iz stavka 1. ovoga članka i dalje nalazi u posjedu stana, smatra se da zaštićeni najmoprimac odbija iseljenje iz stana te se odgovarajuće primjenjuje članak 26. ovoga Zakona.

12. Nadalje, odredbom članka 28. Zakona propisano je da ako ne postoje razlozi za oslobođenje Republike Hrvatske od obveze davanja bivšem zaštićenom najmoprimcu u najam odgovarajućeg stana u svom vlasništvu, Republika Hrvatska dužna je putem nadležnog ministarstva dati bivšem zaštićenom najmoprimcu u najam odgovarajući stan vodeći pritom posebno računa da se odgovarajući stan, u smislu lokacije, nalazi što je moguće bliže stanu iz kojeg se bivši zaštićeni najmoprimac seli (stavak 1.); da iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako zaštićeni najmoprimac pisanim putem to predloži, odgovarajući stan u vlasništvu Republike Hrvatske može biti manje kvadrature od ovim Zakonom propisane te se može nalaziti i u drugoj jedinici lokalne samouprave (stavak 2.); da ako je izvjesno da Republika Hrvatska ne može ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka u razumnom roku, nadležno ministarstvo po službenoj dužnosti izdaje rješenje kojim bivšem zaštićenom najmoprimcu priznaje pravo najma odgovarajućeg stana na slobodnom tržištu, uz obvezu bivšeg zaštićenog najmoprimca da novom najmodavcu plaća iznos slobodno ugovorene najamnine, pri čemu Republika Hrvatska subvencionira tu najamninu: 1. u slučaju iz članka 27. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona i u slučaju da zaštićeni najmoprimac ne snosi odgovornost za nepostizanje dogovora s vlasnikom stana - u visini razlike između punog iznosa slobodno ugovorene najamnine i posljednjeg iznosa zaštićene najamnine koji je zaštićeni najmoprimac plaćao vlasniku stana iz kojega se iselio na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom do maksimalno najveće dopuštene površine odgovarajućeg stana iz članka 4. stavka 1. točke 11. ovoga Zakona (stavak 3. točka 1.).

13. Prema odredbi članka 47. stavak 1. Zakona ako u svojim izjavama stranke nisu odabrale istu programsku mjeru te ako zaštićeni najmoprimac u svojoj izjavi o odabiru programske mjere nije odabrao drugu ili treću programsku mjeru, službena osoba sastavlja službenu zabilješku u kojoj utvrđuje tu činjenicu, pri čemu je u skladu sa stavkom 3. te zakonske odredbe u svakom od predmeta iz stavka 1. ovoga članka nadležno ministarstvo dužno pokušati organizirati sastanak sa strankama radi pokušaja nagodbe u okviru prve programske mjere, a podredno i nagodbe o primjeni na njihov predmet bilo koje druge programske mjere ili drugog načina izvršenja sudskih odluka iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona u njihovu predmetu.

14. Odredbom članka 48. stavak 2. Zakona propisano je ako stranke na sastanku odnosno sastancima iz članka 47. stavka 3. ovoga Zakona ne postignu dogovor o Programskoj mjeri koja će se primijeniti u njihovu predmetu ili o drugom načinu izvršenja sudskih odluka iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, na stranke se primjenjuje treća programska mjera u skladu s odredbama ovoga Zakona.

15. Iz stanja spisa predmeta, obrazloženja osporavanog rješenja te dostavljenog spisa tuženog tijela i priloženih Izjava vlasnice stana JI i Izjave tužitelja (kao zaštićenog najmoprimca) o odabiru Programske mjere (Obrazac B) proizlazi kako je vlasnica stana izabrala provedbu Programske mjere 2. ili 3., dok je tužitelj izabrao provedbu Programske mjere 4. i 5.

16. Nadalje, iz spisa predmeta nespornim proizlazi kako je s vlasnicom stana i tužiteljem održan sastanak radi pokušaja nagodbe u ovom predmetu, a o čemu su u spisu priloženi Zapisnici od 5. prosinca 2025. Iz sadržaja Zapisnika proizlazi kako su stranke ostale pri izabranim Programskim mjerama, odnosno vlasnica stana je ustrajala da joj se preda posjed stana preseljenjem tužitelja u drugi odgovarajući smještaj, dok je tužitelj ustrajao u provedbu Programske mjere 4 ili 5, te je pristao na preseljenje u drugi odgovarajući državni stan kroz provedbu Programske mjere 3, slijedom čega su se nesporno ispunili uvjeti za primjenu provedbe treće Programske mjere, odnosno za donošenje rješenja u smislu odredbe članka 48. stavak 4. Zakona, u kojem slučaju je rok za iseljenje određen odredbom člankom 27. stavak 1. točka 2. Zakona, odnosno 4 mjeseca po pravomoćnosti tog rješenja.

17. Stoga, imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje, kao i naprijed citirane zakonske odredbe, nesporno je kako se u konkretnom slučaju prema odredbi članka 48. Zakona primjenjuje treća Programska mjera, budući da vlasnica stana i tužitelj, kao zaštićeni najmoprimac, nisu postigli dogovor o provedbi Programske mjere na sastancima iz članka 47. Zakona, u kojem slučaju službena osoba donosi rješenje kojim utvrđuje da nije postignut dogovor i da se primjenjuje provedba treće Programske mjere. Navedena provedba treće Programske mjere podrazumijeva ukidanje zaštićenog najma na stanu tako da zaštićeni najmoprimac oslobađa stan od osoba i stvari te ga predaje u posjed vlasniku ili Republici Hrvatskoj, uz omogućavanje bivšem zaštićenom najmoprimcu prava na dom u odgovarajućem stanu u vlasništvu Republike Hrvatske, za koji plaća državnu najamninu i ima pravo na otkup stana po posebnoj formuli. Pri tom je, u slučaju donošenja rješenja iz članka 48. stavak 4. Zakona, a što je upravo slučaj u predmetnoj upravnoj stvari, obveza tužitelja da iseli i preda stan u roku od četiri mjeseca od dana pravomoćnosti osporavanog rješenja, a izjava o iseljenju solemnizira se kod javnog bilježnika i ima snagu ovršne isprave.

18. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda kako osporavanim rješenjem tuženog tijela, uz obrazloženje koje je njime dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenjeno materijalno pravo, a tužbeni navodi tužitelja nisu osnovani, niti su od utjecaja na drugačiju odluku ovog suda.

19. Pored navedenog, valja istaći da je neosnovano pozivanje tužitelja da bi u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari bilo povrijeđeno pravo tužitelja na dom, odnosno da nije proveden test razmjernosti, zbog čega da je osporavano rješenje koje tužitelj pobija predmetnom tužbom protivno Konvenciji. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, tuženo tijelo nije prekoračilo svoje ovlasti već je isključivo postupilo po kogentnoj naprijed citiranoj odredbi čl. 27. Zakona kojom je propisano iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana u okviru treće Programske mjere te je u točci IV. izreke konstatiralo, za slučaj da Republika Hrvatska ne ispuni svoju obavezu koja se sastoji u davanju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u najam zaštićenom najmoprimcu u razumnom roku odnosno roku iz točke II. ovog Rješenja (rok od 4 mjeseca od dana pravomoćnosti ovog rješenja), da će nadležno ministarstvo po službenoj dužnosti izdati rješenje kojim bivšem zaštićenom najmoprimcu priznaje pravo najma odgovarajućeg stana na slobodnom tržištu uz obvezu bivšeg zaštićenog najmoprimca da novom najmodavcu plaća iznos slobodno ugovorene najamnine, pri čemu Republika Hrvatska subvencionira tu najamninu na način predviđen člankom 28. stavkom 3. Zakona, sve do ispunjenja obveze iz točke I. Rješenja. Dakle, tuženo tijelo nije postupalo po diskreciji već je bilo dužno primijeniti kogentne odredbe zakona, što je u konkretnom slučaju i učinilo.

20. S tim u vezi, valja istaći da osporavanim Rješenjem nigdje nije utvrđeno da Republika Hrvatska (putem tuženika) neće ispuniti svoju obvezu dodjele odgovarajućeg stana (odgovarajućeg u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 11a. Zakona), niti se ekskulpira od obveze davanjem vlastite nekretnine u najam zaštićenom najmoprimcu (ovdje tužitelju), već konstatira postupanje u situaciji, odnosno slučaju ako Republika Hrvatska trenutno nema raspoloživ stan u svom vlasništvu koji odgovara zakonskim standardima za konkretnog najmoprimca, odnosno priznaje mu pravo da sam ili uz posredovanje države pronađe odgovarajući stan na slobodnom (tržišnom) najmu, a kako je to i propisano naprijed citiranom odredbom. Dakle, država preuzima obvezu subvencioniranja tržišne najamnine, budući da su cijene najma na slobodnom tržištu znatno više od zaštićene/minimalne najamnine, pa stoga točka IV. izreke osporavanog rješenja predstavlja zakonski ugrađen zamjenski mehanizam (zaštitnu klauzulu) kako zaštićeni najmoprimac ne bi ostao na ulici u slučaju administrativnih ili logističkih prepreka države pri osiguravanju državnih stanova. Dakle, upravo suprotno od onoga što tužitelj tužbenim navodima želi prikazati.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, pravilno je postupilo tuženo tijelo kada je donijelo predmetno rješenje, koje tužitelj predmetnom tužbom neosnovano osporava, budući da u situaciji, ako nije postignut dogovor o provedbi četvrte ili pete programske mjere, što je upravo slučaj u konkretnoj upravnoj stvari, na predmet se po sili zakona primjenjuje treća programska mjera. Četvrta (zamjena nekretnina između vlasnika i države) i peta programska mjera (kupnja stana od vlasnika od strane države) prema Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske mogu se ostvariti isključivo ako postoji obostrani pristanak – odnosno, ako vlasnik stana dobrovoljno pristane na prodaju ili zamjenu, a najmoprimac na kasniji otkup tog stana od države. Budući da se radi o dobrovoljnim mjerama koje ovise o suglasnosti obiju strana, u slučaju izostanka dogovora i donošenja pravomoćnog rješenja o nepostizanju dogovora, aktivira se zakonski automatizam, odnosno ako nije postignut dogovor o provedbi četvrte ili pete programske mjere, na predmet se po sili zakona primjenjuje treća Programska mjera.

22. Slijedom navedenog, osporavano rješenje se ocjenjuje pravilnim i zakonitim, osporavano rješenje nije opterećeno kojim od razloga ništavosti (članak 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, "Narodne novine" broj 47/09. i 110/21.) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 47. stavak 3. ZUS -a), radi čega je valjalo na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a presuditi kao u izreci.

23. U pogledu prijedloga tužitelja da tužba ima odgodni učinak, valja istaći kako je odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a propisno da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

24. U konkretnom slučaju osporavanim rješenjem tužitelj je obvezan osloboditi stan površine 72,63 m[2] koji se nalazi na 3. katu zgrade na adresi [adresa], od osoba i stvari te ga predati u posjed vlasniku ili podredno, ako vlasnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stanu iz bilo kojeg razloga, Republici Hrvatskoj u roku od 4 mjeseca od dana pravomoćnosti tog rješenja, dakle, izvršenje obveze je vezano za pravomoćnost rješenja, pa su navodi tužitelja o nastupu štete koja bi se teško mogla popraviti, neutemeljeni. Stoga je prijedlog tužitelja odbijen, radi čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je riješeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

26. Ova presuda i rješenje dostaviti će se u skladu s odredbom članka 20. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano kako se zainteresirana osoba može uključiti u spor u svakom trenutku, vlasnici stana JI, kao zainteresiranoj osobi u ovom sporu.

U Splitu 28. rujna 2026.

SUDAC

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovoga suda, u 4 primjerka, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opun. tužitelja

- tuženiku

- tužitelja pozvati na uplatu pristojbe za tužbu i presudu, po pravom.

- na znanje JI, [adresa],

- tuženiku povrat spisa po pravom.

- spis kal. do 15.11.2026.