REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-72/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu toga suda Damiru Ujduru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika te zamjenika Općinskog državnog odvjetnika Izvora Škubonje kao zakonskog zastupnika tuženice, na ročištu za objavu presude održanom 28. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isključivi vlasnik dijela nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to dijela površine 185 m² koji je na skici lica mjesta, izrađenoj 17. srpnja 2025. po Marku Vukši, dipl. ing. geod., označen kao lik A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, A, koja skica čini sastavni dio ove presude, pa je tužitelj na temelju ove presude ovlašten zatražiti osnivanje nove katastarske čestice od opisanog dijela navedene nekretnine, a potom i uknjižbu brisanja prava vlasništva na toj novoosnovanoj katastarskoj čestici s imena Republike Hrvatske, uz istodobnu uknjižbu tog prava na svoje ime, za cijelo.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. ožujka 2026. podnio tužbu protiv tuženice radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe. U tužbi navodi da je samostalni i pošteni posjednik dijela kat. čest. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 185 m², koji je na skici lica mjesta Marka Vukše, dipl. ing. geod., od 17. srpnja 2025. označen kao lik A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, A i koji u naravi predstavlja njegovu obiteljsku kuću s okućnicom. Zemljište su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća kupili njegovi roditelji MG i sada pok. RG od HG, tadašnjeg posjednika, a krajem 1969. na njemu su sagradili kuću. Roditelji su mu nekretninu, kao svoju bračnu stečevinu, zajednički darovali. Ističe da je riječ o starini obitelji HG koja je tu nekretninu posjedovala i prije prodaje, da ni Vučkoviće, a kasnije ni njegove roditelje i njega samog, nitko nikada nije ometao u posjedu niti je itko na nekretninu polagao pravo. Kao vlasnica cijele čestice u zemljišnoj knjizi upisana je Republika Hrvatska, što ne odgovara stvarnom stanju. Prije podnošenja tužbe obratio se 23. prosinca 2025. Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je dopisom od 30. prosinca 2025. odbijen. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev kako je postavljen i naloži tuženici naknadu troškova postupka.

2. Tuženica se u odgovoru na tužbu od 21. ožujka 2026. protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da tužitelj ne dokazuje jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu nekretnine, kakav je taj posjed bio te tko je i kada od prednika stekao vlasništvo dosjelošću. Stjecanje od osoba koje nisu bile vlasnici, prema njezinom stajalištu, nije valjan pravni temelj posjeda, a iz isprava na koje se tužitelj poziva ne proizlazi da bi prednici raspolagali nekretninom u utuženoj površini i obliku. Upozorava na više linija nasljeđivanja među prednicima, zbog čega nije jasno kojim bi slijedom nekretnina pripala upravo i isključivo tužitelju. Predlaže da se predmet spora identificira po vještaku geodetske struke na očevidu, da se raspravi predstavlja li dio nekretnine javno dobro prema Zakonu o cestama i Zakonu o komunalnom gospodarstvu te da se o parnici obavijeste Općina [adresa], Hrvatske ceste d.o.o. i Županijska uprava za ceste. Ističe i da se u slučaju nepoštenja posjeda ne mogu ispuniti pretpostavke za dosjelost ni po jednom od propisa koji bi se mogli primijeniti (§ 328. OGZ-a, čl. 72. st. 2. ZOVO-a, čl. 18. st. 5. ZV-a). Predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti, i zatražila je trošak sastava odgovora na tužbu.

3. U dokaznom postupku sud je 10. lipnja 2026. obavio očevid na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka geodetske struke Marka Vukše, a na ročištu za glavnu raspravu 10. rujna 2026. saslušao je svjedoke ZG, SG, KG i OG te tužitelja kao stranku. Pročitani su skica lica mjesta od 17. srpnja 2025. (list 5), rješenje o izvedenom stanju od 19. svibnja 2025. (list 6-8), izvadak iz baze zemljišnih podataka za kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 9), zahtjev za mirno rješenje spora (list 10), zapisnik o očevidu (list 23-25) te izvod s Geoportala Državne geodetske uprave u slojevima od 1968. (Hrvatska osnovna karta) do danas, koji je tuženica priložila na posljednjem ročištu. Općina Kula Norinska, Županijska uprava za ceste i Hrvatske ceste d.o.o. obaviještene su o parnici; nitko od njih nije stupio u parnicu. Stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze.

4. Iz izvatka iz zemljišne knjige (stanje 13. ožujka 2026.) proizlazi da je kat. čest. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao „Kula, neplodno zemljište“ površine 2352 m², da je kao vlasnica za 1/1 dijela upisana Republika Hrvatska te da tereta nema. Utuženi dio od 185 m² manji je dio te čestice.

5. Na očevidu je tužitelj pokazao nekretninu. Ona se nalazi uz županijsku cestu Ž-6217, na adresi [adresa], a u naravi je kuća s prizemljem i katom, pokrivena na četiri vode, s uređenom okućnicom. Južni dio dvorišta je popločan i zidom odvojen od županijske ceste, na jugoistoku granicu čini žičana ograda, prema zapadu granica ide gornjim dijelom pokosa, a od susjedne čestice 4730/2 nekretnina je odvojena zidom. U sjeverozapadnom dijelu okućnice nalazi se čatrnja. Vještak Marko Vukša izjavio je da je upravo on izradio skicu priloženu tužbi i da je nekretnina koju je tužitelj pokazao ona ista koja je na skici označena kao predmetna površina. Time je predmet spora u prirodi pouzdano identificiran, a njegove granice su vidljive i jasne: zid prema cesti, ograda, zid prema susjedu i pokos.

6. Iz rješenja o izvedenom stanju Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju

Dubrovačko-neretvanske županije, Ispostava Metković, KLASA: UP/I-350-05/13- 02/12467, URBROJ: 2117-23-4/9-25-11 od 19. svibnja 2025., proizlazi da je po zahtjevu MG od 21. lipnja 2013., kojeg je u tom postupku zastupao tužitelj kao punomoćnik, ozakonjena slobodnostojeća stambena zgrada katnosti P+K izgrađena na č.z. 4730/2 i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te gospodarska zgrada na č. zgr. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čiji je dio izgrađen prije 15. veljače 1968. U obrazloženju je navedeno da je za stambenu zgradu podnositelj zahtjeva priložio odobrenje za gradnju broj 03-3609/1-1967 od 29. svibnja 1967. Iz toga proizlazi da je MG kuću gradio uz odobrenje nadležnog tijela izdano još 1967., što se podudara s iskazima svjedoka i tužitelja o vremenu gradnje. Gospodarska zgrada na č. zgr. [katastarska čestica] prema skici se ne nalazi unutar utuženog lika, nego u zasebno označenom liku L, M, N, O, P, Q, R, S, T, L, pa nije predmet ovog spora.

7. Svjedokinja ZG, kći pok. HG, iskazala je da je nekretnina bila vlasništvo njezina oca, koji ju je šezdesetih godina prodao tužiteljevu ocu MG. Prije prodaje otac je ondje držao vrt s povrćem. Nakon prodaje nije bilo nikakvih problema, a MG je krajem šezdesetih godina ondje sagradio kuću. Ni njezin otac ni pok. MG nisu s nikim imali spora oko posjeda. Zna da u kući živi tužitelj, a da je njegov brat nedaleko sagradio drugu kuću uz pomoć roditelja, te da među njima nije bilo nesuglasica oko diobe, posebno ne oko nekretnine u kojoj živi tužitelj. Dodala je da je to bila starina HG, koji su i danas u posjedu okolnih zemalja.

8. Svjedok SG, star 88 godina, iskazao je da je MG zemlju na kojoj je sagradio kuću kupio od SG (spominje ŽG i HG), po njegovom sjećanju šezdesetih godina. Od djetinjstva pamti da je ondje bio vrt Vučkovića, zemlja uz vodu koja se obrađivala i zimi i ljeti. Njegov otac, rođen 1900., doselio se u [adresa] oko 1915. i tada su Vučkovići već bili ondje i obrađivali tu zemlju. Kada se 1938. gradila pruga i kopala jaža , ova nekretnina nije uzeta. Nikada nitko, ni fizičke osobe ni država, nije smetao posjed, niti je čuo da bi tužitelj i brat V imali spora oko te nekretnine.

9. Svjedokinja KG, koja je u [adresa] došla udajom 1974., iskazala je da je tada kuća već bila sagrađena. Od svekra HG zna da su nekretninu prodali MG, da među njima nikada nije bilo problema i da su bili prijatelji. Prije kuće ondje je bio vrt. Nije joj poznato da bi itko, bilo država bilo fizičke osobe, polagao pravo na tu nekretninu ili ometao u posjedu M, a kasnije R. Zna da je nekretnina pripala tužitelju, a da je brat V uz pomoć roditelja sagradio drugu kuću u blizini.

10. Svjedok OG, koji živi manje od 300 metara od nekretnine, iskazao je da je početkom šezdesetih godina ondje bio vrt u kojem su Vučkovići, konkretno HG sa suprugom, uzgajali povrće za svoje potrebe, a da je krajem šezdesetih godina MG, nakon što je zemlju kupio od HG, sagradio kuću. U toj je kući ostao tužitelj, dok je brat V uz pomoć roditelja sagradio drugu kuću. Nikada nitko, ni državna tijela ni fizičke osobe, nije osporavao posjed i vlasništvo MG, a prije njih HG.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je otac govorio kako je zemlja kupljena od HG, da je za kuću ishođena građevinska dozvola i da je kuća sagrađena krajem 1968. ili 1969. Okolne čestice su sve u posjedu HG. Nitko nikada nije ometao u posjedu ni Vučkoviće, ni njegova oca, ni njega. Još za života roditelja u obitelji je dogovoreno da on ostaje u toj kući, a brat V je uz pomoć obitelji sagradio novu kuću. Pisanog ugovora o kupnji nema, ali kupoprodaja nikada nije bila sporna. Na pokretanje ovog postupka potaknuo ga je otac još za života.

12. Sud je iskaze svjedoka i tužitelja ocijenio vjerodostojnima (čl. 8. Zakona o parničnom postupku). Svjedoci su osobe iz mjesta, starije životne dobi, koje nekretninu i ljude o kojima govore poznaju iz neposrednog opažanja kroz dugi niz godina; dvoje od njih (ZG i KG) iz obitelji su prodavatelja, dakle iz kruga osoba koje bi, da je kupoprodaja bila sporna, prve o tome znale. Njihovi iskazi međusobno se slažu u bitnom: da je riječ o starini KG koju su oni koristili kao vrt, da ju je HG šezdesetih godina prodao MG, da je MG krajem šezdesetih ondje sagradio kuću, da je u toj kući ostao tužitelj te da nitko nikada nije osporavao posjed. Razlika u tome spominje li se kao prodavatelj samo HG ili HG i ŽG nije bitna, jer svi svjedoci kao posjednike i prodavatelje navode Vučkoviće, a nitko iz te obitelji nikada nije tražio nekretninu natrag. Iskazi su potkrijepljeni i ispravama- odobrenjem za gradnju iz 1967. i rješenjem o izvedenom stanju iz 2025. - kao i stanjem utvrđenim na očevidu. Tuženica iskazima nije prigovorila niti je predložila dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno.

13. Izvod s Geoportala DGU koji je priložila tuženica sud je pročitao; tuženica se na njega nije pozvala kao na dokaz koji bi pobijao iskaze svjedoka o tome da je kuća na nekretnini izgrađena krajem šezdesetih godina.

14. O prijedlogu tuženice da se tužba odbaci. Tuženica nije navela razlog zbog kojeg bi tužbu trebalo odbaciti, a sud ga nije našao. Tužitelj je prije podnošenja tužbe podnio Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću zahtjev za mirno rješenje spora (čl. 186.a ZPP-a), koji je odbijen, pa je tužbu mogao podnijeti. Pravni interes za utvrđujuću tužbu (čl. 187. st. 1. ZPP-a) postoji jer je kao vlasnica cijele čestice u zemljišnoj knjizi upisana tuženica, a tužitelj bez presude ne može uskladiti zemljišnoknjižno stanje s onim što tvrdi da je stvarno stanje.

15. O osnovanosti zahtjeva. Tužitelj svoje vlasništvo izvodi iz dosjelosti, i to uz tvrdnju da je nekretnina od davnina bila u posjedu obitelji ŽG, a od šezdesetih godina prošlog stoljeća u posjedu njegove obitelji. Sud je zato najprije ispitao je li dosjelost mogla biti dovršena već kod ŽG, prema pravilima koja su tada vrijedila, a potom je li tužitelj vlasništvo stekao prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96. i dalje, dalje: ZV).

16. Prema prijelaznoj odredbi čl. 388. ZV-a stjecanje prava vlasništva do stupanja toga zakona na snagu prosuđuje se prema pravilima koja su vrijedila u vrijeme stjecanja. Za razdoblje do 6. travnja 1941. to je Opći građanski zakonik (dalje: OGZ), čije su se odredbe i nakon toga primjenjivale kao pravna pravila, sve do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima 1. rujna 1980. Prema § 1477. OGZ-a za tzv. izvanrednu dosjelost nije bio potreban pravni naslov, nego pošten posjed koji je trajao trideset godina, a prema § 1472. OGZ-a, u odnosu na nekretnine državnog imetka, četrdeset godina.

17. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je utuženo zemljište bilo starina ŽG, koju su oni obrađivali kao vrt otkad itko u mjestu pamti. Svjedok SG iskazao je, prema kazivanju svoga oca, da su H oko 1915., kad se otac doselio u [adresa], već bili ondje i obrađivali tu zemlju, a on sam ih na toj zemlji pamti od djetinjstva. Da je riječ o obiteljskoj starini SG suglasno su iskazali i ostali svjedoci, a među njima i kći i snaha HG. Posjed nije bio dirnut ni 1938., kad se gradila pruga i kopala jaža. Sve to upućuje na zaključak da su H zemljište posjedovali kao svoje i znatno prije 1915., te da se nitko nije pojavio da bi im to osporio. Stoga je, po ocjeni suda, vjerojatno da je dosjelost u korist HG bila dovršena već prije 6. travnja 1941., a i kad bi se primijenio dulji, četrdesetogodišnji rok, on bi, s obzirom na to da su H zemlju držali sve do šezdesetih godina, najvjerojatnije istekao tijekom njihova daljnjeg posjeda, pod pretpostavkom da nekretnina u međuvremenu nije prešla u društveno vlasništvo, o čemu u spisu nema podataka. U tom bi slučaju MG zemljište kupio od stvarnih vlasnika.

18. Ipak, sud to ne može utvrditi sa sigurnošću koja bi bila dovoljna da se presuda temelji samo na tome. Nema živih svjedoka s neposrednim saznanjima o razdoblju prije Prvog svjetskog rata, iskaz o stanju oko 1915. posredan je, a iz spisa se ne vidi ni kakav je bio zemljišnoknjižni status čestice prije 1941., ni kada je i po kojoj osnovi država upisana kao vlasnica. Zato je sud ispitao i je li tužitelj vlasništvo stekao prema ZV-u. Odgovor na to pitanje je potvrdan, i to neovisno o tome je li dosjelost ranije dovršena kod HG.

19. Prema čl. 159. st. 1. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom koji ima zakonom određena svojstva i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina (čl. 159. st. 3. ZV-a). Za takvu, tzv. izvanrednu dosjelost nije potrebno da posjed počiva na valjanom pravnom temelju, pa ni da je posjednik stvar pribavio od vlasnika; dovoljno je da je posjed samostalan i pošten. Posjed je pošten ako posjednik nije znao niti je morao znati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st. 3. ZV-a), a poštenje se predmnijeva (čl. 18. st. 5. ZV-a). Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed, a u to se vrijeme uračunava i vrijeme za koje su stvar samostalno i neprekidno posjedovali njegovi prednici (čl. 160. ZV-a).

20. Iz spisa se ne vidi kada je i po kojoj osnovi tuženica, odnosno njezin pravni prednik, upisana kao vlasnica čestice, niti je li nekretnina prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, a tuženica o tome ništa nije navela ni dokazala. Stoga je sud računao vrijeme dosjelosti na način koji je za tužitelja najnepovoljniji: pošao je od toga da je nekretnina na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, pa se vrijeme posjedovanja prije toga dana u rok dosjelosti ne računa (čl. 388. st. 4. ZV-a). I uz takvo računanje, dvadesetogodišnji rok iz čl. 159. st. 3. ZV-a (jednako kao i rok od dvadeset godina iz čl. 28. st. 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji se primjenjivao do 1. siječnja 1997.) istekao je 8. listopada 2011., dakle mnogo prije podnošenja tužbe. Drugim riječima, i kad se u potpunosti zanemari sve što je prethodilo 8. listopada 1991., i dugotrajni posjed HG i više od dvadeset godina posjeda obitelji MG do toga dana, tužitelj je vlasništvo stekao dosjelošću prema ZV-u. Zbog toga nije bilo potrebno raspravljati ni o tome treba li na posjed obitelji MG od šezdesetih godina do 1991. primijeniti stajalište o uračunavanju tog vremena kada se time ne vrijeđaju prava trećih osoba, jer bi takvo računanje za tužitelja bilo samo povoljnije.

21. Provedenim dokazima utvrđeno je da su roditelji tužitelja utuženu nekretninu posjedovali kao svoju od šezdesetih godina prošlog stoljeća, da su na njoj krajem šezdesetih sagradili obiteljsku kuću i uredili okućnicu, da je u toj kući ostao i živi tužitelj, te da taj posjed kroz sve to vrijeme, pa tako i u cijelom razdoblju od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2011., nitko nije ometao ni osporavao. Riječ je o posjedu u najpunijem smislu – obitelj je na zemljištu izgradila kuću, u njoj živi, zemljište je ogradila zidom i ogradom i koristi ga isključivo za sebe. Takav je posjed samostalan jer su ga roditelji, a potom i tužitelj, vršili kao vlasnici, a ne za nekog drugog.

22. Posjed je bio i pošten. MG zemljište je kupio od obitelji koja ga je obrađivala otkad itko u mjestu pamti i koju je čitava okolina smatrala vlasnikom. Kuću je gradio uz odobrenje za gradnju iz 1967., dakle uz znanje i dopuštenje tadašnje vlasti, a ni tada ni kasnije nitko od nadležnih tijela nije mu prigovorio da gradi na tuđem, odnosno na društvenom ili državnom zemljištu. Nema nikakvih podataka iz kojih bi se moglo zaključiti da su roditelji tužitelja ili tužitelj znali ili morali znati da nekretnina nije njihova. Upis tuženice u zemljišnoj knjizi, i to s naznakom „neplodno zemljište“ na mjestu gdje više od pola stoljeća stoji kuća s okućnicom, sam po sebi ne čini posjed nepoštenim. Tuženica je nepoštenje samo općenito istaknula, ali ga nije ni konkretizirala ni dokazala, a predmnijeva se da je posjed pošten.

23. Nije osnovan ni prigovor tuženice da stjecanje od nevlasnika nije valjan pravni temelj. Točno je da kupnja od osobe koja nije upisana kao vlasnik ne daje zakonit posjed u smislu redovite dosjelosti, ali tužitelj se ne poziva na redovitu, nego na izvanrednu dosjelost, za koju valjan pravni temelj nije pretpostavka. Kupnja od HG u ovom predmetu ima značenje prije svega za ocjenu poštenja posjeda, a ne kao samostalni temelj stjecanja. Uz to, ako je dosjelost, kako je vjerojatno, bila dovršena već kod HG, MG zemljište nije ni kupio od nevlasnika.

24. Što se tiče slijeda posjeda unutar obitelji tužitelja, iz iskaza svih svjedoka i tužitelja proizlazi da je još za života roditelja u obitelji dogovoreno da kuća na utuženoj nekretnini pripadne tužitelju, a da je njegov brat V uz pomoć roditelja sagradio vlastitu kuću u blizini, te da oko toga među članovima obitelji nikada nije bilo spora. Rješenje o izvedenom stanju ishodio je tužitelj kao punomoćnik oca i ono je dostavljeno upravo tužitelju, a na pokretanje ove parnice potaknuo ga je otac. Tužitelj je stoga u posjed stupio na temelju volje svojih prednika i njegov se posjed nastavlja na njihov (čl. 160. ZV-a). Tuženica nije navela tko bi to, osim tužitelja, od prednika mogao izvoditi pravo na utuženi dio, a eventualna prava drugih članova obitelji tuženica ne može isticati kao svoja. Ova presuda ionako djeluje samo među strankama ovog postupka.

25. O prigovoru da bi dio nekretnine mogao biti javno dobro. Na stvarima koje po svojim osobinama ne mogu biti objekt prava vlasništva ne može se steći vlasništvo ni dosjelošću (čl. 3. ZV-a). Javne ceste i nerazvrstane ceste imaju status javnog dobra u općoj uporabi, pa bi dio čestice koji bi bio dio ceste bio isključen iz dosjelosti. Međutim, na očevidu je utvrđeno da je utuženi dio kuća s okućnicom, prema županijskoj cesti odvojena zidom, a ne dio ceste ili površina u općoj uporabi. Hrvatske ceste d.o.o. su se očitovale da nekretnina ne graniči s državnom cestom. Županijska uprava za ceste u očitovanju od 22. srpnja 2026. navela je da se nekretnina nalazi u zaštitnom pojasu županijske ceste Ž-6217. Zaštitni pojas javne ceste nije dio same ceste, nego pojas zemljišta uz cestu u kojem su, radi zaštite ceste i prometa, ograničeni gradnja i određeni zahvati; on ograničava način korištenja zemljišta, ali ne isključuje da to zemljište bude u privatnom vlasništvu. Općina Kula Norinska, obaviještena o parnici, nije se očitovala. Stoga prigovor nije osnovan.

26. Budući da je tužitelj, uračunavanjem posjeda svojih prednika, dosjelošću stekao vlasništvo utuženog dijela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u zemljišnoj knjizi je i za taj dio kao vlasnica upisana tuženica, zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen i odlučeno kao u točki I. izreke. Kako je predmet stjecanja samo dio čestice, u izreci je utuženi dio određen skicom lica mjesta koja čini sastavni dio presude, a tužitelj je ovlašten ishoditi njegovo formiranje kao zasebne katastarske čestice i potom uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. O naknadi troškova sud odlučuje na određeni zahtjev stranke, u kojem stranka mora određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Tužitelj je u tužbi naknadu troškova zatražio samo općenito, a na kraju glavne rasprave, iako je na to bio pozvan, troškove nije popisao zbog toga je odluka o trošku izostala.

U Metkoviću 28. rujna 2026.

Sudac:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, na P-DO-24/2026