REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3364/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 426-34/2007 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika 15. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.053,55 eura sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.854,84 eura u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 492,77 eura sa zateznim kamatama od 28. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. svibnja 2026. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 15. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita te je da je tuženik naplatio tužitelju tu naknadu 26. lipnja 2007. u iznosu od 1.053,55 eura. Ističe da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Navodi da se radi o odredbi koja je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac ugovora o kreditu. Ističe da je tom odredbom ugovorena naknada bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Tužitelj nadalje navodi da mu tuženik prilikom sklapanja ugovora (a ni naknadno tijekom otplate kredita), uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Ističe da je spornom odredbom paušalno određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 1,50% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Navodi da zbog takvog postupanja tuženika nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bio u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje stana pa da je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika. Stoga smatra da ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Također traži isplatu iznosa od 1.053,55 eura sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2026. do isplate. Traži i isplatu iznosa od 1.854,84 eura po osnovi zateznih kamata na iznos od 1.053,55 eura od 26. lipnja 2007. do 30. travnja 2026. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Ističe da nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu i da je tužitelju naplaćena utužena naknada za obradu kredita. Ističe da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Nadalje navodi da tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu i da zajedno s ugovorenom kamatom ulaze u cijenu kredita. Ističe da nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, a da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu. Ističe da je tužitelj ovisio o svojoj slobodnoj volji i da je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Osporava da bi ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te osporava da bi se radilo o nepoštenoj odredbi, a da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora znao da će naplatiti troškovi obrade. Također ističe da tužitelj nije ovlašten uglavničiti zateznu kamatu i tražiti kamatu na kamatu. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 2.908,39 eura čemu je tuženik prigovorio. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, na temelju koje je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 1.053,55 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 14. rujna 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.053,55 eura. S obzirom da tražbina tužitelja u iznosu od 1.854,84 eura, čiju isplatu također traži tužbenim zahtjevom, predstavlja zatezne kamate na glavnično potraživanje (u iznosu od 1.053,55 eura) za razdoblje od 26. lipnja 2007. do 30. travnja 2026. koje su izražene u apsolutnom iznosu, radi se sporednom potraživanju koje se ne uzima u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u smislu čl. 35. ZPP-a.

6. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika 15. lipnja 2007. (list 10-15 spisa) utvrđeno je da je člankom 5. ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Također je utvrđeno da se radi o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 2.) te da je ugovorena kamatna stopa od 4,20% koja se neće mijenjati do 31. prosinca 2007., a nakon toga je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 6.). Također je utvrđeno da se radi o stambenom kreditu (čl. 2.).

7. Kao što je to već navedeno, iz ugovora proizlazi da je isti tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana. Iz iskaza tužitelja (list 111 spisa) proizlazi da je stan kupio radi rješavanja svog stambenog pitanja, da je u stanu živio sa svojom obitelji, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio nositelj obrta niti član trgovačkog društva. Sud je njegov iskaz prihvatio kao istinit jer je uvjerljiv i životan. Stoga je zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu u privatne svrhe u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP).

8.1. Iz iskaza tužitelja (list 111 spisa) proizlazi da je ugovor unaprijed pripremio tuženik, da o spornoj ugovornoj odredbi nije s tuženikom pregovarao i nije mogao pregovarati, da je pitao može li se ta odredba maknuti na što mu je odgovoreno da je odredba takva kakva je i da je može ili prihvatiti ili odustati od tog ugovora. Također proizlazi da mu nitko nije nudio nikakva obrazloženja niti mu je objašnjavao koji se troškovi podmiruju tom naknadom niti koja je struktura tih troškova.

8.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

8.3. Na temelju iskaza tužitelja sud nalazi utvrđenim da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane pravnog prednika tuženika, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelju nitko nije objasnio koji se troškovi podmiruju tom naknadom niti koja je struktura tih troškova.

9. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

10. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Kao što je to naprijed obrazloženo, na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa spomenuto utvrđenje ničim nije doveo u sumnju.

12. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,50% iznosa kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

13. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade kredita iznosio 1,50% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura.

15. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Osim što ti troškovi nisu samorazumljivi, nije razumno niti zaključiti da se takvi mogući troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su stvarno nastali troškovi obrade kredita i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti naknadom za obradu kredita. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19.1. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništetnoj odredbi.

19.2. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Dakle, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

20. Između stranaka nije sporno da je tužitelju 26. lipnja 2007. naplaćena sporna naknada za obradu kredita u iznosu od 1.053,55 eura (ročište 14. runa 2026., list 110 spisa).

21. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po ništetnoj osnovi.

22. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći. Prema tome, prigovor zastare nije osnovan.

23. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 1.053,55 eura (dio toč. II izreke).

24. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos od 1.053,55 eura. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa.

25.1. Prema tome, tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata na iznos od 1.053,55 eura od 26. lipnja 2007. do isplate.

25.2. Između stranaka nije sporno da zatezne kamate na taj iznos od 26. lipnja 2007. do 30. travnja 2026. izražene u apsolutnom iznosu iznose 1.854,84 eura (tuženik je to učinio nespornim na ročištu 14. rujna 2026. (list 110 spisa).

25.3. Tužitelj zahtjev za isplatu zateznih kamata može postaviti na odrediv (opisujući njihov tijek), ali i na određen način (izraziti ih u apsolutnom iznosu). To što glavnica nije podmirena ne znači da tužitelj svoj zahtjev za isplatu zateznih kamata ne može izraziti u apsolutnom iznosu. No, dokle god glavnica nije podmirena, ne radi se o osamostaljenoj tražbini, pa tužitelj zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu nema pravo na isplatu procesnih kamata. Tužitelj niti ne traži isplatu procesnih kamata. Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.854,84 eura, koji iznos predstavlja zatezne kamate na iznos glavnice od 1.053,55 eura od 26. lipnja 2007. do 30. travnja 2026. Stoga je odlučeno kao u toč. III izreke.

25.4. Tužitelju pripada pravo i na isplatu zateznih kamata za razdoblje koje nije obuhvaćeno izračunom iz toč. 25.2. i 25.3. obrazloženja (koji obuhvaća razdoblje do 30. travnja 2026.), dakle od 1. svibnja 2026. do isplate (dio toč. II izreke).

26. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05).

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.053,55 eura) te zatraženom troškovniku.

28. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 14.09.2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 150 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 375,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 37,77 eura i na presudu u iznosu od 80,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iznose 492,77 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

29. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22.07.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužitelja na dodatno pisano očitovanje, niti je sud tužitelju odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 28. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.