REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-141/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 7. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Milana Rimaya, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika BS, odvjetničkog vježbenika, dana 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9013490736, sklopljenog dana 21.04.2008. godine, između tužitelja:

TS iz [adresa] i tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 28. rujna 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12.1.2026. navodi da je dana 21.4.2008. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9013490736. Čl. 1 predmetnog Ugovora određeno je plaćanje jednokratne naknade u visini od 3% od iznosa kredita. Spomenuta odredba ugovora ugovorena je na način koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja ugovora tužitelja nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade točnije na što se ta naknada odnosi, zašto ista iznosi 3% od iznosa kredita kao ni to što se tom naknadom točno plaća i zbog čega te kakva je struktura tih troškova. Tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati budući mu je ugovor prezentiran kao varijanta "uzmi ili ostavi" pa je tužitelj u potrebi realizacije kredita bio prisiljen na takve odredbe. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe čl. 96 st. 1 i 2 i čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača, odredbe čl. 4 Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da se tužba tužitelja odbaci budući je riječ o tužbi za utvrđenje, a tužitelj nema pravni interes za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva. Iznosi svoja stajališta vezano uz navedeno. Predlaže da se ovaj postupak spoji sa postupcima koji se vode kod ovog suda pod posl.br. P-140/26 i P- 142/26 budući se radi o istim strankama u postupku te u naravi o istom pravnom pitanju točnije vezano uz zaključene ugovore o kreditu od 29.4.2004. i 13.8.2007. Iznosi svoja stajališta vezano za status tužitelja kao potrošača. U odnosu na pozivanje tužitelja na stajalište sudske prakse ističe da se radi o paušalnim navodima te da treba razmotriti sve okolnosti konkretnog slučaja te da je tužitelj dužan dokazati činjenice koje tvrdi. Slijedom svega izloženog predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu od 21.4.2008. godine, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o brzom gotovinskom kreditu sklopljenog između stranaka dana 21.4.2008. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade u visini od 3% od iznosa kredita.

7. Temeljem izvršenog uvida u ugovor o kreditu sud je utvrdio da je isti zaključen među strankama dana 21.4.2008. godine kojim ugovorom je određeno plaćanje naknade u visini od 3% od iznosa kredita.

8. Tužitelj je stajališta da je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2008. godine i da se radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva za podmirenje svakodnevnih životnih potreba te su sredstva u tu svrhu i utrošena. Ugovor je sadržajno priredila banka točnije prezentiram mu je već gotov ugovor i opcija je bila uzmi ili ostavi. Mišljenja je da ni na koji način nije mogao utjecati na odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na plaćanje jednokratne naknade. Od strane banke bio je ponuđen ugovor koji je mogao prihvatiti ili ne, isti je pročitao međutim nije "financijski pismena osoba", a niti mu je od strane djelatnika banke pojašnjeno na što bi se naplaćena naknada vezana uz obradu kredita odnosila točnije koje bi troškove uključivala i što bi se tom naknadom trebalo podmiriti. Obveze po ugovoru u cijelosti su otplaćene. Za vrijeme zaključenja i otplate kredita nije bio vlasnik opg-a, obrta ili slično.

10. Vezano uz prigovor tuženika koji se odnosi na nedostatak pravnog interesa tužitelja isticanja samo deklaratornog zahtjeva bez da se istovremeno postavi i zahtjev za isplatom, isti nije osnovan. Naime, nema nikakve pravne zapreke da tužitelj svojom tužbom traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora odnosno pojedinih ugovornih odredbi te nakon toga ukoliko se utvrdi ništetnost potražuje povrat neosnovano naplaćenih novčanih iznosa. Navedeno ujedno predstavlja stajalište važeće sudske prakse i sukladno je s odredbom čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati te da mu navedena sporna odredba nije bila objašnjavana. Iz iskaza proizlazi da se radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva za rješavanje životnih potreba te da je ugovor sadržajno priredila banka.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 100 bodova, podnesak 31.3.2026. 100 bodova te ročište 7.7.2026. 100 bodova ili ukupno 300 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 600,00 EUR te 25% PDV-a 150,00 EUR ili ukupno 750,00 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 28. rujna 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.