Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj Pr-62/2022-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Dobriša Rubes, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika GU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Đuro Čubrilo, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. rujna 2026. i nakon objave 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu tuženika GU, vlasnika OPG-a Boris Mandarić, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 20. lipnja 2019. koji je tužitelj CU C, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] primio 15. srpnja 2019.

II. Kao dan raskida ugovora o radu sklopljenog između tužitelja G, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika GU, vlasnika OPG-a Boris Mandarić, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] određuje se dan 11. veljače 2020.

III. Nalaže se tuženiku GU, vlasniku OPG-a Boris Mandarić, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi štetu tužitelju G, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u iznosu od 4.831,11 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu naknade štete do iznosa od 5.627,30 EUR sa zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 625,00 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12. kolovoza 2019. tužitelj je naveo da je bio zaposlenik tuženika od 7. ožujka 2019. do 1. srpnja 2019., ali da od tuženika nikada nije primio ugovor o radu niti potvrdu o radnom odnosu pa se sukladno članku 14. stavku 4. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014. i 127/2017. - dalje u tekstu ZR) smatra da je tužitelj s tuženikom sklopio radni odnos na neodređeno vrijeme. Tvrdi da se dogovorio s tuženikom za obavljanje radova na farmi stoke, međutim tuženik je od tužitelja zahtijevao da izvodi građevinske radove iako tužitelj nije zaposlen na takvim poslovima, no tuženik je inzistirao da tužitelj betonira put sa stepenicama. Nakon što je 28. lipnja 2019. tužitelj rekao tuženiku da ne može izvoditi građevinske radove te usred stresa i umora otišao na hitnu pomoć o čemu je 1. srpnja 2019. obavijestio tuženika, a 3. srpnja 2019. tuženiku dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, tužitelj je saznao da je tuženik 1. srpnja 2019. otkazao ugovor o radu. Iz odluke o otkazu datirane s danom 20. lipnja 2019. tuženik kao razlog za otkaz navodi poremećene odnose između radnika i poslodavca, neodgovornost i kašnjenje tužitelja te odlučivanje o tome što će raditi. Tužitelj je naveo da je podnio zahtjev za zaštitu prava radnika 19. srpnja 2019. na koji se tuženik nije očitovao. Smatra da je tuženik odluku o otkazu od 20. lipnja 2019. mogao uručiti tužitelju osobno jer je dolazio na posao sve do 28. lipnja 2019. Posebno ističe da tijekom četiri mjeseca rada nije nikada primio niti jednu pisanu opomenu pred otkaz kojom bi ga tuženik upozorio na neprimjereno ponašanje. Zaključno, smatra da iz odluke o otkazu nije jasno o kakvoj se vrsti otkaza radi odnosno da za izvanredni otkaz nisu ispunjene zakonske pretpostavke budući da sukladno odredbi članka 116 ZR-a poslodavac može zaposleniku dati izvanredni otkaz u roku od 15 dana od saznanja za tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a sukladno odredbi članka 119 stavka 1 ZR-a poslodavac je prije redovitog otkazivanja ugovora o radu bio dužan pisano upozoriti radnika na obavezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza ugovora o radu ako nastavi s povredom te obveze, a u konkretnom slučaju tužitelj nikada nije primio pisano upozorenje zbog čega smatra da nije riječ ni o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Stoga je tužitelj predložio da sud utvrdi da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te da se navedena odluka poništi uz obvezu tuženika da tužitelja vrati na poslove radnika na farmi stoke, a ako tog radnog mjesta više nema da mu omogući rad na poslovima radnog mjesta koje odgovora njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Uz tužbu tužitelj je dostavio potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, predstavku - prijavu nezakonitog postupanja poslodavca od 17. srpnja 2019., zahtjev za provođenje inspekcijskog nadzora, potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad od 29. lipnja 2019., ispis SMS poruka, potvrdu o predanoj pošiljci od 12. srpnja 2019. i zahtjev za zaštitu pravu radnika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik nije osporio da je tužitelj započeo s radom 7. ožujka 2019. Tvrdi da je tužitelj bio prijavljen kod HZMO i da su mu isplaćene sve plaće i plaćeni svi doprinosi. Osporava da je tužitelj zaposlen za obavljanje točno određenih poslova na farmi, već je bio zaposlen za obavljanje svih poslova potrebnih za normalno funkcioniranje farme. Ističe kako tužitelj sebe želi prikazati kao žrtvu iako se ponašao neodgovorno, a svjestan činjenice da je teško naći radnike za rad na OPG -u ucjenjivao je tuženika očekujući da će udovoljavati njegovim zahtjevima. Smatra da je isključivi krivac za otkaz ugovora o radu tužitelj koji je svojim neradom i nedisciplinom isprovocirao prestanak radnog odnosa. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

3. Presudom Općinskog suda u Gospiću utvrđeno je da otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju nije bio dopušten. Sud je utvrdio da radni odnos tužitelja nije prestao danom odjave s HZMO-a 1. srpnja 2019., da je tužitelj odluku o otkazu datiranu 20. lipnja 2019. zaprimio tek 12. (odnosno prema izreci 15. srpnja 2019.), da poslodavac nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz zbog navodnog kršenja radnih obveza tužitelja te da prije otkaza nije pisano upozorio tužitelja na navodne povrede obveza iz radnog odnosa niti ga je upozorio na mogućnost otkaza u slučaju nastavka takvog ponašanja. Sud je utvrdio i da tužitelju prije otkazivanja nije omogućeno da iznese svoju obranu. Pri ocjeni dokaza sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja dok iskaz tuženika nije smatrao dovoljnim za dokazivanje opravdanosti otkaza. Sud je također prihvatio navod tužitelja da je bio zaposlen prvenstveno za obavljanje poslova vezanih uz brigu o stoci, a ne za građevinske radove poput betoniranja puta. Utvrđeno je da postoje nelogičnosti između datuma otkaza, datuma odjave tužitelja s HZMO-a i vremena kada je tužitelj stvarno obavljao poslove kod tuženika. Zbog utvrđenih propusta sud je naložio tuženiku da tužitelja vrati na posao radnika na farmi stoke odnosno, ako to radno mjesto više ne postoji, da mu omogući rad na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.

4. Županijski sud u Zagrebu preinačio je presudu Općinskog suda u Gospiću i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, nastavak radnog odnosa i vraćanje na rad. Sud je utvrdio da je poslodavac imao opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika jer je tužitelj neodgovorno pristupao poslu, kasnio, nije se javljao na posao te je odbijao izvršavati pojedine radne zadatke, a posebno važnim je ocijenio što je tužitelj odbio izvršiti radni zadatak betoniranja puta te je nakon toga napustio radno mjesto, a da o tome nije obavijestio poslodavca. Sud je zaključio da je tužitelj bio zaposlen kao radnik na farmi, ali da je posao obuhvaćao i druge poslove koji se prema potrebi obavljaju na farmi, a ne samo poslove vezane uz stoku. Pri tome je sud uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj ranije, na zahtjev poslodavca, obavljao građevinske poslove, uključujući postavljanje fasade. Sud je ocijenio da tužitelj nije imao opravdan razlog odbiti radni zadatak osobito jer mu je poslodavac ponudio pomoć pri njegovom izvršenju. Sud je također utvrdio da poslodavac nije bio dužan prije otkaza pisano upozoriti tužitelja na povredu obveza niti mu omogućiti iznošenje obrane jer je tužitelj, prema ocjeni suda, opetovano odbijao izvršavati radne zadatke. Zbog toga je Županijski sud zaključio da propusti poslodavca u tom pogledu nisu doveli do nedopuštenosti otkaza.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je presude Općinskog suda u Gospiću i Županijskog suda u Zagrebu te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Utvrdio je da nižestupanjski sudovi nisu pravilno i potpuno ocijenili činjenice odlučne za dopuštenost otkaza ugovora o radu. Posebno je istaknu to da je Županijski sud opravdanost otkaza temeljio na odbijanju betoniranja staze i napuštanju radnog mjesta 28. lipnja 2019., međutim, odluka o otkazu bila je donesena 20. lipnja 2019. pa navedeno ponašanje nije moglo biti razlog za otkaz koji je već bio donesen. Vrhovni sud naglasio je da se dopuštenost otkaza mora ocjenjivati prema činjenicama i razlozima koji su postojali do donošenja odluke o otkazu i koji su u toj odluci navedeni. U odluci o otkazu tužitelju su se na teret stavljali neodgovoran odnos prema poslu, kašnjenja, nejavljanje na posao 2-3 dana te samovoljno odlučivanje o tome koje će poslove obavljati. Prvostupanjski sud nije dao dovoljno razloga o tim konkretnim otkaznim razlozima dok je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na događaju koji se dogodio nakon donošenja otkaza. Zbog toga Vrhovni sud nije mogao ispitati pravilnost odluka nižih sudova niti zaključak o opravdanosti otkaza.

6. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom od 2. studenoga 2023. odustao od zahtjeva za vraćanje na rad obrazlažući da se 12. veljače 2020. zaposlio kod drugog poslodavca zbog čega više ne zahtijeva nastavak radnog odnosa s tuženikom. Istim podneskom zatražio je da sud, nakon utvrđenja nedopuštenosti otkaza odredi prestanak radnog odnosa s danom 11. veljače 2020. te da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 5.627,30 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

7. Sud je postupajući po pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev 22/2021-2 od 13. rujna 2022., ponovno proveo dokazni postupak te je, u granicama uputa revizijskog suda, odlučne činjenice cijenio prvenstveno kroz sadržaj same odluke o otkazu od 20. lipnja 2019. i kroz okolnosti koje su postojale do dana njezina donošenja. Pritom je osobito imao na umu izričito stajalište Vrhovnog suda da se dopuštenost predmetnog otkaza ne može temeljiti na ponašanju tužitelja koje se dogodilo nakon donošenja odluke o otkazu, konkretno na odbijanju betoniranja staze 28. lipnja 2019. i napuštanju radnog mjesta istoga dana, nego da je potrebno utvrditi postojanje onih činjenica koje su postojale do 20. lipnja 2019. koje su predstavljale stvarnu osnovu za donošenje sporne odluke o otkazu.

8. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj kod tuženika počeo raditi 7. ožujka 2019. na tuženikovoj farmi, da je tuženik tužitelja prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje, da je tužitelj faktično obavljao poslove kod tuženika, da mu je tuženik isplaćivao plaću te da je tužitelj radio sve do 28. lipnja 2019. Nije sporno ni da je tuženik odluku o otkazu datirao s 20. lipnja 2019., da je tužitelja s osiguranja odjavio s danom 1. srpnja 2019. te da je tužitelj pisanu odluku o otkazu zaprimio tek 15. srpnja 2019. Također nije sporno da je tužitelj nakon primitka odluke podnio zahtjev za zaštitu prava radnika na koji tuženik nije odgovorio.

9. Nije sporno ni da je tužitelj tijekom trajanja radnog odnosa obavljao poslove na farmi koji su se odnosili na brigu o stoci, održavanje prostora i druge poslove povezane s funkcioniranjem farme kao i da je na zahtjev tuženika obavljao određene građevinske poslove, među ostalim radove na fasadi tuženikove obiteljske kuće. Nadalje, nije sporno da je 28. lipnja 2019. između stranaka došlo do nesuglasice u vezi s izvođenjem građevinskih radova odnosno betoniranjem staze sa stepenicama nakon čega je tužitelj napustio mjesto rada i istoga dana zatražio liječničku pomoć.

10. Sporno je, međutim, za koje je konkretno poslove tužitelj zasnovao radni odnos, je li među ugovorenim poslovima bilo i obavljanje građevinskih radova poput betoniranja i šalovanja, je li tužitelj prije 20. lipnja 2019. kršio svoje obveze iz radnog odnosa, jesu li navodi sadržani u odluci o otkazu od 20. lipnja 2019. stvarno postojali i bili dokazani u trenutku donošenja te odluke i je li tuženik prije otkazivanja ispunio procesne pretpostavke iz članka 119. ZR-a. Nadalje je sporno pripada li tužitelju, s obzirom na utvrđenje nedopuštenosti otkaza i njegov naknadni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, naknada štete te, ako da, u kojem iznosu.

11. U odnosu na navedeno sud polazi od odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a prema kojoj poslodavac može redovito otkazati ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog, među ostalim ako radnik krši obveze iz radnog odnosa. Međutim, samo postojanje subjektivnog nezadovoljstva poslodavca ponašanjem radnika nije dostatno za dopuštenost takvog otkaza, već mora postojati konkretna povreda obveze iz radnog odnosa, mora biti utvrđeno da ju je radnik počinio te mora biti riječ o takvoj povredi koja, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, opravdava prestanak radnog odnosa.

12. U slučaju spora zbog otkaza koji je dao poslodavac, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz nalazi se na poslodavcu kako to izričito propisuje članak 135. stavak 3. ZR-a. Navedena zakonska odredba u konkretnoj situaciji ima osobitu važnost jer tuženik nije mogao uspješno dokazivati dopuštenost otkaza tek naknadnim iznošenjem razloga koji nisu sadržani u odluci o otkazu. Odluka o otkazu predstavlja pravno relevantnu izjavu poslodavca kojom radniku prestaje radni odnos, a iz nje mora biti razvidno zbog kojih konkretnih razloga poslodavac smatra da je nastavak radnog odnosa opravdano nemoguć odnosno da postoji zakonom propisani razlog za otkaz. Upravo je zbog toga člankom 120. ZR-a propisano da otkaz mora biti u pisanom obliku te da ga poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti.

13. U ovom slučaju iz sadržaja odluke o otkazu od 20. lipnja 2019. proizlazi da se tužitelju stavlja na teret da „neodgovorno shvaća svoj posao“, da „kasni“, da se „ne javlja dva, tri dana“, da po dolasku na posao „donosi odluku koje poslove će obavljati, a koje ne“, te da je zbog takvog ponašanja došlo do „poremećenog odnosa između radnika i vlasnika OPG-a“. Takvo obrazloženje, promatrano u kontekstu članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a zahtijeva od poslodavca dokazivanje konkretnih činjenica iz kojih proizlazi kada, na koji način i kojim ponašanjem je tužitelj povrijedio konkretnu obvezu iz radnog odnosa.

14. Nakon ponovljenog izvođenja dokaza sud je utvrdio da tuženik takve činjenice nije dokazao u potrebnoj mjeri. Tuženik je u svom iskazu naveo da je tužitelj već nakon mjesec dana najavio odlazak, da mu nisu odgovarali poslovi koje je obavljao, da je govorio protiv tuženika, da je znao postavljati vlastite uvjete u vezi s obavljanjem poslova te da ga je upozoravao da ozbiljno shvaća svoj posao. Međutim, iz takvog iskaza ne proizlazi dovoljno određeno i konkretno koje je točno povrede radnih obveza tužitelj počinio prije 20. lipnja 2019., kojeg dana, na koji način i s kakvim posljedicama za radni proces.

15. Posebno valja istaknuti da je tuženik u svojem iskazu naveo da tužitelja prije donošenja odluke o otkazu nije upozoravao u vezi s obavljanjem poslova, nego da ga je upozoravao da ne govori protiv njega po selu i da se pristojno izražava pred njegovom rodbinom i pred njim. Takva upozorenja, čak i kada bi se prihvatila kao dokazana, ne predstavljaju konkretno upozorenje na povredu obveza iz radnog odnosa u smislu članka 119. stavka 1. ZR-a. Nadalje, iz samog iskaza tuženika proizlazi da tužitelj nije bio upozoravan na kašnjenja, navodn i višednevni nedolazak na posao ili odbijanje izvršavanja radnih zadataka iako su upravo takve okolnosti navedene kao razlozi otkaza.

16. Stoga se ne može prihvatiti kao dovoljno dokazano da je tužitelj prije 20. lipnja 2019. počinio povrede radnih obveza koje bi opravdavale otkaz. Pritom nije bez značaja činjenica da je tužitelj nesporno nastavio raditi kod tuženika sve do 28. lipnja 2019., dakle osam dana nakon što je tuženik donio odluku o otkazu. Sama činjenica da je tužitelj nakon 20. lipnja 2019. nastavio dolaziti na posao i izvršavati radne zadatke nije sama po sebi odlučna za pitanje postojanja razloga za otkaz, ali je relevantna u ocjeni vjerodostojnosti tvrdnje tuženika da su odnosi između stranaka već 20. lipnja 2019. bili takvi da je zbog ponašanja tužitelja bilo opravdano otkazati mu ugovor o radu.

17. Pritom je potrebno razlikovati događaje koji su prethodili odluci o otkazu od događaja koji su uslijedili nakon nje. Naime, odluka o otkazu datirana je 20. lipnja 2019. dok se prema iskazima stranaka spor oko betoniranja staze dogodio 28. lipnja 2019. Dakle, riječ je o događaju koji se dogodio osam dana nakon donošenja odluke o otkazu pa se stoga naknadno nastala činjenica ne može koristiti kao opravdanje već donesene odluke o otkazu jer u trenutku donošenja odluke ta činjenica nije postojala niti je mogla biti razlogom donošenja odluke o otkazu. Čak i kada bi se prihvatilo da je tužitelj neopravdano odbio nalog poslodavca i potom napustio mjesto rada, navedeno ponašanje nije moglo predstavljati opravdani razlog za odluku koja je donesena osam dana ranije.

18. Nadalje, sud je cijenio i pitanje sadržaja ugovorenih poslova. Iako pisani ugovor o radu nije priložen spisu, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj radio kod tuženika kao radnik na farmi te da su temeljni poslovi bili povezani s brigom o stoci, održavanjem prostora i objekata farme te drugim poslovima koji su prema svojoj naravi povezani s funkcioniranjem farme. Tuženik je u svojem iskazu također naveo da su se stranke dogovorile da će tužitelj raditi poslove vezane uz stoku i održavanje objekata odnosno čišćenje štale dok je istodobno naveo da građevinski poslovi nisu bili ugovoreni kao posebna vrsta poslova.

19. Sud stoga smatra da nije dokazano da je tužitelj ugovorom o radu preuzeo obvezu obavljanja građevinskih poslova koje mu je tuženik naknadno odredio, osobito poslova za koje je tužitelj naveo da ih nije znao obavljati, poput šalovanja i betoniranja. Sama činjenica da je tužitelj, iz straha da ne izgubi posao, prethodno pristao obavljati određene radove na fasadi ne znači da je time ugovorena njegova obveza obavljanja građevinskih radova niti se iz takvog postupanja može izvesti zaključak da je tužitelj prihvatio obvezu betoniranja i šalovanja.

20. Sud je posebno uzeo u obzir činjenicu da je sam tuženik naveo da građevinski poslovi nisu bili posebno ugovoreni dok je tužitelj od početka tvrdio da je zaposlen radi poslova vezanih uz farmu i stoku. U okolnostima u kojima poslodavac nije radniku predao primjerak pisanog ugovora o radu niti je u postupku predočio taj ugovor, nedostatak dokumentacije ne može se koristiti na štetu radnika u pogledu sadržaja ugovorenih obveza. Naprotiv, poslodavac je bio dužan urediti radni odnos i radniku osigurati potrebne informacije o poslovima koje će obavljati.

21. Međutim, neovisno o tome kako je određen opseg ugovorenih poslova, ta okolnost nije odlučna za dopuštenost konkretnog otkaza jer je odbijanje betoniranja staze nastupilo tek 28. lipnja 2019., dakle nakon donošenja odluke o otkazu. Odlučne činjenice za ocjenu dopuštenosti predmetnog otkaza ostaju one koje je tuženik naveo u samoj odluci od 20. lipnja 2019., a njihovo postojanje tuženik nije dokazao.

22. Sud je posebno cijenio iskaze tužitelja i tuženika te ih usporedio s ostalom dokumentacijom u spisu. Tužiteljev iskaz u bitnom je suglasan s objektivno utvrđenim činjenicama, osobito s činjenicom da je odluka datirana 20. lipnja 2019., da je tužitelj nastavio raditi do 28. lipnja 2019., da je odjavljen s osiguranja s danom 1. srpnja 2019. te da mu je odluka dostavljena tek 15. srpnja 2019. Tuženikov iskaz, s druge strane, u dijelu relevantnom za razloge otkaza ostao je na razini općih i nedovoljno određenih tvrdnji o navodnom neodgovornom ponašanju tužitelja, kašnjenju, nedolaženju na posao i neprimjerenom odnosu prema poslodavcu.

23. Pritom sud ne zanemaruje tvrdnju tuženika da je tužitelj navodno kasnio na posao i da se nije javljao nekoliko dana, ali za takve tvrdnje nije ponudio objektivne dokaze, dakle, nema pisanih upozorenja, evidencija iz kojih bi proizlazila višednevna neopravdana odsutnost, pisanih prigovora, opomena niti drugih dokaza kojima bi se dokazalo kada i koliko puta je tužitelj navodno izostao ili zakasnio. Sama tvrdnja poslodavca kada za nju nema drugih uvjerljivih dokaza nije dovoljna za zaključak da je ostvarena zakonska pretpostavka za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

24. Posebno je važna i okolnost da tuženik, prema vlastitom iskazu, nije tužitelja pisano upozoravao na navodna kašnjenja, višednevne izostanke ili odbijanje radnih zadataka. Članak 119. stavak 1. ZR-a propisuje da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da to učini. U ovom postupku nisu utvrđene takve okolnosti.

25. Iz iskaza tuženika proizlazi da je s tužiteljem komunicirao, da ga je upozoravao na određena ponašanja i da je prije donošenja odluke imao mogućnost ukazati mu na navodne povrede radnih obveza. Činjenica da je tužitelj bio jedini radnik na farmi sama po sebi ne predstavlja okolnost koja bi opravdala izostanak pisanog upozorenja osobito kada se radi o navodnim povredama koje su, prema sadržaju odluke, trajale određeno vrijeme i sastojale se od kašnjenja, izostanaka i navodno neodgovornog odnosa prema radu.

26. Jednako tako, članak 119. stavak 2. ZR-a propisuje obvezu poslodavca da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika omogući radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U konkretnom predmetu ni takve okolnosti nisu dokazane. Tužitelj je u postupku dosljedno osporavao navode o neodgovornom ponašanju, a tuženik nije dokazao da mu je prije donošenja odluke omogućio da se konkretno očituje o navodima koji su u odluci navedeni kao razlog otkaza.

27. Iako sam propust prethodnog upozorenja ili omogućavanja obrane ne mora u svakoj situaciji automatski dovesti do nedopuštenosti otkaza ako postoje zakonom predviđene iznimne okolnosti, u ovom predmetu takve okolnosti nisu utvrđene.

28. Posebno valja istaknuti da je tuženik odluku o otkazu donio 20. lipnja 2019. i da je tužitelj nastavio raditi nakon tog datuma, a spor oko betoniranja nastao je tek 28. lipnja 2019. Ta činjenica dodatno potvrđuje da se stvarni sukob koji je prema iskazima stranaka neposredno prethodio prestanku faktičnog rada tužitelja nije mogao nalaziti u odluci o otkazu ugovora o radu koja je već bila donesena osam dana ranije.

29. U tom smislu valja posebno naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 22/2021-2 upravo ukazao da je zaključak o opravdanosti otkaza bio temeljen na ponašanju tužitelja koje nije bilo navedeno u odluci o otkazu i koje se dogodilo nakon njezina donošenja. U ponovljenom postupku sud je cijenio dopuštenost otkaza kroz činjenice na kojima se odluka o otkazu temelji i koje su postojale do 20. lipnja 2019.

30. Nadalje, okolnost da je tužitelj nakon otkaza otvorio bolovanje nije moguće koristiti kao opravdanje za otkaz. Zakon o radu izrijekom propisuje da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz. U ovom slučaju, međutim, odlučna je činjenica da je tužitelj privremenu nesposobnost za rad prijavio nakon događaja od 28. lipnja 2019., dakle nakon datuma na koji je tuženik datirao odluku o otkazu. Stoga ni ta okolnost ne može predstavljati razlog za zakonitost odluke od 20. lipnja 2019.

31. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je tužitelj do 20. lipnja 2019. kršio obveze iz radnog odnosa na način koji bi predstavljao opravdani razlog za redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem iz članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a. Nadalje, tuženik nije dokazao ni postojanje okolnosti koje bi ga oslobodile obveze prethodnog pisanog upozorenja iz članka 119. stavka 1. ZR-a niti obveze omogućavanja iznošenja obrane iz članka 119. stavka 2. ZR-a. Konačno, obrazloženje odluke o otkazu nije potkrijepljeno konkretnim dokazima koji bi omogućili zaključak da su navodi o kašnjenju, višednevnom nejavljanju i neodgovornom odnosu prema radu doista predstavljali stvarne i dovoljno ozbiljne povrede radnih obveza.

32. Stoga je osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da otkaz ugovora o radu od 20. lipnja 2019. nije dopušten pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

33. Budući da je tužitelj u međuvremenu odustao od zahtjeva za vraćanje na rad jer se 12. veljače 2020. zaposlio kod drugog poslodavca, u ovom postupku više nema mjesta odlučivanju o vraćanju tužitelja na rad.

34. Međutim, okolnost da tužitelj više ne zahtijeva nastavak radnog odnosa ne znači da je izgubio pravo tražiti sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete. Naprotiv, članak 125. stavak 1. ZR-a predviđa mogućnost da, kada sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odredi dan prestanka radnog odnosa i dosudi mu naknadu štete u zakonom propisanom rasponu.

35. U konkretnom slučaju tužitelj je zahtijevao sudski raskid ugovora o radu s danom 11. veljače 2020. odnosno danom koji prethodi zasnivanju radnog odnosa kod drugog poslodavca. Takav zahtjev odgovara svrsi instituta sudskog raskida jer je nastavak radnog odnosa kod tuženika nakon što je tužitelj u međuvremenu zasnovao novi radni odnos faktično i pravno neprihvatljiv. Tužitelj je svoj zahtjev za sudski raskid postavio prije zaključenja glavne rasprave pa je ispunjena i procesna pretpostavka iz članka 125. stavka 3. ZR-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

36. Pri odlučivanju o visini naknade štete sud je imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a osobito relativno kratko trajanje radnog odnosa, način na koji je radni odnos prestao, činjenicu da tužitelj nije svojom krivnjom doveo do prestanka radnog odnosa, činjenicu da mu je nakon otkaza bilo potrebno određeno vrijeme da pronađe novo zaposlenje, njegove navode o financijskim teškoćama u razdoblju do odlaska u Njemačku, kao i činjenicu da je novi radni odnos zasnovao tek 12. veljače 2020. Sud je poserbno vodio računa da naknada iz članka 125. ZR-a nije identična naknadi plaće za razdoblje nezaposlenosti nego predstavlja zakonom određenu naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza u situaciji u kojoj radni odnos prestaje sudskim putem.

37. Imajući u vidu navedene okolnosti, sud nalazi primjerenim odrediti naknadu u visini sedam mjesečnih plaća, dakle unutar zakonskog raspona od najmanje tri do najviše osam mjesečnih plaća. Takva visina, prema ocjeni suda, odgovara težini povrede prava tužitelja, načinu na koji je poslodavac postupio pri prestanku radnog odnosa te činjenici da tužitelj nakon otkaza nije odmah uspio zasnovati novi radni odnos, a istodobno ostaje unutar granica koje je zakonodavac propisao.

38. Međutim, sud ne može prihvatiti kao osnovicu za obračun naknade iz članka 125. ZR-a iznos ukupnog troška rada poslodavca. Iz dostavljenih obračuna plaće proizlazi da je ugovorena odnosno obračunata bruto plaća tužitelja iznosila 5.200,00 kuna mjesečno (690,16 EUR) dok je iznos od približno 6.058,00 kuna (804,03 EUR) predstavljao ukupan trošak rada poslodavca. Ukupan trošak rada nije istovjetan plaći radnika niti predstavlja ugovorenu mjesečnu plaću u smislu članka 125. ZR-a. Stoga se naknada štete mora obračunati prema bruto plaći od 5.200,00 kuna.

39. Sedam takvih mjesečnih plaća iznosi ukupno 36.400,00 kuna. Primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna navedeni iznos odgovara iznosu od 4.831,11 EUR. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu štete osnovan po pravnoj osnovi i u pogledu visine do iznosa od 4.831,11 EUR dok je u preostalom dijelu do zatraženih 5.627,30 EUR neosnovan jer bi njegovo dosuđenje značilo obračun naknade prema ukupnom trošku rada poslodavca, a ne prema plaći tužitelja.

40. Slijedom toga, tužbeni zahtjev je osnovan u dijelu kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza, kao i u dijelu kojim se traži sudski raskid ugovora o radu s danom 11. veljače 2020. te naknada štete u iznosu od 4.831,11 EUR dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu naknade štete do 5.627,30 EUR neosnovan.

41. Na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa do isplate kako je i zatraženo tužbenim zahtjevom, po stopi određenoj člankom 29 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026.).

42. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članaka 154 stavka 1 i članka 155 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP) kojima je propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (članak 154 stavak 1 ZPP-a) te da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP-a).

44. Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika , „Narodne novine“ 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa).

45. Sukladno Tbr. 7 toč. 2 Tarife odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.).

46. Kako tužitelj nije uspio u sporu u samo neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva istome je priznat trošak jednokratne nagrade za cijeli postupak u visini od 250 bodova (sastav revizije, sastav podneska od 2. studenog 2023. i sastav podneska od 10. veljače 2025.) što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) iznosi 500,00 EUR s time da na navedeni iznos treba dodati trošak PDV -a od 25% (Tbr. 46 Tarife) što ukupno iznosi 625,00 EUR.

47. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke rješenja.

U Gospiću 28. rujna 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Dobriša Rubes, odvjetnik u [adresa]

2. Đuro Čubrilo, odvjetnik u [adresa]