Poslovni broj: Gž-827/2023-2

1

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz Z., (ulica), OIB: …, zastupane po punomoćnici T. M. - P., odvjetnici iz Z., (ulica), protiv tuženika M. B. iz Z., (ulica), OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-141/2016 od 10. ožujka 2023., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice M. P. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-141/2016 od 10. ožujka 2023. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik M. B. isplati iznos od 39.819,48 EUR/ 300.000,00 kn te u dijelu pod toč. II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku M. B. iz Z., (ulica), OIB: …, isplatiti tužiteljici M. P. iz Z., (ulica), OIB: … iznos od 414,06 EUR (3.119,55 kuna) kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 4. prosinca 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope (banke) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog (do zatraženih 39.819,48 EUR/300.000,000 kuna ) tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 EUR (141.262,50 kuna), sve u roku od 15 dana.

2. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. I. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke, s prijedlogom da se žalba usvoji, presuda preinači u pobijanom dijelu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ista presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Posebno žaliteljica ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Nadalje, smatra da je pogrešno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i da izneseni razlozi primjene tog prava nisu pravilno obrazloženi. Sud ne daje valjanu pravnu ocjenu niti pravilno obrazlaže iskaze saslušanih stranaka i svjedoka budući da ne navodi pravilne razloge temeljem kojih je proveo kontrolu vjerodostojnosti pojedinih iskaza i propušta cijeniti na valjani način materijalnu dokumentaciju. Smatra da je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Sud ne smatra odlučnim za obrazložiti da je tuženiku svakako poznato da je isti bio u obvezi postupiti prema pravomoćnoj sudskoj odluci broj P-2219/12 i rješenju o ovrsi broj Ovr-1347/13 te vratiti tužiteljici otuđene stvari. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Ovr-1347/13 od 18. lipnja 2013. određena je ovrha, između ostalog na način kako će sudski ovršitelj oduzeti od tuženika stvari koje su precizirane, a ukoliko navedene stvari ne budu pronađene kod tuženika da će sud procijeniti vrijednost navedenih stvari i rješenjem naložiti tuženiku da u roku od 30 dana tužiteljici isplati iznos te vrijednosti. Temeljem navedenog rješenja 25. listopada 2013. provedeno je uredovanje na licu mjesta radi uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja i povrata predmetnih pokretnina te je tom prilikom na sudski zapisnik konstatirano koje sve pokretnine nedostaju u predmetnom stanu tužiteljice. Prema tome od odlučne je važnosti činjenica da je navedenom pravomoćnom odlukom naloženo tuženiku da vrati stvari tužiteljice te je irelevantno što tužiteljica nije postupala po dopisima upućenim od strane tuženika sa pozivom da preuzme navodno uskladištene stvari koje je otuđio iz stana. Ukazuje se na sadržaj rješenja ODO u Zadru K-DO-264/18 od 29. ožujka 2018. iz kojeg proizlazi da je tuženik nakon otuđenja stvari u vlasništvu tužiteljice iste odvezao na više lokacija, a potom određenu količinu tih pokretnina otuđio u korist trećih osoba. Iz navedenog da slijedi da su pokretnine u vlasništvu tužiteljice, da je tuženik iste otuđio i raspolagao u korist trećih osoba iz čega proizlazi osnovanost zahtjeva za naknadu štete na ime otuđenih stvari koje do danas nije vratio, a što niti ne može učiniti budući da je s određenim pokretninama raspolagao, a ostale su do danas, svakako i uništene. Tuženik je bio u obvezi vratiti stvari, a ne pozvati samu tužiteljicu da ih preuzme. Prema tome tužiteljica je povrat stvari nastojala ostvariti i putem ovršnog postupka, međutim bezuspješno, pa stoga ne stoji konstatacija suda da tužiteljica nije htjela preuzeti stvari te da nema pravo potraživati novčanu vrijednost istih. Tužiteljica je sukladno odredbi čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima bila u mogućnosti podnijeti zahtjev za odgovarajućom naknadom štete u novcu tek nakon što je ovršni postupak bezuspješno okončan. Što se tiče prigovora zastare prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje isti osnovanim budući da je tužiteljica tek tijekom provođenja uredovanja bila u mogućnosti točno utvrditi koje pokretnine je tuženik otuđio iz njezinog stana te je stoga pravovremeno ustala s predmetnom tužbom. Osim toga zahtjev je mogla pokrenuti tek nakon što je ovršni postupak bezuspješno proveden. Prvostupanjski sud je bez valjane osnove odbio prijedlog tužiteljica za ponovljenim vještačenjem, a čime je počinio bitnu povredu postupka referirajući se na nalaz i mišljenje vještaka D. M.. Također nalaz i mišljenje stalog sudskog vještaka za tekstil, kožu i obuću, sud pogrešno smatra irelevantnim budući da je vještak sukladno pravilima struke i iskustva, a imajući u vidu da pokretnine nisu dostupne, pravilno utvrdio vrijednost odjeće i obuće u iznosu od 39.420,35 kn. Što se tiče odmjeravanja troška parničnog postupka pogrešno je primijenjena odredba čl. 154. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica je uspjela sa osnovom što sud nije cijenio prilikom odmjeravanja parničnog troška. Slijedom navedenog predlaže se kao uvodno te da joj se obistini trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi.

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. st. 2. ZPP kojim je određeno da ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima.

6.1. Naime, radi utvrđivanja vrijednosti pokretnina navedenih u tablici na listu spisa 206-208 izveden je dokaz vještačenjem po vještaku za financije, računovodstvo, bankarstvo, procjenu imovine i procjenu vrijednosti D. M.. Međutim, s obzirom na očitovanje vještaka o nemogućnosti fizičkog pregleda odnosno dobivanja niti jednog dodatnog podatka - prema svim pravilima struke, međunarodnim propisima i normama u okviru procjene vrijednosti imovine nije moguće utvrditi vrijednosti niti jedne navedene stvari te da procjenu nije moguće utvrditi niti u aproksimativnom iznosu zbog iznimno značajnog deficita konkretnih podataka.

6.2. Uzimajući u obzir navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud odlučio da neće provoditi novo vještačenje po vještaku za financije i računovodstvo budući da niti pri obnovi vještačenja ne bi bilo moguće otkloniti razloge zbog kojih nije bilo moguće identificirati popisane predmetne odnosno utvrditi sve potrebne parametre za procjenu njihove vrijednosti, a ovo kada se zna da mišljenje vještaka mora biti povezano s razmatranjem dokaznog materijala.

6.3. Dakle, po ocjeni ovog suda, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužiteljica.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da je izreka presude u pobijanom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

9. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja naknadu imovinske štete u iznosu od 39.405,42 EUR koji zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je tuženik otuđio iz stana u Z., (ulica), pokretnine u njezinom vlasništvu koje su specificirane pod toč. V. tužbe.

10. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom odluke odbio tužbeni zahtjev za navedeni iznos pozivajući se na odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) i čl. 1085. ZOO navodeći da je tuženik sam obavijestio tužiteljicu dopisima da preuzme stvari koje je on zatekao u stanu i uskladištio, a koji primitak dopisa potvrđuje i punomoćnica tužiteljice u podnesku od 5. prosinca 2012. U tom dijelu se ukazuje na iskaz svjedoka J. C. i B. Š., pa je mišljenje prvostupanjskog suda da zahtjev tužiteljice za naknadu štete nije osnovan. Nadalje, pozivajući se na odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14. i 81/15.) ukazuje da je vlasnik ovlašten od posjednika zahtijevati samo povrat stvari, ali ne i naknadu štete u situaciji kao što je predmetna kada je tužiteljica odbila preuzeti stvari od tuženika. Što se tiče prigovora zastare prvostupanjski sud smatra da je zahtjev u odnosu na stvari otuđene 15. i 16. rujna 2012. osnovan jer da je tužiteljica u rujnu 2012. saznala za odnošenje stvari i za nastalu štetu i počinitelja i da je 20. rujna 2012. podnijela tužbu zbog smetanja posjeda odnosno da je zasigurno tada i znala koje su joj sve stvari bile u stanu, pri čemu se poziva na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO. Osim navedenog prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije dokazala identitet niti jedne stvari koju je navela, osim alarma i madraca za koji je dostavila račun (isti u ovoj fazi postupka ne predstavljaju predmet spora jer je u tom djelu presuda suda prvog stupnja pravomoćna). Također nije dokazala da bi bila vlasnica stvari koje su joj oduzete u rujnu 2012. budući da iz iskaza svjedoka slijedi da su pojedine stvari od tužiteljičine kćeri, a pojedine od tužiteljičine majke.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo i odlučeno kao u pobijanom dijelu odluke.

11.1. Iz odlučnih činjenicama slijedi :

- da je pravomoćnim rješenjem na temelju priznanja prvostupanjskog suda broj P-2219/12 od 24. siječnja 2013. utvrđeno da je tuženik smetao tužiteljicu u posljednjem, mirnom i faktičnom posjedu nekretnine, stana u Z., (ulica) na način što je 15. rujna 2012. promijenio bravu te 15. i 16. rujna 2012. iselio stvari tužiteljice i iste odvezao u nepoznatom pravcu, a što da je tužiteljica saznala 15. rujna 2012. tako da je tuženiku naložena uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja na način da tužiteljici preda ključ navedenog stana i vrati stvari tužiteljice u predmetni stan i to namještaj za dvije spavaće sobe, dnevni boravak sa kutnom garniturom, mini – linijom, plazma TV-om, prijenosnim računalom te namještenom kuhinjom sa frižiderom, mikrovalnom pećnicom i pećnicom ujedno mu zabranjeno svako daljnje i slično smetanje, a koja odluka je postala pravomoćna 2. travnja 2013. donošenjem rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-759/13-2 kojom je odbijena žalba tuženika,

- da je temeljem navedene ovršne isprave prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1347/13 od 18. lipnja 2013. kojim je određena ovrha na način da je ovdje tužiteljica ovlaštena sama, uz pomoć sudskog ovršitelja, ovlaštenog bravara i policije, promijeniti novopostavljenu bravu na ulaznim vratima opisanog stana, sve na trošak i opasnost ovršenika, a radi predaje navedenih stvari određena je ovrha tako što će sudski ovršitelj oduzeti od ovršenika stvari navedene pod gornjom alinejom. Ujedno je određeno da ukoliko navedene stvari ne budu pronađene kod ovršenika niti kod treće osobe ovrhovoditeljica je predložila da sud procijeni vrijednost navedenih stvari i rješenjem naloži ovršeniku da u roku od 30 dana ovrhovoditeljici isplati iznos te vrijednosti,

- da je navedeno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1347/13 postalo je pravomoćno 12. rujna 2013. te

- da je u navedenom ovršnom postupku određeno provesti ovrhu 25. listopada 2013. o čemu je sačinjen zapisnik (l. s. 22-24 ovršnog predmeta) te je 6. studenoga 2013. utvrđeno da je ovrha dovršena u odnosu na uvođenje ovrhovoditeljice u posjed nekretnine stana u Z. te djelomično u odnosu na predaju pokretnina, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-13/14 od 26. lipnja 2014.

12. Polazeći od činjenične osnove na koju se pozvala tužiteljica o zahtjevu tužiteljice valja odlučiti primjenom pravila o naknadi štete odnosno pravila iz odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO prema kojima tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje i da se predmnijeva obična nepažnja.

12.1. Iz spisa predmeta nesporno slijedi da je tuženik iselio stvari iz stana u Z. (ulica) koji je bio u posjedu tužiteljice čime bi bila izvršena štetna radnja.

12.2. Popravljanje imovinske štete regulirano je odredbom čl. 1085. ZOO kroz uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu u novcu. Naime, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1.), zatim ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2.).

12.3. Ukoliko uspostava prijašnjeg stanja nije moguća odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete kako je to određeno čl. 1085. st. 3. ZOO, a st. 4. tog članka određuje da će se naknada u novcu dosuditi oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja.

13. I u ovoj fazi postupka sporno je da li je od odlučnog značaja činjenica što tužiteljica nije preuzela stvari od tuženika, a koju činjenicu tužiteljica, po ocjeni ovog suda neosnovano smatra irelevantnom.

13.1. Tužiteljica je u tužbi jasno navela da se šteta ogleda u tome što je tuženik iselio odnosno otuđio njezine stvari.

13.2. Iz citirane odredbe čl. 1085. ZOO proizlazi da se imovinska šteta popravlja prije svega uspostavom stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala (naturalna restitucija), te odgovarajućom naknadom štete u novcu ukoliko nije moguće uspostaviti prijašnje stanje ili ga nije moguće uspostaviti na način da se u cijelosti otkloni šteta.

13.3. Dakle, naturalna restitucija je prvenstveni (osnovni) oblik popravljanja štete. Konkretnu štetu tužiteljici nastalu iseljenjem stvari moguće je bilo popraviti uspostavom stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala - tako da tužitelj vrati stvari.

13.4. Točno je kako tvrdi žaliteljica da je tuženiku u spomenutom postupku naloženo vratiti stvari tužiteljice, kako što je točno da su iste vraćene djelomično dakle ne u potpunosti.

13.5. Međutim, imovinska šteta popravlja se prije svega uspostavom stanja, a tuženik je pokazao spremnost vratiti stvari tužiteljici prije nego li mu je pravomoćnom presudom naloženo vratiti stvari (i to samo pojedine) čime bi bilo uspostavljeno prijašnje stanje jer iz spisa predmeta proizlazi da je punomoćnik tuženika tužiteljici uputio obavijest o preuzimanju stvari (l. s. 41-46, 50-53) i to u tri navrata 28. rujna 2012., 23. studenoga 2012. i 17. prosinca 2012. obavještavajući istu da su stvari popisane i smještene u skladištu na adresi (ulica) Z. s pozivom da preuzme pokretnu imovinu smještenu u skladištu te kontakt broj skladištara B. Š., a koji je u svom iskazu potvrdio navode tuženika kako to slijedi iz iskaza istog (l.s. 84-85).

13.6. Nadalje, dopisom od 5. prosinca 2012. (l.s. 48) tužiteljica je obavijestila tuženika da se vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P-2219/12 gdje se traži predaja u posjed i uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja te da dok se ne riješi o tom zahtjevu da nije voljna preuzeti predmetne stvari jer o istom meritorno treba odlučiti nadležan sud. Također je tužiteljica odbila primitak stvari i dopisom od 18. prosinca 2012. (l.s. 54).

13.7. I svjedok J. C. (l.s. 83) je iskazao da je prije otprilike 3 godine (saslušan je 6. lipnja 2018.) od tuženika zatražio telefonski broj kako bi stupio u kontakt sa tužiteljicom te da mu je taj broj dan tako da je tužiteljicu i osobno nazvao i ponudio joj da joj besplatno doveze stvari u Z.. Međutim da je tužiteljica to odbila te rekla da se stvari jedino mogu odvesti nazad u Z., pa da je tako na tome i ostalo.

13.8. Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s obzirom na zatraženi oblik popravljanja štete – novčanom naknadom, odlučna je okolnost ta što je tužiteljica propustila odnosno odbila preuzeti stvari i to bez opravdanog razloga. Naime, navesti je da je tužiteljica stvari preuzela na vrijeme kada je i pozvana odnosno u nekom razumnom vremenu od poziva tuženika, do oštećenja odnosno gubitka upotrebne vrijednosti istih zbog proteka vremena ne bi došlo radi čega tužiteljica sada neosnovano traži odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

13.9. Slijedom navedenog niti žalbeni navod da je tuženik bio u obvezi vratiti stvari, a ne pozvati tužiteljicu da ih sama preuzme odnosno vrati stvari upravo u stan koji predstavlja predmet spora - ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu. Ovo kada se zna da su u rješenju na temelju priznanja prvostupanjskog suda broj P-2219/12 od 24. siječnja 2013. navedene samo pojedine stvari, odnosno kada se zna da je tužiteljica 25. srpnja 2017. pravomoćno odbijena sa zahtjevom da joj tuženik izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljičinog prava vlasništva na spornom stanu radi upisa tužiteljice kao vlasnice na nekretnini, a u kojem postupku tužiteljica nije uspjela niti s revizijom pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (Rev – 80/2018).

14. U odnosu na prigovor zastare navesti je da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu. Naime, po ocjeni ovog suda ne stoji žalbena tvrdnja tužiteljice kako je tek tijekom uredovanja bila u mogućnosti točno utvrditi koje pokretnine je tuženik otuđio iz njezinog stana. Navedeno zato što je tužiteljica već u tužbi kojom je tražila posjedovnu zaštitu 15. rujna 2012. znala za osobu koja je iselila stvari i stvari koje su iseljene te tražila upravo povrat tamo specificiranih stvari, a osim toga i uz poziv da preuzme stvari ista je zaprimila i popis stvari u studenom 2012. pa kako je odbila preuzeti stvari 5. prosinca 2012. ne može sada osnovano upirati na početak tijeka zastare niti od dana uredovanja ovršnog suda niti donošenja rješenja o dovršetku ovrhe.

14.1. Dakle, kako po odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, slijedi da žalbeni navodi u svezi s prigovorom zastare nisu osnovano doveli u pitanje pravilnost i zakonitost presude suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

15. Slijedom navedenih utvrđenja ostali žalbeni navodi u pogledu vlasništva stvari odnosno identifikacije istih nisu odlučni za donošenje ove drugostupanjske presude.

16. Žalbeni navodi u pogledu odluke o troškovima postupka također nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu budući da je prvostupanjski sud navedenu odluku pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

17. Slijedom navedenog valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

18. U preostalom, a ne pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 414,06 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom od 4. prosinca 2013. do isplate, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 8. svibnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Prosenica, v.r.