Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-1244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Ani Gradišek, u ovršnom predmetu 1. ovrhovoditelja Društvo Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark e-gen sa sjedištem u [adresa], a-8341 [adresa], Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem 67767h, OIB: 25376204437, zastupani po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar&Remenar u Zagreba, 2. ovrhovoditelja Posojilnica bank e-Gen sa sjedištem u [adresa], OIB: 24250429800, zastupani po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., u Zagrebu, 3. ovrhovoditelja Imetak ŠKZ u likvidaciji, Županja, JH. J. Strossmayera 7, OIB: 65988520651, zastupano po punomoćniku Hrvoju Grubeši, odvjetniku u Osijeku, protiv ovršenika ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Neli Bezjak, odvjetnici u Rijeci, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja, protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1242/2025-7 od 19. ožujka 2026., dana 28. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1242/2025-7 od 19. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem, odlučeno je:

„I.Usvaja se prijedlog za odgodu ovrhe ovršenika u predmetnoj ovršnoj stvari do okončanja parnice pod poslovnim brojem P-498/2023, P-1722/2021 i P-1325/2022 u odnosu na 1. i 2. ovrhovoditelja.

II. Usvaja se prijedlog za odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika te se ovrha odgađa i u odnosu na 3. ovrhovoditelja do okončanja postupka povodom žalbe nakon proteka roka ovršenika izjavljene protiv rješenja o ovrsi odnosno do okončanja postupka povodom tužbe koja je podnesena protiv 3. ovrhovoditelja radi nedopuštenosti ovrhe koji se vodi pod poslovnim brojem P-1507/2025.“

2. Rješenje u toč. I. izreke pobija prvo ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže, prihvatiti navode žalbe, preinačiti rješenje u pobijanom dijelu u odnosu na prvo ovrhovoditelja, te odbaciti odnosno odbiti prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, podredno isto ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Drugo ovrhovoditelj pobija rješenje u dijelu pod toč. I. izreke, iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže, preinačiti rješenje u pobijanom dijelu, podredno isto ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Treće ovrhovoditelj pobija prvostupanjsko rješenje pod toč. II. izreke u dijelu upućivanja u parnicu ovršenice i u dijelu pod toč. III. izreke, iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže, preinačiti prvostupanjsko rješenje na način da odbaci ili odbije kao neosnovanu žalbu nakon preteka roka, te da odbije kao neosnovan prijedlog za odgodu ovrhe.

3. Žalbe ovrhovoditelja su neosnovane.

4. Nisu pobijanim rješenjem ni postupkom koji mu je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, u vezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 154/11, 70/12 – dalje: OZ).

5. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud, odlučujući o prijedlogu za odgodu ovrhe, primijenio pravo Europske unije, Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je imao u vidu sadržaj presude Suda Europske unije poslovni broj C 407/2018 od 26. lipnja 2019. u kojoj se Europski sud poziva na navedenu Direktivu o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te navodi da nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu poput onoga iz glavnog postupka na temelju kojega nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu temeljem Ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

Nadalje, u odnosu na ocjenu bi li provedbom ovrhe ovršenik pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, prvostupanjski sud se poziva na utvrđenja Suda Europske unije u presudama poslovni broj C-537/12, C-116/13, C-200/13 u kojima se ističe da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku u kojoj se eventualno utvrđuje ništetnost odredbe s obzirom na njenu nepoštenost. U tim uvjetima, čak i kada bi ta odluka o meritumu bila donesena u korist potrošača, on bi time ostvarivao samo zaštitu "a posteriori" u vidu novčane naknade štete, pa bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, tim više ako bi se pljenidba nekretnine odnosila na stan potrošača i njegove obitelji koji bi tada bio konačno izgubljen. Takva zaštita stoga ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine sa korištenjem nepoštene odredbe, suprotne cilju iz članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ. Sud se poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4507/2020, U-III- 4508/2020. od 8. lipnja 2021.

6. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se ovrha provodi na nekretninama ovršenika u naravi stanu, te da je ovrhu valjalo odgoditi do okončanja parničnih postupka (P-498/2023, P-1722/2021, P-1325/2022), koji se vode radi utvrđivanja ništetnosti Ugovora o kreditu, zaključenog između ovrhovoditelja i ovršenika.

7. Sud utvrđuje da je ovršenik pokrenuo parnicu protiv treće ovrhovoditelja, radi nedopuštenosti ovrhe koja se vodi pod posl.br. P-1507/25 pa je time ispunjen jedan od uvjeta za odgodom ovrhe sukladno čl. 61. OZ/96 a potrebno je i zastati do završetka navedenog parničnog postupka s obzirom na to da se u tužbi ovršenik poziva na nepoštene odredbe osnova za plaćanje pa je osnov za odgodu ovrhe primjena Direktive Vijeća EU 93/13 od 5. travnja 1993. kao i presuda suda EU pod posl.br. C- 407/18 te je time i sporna tražbina koja je nastala osnovom ovršne isprave, a pogotovo što se 3. ovrhovoditelj namiruje nakon 1. i 2. ovrhovoditelja a u odnosu na koje je odgođena ovrha, stoga sud smatra da postoje valjani razlozi za odgodu ove ovrhe i u odnosu na 3. ovrhovoditelja do okončanja parničnog postupka pod posl.br. P- 1507/2025 pa je stoga riješeno kao u toč. II. izreke rješenja osnovom odredbe čl. 61 st. 1. toč. 5. OZ-a.

8. Temeljem navedenog, sud odgađa ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod posl.br. P-498/2023, P-1722/2021 i P-1507/2025 pred Općinskim sudom u Rijeci, i okončanja postupka koji se vodi pod posl.br P-1325/2022 pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba Opatiji.

9. Odredbom čl. 61. OZ/96 propisano je da sud na prijedlog ovršenika može odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna kako bi se spriječilo nasilje te ako, uz to, postoji i neki od razloga navedenih u točkama 1. do 8. st. 1. čl. 61. OZ.

10. Uvidom u dostavljene tužbe, ovaj sud je utvrdio da je ovršenik uistinu podnio tužbe protiv prvo ovrhovoditelja, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu br. 535.120. na iznos od 180.000,00 Eur (P-498/2023), tužbu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom protiv drugo ovrhovoditelja (P-1325/2022), tužbu radi utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu br. 1-03.112.307 na iznos od 150.000,00 Eur protiv drugo ovrhovoditelja (P-1722/2021), te tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u odnosu na III. ovrhovoditelja (P-1507/2025).

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je odlučio na temelju direktnog učinka presude suda EU br. C-407/18 i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ).

12. Naime, stajališta suda EU obavezna su za sve nacionalne sudove članice EU, dakle i za sudove Republike Hrvatske.

13. Presudom Suda EU broj C-407/18 donesene u postupku ... izraženo je stajalište prema kojem, da bi sud usvojio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode, ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ. U postupku koji je rezultirao donošenjem presude Suda EU broj C-407/18, činjenični supstrat slovenskog nacionalnog postupka bio je istovjetan ovom ovršnom postupku – ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na temelju ovršne isprave - neposredno izvršivog javnobilježničkog akta (ugovora o hipotekarnom kreditu), a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Kod toga, odredba slovenskog nacionalnog zakonodavstva koja uređuje institut odgode ovrhe gotovo je identična odredbi čl. 61. OZ/96.

14. Prema navedenoj presudi suda EU, utvrđeno je da direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. U ovoj presudi izraženo je stajalište prema kojem, da bi sud usvojio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode, ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15. Kako se u ovom ovršnom postupku radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno- pravnoj situaciji, pri čemu je ovdje ovršna isprava Ugovor o jednokratnom kreditu, koja je neposredno ovršiva, stajalište suda EU u presudi EU broj C-407/18 vezuje i nacionalni sud u ovom predmetu.

16. Stoga prvostupanjski sud utemeljeno nalazi da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive Vijeća 93/13/EEZ i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, te da je navedenom zahtjevu udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnica posl. br. P-498/2023, P-1722/2021 i P-1507/2025 koje se nesporno vode kod Općinskog suda u Rijeci i postupka koji se vodi pod posl.br P-1325/2022 pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba Opatiji.

17. Vezano za žalbene navode, valja navesti da je ovršenica, nakon ukidne odluke ovog suda, posl.br. Gž Ovr-679/2025 dokazala da se protiv ovrhovoditelja vode postupci radi utvrđenja ništetnim Ugovora o jednokratnom kreditu (protiv prvo i drugo ovrhovoditelja) te postupka protiv treće ovrhovoditelja radi nedopustivosti ovrhe. S tim u vezi, o žalbenom navodi koji se odnose na presuđenu stvar, a koji prigovor je isticao prvo ovrhovoditelj, odlučivat će se u parničnom postupku. Jednako tako i o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, kao i o statusu potrošača ovršenika odlučivat će se u parničnom postupku.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci posl.br. Rev-1371/2021 od 17. listopada 2023., navodi da je pravno pitanje „Je li sud koji provodi ovrhu („sud koji vodi ovršni postupak“) odnosno sud drugog stupnja, dužan u ovršnom postupku po službenoj dužnosti, ex offo, paziti na ništetnost ugovora o kreditu kao ovršne isprave, odnosno ništetnost ugovornih odredbi?“ važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud navodi „12. Razlog važnosti tog pitanja predstavlja odluka suda Europske unije od 26. siječnja 2017. u predmetu C -421/14 ([obrt][obrt]) u kojoj je navedeno sljedeće: "Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj nije protivno nacionalno pravilo" "koje nacionalnom sudu zabranjuje da po službenoj dužnosti preispita nepoštenost odredaba nekog ugovora, ako je već pravomoćnom odlukom odlučeno o zakonitosti svih odredaba ugovora u odnosu na tu direktivu.

Nasuprot tomu, u slučaju postojanja jedne ili više ugovornih odredaba čija eventualna nepoštenost još nije ispitana tijekom prethodne sudske kontrole spornog ugovora koja je okončana pravomoćnom odlukom, Direktivu 93/13 valja tumačiti na način da je nacionalni sud kojem se potrošač uredno obratio u okviru izvanrednog prigovora dužan, na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti, ako raspolaže za to potrebnim činjeničnim i pravnim elementima, ocijeniti njihovu eventualnu nedopuštenost.“

19. U ovom konkretnom predmetu nepoštenost ugovornih odredbi spornog ugovora i sam ugovor o jednokratnom kreditu, još nisu ispitani tijekom sudske kontrole spornog ugovora niti je sudska kontrola spornog ugovora okončana pravomoćnom odlukom.

20. Sud je u ovršnom postupku ograničen pravnim sredstvima i procesnim odredbama koje su propisane Ovršnim zakonom. Prema odredbama u ovom postupku važećeg Ovršnog zakona nije propisana mogućnost ispitivanja ništetnosti ugovora odnosno poštenosti odredbi ugovora o kreditu niti ovršni sud raspolaže potrebnim činjeničnim i pravnim elementima za ocjenu njihove eventualne nedopustivosti kako je to navedeno u odluci suda Europske unije od 26. siječnja 2017. u predmetu C-421/14 pa stoga unutar ovršnog postupka nije moguće ispitivati je li ugovor o kreditu ništetan ili nije, niti je moguće ispitivati poštenost odredbi ugovora o kreditu kao niti opseg tražbine u slučaju eventualne djelomične ništetnosti ugovornih odredbi.

21. U odnosu na treće ovrhovoditelja, ovršenik je upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ/96, međutim nema zapreke da se žalbeni razlog ništetnosti ovršne isprave, razmatra u okviru žalbenog razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ. Naime iako ovršenik nije izričito upućen da pokrene parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kako bi se utvrdilo jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, iako u prijedlogu za odgodu ističe da je ništetan osnov za naplatu, te da se radi o nepoštenom ugovoru, u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovlašten je isticati i takve prigovore. Jednako pravno shvaćanje izraženo je i u odluci VSRH suda broj Rev-861/2022-2 od 5. listopada 2022.

22. S tim u vezi, valjalo je odgoditi ovrhu i u odnosu na treće ovrhovoditelja pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, i presudu suda EU broj C-407/18.

23. Prvostupanjski sud utemeljeno smatra da ovršenik kao potrošač ima pravo na zaštitu koja mu je zajamčena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ i presudom suda EU broj C--407/18 koja se primjenjuje u ovom predmetu, te da je odgoda ovrhe nužna kako bi se postigao cilj određen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ.

24. S obzirom na navedeno, valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu prvo, drugo i treće ovrhovoditelja i riješiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 28. rujna 2026.

Sudac

Ana Gradišek