Poslovni broj: Gž-1563/2022 -13

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja: 1- FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po OK, odvjetniku iz [adresa], i 2- MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Martini Erlić, odvjetnici iz Rijeke, koju zamjenjuje odvjetnik OK iz [adresa] prema rješenju HOK-a od 15.09.2021., protiv tuženika ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i Partneri iz Rijeke i Sari Korade, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Horvat & Korade iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1233/2017 od 03. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1233/2017 od 03. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1233/2017 od 03. lipnja 2022. u toč. I) i II) izreke.

II. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1233/2017 od 03. lipnja 2022. u toč. III) i IV) izreke i rješava:

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti u odnosu na toč. II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti 1- tužitelju iznos od 13.000,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24.07.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove postupka.“

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zahtijevali utvrđenje da su suvlasnici nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, označenih kao zk.č.br. [katastarska čestica]- kuća, terasa, cisterna i dvorište, površine 443 m2 i zk.č.br. [katastarska čestica]- garaža, drvarnica, dvorište, pašnjak i oranica, površine 617 m2, sve u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da je tuženik dužan trpjeti da se po pravomoćnosti presude upišu u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetne nekretnine, svaki u 1/2 dijela, dok je toč. II) izreke naloženo tužiteljima da solidarno naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 93.125,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Također se pobijanim rješenjem u toč. I) izreke prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje po toč. I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1- tužitelja koji glasi: " Tuženik je dužan 1- tužitelju priznati pravo suvlasništva u 1/4 dijela na ime zakonskog nužnog dijela iza pok. oca IK na nekretninama kč. br. [katastarska čestica], kč. br [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], u zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška], sve na odgovarajućem suvlasničkom dijelu te je dužan trpjeti da se tužitelj upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnik opisane nekretnine u 1/2 dijela, dok je toč. II) izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Gospiću.

3. Isto tako se toč. III) izreke pobijanog rješenja sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje po toč. II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1- tužitelja kojim zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 13.000,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24.07.2016. do isplate, dok je toč. IV) izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Velikoj Gorici.

4. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlažu ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. U žalbi tužitelji u bitnom navode da je pobijana odluka u direktnoj suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda RH pod posl. br. U-III-22/06 u kojoj da je zauzet stav da se postojanje prešutnog obiteljskog dogovora o zajedničkoj gradnji kuće može pretpostaviti iz ponašanja stranaka. Navode da je 1-tužitelj u najvećem dijelu sudjelovao u financiranju kupovine zemljišta iz svoje ušteđevine, a isto da je upisano i na tuženika i na roditelje zbog manjih troškova komunalne naknade, da je nakon toga izvodio brojne građevinske radove za svoje ime i svoj račun, te da je potom od 1980. do 1990. iznajmljivao dio suterena radi otplate kredita. Navode da tuženik od 1979. nije živio u predmetnoj kući, kao niti roditelji, te da su sve radove od tada do danas isključivo oni vodili i financirali, te bili jedini u posjedu predmetne nekretnine. Navode da je 1-tužitelj tuženiku 1987. pozajmio iznos od 10.000 DEM za potrebe gradnje kuće u [adresa] koji da mu nikada nije vratio, imajući u vidu obiteljski dogovor da 1- tužitelju pripadne predmetna nekretnina u Rijeci. Navode da pobijanom odlukom prvostupanjski sud nije stavio u omjer eventualna ulaganja oca 1-tužeitelja, niti je proveo predloženo građevinsko vještačenje na tu okolnost, iako da se radi o odlučnoj činjenici, čime da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navode i da su razlozi presude nerazumljivi jer da prvostupanjski sud nije cijenio da otac 1-tužitelja nakon povratka iz Njemačke nije došao živjeti u [adresa], već u Liku, da tuženik od 1979. ne dolazi u predmetnu nekretninu, da su samo oni posjednici predmetne nekretnine od 1979. do danas, da se tuženik nikada nije protivio gradnji, niti sudjelovao u radovima, a što da sve potvrđuje njihovu tvrdnju da je postojao dogovor unutar obitelji da predmetna kuća u [adresa] pripadne njima. Navode da je prvostupanjski sud sve iskaze svjedoka prihvatio kao istinite, a što da je proturiječno, da nije cijenio činjenicu da je tuženik nakon pokretanja ovog postupka predložio prekid postupka radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnoj nekretnini pod posl. br. R1-362/2016. Navode da prvostupanjski sud nije proveo sve njihove predložene dokaze, a niti naveo razloge o njihovom zahtjevu za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti. Osporavaju i odluku o mjesnoj nenadležnosti suda u pogledu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva jer da odredba čl. 188. ZPP-a ne propisuje mjesnu nadležnost kao uvjet za odlučivanje o kumuliranom zahtjevu.

6. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, te je predložio žalbu odbiti.

7. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na glavni tužbeni zahtjev sadržan u toč. I) i II) izreke pobijane presude, dok je žalba osnovana u odnosu na toč. III) i IV) izreke pobijanog rješenja kojima se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje po zahtjevu 1-tužitelja iz toč. II) eventualno kumuliranog tuženog zahtjeva ( zahtjev za isplatom iznosa od 13.000,00 eura).

8. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva je stvarno pravni zahtjev 1 i 2- tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva temeljem građenja i dosjelosti na nekretninama označenim kao zk.č.br. [katastarska čestica] i zk.č.br. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i saslušanjem tužitelja i tuženika kao stranaka, te svjedoka KK, TK, HK, ŠK, LK, EK, ČK, NK, RK, BK i ĆK, F, SK, ĐK, JK, DK, PK, ZK, GK i VK prvostupanjski sud utvrđuje:

- da tužitelji tvrde da su predmetnu nekretninu kao pošteni posjednici i pošteni graditelji stekli u vlasništvo u cijelosti dosjelošću, građenjem na tuđem, a 2 - tužiteljica i kao bračnu stečevinu,

- da je tijekom postupka 1-tužitelj istakao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim bi se naložilo tuženiku da mu prizna pravo suvlasništva u 1/4 dijela na ime zakonskog nužnog dijela iza pok. oca IK na nekretninama u k. o. [katastarska općina] i kojim bi se naložilo tuženiku da mu isplati iznos od 13.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 24.7.2016. do isplate,

- da se tuženik usprotivio navedenoj preinaci tužbenog zahtjeva, te istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 56. st. 1. i 47. ZPP-a,

- da je rješenjem od 19.04.2018. sud dopustio preinaku tužbe jer je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka i jer istu smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama,

- da je nesporno da su 1- tužitelj i tuženik braća i da su upisani kao suvlasnici utužene nekretnine, svaki u 1/2 dijela, da je predmetna nekretnina u naravi obiteljska zgrada sa okućnicom u [adresa], na adresi [adresa], te da tužitelji u toj nekretnini žive od njezine izgradnje,

- da je nesporno da su 1- tužitelj i tuženik, sa roditeljima sada pok. UK i pok. IK, bili uknjiženi kao suvlasnici navedene nekretnine, tada kč. br. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to svaki u 1/4 dijela temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27.03.1972. i nadopune od 12.04.1972. zaključenog sa AK kao prodavateljem,

- da iz ostavinskih predmeta iza pok. UK i iza pok. IK proizlazi da su 1-tužitelj i tuženik u tim postupcima sudjelovali kao zakonski nasljednici tj. djeca ostavitelja, da su predmet ostavinske imovine bili suvlasnički udjeli ostavitelja na prijepornoj nekretnini, te da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. UK pod posl. br. O-1907/10 od 22.03.2011. i pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. IK pod posl. br. O-795/16 od 29.09.2016. nasljednicima na predmetnim nekretninama proglašeni 1-tužitelj i tuženik, svaki u 1/2 dijela,

- da 1-tužitelj i tuženik u tim ostavinskim postupcima iza pok. roditelja nisu osporavali opseg ostavinske imovine, niti su se isticali prigovore na rješenja o nasljeđivanju,

- da iz izvanparničnog postupku pod posl. br. R1-362/2016 proizlazi da je isti pokrenut po prijedlogu tuženika radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnoj nekretnini, da je u tom postupku 1-tužitelj istakao da je dogovorom među strankama i građenjem stekao vlasništvo predmetne kuće naglašavajući da tuženik koristi samo 4. etažu kuće, a čime je osporio suvlasničke omjere na predmetnoj nekretnini, pa je navedeni izvanparnični postupak prekinut rješenjem od 21.11.2018. do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka,

- da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je gradnja obiteljske kuće započela neposredno nakon kupnje zemljišta 1972., a da je potpuno dovršena, stavljena pod krov, početkom 1980-tih godina prošloga stoljeća, pa da se primjenom odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZV-a ) na sporni odnos primjenjuju odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme gradnje, odnosno do 01.09.1980. pravna pravila Općeg građanskog zakonika, a od tada do potpunog dovršenja gradnje odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( Službeni list SFRJ br. 6/80),

- da niti jedan provedeni dokaz ne upućuje na osnovanost navoda tužitelja da je kupoprodajni ugovor iz 1972. sklopljen sa kupcima – UK, IK, OK i CK radi izbjegavanja plaćanja poreza, niti da je 1 -tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za kupljeno gradilište i da je isključivo on samostalno, za sebe i suprugu te uz pomoć supruge i njezinih roditelja, izgradio predmetnu obiteljsku kuću sa prizemljem i tri etaže te potkrovljem i okućnicom, odnosno da je postojao dogovor u obitelji CK da kuća u cijelosti pripadne u vlasništvo 1- tužitelju,

- tako da iz priložene dokumentacije proizlazi da je građevna dozvola izdana **.**.1972. IK, UK, OK i SK, a potrebna dokumentacija za izgradnju objekta da je naslovljena na investitora IK, da je IK u periodu od 26.9.1963. do 31.12.1988. radio u [adresa], da iz brojnih računa proizlazi da je IK plaćao potreban materijal i radove za izgradnju kuće tijekom 1970-tih i 1980-tih godina prošlog stoljeća, da su uplatnice HEP-a za 2001. i 2002. glase na IK, da su svi članovi obitelji IK navedeni i kao posjednici u katastru zemljišta, te da iz pisma koje je 1-tužitelj salo ocu u [adresa], a koja da datiraju iz vremena gradnje nakon kupnje zemljišta proizlazi da je 1-tužitelj obavještavao oca o nabavljanju i cijeni materijala, te koje radove treba izvršiti i platiti kada dođe iz [adresa],

- da je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka TK, O LK, FĆ, JK, te BK i ĆK, budući da su navedeni svjedoci iskazivali uvjerljivo o osobnim i neposrednim činjenicama jer su poznavali i razgovarali sa IK, iskazi su im istovjetni i podudarni glede bitnih činjenica, nemaju interes u konačnom ishodu ovog postupka, a njihovu vjerodostojnost da potvrđuje i materijalna dokumentacija,

- tako da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je IK dugo godina radio kao građevinski predradnik i majstor u [adresa] gdje je zaradio novac kojim je kupio zemljište/ gradilište na [adresa] gdje je gradio kuću za sebe i sinove jer je imao želju da svi zajedno žive, da je IK bio glavni investitor i izvoditelj radova u izgradnji predmetne obiteljske kuće sa prizemljem, tri etaže i potkrovljem, koja je građena od 1973. pa do početka 1981., te da je IK slao novce koji su bili potrebni za izgradnju kuće preko LK i BK koji su s njim radili u [adresa],

- da iskazi navedenih svjedoka potvrđuju i istinitost iskaza tuženika i njegove supruge ĐK, da se u obitelji ĐK oduvijek znalo da je zemljište kupljeno za svih i da su svi upisani kao suvlasnici nekretnine, a s ciljem da svi zajedno žive u toj obiteljskoj kući, te da nije postojao postojao dogovor u obitelji da kuća u cijelosti pripadne tužiteljima, iako da je 1- tužitelj još za života roditelja inzistirao na tome da se na njega prepiše vlasništvo cijele kuće, pa da su zbog loših obiteljskih odnosa od 1992. pa nadalje roditelji rijetko i samo povremeno dolazili u kuću u [adresa], dok je tuženik sa obitelji uglavnom ljeti boravio u kući i to na drugoj etaži, mada ne i zadnjih 10 godina zbog loših odnosa sa tužiteljima,

- da iz iskaza svjedoka ŠK, RK, OĆ, MĆ, SK, DK i GK proizlazi da ih je prilikom izgradnje obiteljske kuće u [adresa] još tijekom 1970-tih godina prošlog stoljeća, za različite poslove, od dopremanja građevinskog materijala, ugradnje stolarije, vodoinstalaterskih radova, elektroinstalaterskih radova, iskopa temelja, izgradnje podruma/ prizemlja i I kata, angažirao 1-tužitelj, a koji ih je za te radove i platio,

- da navedeno ukazuje da se 1-tužitelj zalagao u nabavci materijala i osigurao majstore, međutim da imajući u vidu priloženu dokumentaciju i to pisma koje je 1- tužitelj slao ocu IK, kao i račune o plaćanju radova i materijala koje je plaćao IK, sud zaključuje da je 1-tužitelj materijal i majstore plaćao novcima koje je osigurao otac stranaka,

- da iz priložene dokumentacije o podizanim kreditima, kao i iskaza stranaka i supruge tuženika nesporno proizlazi da su i stranke vršile ulaganja u predmetnu kuću, ali prvenstveno na uređenju svojih etaža, kao i da iz iskaza svjedoka KK, LK, ZK i VK proizlazi da je 1-tužitelj, nakon što je kuća bila u potpunosti dovršena i u nepromijenjenim gabaritima, uređivao fasadu, vršio popravke stolarije, krova, napravio unutarnje stepenice, kao i ogradu na vanjskim stepenicama, asfaltirao prilazni put i postavio centralno grijanje i kotlovnicu,

- da sud nije prihvatio iskaze tužitelja u odnosu na naprijed iznijete činjenice jer su suprotni ostalim dokazima, pa ih cijeni pristranim, neživotnim i neuvjerljivim , te prilagođenim potrebama ovog postupka,

- da je sud odbio daljnje dokaze predložene od strane tužitelja na okolnosti izvođenja radova i ulaganja u predmetnu nekretninu jer je činjenično stanje glede važnih činjenica dovoljno utvrđeno.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud, a temeljem utvrđenja da je 1-tužitelj zajedno sa tuženikom i roditeljima stekao pravo suvlasništva na prijepornoj nekretnini osnovom kupoprodajnog ugovora od 1972., da je kupnju zemljišta/gradilišta u cijelosti financirao otac stranaka kao i većinu radova prilikom izgradnje objekta, da je tužiteljima cijelo vrijeme bilo poznato, ne samo da su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici UK, IK, OK i CK, već i da je otac IK kupio zemljište i gradio obiteljsku kuću za svih u jednakim dijelovima, iako da se tužitelj tijekom gradnje angažirao u svezi materijala i majstora, da tužitelji od same izgradnje pa do danas žive neprekidno u predmetnoj kući na trećoj etaži od kada se ista izgradila, te su u tu etažu vršili ulaganja, da niti roditelji od 1992., ni tuženik sa suprugom od 1980. nisu konstantno živjeli u predmetnoj kući, pa su pretežita daljnja ulaganja u popravke i održavanja i kuće i okućnice vršili tužitelji, da nije utvrđeno da bi postojao ili da bi se realizirao bilo kakav dogovor prema kojem bi predmetna kuća u cijelosti pripala 1 - tužitelju, odnosno tužiteljima, da tužitelji nisu bili niti pošteni graditelji, a niti su gradili na tuđem zemljištu svojim materijalom, niti su bili pošteni/savjesni posjednici predmetne nekretnine jer su oduvijek znali da ista pripada svim upisanim suvlasnicima, odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

11. Također u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev utvrđuje da je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti, pa se primjenom odredbe čl. 56. st. 1. ZPP - a u odnosu na toč. I) eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva i primjenom odredbe čl. 47. st. 1. ZPP-a u odnosu na toč. II) eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva oglašava mjesno nenadležnim.

12. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u okvirima žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelji pozivaju jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

13. Isto tako pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbijen glavni tužbeni zahtjev.

14. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se u biti odnose na (pre)ocjenjivanje izvedenih dokaza valja istaknuti da je pravo na ocjenu dokaza pridržano za sud, koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane temeljem čl. 8. ZPP-a. U slobodi ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Naime, sud može pojedini dokaz ocijeniti u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze, kao i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( čl. 220. st. 2. ZPP-a ), te odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka. Pri tom sud nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži svoje činjenično i pravno shvaćanje, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio.

15. Tako je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a analizirao sve izvedene dokaze tj. isprave priložene spisu ( između ostalog i pisma koje je 1-tužitelj pisao ocu ), priklopljene spise i iskaze stranaka i svjedoka, kao i cjelokupan dokazni postupak, te je valjano obrazložio zašto je iskaze tuženika, njegove supruge ĐK, te kojih saslušanih svjedoka prihvatio kao vjerodostojne i to jasnim i uvjerljivim razlozima ( iskazivali su uvjerljivo o osobnim i neposrednim činjenicama, iskazi su im istovjetni i u skladu sa materijalnom dokumentacijom, te svjedoci nemaju interes za ishod ovog postupka).

16. Navedeno obrazloženje i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer žalbenim navodima isti nisu dovedeni u pitanje.

17. Tako žalitelji u žalbi ponavljaju navode iznesene tijekom postupka da je isključivo 1-tužitelj financirao kupnju zemljišta i gradnju kuće, iako je to u suprotnosti sa izvedenim dokazima iz kojih proizlazi da je otac 1-tužitelja i tuženika financirao kupnju zemljišta i gradnju kuće u [adresa] sa željom da svi zajedno žive, a što po stavu ovog drugostupanjskog suda, životno i logično potvrđuje i činjenica da je predmetna nekretnina uknjižena od samog početka ( od kupnje zemljišta ) na sve članove obitelji ĐK ( roditelje i 2 sina ) u jednake dijelove.

18. S druge strane, osim što 1-tužitelj predočenim dokazima nije dokazao da je samostalno iz svojih sredstva financirao kupnju zemljišta i gradnju kuće, posve je po stavu ovog drugostupanjskog suda nelogično i neživotno da bi u takvoj situaciji 1- tužitelj ( zbog izbjegavanja poreza i dr. ) utuženu nekretninu uknjižio i na roditelje i na svog brata tj. tuženika, a ne isključivo na sebe ili barem na 2-tužiteljicu kao buduću suprugu, a sa kojom je prema navodima iz tužbe u to vrijeme već živio ( počeli skupa živjeti 1971/72 ). Isto tako je nelogično i neživotno da bi u situaciji, isključivog financiranja kupnje zemljišta i gradnje kuće od strane 1 -tužitelja, i tuženik sa svojom suprugom živio u predmetnoj kući od 1976. do 1979. kako se to u žalbi navodi, te još k tome i sudjelovao u financiranju gradnje i uređenju etaže.

19. Također navedeno je kontradiktorno sa tvrdnjom 1-tužitelja o dogovoru u obitelji da će izgrađena kuća njemu pripasti jer se postavlja logično i životno pitanje zbog čega bi uopće postojala potreba za takvim dogovorom, ukoliko je 1 -tužitelj sa 2-tužiteljicom sve samostalno financirao. U tom kontekstu još je kontradiktornija tvrdnja tužitelja o oprostu duga tuženiku od 10.000,00 DEM zbog obiteljskog dogovora da mu pripadne predmetna nekretnina jer se postavlja logično pitanje zašto bi 1-tužitelj uopće opraštao dug tuženiku ukoliko je sve u svezi predmetne nekretnine samostalno finanacirao.

20. Konačno 1-tužitelj je kao zakonski nasljednik sa tuženikom sudjelovao u ostavinskim postupcima iza smrti pok. roditelja UK i IK, a koja činjenica 2- tužiteljici kao njegovoj supruzi nije mogla biti nepoznata, s time da su predmet ostavine bili i ostaviteljevi suvlasnički udjeli na predmetnoj nekretnini, te pri tom niti 1-tužitelj, niti 2-tužiteljica kao osoba sa pravnim interesom, nisu osporavali niti sastav ostavine, niti tražili izdavanje predmetne nekretnine iz ostavinske mase, niti su osporavali tuženiku pravo na nasljeđivanje utužene nekretnine.

21. Slijedom navedenog 1-tužitelj kao nasljednik, koji je sudjelovao u ostavinskim postupcima iza pok. roditelja, te u kojima nije imao nikakvih primjedbi na opseg i sastav ostavinske imovine, odnosno nije isticao da mu pripada veći suvlasnički dio u odnosu na tuženika kao sunasljednika osnovom gradnje predmetne nekretnine, ulaganja ili utrošenih vlastitih novčana sredstva, ne može u ovoj parnici osnovano prigovarati istinitosti sadržaja onoga što je utvrđeno predmetnim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju.

22. Navedeno dodatno potkrjepljuje stajalište prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti tvrdnje 1-tužitelja o samostalnom financiranju kupnje zemljišta i gradnji kuće kao osnove za stjecanje prava vlasništva na utuženoj nekretnini u većem dijelu od uknjiženog.

23. Također, suprotno žalbenim navodima, u situaciji kada 1 -tužitelj u pravomoćno okončanim ostavinskim postupcima iza pok. roditelja, nije osporavao da ostaviteljima pripada po 1/4 dijela predmetne nekretnine, pravilno je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz građevinskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja omjera ulaganja pok. IK i tuženika jer navedeno u okolnostima konkretnog slučaja nije od utjecaja na promjenu suvlasničkih omjera stranaka.

24. Naime, nedvojbeno iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je 1-tužitelj bio angažiran u gradnji kuće u svezi nabavke materijala i majstora, a o čemu su iskazivali saslušani svjedoci i što je logično obzirom da mu je tada otac radio u [adresa], ali je isto tako pravilno utvrđeno na temelju svih izvedenih dokaza da je materijal i majstore plaćao njegov otac IK. Isto tako je nedvojbeno utvrđeno da je 1-tužitelj vršio ulaganja u svoju etažu ( putem kredita ), kao i da je sa 2-tužiteljicom neprestano od gradnje kuće u istoj živio ( za razliku od roditelja i tuženika), te posljedično tome finanacirao pretežita daljnja ulaganja u popravke i održavanja kuće i okućnice, međutim navedeno ne znači da je time stekao građenjem veći suvlasnički udio od uknjiženog.

25. Naime prava tužitelja osnovom ulaganja u popravke i održavanje predmetne kuće i okućnice, spram tuženika kao suvlasnika, po stavu ovog drugostupanjskog suda, mogla bi se promatrati samo kroz poslove redovite i izvanredne uprave na stvari u suvlasništvu, a obavljanjem kojih poslova nije moguće steći veće pravo suvlasništva na nekretnini jer ulaganje u tuđu nekretninu ne daju pravo na povećani suvlasnički udio, već eventualno na obveznopravnu naknadu ulaganja, a što nije predmet ovog postupka.

26. Pri tom valja istaknuti da je suvlasništvo prema odredbama ZV-a, pravo vlasništva više osoba na istoj stvari u idealnim dijelovima, te je svaki suvlasnik vlasnik cijele stvari u svom idealnom dijelu, tako da građenje jednog suvlasnika na suvlasničkoj nekretnini ne predstavlja originarni način stjecanja vlasništva, niti dovodi do povećanja suvlasničkog dijela obzirom da suvlasnik ne može graditi na svom idealnom dijelu jer takav dio nije fizički odvojen, zbog čega se vrijednost izgrađenog ne može pretvoriti u suvlasnički dio.

27. Isto tako valja istaknuti i da žalbeni navodi o posjedu i korištenju cijele nekretnine nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer posjed i korištenje tužitelja ( pa između ostalog i iskorištavanje iznajmljivanjem ) u okolnostima konkretnog slučaja, nisu osnova za promjenu suvlasničkih udjela stranaka, niti predstavljaju pravni temelj za stjecanje većeg suvlasničkog udjela od uknjiženog.

28. Štoviše iz priklopljenog predmeta pod posl. br. R1-362/2016 pokrenutom radi postupka razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnoj nekretnini proizlazi, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, da je sam 1-tužitelj na ročištu održanom 05.12.2016. izjavio da tuženik koristi četvrtu etažu predmetnog stambenog objekta, te još k tome i predložio da pitanje razvrgnuća suvlasničke zajednice dogovorno razriješe na način da njemu pripadne predmetna nekretnina u [adresa], a tuženiku nekretnine na području [adresa].

29. Navedeno također dodatno potkrjepljuju stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tom činjenica da je tuženik predložio prekid tog postupka po stavu ovog drugostupanjskog suda nije od nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, niti sami tužitelji u žalbi navode o kakvom bi se utjecaju radilo.

30. Niti žalbeni navodi u svezi odluke Ustavnog suda RH pod posl. br. U-III-22/2006 nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer se u tom postupku radilo o drugim činjenicama ( podnositelj je bio nositelj građevinske dozvole za gradnju i kredita ), a pored toga tom odlukom je utvrđena povreda podnositeljeva ustavnog prava zbog iseljenja i to zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

31. Niti žalbeni navodi u svezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću nisu osnovani jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ( a što se u pobijanoj presudi i navodi ) da tužitelji nisu pošteni/savjesni posjednici predmetne nekretnine jer su oduvijek znali da ista pripada svim upisanim suvlasnicima.

32. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno utvrđeno da su 1-tužitelj i tuženik braća, te da su suvlasništvo nad prijeporom stekli na temelju pravnog posla kupoprodaje i nasljeđivanjem iza pok. roditelja. Nadalje tijekom postupka nije utvrđeno, niti su tužitelji dokazali da bi stekli pravo vlasništva prijepora u cijelosti, te kada se uzme u obzir njihova rodbinska povezanost, kao i način stjecanja suvlasništva, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da su tužitelji znali, odnosno da su imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine u cijelosti jer su svakako morali imati saznanja o ostalim suvlasnicima, te da isti imaju i polažu vlasnička prava nad prijeporom. Pri tom valja istaknuti da 1- tužitelju kao jednom od suvlasnika nekretnine svakako pripada pravo na posjedovanje i vršenje vlasničkih prava na cijeloj nekretnini, obzirom da između suvlasnika nije razvrgnuta suvlasnička zajednica, međutim navedeno ne znači da je time i ostvarena pretpostavka vršenja poštenog faktičnog posjeda nad prijeporom kao jedan od uvjeta za dosjelost.

33. Valja istaknuti i da se poštenje posjeda predmjeva, međutim tuženik je tijekom dokaznog postupka uspio tu predmjevu poštenja oboriti, dok dugotrajno korištenje prijepora od strane tužitelja nije jedini uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kako je naprijed iznijeto, već i ostale pretpostavke, a posebno „bona fides“, odnosno dobra vjera, koja je kao uvjet za stjecanje dosjelošću poznata još od razdoblja principata i koja se zadržala u svim pravnim sustavima sve do danas.

34. Ostalim žalbenim razlozima u vidu postavljenih pitanja tužitelji iznose svoje viđenje ocjene dokaza i samog spora, pa isti nisu relevantni.

35. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda i o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti uspio u sporu. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

36. Isto tako valja istaknuti da je prilikom donošenja odluke o žalbi na trošak postupka ovaj sud imao na umu da su svi dosuđeni troškovi nastali isključivo u svezi odlučivanja po glavnom tužbenom zahtjevu oba tužitelja koji se, po stavu ovog drugostupanjskog suda temelji na posve drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od postavljenog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva samo 1-tužitelja, pa ti troškovi nisu od utjecaja, niti u svezi sa troškovima koji će potencijalno nastati u svezi tog kumuliranog zahtjeva 1-tužitelja.

37. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. U odnosu na žalbu protiv pobijanog rješenja kojim se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim za eventualno kumuliran i tužbeni zahtjev koji u sebi sadrži 2 zahtjeva ( toč. I. na utvrđenje vlasništva i toč. II. na isplatu ) ističe se slijedeće.

39. Točan je navod tužitelja da odredbom čl. 188. st. 3. ZPP -a nije regulirana mjesna nadležnost, već samo stvarna. Međutim navedenu zakonsku odredbu treba primijeniti u svezi s odredbom čl. 15. st. 3. ZPP-a prema kojoj ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, tada sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog promjena bio nadležan drugi suda iste vrste ili sud druge vrste, ako zakonom nije iz rijekom drugačije određeno.

40. Slijedom navedenog po stavu ovog drugostupanjskog suda u situaciji kada sud dopusti preinaku tužbe, kao u konkretnom slučaju, a kojom se uz postojeći glavni zahtjev dodaje novi zahtjev protiv istog tuženika (eventualna objektivna kumulacija), dolazi do atrakcije (privlačenja) mjesne nadležnosti za taj novi zahtjev, pod uvjetom da je sud bio mjesno nadležan za postupanje po tužbi. Dakle, ako je sud već zasnovao svoju nadležnost za glavni zahtjev, on postaje mjesno nadležan i za naknadno preinačen tužbeni zahtjev, osim ako za novi zahtjev nije propisana isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

41. Kako se u konkretnom slučaju toč. I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva odnosi na spor o pravu vlasništva na nekretnini za koje je odredbom čl. 56. ZPP-a propisana isključiva mjesna nadležnost suda na čijem se području nekretnina nalazi, to se pravilno prvostupanjski sud, po pravovremenom prigovoru tuženika, a nakon što su se stekli uvjeti za odlučivanje ( nakon što je odbijen glavni zahtjev ) oglasio mjesno nenadležnim.

42. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I) izreke ovog rješenja.

43. Međutim pogrešno se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim i za odlučivanje po toč. II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjev za isplatom iznosa od 13.000,00 eura iz razloga što je u odnosu na taj zahtjev ( za koji nije propisana isključiva mjesna nadležnost ) u konkretnom slučaju došlo do atrakcije (privlačenja) mjesne nadležnosti, a kako je prethodno navedeno.

44. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka kako je odlučeno u toč. II) izreke ovog rješenja.

45. Dakle u nastavku postupka prvostupanjski sud odlučivati će o toč. II) eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1-tužitelja za isplatom iznosa od 13.000,00 eura.

46. Budući da tužitelji u žalbenom postupku nisu uspjeli u pogledu odluke o glavnoj stvari, već samo sa razmjerno neznatnim dijelom u svezi odluke o mjesnoj nadležnosti, to im nije priznat žalbeni trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP -a u svezi s odredbom čl. 166. ZPP-a.

47. Isto tako niti tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu jer navedeni trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP -a, za odlučivanje po žalbi tužitelja.

48. Stoga je odlučeno kao u toč. III) izreke ovog rješenja.

U Rijeci, 28. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec