REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1290/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austra d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici BŠ, AŠ, DŠ, Marko Komorski i Toni Primorac, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 8. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 25. rujna 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se u cijelosti deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da su ništetne odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 118-50-3572701 koje su stranke zaključile 17. srpnja 2006. u dijelu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i čl 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 110.000,00 po srednjem tečaju tuženika te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća i da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa tuženika.“

II Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćena u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije novčani iznos od 3.049,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekućom i to tekućoj na pojedinačne iznose:

-na iznos od 27,24 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 27,22 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 27,21 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 27,19 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 27,17 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 27,15 eura od 01.10.2015. do isplate,

-na iznos od 78,32 eura od 31.05.2008. do isplate,

-na iznos od 78,27 eura od 30.06.2008. do isplate,

-na iznos od 78,23 eura od 31.07.2008. do isplate,

-na iznos od 78,19 eura od 31.08.2008. do isplate,

-na iznos od 78,15 eura od 30.09.2008. do isplate,

-na iznos od 78,10 eura od 31.10.2008. do isplate,

-na iznos od 78,05 eura od 31.11.2008. do isplate,

-na iznos od 78,01 eura od 31.12.2008. do isplate,

-na iznos od 77,96 eura od 31.01.2009. do isplate,

-na iznos od 77,92 eura od 28.02.2009. do isplate,

-na iznos od 77,86 eura od 31.03.2009. do isplate,

-na iznos od 77,82 eura od 30.04.2009. do isplate,

-na iznos od 77,77 eura od 31.05.2009. do isplate,

-na iznos od 77,72 eura od 30.06.2009. do isplate,

-na iznos od 77,66 eura od 31.07.2009. do isplate,

-na iznos od 77,61 eura od 31.08.2009. do isplate,

-na iznos od 77,56 eura od 30.09.2009. do isplate,

-na iznos od 77,50 eura od 31.10.2009. do isplate,

-na iznos od 77,45 eura od 30.11.2009. do isplate,

-na iznos od 77,39 eura od 31.12.2009. do isplate,

-na iznos od 77,33 eura od 31.01.2010. do isplate,

-na iznos od 77,28 eura od 28.02.2010. do isplate,

-na iznos od 77,22 eura od 31.03.2010. do isplate,

-na iznos od 77,16 eura od 30.04.2010. do isplate,

-na iznos od 77,09 eura od 31.05.2010. do isplate,

-na iznos od 77,03 eura od 30.06.2010. do isplate,

-na iznos od 76,97 eura od 31.07.2010. do isplate,

-na iznos od 28,19 eura od 31.08.2010. do isplate,

-na iznos od 28,15 eura od 30.09.2010. do isplate,

-na iznos od 28,12 eura od 31.10.2010. do isplate,

-na iznos od 28,09 eura od 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od 28,06 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 28,03 eura od 31.01.2011. do isplate,

-na iznos od 28,00 eura od 28.02.2011. do isplate,

-na iznos od 27,96 eura od 31.03.2011. do isplate,

-na iznos od 27,93 eura od 30.04.2011. do isplate,

-na iznos od 27,89 eura od 31.05.2011. do isplate,

-na iznos od 15,33 eura od 30.06.2011. do isplate,

-na iznos od 15,31 eura od 31.07.2011. do isplate,

-na iznos od 15,28 eura od 31.08.2011. do isplate,

-na iznos od 15,26 eura od 30.09.2011. do isplate,

-na iznos od 15,24 eura od 31.10.2011. do isplate,

-na iznos od 15,22 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 15,19 eura od 31.12.2011. do isplate,

-na iznos od 15,17 eura od 31.01.2012. do isplate,

-na iznos od 15,14 eura od 29.02.2012. do isplate,

-na iznos od 15,13 eura od 31.03.2012. do isplate,

-na iznos od 15,10 eura od 30.04.2012. do isplate,

-na iznos od 15,08 eura od 31.05.2012. do isplate,

-na iznos od 15,05 eura od 30.06.2012. do isplate,

-na iznos od 15,03 eura od 31.07.2012. do isplate,

-na iznos od 15,00 eura od 31.08.2012. do isplate,

-na iznos od 14,98 eura od 30.09.2012. do isplate,

-na iznos od 14,95 eura od 31.10.2012. do isplate,

-na iznos od 14,93 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 14,90 eura od 31.12.2012. do isplate,

-na iznos od 14,88 eura od 31.01.2013. do isplate,

-na iznos od 14,85 eura od 29.02.2013. do isplate,

-na iznos od 14,83 eura od 31.03.2013. do isplate,

-na iznos od 14,80 eura od 30.04.2013. do isplate,

-na iznos od 14,77 eura od 31.05.2013. do isplate,

-na iznos od 14,75 eura od 30.06.2013. do isplate,

-na iznos od 14,72 eura od 31.07.2013. do isplate,

-na iznos od 14,69 eura od 31.08.2013. do isplate,

-na iznos od 14,66 eura od 30.09.2013. do isplate,

-na iznos od 14,64 eura od 31.10.2013. do isplate,

-na iznos od 14,61 eura od 30.11.2013. do isplate,

-na iznos od 14,58 eura od 31.12.2013. do isplate,

-na iznos od 2,18 eura od 31.01.2014. do isplate,

-na iznos od 2,18 eura od 28.02.2014. do isplate,

-na iznos od 2,16 eura od 31.03.2014. do isplate,

-na iznos od 2,16 eura od 30.04.2014. do isplate,

-na iznos od 2,15 eura od 31.05.2014. do isplate,

-na iznos od 2,15 eura od 30.06.2014. do isplate,

-na iznos od 2,14 eura od 31.07.2014. do isplate,

-na iznos od 2,13 eura od 31.08.2014. do isplate,

-na iznos od 2,13 eura od 30.09.2014. do isplate,

-na iznos od 2,12 eura od 31.10.2014. do isplate,

-na iznos od 2,10 eura od 30.11.2014. do isplate,

-na iznos od 2,10 eura od 31.12.2014. do isplate,

-na iznos od 2,09 eura od 31.01.2015. do isplate,

-na iznos od 2,09 eura od 28.02.2015. do isplate,

-na iznos od 2,07 eura od 31.03.2015. do isplate,

-na iznos od 2,07 eura od 30.04.2015. do isplate,

-na iznos od 2,06 eura od 31.05.2015. do isplate,

-na iznos od 2,05 eura od 30.06.2015. do isplate,

-na iznos od 2,05 eura od 31.07.2015. do isplate,

-na iznos od 2,04 eura od 31.08.2015. do isplate,

-na iznos od 2,02 eura od 30.09.2015. do isplate.

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 8.503,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekućom i to tekućoj na pojedinačne iznose:

-na iznos od 2,80 eura od 31.08.2006. do isplate,

-na iznos od 3,08 eura od 30.09.2006. do isplate,

-na iznos od 2,47 eura od 31.10.2006. do isplate,

-na iznos od 0,57 eura od 30.11.2006. do isplate,

-na iznos od 0,51 eura od 31.03.2008. do isplate,

-na iznos od 22,17 eura od 31.10.2008. do isplate,

-na iznos od 28,33 eura od 31.12.2008. do isplate,

-na iznos od 32,77 eura od 31.01.2009. do isplate,

-na iznos od 34,77 eura od 28.02.2009. do isplate,

-na iznos od 29,25 eura od 31.03.2009. do isplate,

-na iznos od 30,30 eura od 30.04.2009. do isplate,

-na iznos od 21,85 eura od 31.05.2009. do isplate,

-na iznos od 15,62 eura od 30.06.2009. do isplate,

-na iznos od 17,28 eura od 31.07.2009. do isplate,

-na iznos od 20,56 eura od 31.08.2009. do isplate,

-na iznos od 20,27 eura od 30.09.2009. do isplate,

-na iznos od 16,96 eura od 31.10.2009. do isplate,

-na iznos od 23,18 eura od 30.11.2009. do isplate,

-na iznos od 28,17 eura od 31.12.2009. do isplate,

-na iznos od 35,27 eura od 31.01.2010. do isplate,

-na iznos od 33,64 eura od 28.02.2010. do isplate,

-na iznos od 43,28 eura od 31.03.2010. do isplate,

-na iznos od 41,45 eura od 30.04.2010. do isplate,

-na iznos od 45,01 eura od 31.05.2010. do isplate,

-na iznos od 75,84 eura od 30.06.2010. do isplate,

-na iznos od 69,49 eura od 31.07.2010. do isplate,

-na iznos od 81,96 eura od 31.08.2010. do isplate,

-na iznos od 75,78 eura od 30.09.2010. do isplate,

-na iznos od 65,85 eura od 31.10.2010. do isplate,

-na iznos od 86,81 eura od 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od 113,48 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 94,60 eura od 31.01.2011. do isplate,

-na iznos od 101,22 eura od 28.02.2011. do isplate,

-na iznos od 92,79 eura od 31.03.2011. do isplate,

-na iznos od 94,31 eura od 30.04.2011. do isplate,

-na iznos od 130,06 eura od 31.05.2011. do isplate,

-na iznos od 130,74 eura od 30.06.2011. do isplate,

-na iznos od 159,99 eura od 31.07.2011. do isplate,

-na iznos od 144,97 eura od 31.08.2011. do isplate,

-na iznos od 128,52 eura od 30.09.2011. do isplate,

-na iznos od 126,76 eura od 31.10.2011. do isplate,

-na iznos od 125,49 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 133,33 eura od 31.12.2011. do isplate,

-na iznos od 140,17 eura od 31.01.2012. do isplate,

-na iznos od 141,09 eura od 29.02.2012. do isplate,

-na iznos od 136,36 eura od 31.03.2012. do isplate,

-na iznos od 139,55 eura od 30.04.2012. do isplate,

-na iznos od 141,74 eura od 31.05.2012. do isplate,

-na iznos od 138,06 eura od 30.06.2012. do isplate,

-na iznos od 139,03 eura od 31.07.2012. do isplate,

-na iznos od 136,27 eura od 31.08.2012. do isplate,

-na iznos od 130,32 eura od 30.09.2012. do isplate,

-na iznos od 136,66 eura od 31.10.2012. do isplate,

-na iznos od 139,71 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 137,58 eura od 31.12.2012. do isplate,

-na iznos od 125,60 eura od 31.01.2013. do isplate,

-na iznos od 135,77 eura od 29.02.2013. do isplate,

-na iznos od 136,66 eura od 31.03.2013. do isplate,

-na iznos od 132,68 eura od 30.04.2013. do isplate,

-na iznos od 120,27 eura od 31.05.2013. do isplate,

-na iznos od 119,95 eura od 30.06.2013. do isplate,

-na iznos od 123,00 eura od 31.07.2013. do isplate,

-na iznos od 127,89 eura od 31.08.2013. do isplate,

-na iznos od 134,65 eura od 30.09.2013. do isplate,

-na iznos od 131,16 eura od 31.10.2013. do isplate,

-na iznos od 133,63 eura od 30.11.2013. do isplate,

-na iznos od 136,44 eura od 31.12.2013. do isplate,

-na iznos od 122,75 eura od 31.01.2014. do isplate,

-na iznos od 126,02 eura od 28.02.2014. do isplate,

-na iznos od 124,95 eura od 31.03.2014. do isplate,

-na iznos od 121,33 eura od 30.04.2014. do isplate,

-na iznos od 120,17 eura od 31.05.2014. do isplate,

-na iznos od 120,69 eura od 30.06.2014. do isplate,

-na iznos od 124,80 eura od 31.07.2014. do isplate,

-na iznos od 128,26 eura od 31.08.2014. do isplate,

-na iznos od 127,54 eura od 30.09.2014. do isplate,

-na iznos od 130,54 eura od 31.10.2014. do isplate,

-na iznos od 132,57 eura od 30.11.2014. do isplate,

-na iznos od 131,37 eura od 31.12.2014. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 31.01.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 28.02.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 31.03.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 30.04.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 31.05.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 30.06.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 31.07.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 31.08.2015. do isplate,

-na iznos od 133,00 eura od 30.09.2015. do isplate.

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati iznos od 5.416,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III Odbija se, kao neosnovan, preostali dio glavnog (kondemnatornog) tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 351,94 eura na ime razlike kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije s pripadajućim zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati i isplati zatezne kamate koje su dospjele na preplaćene iznose kamata i tečaja do dana konverzije u iznosu od 4.903,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 4.903,17 EUR od 12. lipnja 2019. do 4. kolovoza 2026.

VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.323,78 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. rujna 2026. do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

VIII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 118-50-3572701 od 17. srpnja 2006., a kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika te koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,50%. Navodi da je tuženik jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja tužitelja mogao (što je i činio) promijeniti visinu kamatne stope, a koju kamatu je obračunavao u CHF te potom preračunavao u kune. Tuženik da je bez prethodnog dogovora i najave tužitelju dostavio dopis u kojem mu navodi da je promijenio (povećao) kamatnu stopu, bez ikakvog obrazloženja zbog čega je došlo do tog povećanja odnosno na temelju kojih parametara, a na temelju tog dopisa tužitelj je bio dužan plaćati promijenjeni (uvećani) anuitet. Ističe kako su mjesečni anuiteti tužitelja sa početnih iznosa znatno rasli te da je tuženik više puta iskoristio navedenu nezakonitu i ništetnu odredbu u ugovoru i jednostrano promijenio visinu kamatne stope na više, a posljedica čega da je bila povećanje mjesečnog anuiteta izraženog u CHF prema tužitelju. Tužitelj ističe da je za utuženo vremensko razdoblje preplatio s osnova promjenjivih kamatnih stopa iznos od 25.628,37 kuna (3.401,47 eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) . Nadalje, navodi da je zbog ništetne primjene valutne klauzule u CHF do datuma konverzije preplatio kredit za iznos od 51.434,98 kuna (6.826,59 eura). Ističe da je izostanak efekta konverzije u vidu povrata koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja primjenom nepoštene odredbe vidljiv kroz kunsku usporedbu iznosa glavnica (425.366,77 kuna uz primjenu tečaja za euro u odnosu na 383.177,22 kuna prema početnom otplatnom planu), dok je umanjenje s osnova pretplate kod konverzije bilo samo 911,14 kuna. Također, navodi da su službenici tuženika ponudili tužitelju kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita kredit s valutnom klauzulom u CHF i sa promjenjivom kamatnom stopom te da su za isti naveli da je tržišno najpovoljniji, odnosno da je mjesečni anuitet najniži te da se isti neće povećavati ili da će se minimalno povećavati. Pri tome da tuženik nije tužitelju objasnio kakva je to valuta CHF, te da država odnosno HNB ne brani tečaj kune u odnosu na CHF, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan i o značajnom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik da nije obavijestio tužitelja o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, a posljedica čega je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je predmetni Ugovor djelomično ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i poglavito moralu društva, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidaba i načelu zabrane prouzrokovanja štete. Naime, tužitelj da je samo mogao prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, te se kao potrošač nalazio u bitnom slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. Ukazuje na pravne stavove iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) te ističe kako je navedena presuda iz kolektivnog spora izravno primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi i to sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, ukazuje na pravne stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Ističe da je Aneksima odnosno Dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da konverzijom nije u cijelosti podmireno dugovanje tuženika prema tužitelju. Tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i to preplaćene iznose temeljem neosnovano naplaćene kamate, preplaćene iznose temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete te preplaćeni iznos temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. u skladu s čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF koji je na dan zaključenja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora, a da konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno isplaćen cjelokupni iznos u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Slijedom navedenom tužitelj predlaže da sud utvrdi djelomičnu ništetnost odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženiku naloži da na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije tužitelju isplati iznos od 25.628,37 kuna (3.401,47 eura) te iznos od 51.434,98 kuna (6.826,59 eura) na ime razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a potražuje i parnični trošak.

1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu na način da na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije potražuje isplatu iznosa od 3.049,53 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznos teku od njihova dospijeća pa do isplate, da na ime razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF potražuje iznos od 8.503,77 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznos teku od njihova dospijeća pa do isplate, te da na ime razlike u nedospjelim glavnicama potražuje isplatu iznosa od 5.416,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate. Dodatno, tužitelj je podneskom od 4. kolovoza 2026. uz glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koje su dospjele na preplaćene iznose kamata i tečaja do dana konverzije u iznosu od 4.903,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. rujna 2019. do isplate.

1.2. Iako se tuženik usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je takvu preinaku dopustio raspravnim rješenjem od 8. rujna 2026. smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Nadalje, kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe za isplatu iznosa od 351,94 eura s pripadajućim zateznima kamatama s osnove razlike kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije, valjalo je u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u t. III izreke presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-3572701 te Dodatka broj KONV-01/2016, sklopljenog na temelju odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače i pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđivali na apstraktnoj razini. Stoga smatra da je na tužitelju teret dokazivanja da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Imajući u vidu odredbe čl. 81. do 85. ZZP/03, prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada da nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, dok je u protivnom potrebno utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora, prema stavu tuženika, da su jasne, lako uočljive i razumljive jer iz njih, kao i iz otplatnog plana, proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelju da je moralo biti poznato da su valute podložne promjenama te da će se, ovisno o promjeni tečaja, mijenjati i trošak kredita. Ukazuje da je predmetni ugovor solemniz irao javni bilježnik, koji je bio dužan strankama objasniti smisao i posljedice pravnog posla te se uvjeriti da on odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Sukladno tome, tuženik smatra da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužitelju da je teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik da je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ističe da unatoč tome što u spornom razdoblju nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12) da je tuženik mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara iz čl. 11.a st. 2. toga Zakona. Naglašava da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 %. Ističe da je tužitelj svakako kao razumno dobro informiran, pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je tužitelj svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope i promjene tečaja. Osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate te ističe da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 20.624,40 eura te je utvrđena preplata u iznosu od 911,14 kuna (120,93 eura), a sve su uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene novčane obveze po novom otplatom planu. Smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Tuženik da je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, ali je tužitelj nije bio obvezan prihvatiti, a tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te je na konverziju pristao. Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužiteljicu da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Naglašava da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Nadalje, ukazuje na pravne stavove iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Tuženik je osporio i potraživanje po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Slijednom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu, otplatni planovi, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF, dodatak ugovoru o kreditu, izjave, obavijesti o konverziji, novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, pregled izvršenih uplata, obavijesti tuženika, kontrolni ispis unosa korištenja, pravilnici o obračunu kamata i naknada, opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, nalaz i mišljenje vještaka od 11. kolovoza 2025., iskaz tužitelja .

3.1. U postupku nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka VŠ jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga te je predložio zaključenje glavne rasprave bez izvođenja tog dokaza.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. U odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva sud je utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-3572701 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 17. srpnja 2006., koje su sadržane u čl. 1., 2. i 7. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih na temelju navedenih ništetnih odredaba te razlike u nedospjelim glavnicama.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 17. srpnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 118-50-3572701, i to u kunskoj protuvrijednosti od 110.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 300 mjeseca. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3572701 odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužitelju pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog tečaja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 118-50-3572701između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja . Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, utvrđeno je da je tužitelj predmetni kredit podigao 2006. za kupnju stana za život sa suprugom; da su mu u banci ponudili samo kredit u CHF; da mu u banci nisu naglasili nikakvu potencijalnu opasnost tog kredita, već da se puno pričalo o osiguranju kredita, da je trebalo naći jamca, trebala je hipoteka i o tome su puno razgovarali dok o drugim stvarima nisu posebno pričali; da su mu za promjenjivu kamatnu stopu samo rekli da se ona može mijenjati ali da mu nisu ništa posebno vezano za to objašnjavali niti govorili o posebnim uvjetima za promjenu kamatne stope; da mu za valutu CHF nisu ništa rekli; da nije tražio kredit u drugoj valuti, a da mu ni banka to nije ponudila; da je podigao kredit, da je krenula otplata i da je rata počela rasti; da kada je došla prva ponuda banke o konverziji kredita da su mu rekli da mora platiti banci 30.000,00 kuna da bi konvertirao, a da je nakon sedam dana dobio drugu ponudu banke za konverziju prema kojoj su oni njemu vraćali 1.500,00 kuna; da je tada napravio konverziju i da do danas uredno otplaćuje taj kredit; da je konverziju napravio jer je kredit „divljao“ i nije bilo nagovještaja da će se smiriti situacija oko divljanja švicaraca; da mu je konverziju ponudila banka a da je s konverzijom bio upoznat jer je bila medijski popraćena; da kada je potpisivao dodatak ugovora da je bilo još desetak klijenata koji su došli potpisati konverziju i da su ih samo zvali u ured da potpišu te da je bila strka; da je situacija bila ista kao i kod sklapanja osnovnog ugovora; da mu nitko nije objasnio ni zašto je postojala razlika u izračunima konverzije; da je ugovor sastavila banka i da s bankom nije mogao pregovarati oko uvjeta kredita; da je u banku imao povjerenja jer je bio njihov dugogodišnji klijent; da je ugovor o kreditu pročitao ali da mu detalji ugovora nisu nikada pojašnjeni; da kada mu je pročitan kredit nije tražio posebna pojašnjenja od banke; da prije nije imao kredit u stranoj valuti; da mi nije poznato da je prema čl. 9. Ugovora o kreditu mogao tražiti promjenu valute jer mu to nitko nije spominjao; da prije zaključenja ugovora o kreditu nije pročitao opće uvjete poslovanja.

9.2. Dakle, na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

9.3. Tuženik u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

10.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila je značajna jer je kamatna stopa povećana na 5,95 % u odnosu na početnih 4,50 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

10.5. Slijedom navedenog, deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je u cijelosti te je odlučeno kao u t. I izreke presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). S time da bi prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12. Međutim, kako je nesporno da je između stranaka sklopljen Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-3572701, u ovom je postupku sporno je može li tužitelj nakon sklapanja navedenog Dodatka Ugovora o kreditu zahtijevati isplatu potraživanja na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog Ugovora o kreditu.

12.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s t. 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

12.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026., u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.“

12.3. Nadalje, Vrhovni sud u spomenutoj odluci navodi da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO/05) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO/05) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

12.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

12.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (odnosno do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita - 30. rujna 2015.), a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, koja je u svom nalazu i mišljenju (list 712-756 spisa) utvrdila razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršila usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 110.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,50 %, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,606430 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.

13.1. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate i valute tijekom otplate kredita do provedene konverzije kredita 30. rujna 2015. ukupno iznosi 11.553,30 eura, a od kojeg iznosa 3.049,53 eura otpada na preplaćenu kamatu (Tabela br. 6. Nalaza i mišljenja) i 8.503,77 eura na pretplatu po osnovi valute (Tabela br. 5. Nalaza i mišljenja), te da zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja od dana preplate do 30. rujna 2015. iznose 4.903,17 eura (Tabela br. 9. Nalaza i mišljenja). U nalazu i mišljenju vještak je posebno iskazao i negativne tečajne razlike u iznosu od 244,12 eura, dok primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,50 % do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % vještak nije utvrdio manje plaćene kamate. Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 5.416,35 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Vještak je utvrdio da je tuženik tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 120,93 eura. Konačno, vještak je utvrdio i da je tuženik izračun konverzije izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

13.2. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i jasno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda , a niti parnične stranke nisu osporile matematičke izračune vještaka . Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. Neosnovan je i prigovor tuženika da je pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

14. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo samo na isplatu iznosa od 4.903,17 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužitelju u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.

15. Međutim, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno je da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, sklapanjem Dodatka, kojim su stranke s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

15.1. Stoga tužitelju ne pripada iznos od 3.049,53 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, kao ni iznos od 8.503,77 eura po osnovi valutne klauzule, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

15.2. Tužitelju ne pripada ni iznos od 5.416,35 eura po osnovi razlika u nedospjelim glavnicama. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je sklapanjem Dodatka prihvatio iznos preostale glavnice od 55.734,07 eura, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

15.3. Slijedom navedenog, odbijen je glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.049,53 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, iznosa od 8.503,77 eura po osnovi valutne klauzule i iznosa od 5.416,35 eura po osnovi razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od njihova dospijeća do isplate te je odlučeno kao u t. II izreke presude.

16. Dakle, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do dana prestanka obveze provedenom konverzijom, nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos preplate utvrđene pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

16.1. Kako iznos od 4.903,17 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na njega se, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). S obzirom na to da je tužitelj zahtjev za isplatu osamostaljene kamate podnio podneskom od 4. kolovoza 2026., procesne kamate mu pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga pa su na iznos osamostaljene (uglavničene) kamate u iznosu od 4.903,17 EUR tužitelju dosuđene zatezne kamate od 5. kolovoza 2026. do isplate i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, dok je u odnosu na zatezne kamate zatražene od 12. lipnja 2019. do 4. kolovoza 2026. odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan te je odlučeno kao u t. IV i V izreke presude.

17. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primi le na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

17.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevom, dok je u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelj u pretežitom dijelu (osim za dio zateznih kamata) uspio s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, dok nije uspio s glavnim tužbenim zahtjevom. Stoga je u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP sud odlučio da tužitelju pripadaju troškovi u cijelosti, s obzirom da u odnosu na glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev, koji je odbijen, nisu nastali posebni troškovi (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 451/22 od 3. listopada 2023.). Pri tome je prilikom odmjeravanja visine troškova valjalo uzeti u obzir vrijednost predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u sporu (u iznosu od 4.903,17 eura).

18.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, za sastav podneska od 24. srpnja 2020. i 23. rujna 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 100 bodova za svaki, za sastav podnesaka od 8. veljače 2021. i 4. kolovoza 2026. 25 bodova za svaki prema Tbr. 8/4 Tarife, za zastupanje na ročištima od 3. rujna 2021., 12. studenog 2024., 21. travnja 2026. i 8. rujna 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 100 bodova za svako, za zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020. i 3. rujna 2021. 25 bodova za svako prema Tbr. 9/2 Tarife 50 bodova za svako, odnosno ukupno 750 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.500,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 375,00 eura (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.875,00 eura. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 148,78 eura, kao i zatraženi trošak utrošenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eura. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. veljače 2020. i 8. listopada 2025. jer navedeni troškovi nisu bili potrebni u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podnescima tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati sudske pristojbe, odnosno o izvršenoj uplati razlike predujma a za što nije bilo potrebno sastavljati poseban podnesak. Također, tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe za presudu jer mu navedeni trošak niti ne nastaje u smislu odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23).

18.2. Tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP ne pripada pravo na trošak, pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli-Pola 25. rujna 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika