Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P-4/2022-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 7. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 25. rujna 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102858119, zaključenog između parničnih stranaka i koji je dana 21.02.2006. solemniziran kod javne bilježnice Marije Blečić, u Pazinu, pod brojem OU-76/06-1:

– ništetnom odredba iz članka 2., članka 3. i članka 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 7. kojom je propisana valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,

– ništetnom odredba iz članka 8. u dijelu u kojem je propisano da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke,

– ništetnom odredba iz članka 10. u cijelosti: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim u cijelosti Aneks broj 1. ugovora o kredita broj 5102858119 koji je zaključen između parničnih stranaka i koji je solemniziran kod javne bilježnice Marije Blečić, iz Pazina, dana

23.12.2015. pod posl. br. OV-6972/15."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos za jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu 584,07 eura (petsto osamdeset četiri eura i sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženik na ime potpunog obeštećenja zbog nezakonitog povećanja kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i nezakonite primjene valutne klauzule na kredite u švicarskim francima isplati 15.449,29 eura (petnaest tisuća četiristo četrdeset devet eura i dvadeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, a koje kamate do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Djelomično se prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u odnosu na točku III. tužbenog zahtjeva te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u švicarskim francima u iznosu 3.072,48 eura (tri tisuće sedamdeset dva eura i četrdeset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku od 6. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.

VI. Djelomično se odbija eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na iznos 3.072,48 eura (tri tisuće sedamdeset dva eura i četrdeset osam centi) od 1. listopada 2015. do 5. srpnja 2026.

VII. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka isplatom 2.273,43 eura (dvije tisuće dvjesto sedamdeset tri eura i četrdeset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku od 15 dana.

IX. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka

X. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 21. veljače 2006. i to odredbe iz čl. 2., čl. 3. i čl. 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu iz čl. 7. kojom je propisana valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja žiro-računa Banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom ugovora korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, odredba iz članka 8. u dijelu u kojem je propisano da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke, odredba iz članka 10. kojim je bila ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, radi utvrđenja ništetnosti Aneksa br. I. ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015. te radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u iznosu 7.697,92 eura (58.000,00 kuna) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2006. do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607/5102858119, koji je 21. veljače 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OU -76/06- 1 (dalje: ugovor o kreditu). Odobren mu je stambeni kredit u iznosu 94.500,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, u svrhu kupnje nekretnine. Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta iznosio je 516,04 švicarskih franaka uz valutnu klauzulu na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,75 % godišnje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme otplate tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Također, tuženik ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute švicarski franak, što je za posljedicu ima lo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U kolektivnom sporu tzv. predmet „Franak“ presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. S tuženikom je 23. prosinca 2015. sklopio Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102858119 (dalje: aneks ugovora) na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima. S obzirom na to da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteta kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, a ništetnost djeluje otkada je ugovor sklopljen, time je ništetan u cijelosti i aneks ugovora. U trenutku sklapanja aneksa valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, pa je u aneksu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, koji iznos predstavlja bitan sastojak tog aneksa ugovora. U skladu s čl. 5. ugovora o kreditu, prilikom isplate kredita, naplaćena mu je naknada po kreditu što je vidljivo iz pregleda prometa po partiji kredita. Do dana konverzije, unatoč činjenici da je devet godina otplaćivao anuitete, na ime glavnice kredita dugovao je veći iznos od onog koji mu je bio plasiran. Prihvaćanje konverzije značilo je smanjenje glavnice i barem donekle otklanjanje nezakonitosti u postupanje Banke te olakšano plaćanje anuiteta, pa je de facto bio prisiljen na provedbu konverzije. Prilikom obračuna pretplate pri potpisivanju aneksa tuženik nije uračunao zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana plaćanja istog, a koje pravo mu pripada. U skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Stoga, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.) zakonodavac je omogućio konverziju kredita iz švicarskog franka u euro, ali provedbom konverzije nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke, tuženik mu je dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

1. 2. U daljnjim podnescima od 30. rujna 2020. i 8. prosinca 2020. tužitelj je, u bitnome, ponovio i dodatno argumentirao pravna shvaćanja iznijeta u tužbi i tijekom postupka s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu te osporio navode i prigovore tuženika, uključujući i prigovor radi prijeboja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda, osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljem je 23. prosinca 2015. sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja izjednačio je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. U postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu su uzete u obzir. Njegova je zakonska obveza bila da tužitelju ponudi sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je imao mogućnost odlučiti da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. Slobodnom voljom potrošača došlo je do sklapanja aneksa ugovoru te je time izjednačena pozicija korisnika kredita u švicarskim francima s pozicijom kredita korisnika u eurima. S obzirom na provedenu konverziju tužitelju ne pripada nikakvo potraživanje kako se to navodi u tužbi. Ujedno je osporio utvrđenja iznijeta u kolektivnom sporu „Potrošač“ (presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017) u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Zaključci iz postupka kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer predmet ocjene u tim postupcima nisu bile informacije koje su bile dostupne potrošačima u fazi pojedinačnih pregovora. Tužitelju su prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem brošura, reklamnih materijala te od strane djelatnika banke. Osim toga tužitelj je kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezana obveza iz ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva, i razumljiva, a tužitelju, kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu švicarski franak podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope su izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Ugovorne strane su prilikom sklapanja ugovora o kreditu jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Tužitelju je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., kojim je Banka bila u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite na koje s obračunava ugovorna kamata. Navedenim zakonskim izmjenama za konkretni kredit ugovorna kamata fiksirana je na visinu 3,23 % godišnje. Deklaratorni tužbeni zahtjev se u tom dijelu stoga ne može usvojiti bez da se pritom postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se povrijedi načelo obveznog prava – načelo slobode ugovaranja. Tužitelj se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom obrascu, njega nitko nije prisilio da sklopi predmetni ugovor, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2. 1. U podnesku od 17. lipnja 2020. tuženik se pozvao na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka posl. br. Gos-1/2019. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ujedno je ustrajao na svim iznijetim navodima i prigovorima iz odgovora na tužbu te je istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa 6.006,95 eura (45.259,43 kuna) po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja te za vrijeme kada je tužitelju kamata bila snižena u odnosu na početnu kamatu i to počevši od listopada 2011. Novčane iznose koje je stavio u prijeboj uskladio je dijelom s nalazom i mišljenjem vještaka u podnesku od 7. srpnja 2026.

2. 2. Tuženik je u daljnjim podnescima od 23. listopada 2020., 27. studenog 2020., 24. lipnja 2021., 25. ožujka 2025. i 19. svibnja 2025., osporio navode tužitelja, ponovio i dodatno argumentirao iznijete prigovore.

3. Tijekom postupka tužitelj je u tri navrata izvršio preinaku tužbe.

3. 1. U podnesku od 30. rujna 2020. je zatražio isplatu daljnjeg iznosa 2.654,45 eura (20.000,00 kuna) po osnovi više uplaćenih iznosa anuiteta zbog nezakonitog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule u švicarskim francima za razdoblje od 1. listopada 2015. do podnošenja tog podneska (30. rujna 2020.). U daljnjem podnesku od 14. lipnja 2023. tužitelj je ponovno izvršio preinaku tužbe na način da je osnovnom zahtjevu u točci I. dodao zahtjev da se utvrdi ništetnom i odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, te je u točci III. zahtjeva zatražio isplatu daljnjeg iznosa 584,07 eura koja mu je naplaćena na temelju ništetne ugovorne odredbe po osnovi naknade za obradu kredita. Uz to, u točci III. zahtjeva zatražio je i isplatu iznosa 1.929,14 eura po osnovi više uplaćenih iznosa anuiteta zbog nezakonitog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule u švicarskim francima za razdoblje od 1. listopada 2020. do lipnja 2023. te za ostatak razlike glavnice iz konverzije. Tako tužitelj sada u točci III. zahtjeva isplatu 12.865,59 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2006.

Tuženik se usprotivio preinakama tužbe.

Preinake iz podnesaka od 30. rujna 2020. i 14. lipnja 2023. su dopuštene u skladu s čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) raspravnim rješenjem posl. br. P-4/2022-15 od 9. srpnja 2025. Tužitelj je preinake tužbe izvršio prije zaključenja prethodnog postupka. Iako se tuženik protivio preinakama tužbe, sud je ocijenio da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

3. 2. Nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje 16. svibnja 2026., tužitelj je u podnesku od 6. srpnja 2026. izvršio preinaku tužbe na način da ju je uskladio sa zaključcima iz provedenog vještačenja budući da je tek provedenim vještačenjem točno izračunata visina utuženog potraživanja. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje u točci III. zahtjeva isplatu 15.449,29 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to: po osnovi više plaćane kamate do 30. rujna 2015. 1.322,56 eura, po osnovi više plaćane tečajne razlike do 30. rujna 2015. 6.530,05 eura, zatezne kamate obračunate na pretplatu kamate i tečajne razlike od dana uplate svakog preplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. u iznosu 3.072,48 eura, razliku između kunske protuvrijednosti glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju u iznosu 3.396,50 eura, manjak utvrđen u konverziji u iznosu 1.127,70 eura (kojeg je namirio uvećanjem nedospjele glavnice). U slučaju da sud ne udovolji tužbenom zahtjevu iz točke III., postavio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za točku III. zahtjeva: isplatu 3.072,48 eura po osnov i zateznih kamata obračunatih na pretplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. te zatezne kamate koje teku na tako uglavničene kamate od 1. listopada 2015. do isplate. U zasebnoj točci IV. glavnog zahtjeva zatražio je isplatu 584,07 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2006. do isplate po osnovi naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita (ranije je taj zahtjev bio dio točke III. zahtjeva).

U preostalom dijelu u točkama I. i II. njegov zahtjev je ostao neizmijenjen. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Tužitelj je time izvršio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. ZPP-a. Preinaka tužbe je dopuštena raspravnim rješenjem posl. br. P-4/2022-31 od 7. rujna 2026. budući da je tužitelj uskladio tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu od tuženika prema zaključcima iz provedenog financijskog vještačenja.

4. Rješenjem ovog suda posl. br. P-1992/2019-15 od 6. listopada 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-17/2021-2 od 9. travnja 2021.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 6-13), plan otplate (str. 14-17), promet po kreditu (str. 18-24), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 25-29, 44-48), tečajne liste (str. 31-32), dokumentacija vezana uz konverziju kredita (str. 49- 55), promidžbeni materijali tuženika (str. 73-87), dokumentacija tuženika (str. 88-90), dopis (str. 91-92), priopćenja (str. 93-98), projekcija (str. 99-100), metodologija (str. 101-104), obavijest o usklađivanju kamatne stope (str. 105), priopćenja za javnost (str. 106-107), obavijest o kreditu s otplatnim planom (str. 111-112, 137-140), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 788-835). Pored toga saslušan je tužitelj (str. 776- 778).

5. 1. Nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženika za čitanje pisanog iskaza ES od 27. siječnja 2020. (str.135-136) jer se svjedoci u parničnom postupku saslušavaju neposredno pred sudom. Dostavljeni pisani iskaz nije ni relevantan za utvrđivanje okolnosti pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer imenovana u konkretnom slučaju nije na nikoji način u tome sudjelovala.

5. 2. Pritom je za napomenuti da je tuženik u tijeku postupka odustao od izvođenja personalnih dokaza (saslušanjem svjedoka ES, IS i ĐS).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Prigovor radi prijeboja nije osnovan.

7. Predmet spora su zahtjevi tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak i naknada za obradu kredita, kao i da se utvrdi ništetnim aneks ugovora o kreditu (sporazum o konverziji) te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate, s time da ako sud ne bi našao osnovanim njegov zahtjev u točci III. za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama od uplate do isplate, da mu se podredno isplate dospjele zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od uplate svake pojedine preplate do 30. rujna 2015., sa daljnjim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate. Zahtjevi se temelje na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen sporazum o konverziji u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015., dalje: ZID ZPK).

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102858119 solemniziran kod javne bilježnice Marije Blečić, u Pazinu, pod brojem OU-76/06-1 dana 21. veljače 2006. Tužitelju je odobren kredit u iznosu 94.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (članka 2.). U čl. 3. određena je namjena kredita: "stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine". U čl. 7. stranke su ugovorile da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan plaćanja, a prema otplatnom planu (primjena valutne klauzule). Anuiteti su dospijevali na naplatu svakog prvog u mjesecu. U skladu s čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,750 % godišnje. Kamatna stopa se za vrijeme trajanja ugovora obračunava i naplaćuje u skladu s važećim odlukama Banke. U čl. 10. ugovora o kreditu tužitelj se obvezao tuženiku podmiriti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije korištenja kredita, u visini 1 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom plasmana. Tijekom otplate kamatna stopa se mijenjala od početno ugovorene u nekoliko navrata. Od siječnja 2014. ona je iznosila 3,23 % u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.), čije su odredbe regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u švicarskim francima. Tijekom otplate mijenjao se i tečaj švicarskog franka u odnosu početni tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

8. 1. Stranke su 23. prosinca 2015. sklopile aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5102858119 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015., dalje. ZID ZPK/15.). Prema sačinjenom izračunu konverzije kredita iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora po realiziranoj otplati bio je 74.004,54 švicarska franka, dok je iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio 48.507,79 eura. Tužitelju je takvim izračunom utvrđeno da realizirane uplate po kreditu nisu bile dostatne za namirenje obaveza po provedenoj konverziji, odnosno utvrđen je manjak u iznosu 1.243,89 eura. Taj iznos je tužitelj namirio nakon sklapanja aneksa ugovora kojim je regulirana konverzija uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima.

9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporna je da li postoji potraživanje tuženika prema tužitelju za koje tuženik izjavio prigovor prijeboja. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može zahtijevati povrat s preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopio sporazum o konverziji u skladu sa ZID ZPK/15.

10. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., dalje: ZZP/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. 1. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je sklopio ugovor o kreditu za potrebe rješavanja stambenog pitanja. Novac je utrošio za kupnju obiteljske kuće u mjestu [adresa], gdje i sada stanuje. Kuća se koristi isključivo za potrebe stanovanja od kupnje. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Njegov iskaz u tom dijelu ocijenjen je kao vjerodostojan budući da je on iskazivao uvjerljivo i životno te suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

10. 2. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje nekretnine za potrebe stanovanja, pa on ima svojstvo potrošača, što tuženik u postupku nije posebno ni osporio. Na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009. i dr.) bio transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.

11. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“).

11. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz ko ju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

11. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.

11. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost navoda tužitelja da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, u bitnome, ponovio sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj, kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijal za stambene kredite, kako je to isticao u tijeku ovog postupka, samo po sebi ne dokazuje da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Valja istaknuti da su i takvi materijali jednostrano sastavljeni od strane tuženika,

11. 7. Iz iskaza tužitelja, koji je i u tom dijelu pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bio obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak. U banci su mu ponudili kreditiranje s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao jedinu opciju za iznos koji mu je trebao te je na njemu bilo da li će prihvatiti ili ne to što mu se nudilo. Ugovor je sastavila banka te smatra da nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovora. Odredbe ugovora nisu mu bile pretjerano jasne niti mu je nešto bilo objašnjeno od djelatnika Banke, posebno ne glede kamate i valutne klauzule. Nije pitao za pojašnjenja ugovornih odredbi jer je smatrao da i dalje mu ne bi bile jasne.

11. 8. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.

11. 9. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Neosnovano je i pozivanje tuženika na opće uvjete poslovanja jer oni ne sadrže egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara promjene kamatne stope.

11. 10. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03., jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

12. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.

13. Protivno navodima tuženika, tužitelj je ovlašten isticati da su ništetne sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu neovisno o činjenica da su stranke naknadno sklopile sporazum o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev–2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK/15. tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

14. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu iz članka 2., članka 3. i članka 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 7. kojom je propisana valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, te iz članka 8. u dijelu u kojem je propisano da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (dio točke I. izreke).

15. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji (ankes broj 1. ugovora o kreditu) nije osnovan. Neovisno o utvrđenju ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZKP/15. ima pravne učinke i valjan je.

15. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020., iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. 2. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je u tom dijelu prihvaćen kao objektivan i jasan, utvrdila da je predmetni sporazum o konverziji sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

15. 3. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim u cijelosti Aneks broj 1. ugovora o kredita broj 5102858119 koji je zaključen između parničnih stranaka i koji je solemniziran kod javne bilježnice Marije Blečić, iz Pazina, dana 23.12.2015. pod posl. br. OV-6972/15." (točka II. izreke).

16. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su ništetne navedene odredbe osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti o zahtjevu za isplatu.

17. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 15. svibnja 2026. utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa. Početna kamatna stopa od 4,75 % primjenjivala se do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. ožujka 2009. iznosila je 5,25 %, od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2010. 5,60 %, od 1. listopada 2010. do 30. travnja 2011. 5,35 %, od 1. svibnja 2011. do 30. rujna 2011. 5,05 %, od 1. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. 4,70 %, a od 1. siječnja 2014. ona je iznosila 3,23 %. Novčane razlike iznosa koje je tužitelj stvarno platio tuženiku po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju i iznosa koje bi do 31.prosinca 2013. bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,75%, a nakon 1. siječnja 2014. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose 1.322,56 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 u nalazu i mišljenju. Novčane razlike između svakog plaćenog obroka obračunatog po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i obroka obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, kao pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 6.530,05 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6 u nalazu i mišljenju. Manje plaćene kamate (tzv. negativna razlika kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene) do 30. rujna 2015. iznose 32,65 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7 u nalazu i mišljenju, dok manje plaćeni obroci s osnova tečajnih razlika u tom razdoblju iznose 298,72 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8 u nalazu i mišljenju. Zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose kamata i pozitivnih tečajnih razlika od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. ukupno iznose 3.072,48 eura kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 9. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 3.396,50 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu 1.127,70 eura, kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika po zaključenju aneksa Ugovora kojim je regulirana konverzija kredita. S obzirom na to da je vještačenjem utvrđena po kreditu preplata s osnova promjene kamatne stope u iznosu 1.322,56 eura i preplata s osnova primjene valutne klauzule u iznosu 6.530,05 eura što sveukupno iznosi 7.852,61 eura, dok je tuženik utvrdio manjak u konverziji u iznosu od 1.127,70 eura, vidljivo je kako tuženik tužitelju u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta nije izvršio restituciju u cijelosti.

17. 1. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka , dok je tuženik osporavao matematički izračun vještaka samo u dijelu u kojem je vještak računao iznose manje plaćenog u razdoblju od 1. veljače 2014. nadalje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene (tzv. negativna razlika). U preostalom dijelu nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Kako je tuženik osporio nalaz i mišljenje samo u pogledu izračuna negativne pretplate po osnovi kamatne stope, a u tom dijelu je utvrđeno da zahtjev tuženika (prigovor radi prijeboja) nije osnovan, nije bilo potrebe da se u tom dijelu provode daljnje radnje. Pritom valja reći i da se radi o prigovoru pravne naravi jer je tuženik iznio svoje shvaćanje na koji način je trebalo utvrditi manje plaćene iznose u tom razdoblju. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao argumentiran, jasan i objektivan.

18. Ostalo je sporno za utvrditi da li nakon sklapanja sporazuma o konverziji u skladu s ZID ZPK/15. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta do isplate na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

19. Stranke su sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15., kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

19. 1. Tužitelj je pristao na konverziju kredita na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, slijedom čega je došlo do promjene valute obveze, visine kamatne stope i iznosa anuiteta.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je naveo i da je ZID ZPK/15. poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima, pa opća pravila tog Zakona o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. Dakle, stranke su sklapanjem sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15., odredile, umjesto početno ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, primjenu kamatnih stopa koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Time promjena kamatne stope više nije prepuštena jednostranoj odluci tuženika, već su određeni objektivni kriteriji prema kojima se mijenja kamatna stopa. Iz toga slijedi kako sklapanjem sporazuma o konverziji na temelju ZID ZPK/15. više nisu relevantne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koje su proglašene ništetnim, već su mjerodavne odredbe sporazuma koji predstavlja novu pravnu osnovu utemeljenu na posebnom zakonskom propisu prema kojoj se određuju prava i obveze stranaka i to ne samo ubuduće, već i retroaktivno odnosno od sklapanja ugovora o kreditu. Na taj način je ponovno uspostavljena ravnoteža između stranaka ovog ugovornog odnosa. Stoga više nije relevantno koliko je tužitelj više isplatio tuženiku na ime anuiteta dospjelih do 30. rujna 2015. zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer je sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima.

22. Vezano za praksu Suda Europske unije, na koju su se stranke pozivale u tijeku postupka, valja navesti da je Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022., povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Odgovarajući na navedeno pitanje izrazio je pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen u tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive.

23. Iznimno od navedenog, ZID ZPK/15. nije uređeno pitanje zateznih kamata na više plaćene anuitete. Prilikom obračuna konverzije nije propisano da se trebaju uračunati i zatezne kamate u odnosu na iznose preplaćenih anuiteta. U skladu s tim tužitelj ima pravo na osnovi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, odnosno na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope.

24. Prema tome potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa (tako ni razliku glavnice), osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, kao što je to zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom (30. rujna 2015.). Slijedom navedenog odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu 15.449,29 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (uključujući i razliku glavnice i manjka obračunatog u konverziji) (t. IV. izreke).

25. Stoga je valjalo podredno odlučiti o postavljenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu po toj osnovi kojim je tuženik zatražio isplatu dospjelih zateznih kamata na preplaćene iznose na temelju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do 30. rujna 2015., u apsolutnom iznosu 3.072,48 eura sa daljnjim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate.

26. Iako je prestala obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope i valutne klauzule iz izvornog ugovora o kreditu sklapanjem sporazuma o konverziji, ostala je obveza plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose , a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO/05. Zatezne kamate pripadaju tužitelju na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. i 1115. ZOO/05.) do dana prestanka obveze (30. rujna 2015.) jer je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

27. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025., Rev-9/2025 od 15. srpnja 2025. te Rev-205/2025 od 25. veljače 2026. Time je u bitnome praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena o tom pravnom pitanju.

28. Vještak je obračunao zatezne kamate na preplaćene iznose u apsolutnom iznosu 3.072,48 eura. Tužitelju pripada navedeni iznos zajedno s daljnjom procesnom kamatom (čl. 31. ZOO/05.) od dana podnošenja takvog zahtjeva sudu (6. srpnja 2026.) do isplate. U preostalom dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao daljnju procesnu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije osnovan.

29. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

29. 1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravno j stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. 2. Valja nadodati da nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su -IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama V. i VI. izreke.

31. Tužitelj je u postupku zatražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenog iznosa na temelju čl. 10. ugovora o kreditu po osnovi koje je podmirio tuženiku naknadu za obradu kredita. Tvrdi da se radi o nepoštenoj time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

31. 1. Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03. na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Na temelju iskaza tužitelja (kako je naprijed navedeno) te sadržaja ugovora o kreditu, utvrđeno je da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika prema kojim se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1 % iznosa kredita. Iz odredbe je vidljivo da tužitelju kao potrošaču nije bilo jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time on nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

31. 2. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

31. 3. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, ali ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom budući da je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

31. 4. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03., pa je odlučeno kao u dijelu točke I. izreke.

32. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti 584,07 eura koji mu je tužitelj podmirio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita. Na taj iznos pripadaju mu i zatezne kamate od uplate 28. veljače 2006. do isplate (čl. 1111. i 1115. ZOO/05.). Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

32. 1. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara ni te novčane tražbine tužitelja.

33. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke.

34. Prigovor radi prebijanja tuženika nije osnovan.

34. 1. Tuženik je izjavio prigovor radi prebijanja tražbine koje ima prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja te kada je kamata bila niža od početno ugovorene, uvećano za zatezne kamate. Tužitelj je osporio navedeno potraživanje tuženika.

34. 2. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope jer tužitelj uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početne nije stekao ništa bez osnove, pa ne može ni postojati njegova obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 1110. ZOO/05. Stoga je u cijelosti odbijen prigovor radi prebijanja (t. VII. izreke).

35. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

36. Tuženik se protivio tužbi po osnovi i visini, pa kako su tužitelji u pretežitom dijelu uspjeli s deklaratornim zahtjevom (osim u dijelu u kojem su tražili utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji), glavnim zahtjevom za isplatu po osnovi neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita te u pretežitom dijelu s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom za isplatu, tada je valjalo tuženika obvezati da mu naknadi parnične troškove na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a i to prema vrijednosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji se temelji na vraćanju neosnovanog stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uvećano za vrijednost dosuđenu po osnovi naknade za obradu kredita.

37. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja i to za sastav tužbe od 27. svibnja 2019. 500,00 eura, podnesaka od 30. rujna 2020., 8. prosinca 2020., 13. lipnja 2023. i 6. srpnja 2006. po 500,00 eura, odgovora na žalbu 16. listopada 2020. 500,00 eura, kod pristupa ročištima 10. travnja 2025., 9. srpnja 2025. i 7. lipnja 2026. po 500,00 eura, ukupno 4.500,00 eura, uvećano za PDV 25 % 1.125,00 eura, , troškove financijskog vještačenja 400,00 eura te sudsku pristojbu na tužbu 128,08 eura, sve uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate.

38. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a (prema vrijednosti predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu 3.072,48 eura, uvećano za priznati iznos dijela glavnog zahtjeva 584,07 eura, ukupno 3.656,55 eura) priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 27. svibnja 2019. 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT-e), kod pristupa ročištima 10. travnja 2025., 9. srpnja 2025. i 7. rujna 2026. po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT-e), za sastav podnesaka od 30. rujna 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu i prigovor radi prijeboja), podneska od 13. lipnja 2023. (preinaka tužbe prije zaključenja prethodnog postupka), podneska od 6. srpnja 2026. (preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja) sve po 200,00 (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT-e), ukupno 1.400,00 eura, uvećano za PDV 25 % (Tbr. 46. OT-e) 350,00 eura, sveukupno 1.750,00 eura. Pored toga pripada mu trošak financijskog vještačenja u iznosu 400,00 eura te podmirena sudska pristojba na tužbu u podmirenom iznosu 123,43 eura (930,00 kuna) (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019). Time su mu priznati troškovi postupka u ukupnom iznosu 2.273,43 eura.

38. 1. Nije mu priznat kao opravdan trošak sastava podneska od 8. prosinca 2020. u skladu s čl. 155. ZPP-a jer nije bio potreban za postupak. Iz tih razloga nije mu priznat ni trošak sastava odgovora na žalbu od 16. listopada 2020.

38. 2. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju su na odmjerene troškove postupka priznate i zatezne kamate od dana donošenja odluke o troškovima do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 75/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

39. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.273,43 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. rujna 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti (točke VIII.-X. izreke).

U Pazinu 25. rujna 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte