REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-324/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ljiljani Babić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ĐK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Šimonoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 7. veljače 2024., poslovni broj: Pn-1190/2022-79, u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja AK iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 7. veljače 2024. poslovni broj: Pn-1190/2022-79. u cijelosti.

II. Odbija se tužitelj AK iz [adresa] sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je platiti tužitelju AK iz [adresa] A 17 OIB: [osobni identifikacijski broj] i to:

-iznos od 6.000,00 kn za pretrpljeni strah s naslova neimovinske štete sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.09.2016.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena,

-iznos od 2.150,00 kn s naslova imovinske štete sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena,

- te da mu naknadi i trošak parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena,sve u roku od 15 dana".

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

3.017,17 eura u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude pravodobnu žalbu podnio je tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2.1. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev, jer je u ponovljenom postupku, prije zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 7. rujna 2023. izmijenio činjeničnu osnovu tužbe, dok visinu tužbenog zahtjeva nije mijenjao.

2.2. Ističe da naknadu neimovinske štete zahtijeva zbog povrede prava osobnosti, tvrdeći da ga je tuženik optuživao da je od svoje strine OK ukrao novac, dokumente i devize te da je takvim postupanjem tuženika došlo do povrede njegova prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu članka 19., u vezi s člancima 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO).

2.3. Navodi da je u ranijem tijeku postupka presudom prvostupanjskog suda od 5. srpnja 2021. njegov tužbeni zahtjev bio prihvaćen u cijelosti te je tuženiku naloženo isplatiti mu iznos od 6.000,00 kn uz naknadu troškova postupka u iznosu od 9.001,37 kn, ali da je ta presuda ukinuta odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1177/2021 od 7. travnja 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.4. Tužitelj smatra da se tuženik nije protivio izmjeni činjenične osnove tužbe, već se podneskom od 13. rujna 2023. upustio u raspravljanje o tako izmijenjenim navodima. Poziva se pritom na navode tuženika iz tog podneska prema kojima je tuženik ostao kod tvrdnje da je na štetu OK počinjeno kazneno djelo. Smatra da iz sadržaja tog podneska proizlazi da tuženik nije osporio izmijenjene činjenične navode tužitelja, već ih je učinio nespornima.

2.5. Nadalje navodi da je izmijenio samo činjeničnu osnovu tužbe, da se zahtjev i nadalje temelji na istim dokazima, te da se tuženik takvoj izmjeni nije protivio. Stoga smatra da je prvostupanjski sud trebao odlučiti o tužbenom zahtjevu prema činjeničnoj osnovi iz podneska od 7. rujna 2023. i prihvatiti zahtjev za naknadu neimovinske štete u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem.

2.6. Predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava , ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, iako ne prihvaća u cijelosti razloge kojima je obrazložio svoju odluku.

6. Prema stanju spisa odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće je utvrditi na temelju isprava i dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom, pa je ovaj sud, primjenom članka 373.a stavka 1. točke 2.ZPP, ocijenio činjenice i dokaze koji su od odlučnog značenja za odluku o žalbi.

7. Tužitelj je tužbu od 22. rujna 2016. zasnovao na tvrdnji da mu je tuženik povrijedio prava osobnosti time što je protiv njega podnio kaznenu prijavu navodeći da je tužitelj zajedno s bratom ČK **.**.2014. iz kuće njihove strine OK otuđio novac, devize i dokumentaciju.

8. Iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj upravo uz podnošenje te kaznene prijave vezao tvrdnju da ga je tuženik optužio za nešto što nije učinio, izložio neugodnostima pred članovima obitelji i policijom te mu povrijedio ugled, dostojanstvo, čast i ime.

9. Podneskom od 7. rujna 2023. tužitelj je naveo i da ga je tuženik nakon odbacivanja kaznene prijave nastavio vrijeđati i klevetati tvrdnjama da je otuđio novac, dokumente i devize OK. Pritom se pozvao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, njegov iskaz dan 4. listopada 2018., žalbu protiv ranije prvostupanjske presude, te kasnija očitovanja tuženika tijekom ovog postupka.

10. Takvim navodima tužitelj zahtjev za naknadu štete više ne veže samo uz podnošenje kaznene prijave kao prvotno označenu štetnu radnju, već i uz kasnije radnje tuženika, od kojih su pojedine nastale nakon podnošenja tužbe.

11. Prema članku 191. stavku 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema stavku 3. istog članka tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ili promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

12. S obzirom na to da tužitelj podneskom od 7. rujna 2023. zahtjev temelji i na novim štetnim radnjama tuženika, riječ je o promjeni činjeničnog kompleksa na kojem se zahtjev temelji.

13. Suprotno žalbenim navodima, tuženik se takvoj izmjeni činjenične osnove izrijekom protivio. U podnesku od 13. rujna 2023. naveo je da se protivi „naknadnom proširenju tužbenog zahtjeva“, iako se istodobno, opreza radi, sadržajno očitovao i o tim navodima. Stoga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je tuženik pristao na preinaku zato što se upustio u raspravljanje o novim navodima, jer pretpostavka iz članka 190. stavka 3. ZPP-a postoji samo kada se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

14. Prvostupanjski sud o dopuštenosti takve preinake nije posebno odlučio.

15. Međutim, čak i polazeći od činjenične osnove koju je tužitelj iznio u podnesku od 7. rujna 2023. i ispitujući osnovanost zahtjeva i prema tim navodima, ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Pri tome nije osnovana ni žalbena tvrdnja da je tuženik svojim podneskom od 13. rujna 2023. učinio nespornima nove činjenične navode tužitelja. Iz sadržaja tog podneska proizlazi upravo suprotno. Tuženik je osporio da je tijekom postupka vrijeđao tužitelja ili mu povrijedio prava osobnosti, te naveo da je u ovom postupku ponavljao i objašnjavao razloge zbog kojih je podnio kaznenu prijavu.

17. Prema članku 19. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ZOO, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok se prema stavku 2. istog članka pod pravima osobnosti, između ostalog, razumijevaju prava na tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo i ime.

18. Prema članku 1045. stavku 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. ZOO-a povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu. Prema članku 1100. stavku 1. ZOO-a, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema.

19. Za nastanak obveze naknade štete potrebno je, međutim, postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, među kojima su štetna radnja, protupravnost, šteta i uzročna veza između štetne radnje i nastale štete.

20. Sama činjenica da je kaznena prijava protiv tužitelja odbačena ne znači da je njezino podnošenje bilo protupravno.

21. Kaznena prijava predstavlja obraćanje nadležnom tijelu zbog saznanja ili sumnje da je počinjeno kazneno djelo, dok o postojanju pretpostavki za kazneni progon odlučuju nadležna tijela kaznenog progona. Stoga okolnost da nakon provedenih izvida nisu utvrđene pretpostavke za daljnji kazneni progon prijavljene osobe sama po sebi ne znači da je prijavitelj podnošenjem prijave postupao protupravno.

22. Pri tome ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem bi protupravnost postupanja tuženika u ovom slučaju ovisila o tome je li u kaznenom postupku prethodno utvrđeno da je tuženik počinio kazneno djelo lažnog prijavljivanja.

23. Za odluku u ovoj parnici nije odlučno je li postupanje tuženika ostvarivalo obilježja kaznenog djela, već jesu li u konkretnim okolnostima ostvarene pretpostavke njegove građanskopravne odgovornosti zbog povrede prava osobnosti tužitelja.

24. Ocjenom dokaza izvedenih u postupku ovaj sud nalazi da nije dokazano da je tuženik kaznenu prijavu podnio znajući da prijavljuje neistinite činjenice niti da je obraćanje nadležnim tijelima koristio radi nedopuštenog zadiranja u čast, ugled ili dostojanstvo tužitelja.

25. Nije sporno da su tužitelj i njegov brat ČK **.**.2014. posjetili OK.

26. Tužitelj je u svom iskazu potvrdio taj posjet, navodeći da je razgovor sa strinom bio normalan. Naveo je i da DK i UK, koje su se brinule o OK, sigurno nisu otuđile novac te da, ako je novac otuđen, smatra da ga je otuđio tuženik.

27. Prema tome, ni iz iskaza samog tužitelja ne proizlazi da je mogućnost nestanka odnosno otuđenja novca bila isključena. Tužitelj osporava da bi s njegovim nestankom bili povezani on i njegov brat ČK , te iznosi vlastitu sumnju u pogledu osobe koja bi s nestankom mogla biti povezana.

28. Svjedok ČK iskazao je da su prilikom posjeta OK bile prisutne DK i druga njegovateljica, da je moguće da su on i tužitelj kraće vrijeme bili sami sa strinom te da ga je nakon približno tjedan ili dva tužitelj obavijestio kako je iz razgovora s DK saznao da su iz kuće nestali novac i određena dokumentacija.

29. Iz rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Splitu K-DO-333/2016 od 22. veljače 2016. proizlazi da je i sama OK navela da su joj novac i dokumenti nestali, ali nije znala kada su nestali niti tko ih je uzeo.

30. Iz istog rješenja proizlazi da DK i UK tijekom izvida nisu potvrdile navode prema kojima bi tužitelj i njegov brat prilikom posjeta pretraživali sobu OK, slijedom čega provedenim izvidima nije potvrđena sumnja da je tužitelj otuđio navedene stvari.

31. Međutim, iz toga ne proizlazi da novac i dokumentacija OK nisu nestali. Upravo suprotno, sama OK navela je njihov nestanak, ali nije znala tko ih je uzeo.

32. Stoga valja razlikovati pitanje jesu li stvari OK nestale od pitanja tko ih je eventualno otuđio. Provedenim izvidima nije potvrđena sumnja prema tužitelju, ali odbačaj kaznene prijave nema značenje pozitivnog utvrđenja da do nestanka stvari nije došlo, niti sam po sebi dokazuje da je tuženik znao da je njegova sumnja prema tužitelju neistinita.

33. Tuženik je u svom iskazu naveo da ga je DK nakon odlaska tužitelja i njegova brata obavijestila o okolnostima njihova posjeta OK, stanju njezine sobe i ormara te nestanku novca, deviza i dokumentacije.

34. Iskaz tuženika u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje su prethodile podnošenju kaznene prijave podupire i iskaz CK, majke stranaka.

35. Pri ocjeni njezina iskaza valja imati u vidu da su njezini odnosi s tužiteljem poremećeni zbog imovinskog spora vezanog uz bračnu stečevinu iza pokojnog supruga. Ta okolnost nalaže oprez pri ocjeni njezina iskaza, ali sama po sebi nije razlog da se iskaz zanemari, osobito u dijelovima u kojima je suglasan ostalom dokaznom materijalu.

36. DK u ovom parničnom postupku nije saslušana kao svjedok, pa sadržaj onoga što je ona neposredno nakon predmetnog događaja priopćila tuženiku nije utvrđen.

37. Stoga se samo usporedbom tuženikova iskaza o sadržaju njihova razgovora sa sadržajem obavijesti koju je DK naknadno dala tijekom kaznenih izvida ne može izvesti zaključak da ona tuženiku prethodno nije prenijela informacije na koje se on poziva, a time ni da je tuženik znao da iznosi neistinite činjenice.

38. Kada se navedene činjenice i dokazi ocijene u njihovoj međusobnoj povezanosti, odbačaju kaznene prijave ne može se dati značenje koje mu tužitelj pridaje.

39. Odbačajem kaznene prijave nije utvrđeno da novac i dokumentacija OK nisu nestali. Naprotiv, sama OK navela je da su joj novac i dokumenti nestali, ali nije znala tko ih je uzeo. Provedenim izvidima nije potvrđena sumnja da ih je otuđio tužitelj, što nije isto što i utvrđenje da je tuženik znao da je njegova sumnja neistinita.

40. Slijedom toga, samo na temelju činjenice da je kaznena prijava odbačena ne može se zaključiti da je tuženik prilikom njezina podnošenja znao da prijavljuje neistinite činjenice niti da je njezinim podnošenjem protupravno zadirao u čast, ugled ili dostojanstvo tužitelja.

41. Činjenica da je podnošenje kaznene prijave kod tužitelja izazvalo psihičke posljedice utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra ne dovodi do drukčijeg zaključka. Nastanak štetnih posljedica sam po sebi nije dostatan za nastanak obveze naknade štete ako radnja kojom su izazvane nije bila protupravna.

42. Stoga je zahtjev neosnovan prema činjeničnoj osnovi na kojoj je tužba prvotno podnesena.

43. Neosnovani su i žalbeni navodi prema kojima je tuženik nakon odbacivanja kaznene prijave počinio nove povrede prava osobnosti tužitelja ponavljajući tijekom ovog postupka tvrdnje povezane s nestankom stvari OK.

44. Pri ocjeni tih izjava valja voditi računa o njihovu sadržaju, svrsi i okolnostima u kojima su iznesene.

45. Tuženik je u ovom postupku stranka protiv koje je zahtjev za naknadu štete prvotno postavljen upravo zbog podnošenja kaznene prijave. Radi obrane od takvog zahtjeva bio je ovlašten iznijeti okolnosti za koje tvrdi da su ga dovele do sumnje zbog koje je kaznenu prijavu podnio, te objasniti zbog čega smatra da njezinim podnošenjem nije postupao protupravno.

46. Sama činjenica da je u odgovoru na tužbu, prilikom saslušanja te u žalbi protiv ranije prvostupanjske presude ostao kod svojeg prikaza okolnosti koje su prethodile podnošenju kaznene prijave stoga nije dostatna za zaključak da je time počinio novu i samostalnu protupravnu povredu prava osobnosti tužitelja.

47. U tom kontekstu valja ocijeniti i iskaz tuženika od 4. listopada 2018. Tuženik nije iskazivao kao neposredni očevidac otuđenja stvari, već je obrazlagao koje je informacije, prema njegovoj tvrdnji, prethodno dobio, te koje su ga okolnosti dovele do podnošenja kaznene prijave.

48. Kako DK u ovom postupku nije saslušana, sadržaj njezina neposrednog razgovora s tuženikom nije utvrđen. Stoga se samo iz razlike između onoga što tuženik tvrdi da mu je ona rekla i sadržaja njezine kasnije obavijesti dane tijekom kaznenih izvida ne može zaključiti da je tuženik u ovom postupku iznosio činjenice za koje je znao da su neistinite.

49. Takav zaključak ne proizlazi ni iz same činjenice da je kaznena prijava prethodno odbačena. Kako je već navedeno, njezinim odbačajem nije utvrđeno da novac i dokumentacija OK nisu nestali, niti iz tog rješenja proizlazi da je tuženik nakon njegova donošenja znao da su neistinite sve okolnosti na kojima je zasnivao svoju raniju sumnju.

50. Na jednak način valja ocijeniti i navode tuženika iz odgovora na tužbu i žalbe protiv ranije prvostupanjske presude. Oni su izneseni u okviru osporavanja odštetnog zahtjeva koji se temeljio upravo na podnošenju kaznene prijave te su se odnosili na razloge zbog kojih je tuženik smatrao da je imao povoda obratiti se nadležnim tijelima.

51. Okolnost da je tuženik u okviru obrane od postavljenog zahtjeva ostao kod svojeg viđenja događaja i razloga zbog kojih je podnio kaznenu prijavu sama za sebe ne predstavlja protupravnu povredu časti, ugleda ili dostojanstva tužitelja.

52. Ni navod tuženika iz podneska od 13. rujna 2023. da je „očito počinjeno kazneno djelo na štetu OK“ nema značenje koje mu tužitelj pridaje.

53. Tim navodom tuženik nije izrijekom označio tužitelja počiniteljem kaznenog djela, već je, osporavajući tvrdnju o protupravnosti svojeg postupanja, ostao kod svojeg stajališta da je postojao događaj zbog kojeg se obratio nadležnim tijelima.

54. Pri tome je značajno da nestanak novca i dokumentacije nije bila isključivo tvrdnja tuženika, jer je i sama OK tijekom izvida navela da su joj novac i dokumenti nestali, ne označivši osobu koja ih je uzela.

55. Stoga iz sadržaja procesnih očitovanja i iskaza tuženika, ocijenjenih u njihovoj cjelini i u kontekstu predmeta ovog spora, ne proizlazi da je tuženik izašao iz okvira iznošenja činjenica relevantnih za svoju obranu i na protupravan način povrijedio čast, ugled ili dostojanstvo tužitelja.

56. Neovisno o navedenom, čak i kada bi se polazilo od toga da kasnije izjave tuženika predstavljaju zasebne radnje koje treba ocjenjivati sa stajališta zaštite prava osobnosti, tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između tih radnji i neimovinske štete za koju zahtijeva pravičnu novčanu naknadu.

57. Naime, zadatak vještaka psihijatra odnosio se na utvrđivanje posljedica podnošenja predmetne kaznene prijave na psihičko zdravlje tužitelja, potrebe njegova liječenja te postojanja uzročne veze između tog događaja i utvrđenih psihičkih tegoba.

58. Vještak je utvrdio izravnu uzročnu vezu između predmetnog događaja i poremećaja prilagodbe kod tužitelja, te postojanje povremenog straha slabijeg do umjerenog intenziteta u ukupnom trajanju do šest tjedana.

59. Prilikom usmenog očitovanja vještak je 22. veljače 2016., kada je kaznena prijava odbačena, uzeo kao prestanak djelovanja vanjskog stresora.

60. Prema tome, provedenim vještačenjem nije utvrđena uzročna veza između psihičkih posljedica tužitelja i odgovora na tužbu, iskaza tuženika iz 2018., žalbenih navoda iz 2021. ili kasnijih procesnih očitovanja tuženika. Sve su te radnje nastale nakon razdoblja koje je vještak uzeo u obzir pri utvrđivanju uzroka, trajanja i intenziteta psihičkih posljedica tužitelja.

61. Stoga se nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena uzročna veza između podnošenja kaznene prijave i psihičkog stanja tužitelja ne može smatrati dokazom da su kasnija procesna očitovanja tuženika prouzročila tužitelju neimovinsku štetu za koju zahtijeva naknadu.

62. Slijedom navedenog, ocjenom činjenica i dokaza koji se nalaze u spisu u okviru ovlaštenja iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da tužitelj nije dokazao protupravnost postupanja tuženika kao jednu od pretpostavki njegove odgovornosti za štetu prema činjeničnoj osnovi na kojoj je tužba prvotno podnesena.

63. Naime, sama činjenica da je kaznena prijava protiv tužitelja odbačena ne čini njezino podnošenje protupravnim, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik kaznenu prijavu podnio znajući da prijavljuje neistinite činjenice niti da je pravo obraćanja nadležnim tijelima koristio radi nedopuštenog zadiranja u čast, ugled ili dostojanstvo tužitelja. Stoga okolnost da je podnošenje kaznene prijave kod tužitelja izazvalo psihičke posljedice utvrđene provedenim vještačenjem sama za sebe ne može dovesti do odgovornosti tuženika za naknadu neimovinske štete.

64. Do drukčijeg zaključka ne bi dovelo ni odlučivanje o zahtjevu polazeći od činjenične osnove iz podneska tužitelja od 7. rujna 2023. U odnosu na kasnije izjave i procesna očitovanja tuženika nije dokazana njihova protupravnost, jer iz njihova sadržaja, ocijenjenog u kontekstu ovog postupka, ne proizlazi da je tuženik izašao iz okvira iznošenja činjenica i okolnosti relevantnih za svoju obranu te na protupravan način povrijedio prava osobnosti tužitelja.

65. Osim toga, u odnosu na te kasnije radnje nije dokazana ni uzročna veza s neimovinskom štetom za koju tužitelj zahtijeva pravičnu novčanu naknadu. Provedeno psihijatrijsko vještačenje odnosilo se na posljedice podnošenja kaznene prijave, a vještak je kao prestanak djelovanja vanjskog stresora uzeo 22. veljače 2016., kada je kaznena prijava odbačena. Tim vještačenjem stoga nije utvrđeno da su odgovor na tužbu, iskaz tuženika iz 2018., žalbeni navodi iz 2021. ili njegova kasnija procesna očitovanja prouzročili tužitelju neimovinsku štetu.

66. Prema tome, prema prvotnoj činjeničnoj osnovi tužbe nije dokazana protupravnost postupanja tuženika, dok prema činjeničnoj osnovi iz podneska od 7. rujna 2023. nisu dokazane ni protupravnost kasnijih radnji tuženika ni uzročna veza između tih radnji i neimovinske štete čiju naknadu tužitelj zahtijeva.

67. Stoga pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem o tome je li tuženik počinio kazneno djelo lažnog prijavljivanja može odlučiti isključivo kazneni sud nije utjecalo na pravilnost odluke kojom je tužbeni zahtjev odbijen.

68. Kako nisu dokazane navedene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, nisu ispunjeni uvjeti za dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u smislu članaka 19., 1045., 1046. i 1100. ZOO-a.

69. Zbog navedenog je, primjenom članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a, žalba tužitelja odbijena kao neosnovanu prvostupanjsku presudu je potvrđena.

70. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

70.1. Budući je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za svrhovito vođenje parnice, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

70.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.017,17 eura.

71. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo je odbiti na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 25. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak