Poslovni broj: P-3181/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja ČAU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima Ivi i Maji Smrké,odvjetnicima u ZOU u Splitu, Riječka 18, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. kolovoza 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Domagoja Grabovca, odvjetnika u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ČA, na ročištu za objavu presude, 25. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103450698 od 23. prosinca 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem u je u članku 2. ugovoreno plaćanje iznosa kredita od 63.000,00 CHF i redovnu kamatu sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te u članku 7. u dijelu u kojem je ugovorena protuvrijednost mjesečnog anuiteta 315,85 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB- a važećem za CHF na dan plaćanja.

Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojim je zahtijevano utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103450698 od 23. prosinca 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te u članku 7. ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ČAU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime nepripadnog plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe zateznu kamatu koja na iznos od:

- 1,92 EUR teče od 08.03.2008.g.;

- 79,29 EUR teče od 08.03.2012.g.;

- 0,39 EUR teče od 09.04.2008.g.;

- 77,15 EUR teče od 07.04.2012.g;

- 1,89 EUR teče od 11.10.2008.g.;

- 78,92 EUR teče od 18.05.2012.g.;

- 12,88 EUR teče od 05.11.2008.g.;

- 80,07 EUR teče od 06.06.2012.g.;

- 1,78 EUR teče od 02.12.2008.g.;

- 77,72 EUR teče od 14.07.2012.g.;

- 14,50 EUR teče od 09.01.2009.g.;

- 78,78 EUR  teče od 03.08.2012.g.;

- 19,94 EUR teče od 14.02.2009.g.;

- 75,54 EUR  teče od 08.09.2012.g.;

- 12,75 EUR teče od 18.03.2009.g.;

- 74,05 EUR  teče od 10.10.2012.g.;

- 15,46 EUR teče od 17.04.2009.g.;

- 77,94 EUR  teče od 06.11.2012.g.;

- 16,90 EUR teče od 08.05.2009.g.;

- 76,55 EUR  teče od 13.12.2012.g.;

- 13,38 EUR teče od 06.06.2009.g.;

- 77,11 EUR  teče od 15.01.2013.g.;

- 13,10 EUR teče od 10.07.2009.g.;

- 73,90 EUR  teče od 09.02.2013.g.;

- 12,13 EUR teče od 19.08.2009.g.;

- 73,11 EUR  teče od 13.03.2013.g.;

- 13,70 EUR teče od 09.09.2009.g.;

- 77,69 EUR  teče od 11.04.2013.g.;

- 11,29 EUR teče od 16.10.2009.g.;

- 73,12 EUR  teče od 10.05.2013.g.;

- 12,73 EUR teče od 12.11.2009.g.;

- 70,72 EUR  teče od 06.06.2013.g.;

- 12,93 EUR teče od 10.12.2009.g.;

- 69,29 EUR  teče od 09.07.2013.g.;

- 18,83 EUR teče od 13.01.2010.g.;

- 70,82 EUR  teče od 14.08.2013.g.;

- 21,84 EUR teče od 12.02.2010.g.;

- 72,32 EUR  teče od 13.09.2013.g.;

- 20,55 EUR teče od 11.03.2010.g.;

- 76,66 EUR  teče od 10.10.2013.g.;

- 24,13 EUR teče od 14.04.2010.g.;

- 75,13 EUR  teče od 06.11.2013.g.;

- 25,08 EUR teče od 04.05.2010.g.;

- 77,58 EUR  teče od 10.12.2013.g.;

- 32,88 EUR teče od 16.06.2010.g.;

- 74,96 EUR  teče od 14.01.2014.g.;

- 43,07 EUR teče od 09.07.2010.g.;

- 64,48 EUR  teče od 11.02.2014.g.;

- 34,57 EUR teče od 11.08.2010.g.;

- 66,25 EUR  teče od 15.03.2014.g.;

- 56,16 EUR teče od 16.09.2010.g.;

- 65,50 EUR  teče od 03.04.2014.g.;

- 45,36 EUR teče od 13.10.2010.g.;

- 63,98 EUR  teče od 08.05.2014.g.;

- 47,33 EUR teče od 11.11.2010.g.;

- 62,35 EUR  teče od 05.06.2014.g.;

- 55,22 EUR teče od 07.12.2010.g.;

- 63,98 EUR  teče od 05.07.2014.g.;

- 68,84 EUR teče od 13.01.2011.g.;

- 66,25 EUR  teče od 12.08.2014.g.;

- 58,19 EUR teče od 09.02.2011.g.;

- 66,94 EUR  teče od 09.09.2014.g.;

- 60,48 EUR teče od 15.03.2011.g.;

- 66,53 EUR  teče od 10.10.2014.g.;

- 53,64 EUR teče od 13.04.2011.g.;

- 68,88 EUR  teče od 14.11.2014.g.;

- 65,66 EUR teče od 11.05.2011.g.;

- 69,32 EUR  teče od 03.12.2014.g.;

- 80,02 CHF teče od 07.06.2011.g.;

- 69,75 EUR  teče od 15.01.2015.g.;

- 74,87 EUR teče od 09.07.2011.g.;

- 69,70 EUR  teče od 10.02.2015.g.;

- 106,44 EUR teče od 10.08.2011.g.;

- 69,70 EUR teče od 11.03.2015.g.;

- 91,72 EUR teče od 03.09.2011.g.;

- 69,70 EUR  teče od 10.04.2015.g.;

- 74,55 EUR teče od 06.10.2011.g.;

- 69,70 EUR  teče od 06.05.2015.g.;

- 69,56 EUR teče od 10.11.2011.g.;

- 69,70 EUR  teče od 03.06.2015.g.;

- 70,01 EUR teče od 07.12.2011.g.;

- 69,70 EUR  teče od 07.07.2015.g.;

- 76,33 EUR teče od 12.01.2012.g.;

- 69,70 EUR  teče od 07.08.2015.g.;

- 79,86 EUR teče od 08.02.2012.g.;

- 69,70 EUR  teče od 05.09.2015.g

do 30. rujna 2015., po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 5.099,70 eura te zateznih kamata na pojedinačne iznose od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e:

I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 10. veljače 2026.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici ČAU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 712,50 eura, dok se za više traženi iznos, od dosuđenih 712,50 eura do 1.900,00 eura, zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kredit i isplatu pretplaćenih iznosa. U tužbi navodi da je je kao korisnica kredita zaključila s tuženikom kao Kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu od 23.12.2006. prema kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita je bila kupnja stana i garažnog mjesta, a oplata u mjesečnim anuitetima. Ugovoreni mjesečni anuitet prema otplatnoj tablici iznosio je 315,85 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, a rok otplate kredita iznosi 30 godina.

1.2. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru , i to u čl.1. i 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl.7. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na način da je tuženik u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu prema kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

1.3. Tužiteljica se u tužbi poziva na utvrđenja iz sudskog postupka zaštite potrošača te presudu Visokog trgovačkog suda RH pod posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Na temelju takvih nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o tužiteljica je na ime razlike po osnovi promjene tečaja u periodu od 01.03.2008.g. do 01.02.2016.g. preplatila ukupno iznos od 4.672,53 UR/35.205,19 kn ( fiksni tečaj konverzije 1 EUR= 7,53450 kn) a koje iznose je tuženik neosnovano stekao, a koje tužiteljica potražuje tužbom.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što nije samo tužitelj vršio uplate po ugovoru o kreditu, nego i druge osobe (OA, RA, TA), pa bi tužitelj stoga mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Posebno napominje da je RA kao sudužnik po ugovoru o kreditu, pa su njegove uplate izvršene u njegovo ime i na njegov račun, a ne za račun tužiteljice.

2.2. Tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala status potrošača da bi se mogla pozivati iz na utvrđenja kolektivne tužbe.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.6.2018. godine nastupila zastara.

2.4.1. Dalje u odgovoru na tužbu tužena ističe da su tužitelj i tuženik 28. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

2.4.2. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

2.4.3. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika.

2.4.4. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

2.4.5. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

2.5.Tužena se u odgovoru na tužbu poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/20, pravno shvaćanje VSRH sa sjednice od 20. prosinca 2022. godine te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. i Rev-1014/2018 iz veljače 2022. i Gos-1/2019 iz kojih proizlaze sljedeće činjenice primjenljive i na ovaj konkretni slučaj:

- Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

- Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

-zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge; slijedom čega tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZZP/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, što je među strankama nesporno. Navodi da taj stav potvrđuje i brojna sudska praksa županijskih sudova Republike Hrvatske.

2.6. Tuženik osporava tijek zateznih kamata na pojedinačne iznose od 8. ožujka 2008., već navodi da bi tužitelju eventualno pripadale kamate od dana podnošenja zahtjeva, a prema mišljenju Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 241. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3.1. Podneskom od 10. veljače 2026. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju, zahtijevajući isplatu iznosa od 5.099,70 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pretplate do isplate, Tuženik se podneskom od 19. veljače 2026. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, te istaknuo prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

3.2. Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena na temelju odredbe članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), budući da se radi o preinaci nakon provedenog vještačenja, bez krivnje tužiteljice. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208118491 od 20. prosinca 2006. (list 7-12 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 28. siječnja 2016. (list 13-18 spisa), Otplatna tablica (list 19-30 spisa), Prometi po kreditu/Specifikacija uplata (list 31-40 spisa), mišljenje Milenka Galiota, sudskog vještaka od 13. lipnja 2023. (list 41-43 spisa), izračun efekta konverzije (list 129-142 spisa), promet po kreditu (list 243-259 spisa), pročitan pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Marijana Jovića (list 308-322 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 540-541 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2020. i sklapanja Dodatka 1. Ugovora od 28. siječnja 2016. zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 5.099,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od pojedine pretplaćene uplate.

8.1. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, kao ni da su 28. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru kojim su izvršili konverziju kredita u kredit u EUR. Među strankama nije sporno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZZP/15.

8.2. Među strankama je sporno da li tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i ima li pravo na isplatu više plaćenog temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača, je li ima pravo zahtijevati vraćanje u cijelosti budući da su uplate po kreditu vršile i treće osobe i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9.1. Odgovor na prvo pitanje, da li tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. potvrdnim odgovorom na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

9.2. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

9.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15 I odluke Suda EU C-567/2020, da tužitelj nema pravni interes za vođenjem parnice ni pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe članka ugovora o kreditu u dijelu o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a potom utvrditi da li tužitelju pripada na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta.

10.1. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208118491 od 20. prosinca 2006. sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu na iznos od 63.000,00 CHF, koji iznos je dužan korisnik kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen ugovorom (čl. 1). Člankom 2. određeno je da korisnik kredita vraća kreditroru iznos od 63.000,00 CHF u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Člankom 3. ugovora određen je rok za otplatu 30 godina, te je tim člankom određeno dospijeće tražbine kreditora najkasnije do 1. veljače 2037., te način obračuna redovne kamate. Člankom 6. ugovora određena je namjena kredita radi kupnje stana i garaže. Člankom 7. ugovora određeni su mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti 315,85 CHF, obračunatu prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a u anuitetu su sadržane i glavnica i kamata obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja.

10.2. Dodatkom Ugovora o temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 28. siječnja 2016. stranke su izvršile konverziju kredita, s kojim izračunom konverzije se korisnik kredita suglasio, te su tim ugovorom stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom. Utvrđena je neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 53.302,53 CHF, što je u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 372,092,81 kuna. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunih u EUR, prema srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anutiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. te razlika na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.854,54 kuna. Ugovorena obveza plaćanja anuiteta po osnovnom ugovoru do predaje kreditoru javnobilježnički potvrđenog Dodatka ugovoru, a sve uplate od 1. listopada 2015. do sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka kreditor će utvrditi u skladu sa čl. 19 f ZIDZZP/15 te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos iz prethodnog članka (iznos neotplaćene glavnice).

10.3. U svom iskazu tužiteljica je navela da je kreditom u Zagrebačkoj banci trebala riješiti stambeno pitanje, a da je Zagrebačku banku odabrala jer je bila njen klijent, a kredit u švicarcima najpovoljnija opcija i jedina opcija da može kupiti stan. U banci su joj dali ugovor o kreditu, tipski ugovor o stambenom kreditu. Što se tiče pregovaranja, rečeno joj je kolika će biti kamata te iznos mjesečnih anuiteta, a ako se mjesečna rata bude dizala da će to biti neki mali iznos. U odnosu na stan kupljen kreditom, tužiteljica je navela da je u tom stanu živjela 10 godina, da danas u njemu ćivi njen sin, te da se stan nikada nije koristio za svrhu najma.

11. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za potrebe kupnje garaže i stana za stanovanje što proizlazi i iz namjene kredita (čl. 6. Ugovora). Iz navedenog proizlazi da tužiteljica pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

12.1. Tužiteljica se u tužbi ispravno pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda pod posl. br. 6632/2017 koja je donesena u predmetu "Franak". Tuženik nije tvrdio da su tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, niti je predložio dokaze na okolnost informiranja tužiteljice kao potrošača o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom.

12.2. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-

III4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U- III4532/2019 od 3. veljače 2021.

12.3. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

12.4. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.5. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14.2. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen 20. prosinca 2006., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudi u predmetu "Franak", a u postupku nije utvrđeno da je tuženik na odgovarajući način informirao tužiteljicu kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom niti su tužiteljici na odgovarajući način prezentirani svi rizici ugovaranja takvog kredita, uključujući i rizik istovremenog ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom i promjenljivom kamatnom stopom, prema tumačenju suda iz presude Pž- 6632/2017.

14.3. S obzirom na navedeno, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe članka 2. i 7. kojim je plaćanje kredita i mjesečnih anuiteta vezano za valutu CHF, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prihvaćen, dok nije ništetna odredba članka 1. ugovora kojom je ugovoren kredit u stranoj valuti, dok člankom 7. nije ugovorna kamata u CHF, nego mjesečni anutitet koji sadrži glavni dug i kamatu, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno u točki I izreke presude.

15.1. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 13. lipnja 2023., dakle, unutar zastarnog roka.

15.3. Neosnovan je prigovor zastare na povišeni dio tužbenog zahtjeva (427,17 eura), budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe, odnosno povećanju tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, pa do prekida zastare dolazi samim podnošenjem tužbe, a ne od dana preinake. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

16. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima legitimaciju zahtijevati sve uplaćene iznose, bez obzira da li je uplate vršila sama ili je za nju to vršila treća osoba, budući da se radi o njenoj ugovornoj obvezi. Sukladno odredbama članka 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, a vjerovnik je dužan primiti ispunjenje.

17.1. Nadalje, prema već navedenoj revizijskoj odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je zaključak da su potrošači-korisnici kredita ovlašteni potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što je predmet financijskog vještačenja kojim se treba utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije.

17.2. U toj odluci ne navodi se "formula" za utvrđenje tog iznosa koji bi pripadao potrošaču, ni koje iznose pretplate treba staviti u omjer sa izračunom konverzije da bi se dobio iznos koji potrošaču pripada.

17.3. Međutim, na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

17.4. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev - 586/2019 od 21. prosinca 2022. dodatno su pojašnjeni razlozi iznesenog citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te se u toj odluci, relevantno za ovaj spor, navodi:

- da je ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj VSRH u rješenju Č1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima, što u konkretnom sporu tužitelj i ne zahtijeva, jer Dodatak ugovora među parničnim strankama ne sadrži odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, već je konverzijom utvrđen iznos pretplate s kojim je kredit u cijelosti zatvoren

- ZID ZPK/15 propisao je obvezu trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu i način izračuna konverzije, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Prihvaćanje ponude i Dodatka Ugovoru o kreditu izaziva pravne učinke, a to je nevezanost nepoštenim odredbama, jer se smatra kao da tih nepoštenih odredbi nikad nije niti bilo te da su zamijenjene odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i pretplaćene razlike osnove uvećanja glavnice s osnove promjenljive kamatne stope koje tužitelj zahtijeva u ovom postupku

- primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15, što je slučaj i u ovom predmetu

- na taj je način valjano prestala obveza tuženice (banke) (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata (pa tako i valutne klauzule), a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice (banke), što tijekom postupka tvrdi i obrazlaže tužena

- ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa se u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat zateznih kamata na pretplaćene iznose na temelju nepoštenih odredbi ima primijeniti opći propis, odnosno odredba članka 1115. ZOO-a

17.5. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim revijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. u kojoj se obrazlaže domašaj sporazuma o konvenciji, odnosno jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezano na ništetne odredbe ugovora o kreditu te se zaključuje da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

17.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u proširenom vijeću (sastavljenom od 13 sudaca) 27. svibnja 2026. donio presudu i rješenje broj: Rev-457/2025-21 s izraženim pravnim shvaćanjem kako potrošač – korisnik kredita, koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u euru, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom klauzulom u švicarskom franku, ali ima pravo na zatezne kamate na te preplaćene iznose za razdoblje od sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom (30. rujna 2015.), i to u punom iznosu – bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

17.7. Navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a posebice odlukom donesenom u proširenom vijeću, čija je zakonska zadaća odlučivati o pravnim pitanima o kojima praksa Vrhovnog suda nije jedinstvena, a koja pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud, tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa jer se smatra da je obveza po osnovi glavnice prestala izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) tako što je zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama (člancima 19. c i e ZID ZPK/15) uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca pa izvršena konverzija sama po sebi ima restitucijski učinak, osim u odnosu na zatezne kamate koje teku od isplate svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

18.1. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Marijanu Joviću te je sudski vještak u pisanom nalazu i mišljenju u tablici iskazao preplaćene iznose anuiteta po osnovu primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate (od 1. ožujka 2008.-1. veljače 2016.) te izračunao zateznu kamatu na pretplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule na dan 8. veljače 2016. u iznosu od 1.753,99 eura.

18.2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, dok je tužitelj podneskom od 10.veljače 2026. preinačio točku II tužbenog zahtjeva u skladu sa pisanim nalazom i mišljenjem vještaka te preinačenim tužbenim zahtjevom zahtijevao iznos pretplaćenih anuiteta sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta do isplate. Sud je izrađeno vještačenje prihvatio kao stručno i obrazloženo.

19. Iako je vještačenjem utvrđen iznos zateznih kamata na pretplaćene iznose u apsolutnom broju (1.753,99 eura), tužitelj taj iznos nije tražio, pa je sud, koji je vezan tužbenim zahtjevom, tužitelju dosudio zateznu kamatu na pretplaćene anuitete od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. (s kojim datumom je provedena konverzija), dok je u odnosu na glavnicu (ukupan iznos pretplaćenih anuiteta) i zatezne kamate na pojedinačne anuitete dospjele nakon 30. rujna 2015. zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno točkom II izreke presude.

20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i 155. ZPP- a budući da su stranke djelomično uspjele u sporu, i to tužiteljica u odnosu na osporenu pravnu odnosu 100% , a u odnosu na visinu 25%, dakle ukupno 62,5 %,a tuženik sa 37,5%. Tužiteljici primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a pripada 25% iznosa osnovanih troškova Trošak je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).

20.2. Tužiteljici je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7 /1 Tarife, zastupanje na ročištima 16. listopada 2025.13 svibnja 2026. i 21. kolovoza 2026. po 100 bodova prema Tbr. 9/1 te za sastav podneska od 10. veljače 2026. 100 bodova prema Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 500 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura 1000,00 eura, a s PDV-om 1.250,00 eura. Tužiteljici pripada 25% odmjerenog troška, što iznosi 312,50 eura, a kojem iznosu se dodaje ukupni trošak vještačenja od 400,00 eura, bez obzira na uspjeh u sporu, što iznosi ukupno 712,50 eura, koliko je tužiteljici dosuđeno točkom II izreke rješenja.

U Splitu, 25. rujna 2026.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis