REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-153/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, predsjednice vijeća, Renate Marić, izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Zlatka Pirca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić, Poparić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6056/2022-51 od 2. srpnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomice prihvaća te presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6056/2022-51 od 2. srpnja 2024.

- potvrđuje u točki I izreke

- potvrđuje u točki II izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku da plati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.227,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2024., dok se zahtjev tužitelja u preostalom dosuđenom dijelu do iznosa od 250,00 eura kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za nadoknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6056/2022-51 od 2. srpnja 2024. u osporenoj točki I naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove preplaćene razlike zbog valutne klauzule u CHF isplati ukupan iznos od 5.071,18 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to točno određeno u točki I. U osporenoj točki II naloženo je tuženiku da plati tužitel ju troškove postupka u iznosu od 3.477,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, te je predložio da se usvoji žalba i pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i da se naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka ili da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da pobijana presuda proturječi sama sebi jer je isti sud u obrazloženju naveo da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužiteljice o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, iako je odbio provesti predložene dokaze saslušanjem javnog bilježnika koji je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao, kao i svjedoka na okolnost da je tuženik sa tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, i to prvenstveno djelatnika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, kao i da nije obrazloženo zašto je odbijen prigovor tuženika u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata. Tuženik, nadalje, ističe da sud nije obrazložio zbog čega je odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava status potrošača, te navodi da tužitelj nije dokazao da su sredstva korištena za potrošačku svrhu.

2.2. Tuženik, također, smatra da je nalazom i mišljenjem vještaka, koji izrađen isključivo po prijedlogu tužiteljice, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika, kao i da je prilikom izrade nalaza i mišljenja trebalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblja kad su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog. Tuženik žalbenim navodima osporava i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja.

2.3. Osim navedenog tuženik navodi da je tužitelj samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača bila poštovana u cijelosti na način da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu upoznao tužitelja sa svim mogućnostima kreditiranja, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

2.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći prije svega da je prvostupanjski sud neopravdano dosudio troškove za 3 podneska koja nisu bila potrebna za vođenje ovog parničnog postupka, te da je pogrešno dosudio tužiteljici troškove za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda prema Tarifi NN 138/23 i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena, te ukazuje na načelo zabrane retroaktivnosti. Osporava i dosuđene troškove za ročišta za objavu presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP -a, budući je tuženiku tijekom postupka dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednicom tuženika 20. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu kojima je prednica tuženika odobrila tužitelju kredit. Nije sporno da je u predmetnom Ugovoru o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu. Sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu glede valutne klauzule ništetne, visina tužbenog zahtjeva i nastup zastare.

8. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

8.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze saslušao tužitelja. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja djelatnice banke stoga nije ponudio niti jedan dokaz koji bi osporio tvrdnje tužitelja i naveo sud na drugačija utvrđenja.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelji zaključio ugovor o kreditu kao potrošač, da kupljeno vozilo marke Škoda, broj šasije [broj šasije] vlasnika BK nije služilo za potrebe taksi obrta koji je tužitelj imao u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu jer da je za potrebe obavljanja taksi službe imao drugo vozilo, marke Opel Vectra. Također, tužitelji kao nestručna osoba nije mogao znati niti predvidjeti rizike sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Navedeno posebno iz razloga što, prema iskazu tužitelja, isti nije niti bio u banci prije potpisivanja ugovora, već je sve informacije dobivao u autokući, a u trenutku dolaska u banku radi potpisivanja ugovora, ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen i tužitelj nije mogao posebno pregovarati o ugovornim odredbama.

11. Tuženik je sklopio ugovor kao fizička osoba, banka je odobrila potrošački kredit za kupnju motornog vozila (čl.2. Ugovora). Prigovor tuženika na status potrošača nije osnovan. Status potrošača ovisi isključivo o cilju i svrsi ugovora, a ne o općem zanimanju (presuda Suda EU od 3.rujna 2015 C-110/14 BKU protiv SC Volksbank Romania SA). Vrhovni sud je zauzeo stav (Rev 18/2018-2 od 26.svibnja 2020.) da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a ako banka tvrdi drugačije, mora tu tvrdnju i dokazati. Tuženik navode iz svoje žalbe ničim nije dokazao, zbog čega ovaj sud njegov prigovor u pogledu statusa potrošača ocjenjuje neosnovanim.

12. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelj proizlazi da prednik tuženika tužitelja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je tužitelj imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit samo u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO -a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a.

13. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije vještaku Darku Prpiću sud je utvrdio da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 38.209,04 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci presude.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 9.3.2020. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila.

16. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike, prvostupanjski sud je isti prigovor pravilno odbio kao neosnovan, te ga pravilno obrazložio. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tuženika (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio) a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.

17. Zbog svega iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražena isplata iznosa od 5.071,18 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

18. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 5. ZPP-a, te je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda i u skladu s odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 2.srpnja 2024., pravilno je tužitelju prema Tbr. 54. OT priznao vrijednost boda za sve parnične radnje. Ukupni troškovi tužitelja koji su pravilno izračunati iznose 3.227,84 eura.

18.1. Međutim, opravdano tuženik navodi da je sud neopravdano priznao tužitelju trošak sastava podneska od 23.5.2023., 28.3.2022. i 7.10.2020. u ukupnom iznosu sa pdv-om od 250,00 eura. Ovaj sud navedene troškove smatra nepotrebnim za vođenje ovog parničnog postupka iz razloga što se u istima dostavlja potvrda o uplati pristojbe i predujma, a u podnesku od 23.5.2023. tužitelj svoj zahtjev iskazuje u eurima, a 24.5.2023. se održava ročište, a sve sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Zbog navedenog, sud je ukupno dosuđene troškove umanjio za ta tri podneska i preinačio troškove parničnog postupka u tom smislu sukladno odredbi čl. 380.st.3. Zakona o parničnom postupku.

18.2. Što se tiče osporenog troška ročište za objavu presude Vrhovni sud je jasno u svojoj odluci Rev 832/22 od 22.ožujka 2023. naveo: "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP." te detaljno obrazložio svoj stav , zbog čega žalba tuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

19. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je sa istom uspio samo u neznatnom dijelu temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

20. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i 380.st.3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 25. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić