1

Poslovni broj: Gž R-191/2023-2

Poslovni broj: Gž R-191/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. N. (OIB: ...) iz P., zastupane po punomoćnici M. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika O. ž. b. P. ( OIB: ...), zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika - O. ž. b. P. i b. h. v. (OIB: ...), P., zastupane po punomoćnici M. M., diplomiranoj pravnici, radi isplate, povodom žalbe tužiteljice i umješača na strani tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Požegi broj Pr-90/2020-24 od 31. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi broj Pr-90/2020-24 od 31. svibnja 2023. u toč.II izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

I/ Žalba umješača na strani tuženika se usvaja i ukida navedena presuda u toč.I izreke te u odluci o troškovima postupka te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II/ Tužiteljici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime dodataka na plaću ukupan bruto iznos od 467,53 Eur sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća (u periodu dospijeća od 7. rujna 2015. do 8. siječnja 2018.) do isplate, a toč.II izreke tužiteljica je odbijena sa preostalim tužbenim zahtjevom radi isplate joj daljnjeg iznosa od 1.821,52 Eur. Toč.III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 539,19 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobijaju tužiteljica - u cijelosti i umješač na strani tuženika (dalje: umješač) u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka. Oboje žalitelja žalbu izjavljuju zbog svih zakonskih žalbenih razloga i kako navode „zbog odluke o parničnom trošku“ te uz suglasan prijedlog da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, dok tužiteljica podredno predlaže i njezino ukidanje.

 

3. Na žalbe nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba umješača osnovana.

 

5. Naime, polazeći od nespornih činjenica – da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlena kod tuženika kao medicinska sestra, da je s tog osnova ostvarila pravo na

isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a da tužiteljica utužuje dodatke za otežane uvjete rada i dodatke za iznimnu odgovornost za život i zdravlje i za prekovremeni rad, da utužuje razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad, a i naknadu za prekovremeni rad (preinakom tužbe od 19.12.2022.), prvostupanjski sud je dokazni postupak usmjerio na raspravljanje predmeta spora – zahtjeva tužiteljice za isplatu razlike plaće i naknade plaće za razdoblje od svibnja 2015. do prosinca 2017. s osnova prekovremenih sati na temelju odredbe čl.51. stav.11. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja postupku (dalje: KU/13  - „Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15), dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za odrađene prekovremene sate na temelju odredbe čl. 57. stav. 1. i 2. KU/13 i dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odrađene prekovremene sate na temelju odredbe čl.59.a Dodatka I. KU/13 (koji je na snazi od 1. listopada 2015. -„Narodne novine“ broj 96/15) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na temelju odredbe čl. 36. stav.2. KU/13 i razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad na temelju odredbe čl.59. stav. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU/12 - „Narodne novine“ broj 141/12) odnosno čl. 58. stav.1. TKU/17 („Narodne novine“ broj 24/17).

 

5.1. Po razmatranju odredbe čl. 47. stav. 1. KU/13 koja propisuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću i stav.3. koji dodacima na osnovnu plaću određuje stimulaciju, dodatke za posebne uvjete rada, dodatke i uvećanja plaća te odredbe čl. 51. stav. 11. KU/13 prema kojoj je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad, a ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz prethodnog stavka (podstavak 4.) odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana) sukladno mogućnostima organizacije rada, te po analizi u spis priložene dokumentacije, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica radila u turnusima - jedan dan u smjeni od 06,00 do 18,00 sati, drugi dan od 18,00 do 06,00 sati nakon čega je dva dana bila slobodna, što je dovelo do viška, ali i manjka sati rada te da je - ukoliko je kroz utuženo razdoblje radila manje od mjesečnog fonda sati primala plaću kao da je odradila mjesečni fond sati, a ukoliko je radila više od punog radnog vremena da je za takve prekovremene sate koristila slobodne dane, odnosno radila je u nekim smjenama i kraće radi smanjivanja viška sati rada.

 

5.2. Iako nadalje nije sporno da je obračun viška sati rada tužiteljice u odnosu na slobodne dane vršen u omjeru 1:1 - dakle protivno odredbi čl. 51.stav.11. KU/13, kao i da u situaciji u kojoj je radnik za određeni prekovremeni rad koristio slobodne dane nema pravo i na plaćanje prekovremenog rada, prvostupanjski sud navodi da iz spisu priležeće dokumentacije nije mogao utvrditi da li je/za koje je prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dana te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada – navedeno jer je vještakinja utvrdila da prekovremeni sati nisu označeni po danima, već na kraju mjeseca pa je o činjenici da li je tužiteljica na ime prekovremenih sati koristila slobodne dane prvostupanjski sud odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja na strani tuženika pa je, zbog propusta tuženika da dostavi točan podatak kada i u kojem opsegu su korišteni slobodni dani te u nedostatku rješenja o preraspodjeli radnog vremena za utuženo razdoblje, prihvatio izračun vještakinje u kojemu se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane, zaključivši i da tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da bi – sukladno odredbi čl. 67. Zakona o radu (dalje: ZR/14 – „Narodne novine broj 93/14 i 127/17) za utuženo razdoblje bila valjano ugovorena preraspodjela radnog vremena.

 

5.3. Razmatrajući pravo na dodatke na plaću tužiteljice kroz odredbe čl. 91. stav. 3. ZR-a koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad, zatim kroz odredbu čl.94. ZR-a prema kojoj radnik ima pravo na povećanje plaće po četiri osnove koje se međusobno ne isključuju i to - za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi te imajući u vidu odredbe čl.57. stav. 1. i 2. KU/13 koje propisuju pravo na dodatak na plaću na pojedinim radnim mjestima i poslovima na kojima postoje posebni uvjeti rada (koji u slučaju tužiteljice kao zdravstvenog radnika-medicinske sestre na bolničkim odjelima iznosi 14%) te da joj osnovom odredbe čl. 59.a KU/13 zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi pripada i dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, rukovodeći se pri tom i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 od 9. prosinca 2019. prema kojemu zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU/13 koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13, pravo na navedene dodatke (kumulativno) imaju i u odnosu na prekovremeni  rad, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljičin zahtjev osnovan u odnosu na dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za vrijeme prekovremenog rada jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima i odgovorna je za život i zdravlje ljudi. Obzirom da tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora i prije korištenja bolovanja u utuženom razdoblju to joj je time uskratio i dio iznosa naknade za godišnji odmor i naknade za vrijeme bolovanja.

 

5.4. Prihvaćajući utvrđenja financijske vještakinje D. K. da u obračunskim listama  plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do siječnja 2018. nema obračunatih i isplaćenih sati prekovremenog rada, a da iz evidencije rada (šihterice) proizlazi da je tužiteljica u nekim mjesecima ostvarila ili manjak ili višak radnih sati, no da je plaća uvijek obračunata prema punom mjesečnom fondu sati kao rad u prvoj smjeni i po istim satima su obračunati i dodaci za posebne uvjete rada i dodaci za odgovornost za život i zdravlje ljudi budući da su plaćeni kao redovan rad te da tužiteljica niti u jednom mjesecu u kojem postoji višak odrađenih sati rada nije bila zakinuta po osnovi dodataka za odrađene sate subotom, nedjeljom, noću i blagdanom, obzirom da je ostvareni višak sati oduzet od sati redovnog rada koji je najmanje plaćen, bez ikakvih dodataka, te da je tužiteljici plaća obračunata i isplaćena sukladno KU/13 uz uvećanje za rad subotom od 25%, za rad nedjeljom 35%, rad blagdanom 150%, smjenski rad 10% i rad noću 40%, pri čemu se vještakinja rukovodila Zaključkom broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 od 1.srpnja 2015. (koji je bio na snazi do 21.prosinca 2015.) a sukladno kojemu mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu sa 8 sati a da svi sati odrađeni iznad te stanice predstavljaju prekovremeni rad, a nastavno tome Zaključkom broj 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 od 21. prosinca 2015. prema kojemu redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna te ga tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu sa 8 sati - prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljici u utuženom periodu isplaćena manja bruto plaća u iznosu od 2.289,06 Eur (17.246,94 kn) koja se sastoji od plaće za sate prekovremenog rada u iznosu od 1.852,13 Eur (13.954,89 kn), razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 37,08 Eur (279,41 kn), razlike dodataka za posebne uvjete rada u iznosu od 145,74 Eur (1.098,06 kn), razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 238,93 Eur (1.800,25 kn) i razlike naknade za vrijeme bolovanja u iznosu od 15,16 Eur (114,23 kn).

 

6. Obzirom na prednje izneseno, prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio razliku od 436,92 Eur (3.291,95 kn) s osnove dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te iznos od 30,61 Eur (230,62 kn) s osnove prekovremenih sati rada (koji nije obuhvaćen zastarom) sve uz zateznu kamatu od dana isplate plaće za svaki pojedinačni mjesec u utuženom razdoblju jer je ista dospjela danom isplate plaće, a ne od 16-og u mjesecu kako to u svom prigovoru tijeka zakonske zatezne kamate ističe tuženik.

 

6.1. Tužiteljicu je odbio sa dijelom (preinačene) tužbe sadržanog u podnesku od 19. prosinca 2022. obzirom da je pored tužbenog zahtjeva iz inicijalne tužbe – radi isplate dodataka na plaću i razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, utužila i isplate prekovremenih sati za razdoblje od svibnja 2015. do prosinca 2017. pa je, polazeći od petogodišnjeg zastarnog roka za potraživanja iz radnog odnosa (odredba čl.139.ZR) i dospijeća svake mjesečne plaće zaključio da su u zastari potraživanja dospjela do prosinca 2017. (u iznosu od 1.821,52 Eur (13.724,27 kn), dok nije zastarjela tražbina za prosinac 2017. obzirom ista dospijeva u siječnju 2018.

 

7. Pobijajući opisanu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se  ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog  odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) obje parnične stranke navode da odluka nije obrazložena, a ono što se navodi u razlozima presude da je nejasno i proturječno te postoji razlika između onoga što se navodi o sadržaju isprava u spisu i samih tih isprava, no razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu žalitelja utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuj žalitelji, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Na žalbu tužiteljice:

 

8.1. Osporavajući stajalište prvostupanjskog suda o zastari dijela utužene tražbine koja se odnosi na zahtjev radi isplate prekovremenog rada tužiteljica ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o preinaci tužbe nego o „uređenju“ tužbenog zahtjeva iz stupnjevite tužbe nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka, a podnošenjem tužbe da je prekinut tijek zastare u odnosu na cjelokupnu tražbinu budući da je tužbom utužila svaki efektivno odrađeni sat, kako redovnog tako i prekovremenog rada, zajedno sa svim pripadajućim dodacima. Navodi da do provedenog vještačenja nije imala saznanja o odlučnim činjenicama za uređenje tužbenog zahtjeva.

 

8.2. Nesporno je da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, utemeljenu na odredbi čl. 186.b stav.3. ZPP-a, kojom je tražila da joj tuženik plati razliku plaće na ime utuženih dodataka na prekovremeni rad koji propust tuženika da se reflektirao i na visinu naknade za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora pa je utužila i tu naknadu razlike pri čemu se visinu tužbenog zahtjeva obvezala odrediti nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Po provedenom vještačenju, tužiteljica je podneskom od 19. prosinca 2022. postavila određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 186.b stav. 4. ZPP-a zahtijevajući međutim, pored u tužbi navedene isplate dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada i razlike iz toga proizašle naknade za bolovanje i godišnji odmor – i naknadu prekovremenog rada u istom, tužbom obuhvaćenom periodu. Pravilno je stoga prvostupanjski sud, imajući u vidu da je tužiteljica utužila naknadu za prekovremeni rad tek podneskom od 19.12.2022. preinakom tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (sukladno odredbi čl.191. stav.1. ZPP-a), primjenom petogodišnjeg zastarnog roka usvojio tuženikov prigovor i odbio tužiteljicu sa tim dijelom tužbenog zahtjeva i to sve do utuženog prekovremenog rada ostvarenog u studenom 2017. koji je dospio 15. prosinca 2017.

 

8.3. Obzirom da pravilnost u tom kontekstu primijenjenog materijalnog prava nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužiteljice, to je njezinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč.III izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a. 

 

9. Na žalbu umješača:

 

9.1. Umješač u žalbi ponavlja da je sav rad organiziran u dogovoru s radnicima, da je vođena potpuna i transparentna evidencija rada te da je svim radnicima bio poznat višak odnosno manjak sati, da je tužiteljica za višak sati koristila slobodne dane (u omjeru 1:1), a kada je radila s manjkom sati da je dobila plaćenu punu satnicu. Smatra i da je prvostupanjski sud trebao uvažiti i Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora broj 21 i broj 48 (a ne samo broj 148). Osporava početak tijeka tužiteljici dosuđene zatezne kamate smatrajući da je isti trebao dosuditi od dospijeća svake mjesečne plaće (15-og u mjesecu), a ne od dana isplate. Konačno, osporava da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe jer je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe raspolagala sa svom dokumentacijom na temelju koje je mogla odrediti pravnu osnovu i visinu svoje tražbine to više što prije podnošenja tužbe nije tražila dostavu dokumentacije.

 

9.2. U odgovoru na žalbene navode umješača valja ponajprije navesti da je tužiteljica svaki mjesec u utuženom razdoblju primala plaću i obračunske liste, no nije imala uvid u evidenciju rada po mjesecima (s obzirom na raspored i oblik rada) pa joj nije bilo poznato koliko je sati rada prekovremeno ostvarila (a za koje joj nisu isplaćeni propisani dodaci a koje je utužila). Tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da niti on nije u posjedu tih isprava, a naknadno ih je dostavio upravo umješač na strani tuženika. Obzirom na navedeno očigledno je da je zakonom propisanim pretpostavkama iz odredbe čl.186.b.stav.3. ZPP-a za podnošenje stupnjevite tužbe, u konkretnom slučaju bilo u potpunosti udovoljeno.

 

10. No osnovano tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da tužiteljica za prekovremene sate nije koristila slobodne dane jer da to tuženik nije dokazao jer je pogrešno zaključio da je teret dokaza da li je/za koje je prekovremene sate, tužiteljica koristila slobodne dane te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada – na tuženiku.

 

10.1. Naime, u situaciji kakva je predmetna – da je između parničnih stranaka nesporno da je tužiteljica koristila slobodne dane za svaki odrađeni prekovremeni sati u omjeru 1:1 (što prema utvrđenju vještakinje potvrđuje i u spisu priložena dokumentacija) – dakle da tužiteljica jest koristila slobodne dane po osnovu prekovremenog rada, da su u tzv.šihterici prekovremeni sati evidentirani krajem svakog mjeseca, da je tužiteljica prema utvrđenju vještakinje tijekom 2018. "nastavila koristiti višak sati" (za pretpostaviti je da navedeno znači da je koristila slobodne dane) te da joj je u siječnju 2019. isplaćen "višak od 36 sati" te da je nastavno tome obavljena daljnja isplata s osnova tih "viškova" i da se pri tom prema utvrđenju vještakinje radi o kumuliranom saldu "viška sati" iz prethodnog razdoblja -  ne opravdava zaključak da tuženik nije dokazao opseg u kojemu je tužiteljica koristila slobodne dane za prekovremene sate. To više što je sama tužiteljica u svom iskazu navela da – kada bi nastao višak sati rada, ukoliko nije bilo organizacijskih mogućnosti koristiti slobodne dane, to se prenosilo u slijedeći mjesec, pa ako nije bilo moguće u tom mjesecu organizacijski iskoristiti slobodne dane, to se opet prenosilo u slijedeći mjesec i tako redom. Ja mislim da je meni ostao višak sati rada u utuženom razdoblju za koji nisam koristila slobodne dane, ali ne mogu reći koliko je to sati. Potvrdila je i da joj je u siječnju 2019. obavljena isplata jednog dijela takvog "viška sati".

 

10.2. Imajući u vidu utvrđenje vještakinje prema kojemu su slobodni sati obračunavani u omjeru od 1:1 (usmeni iskaz na ročištu od 19.4.2023.) to je logično da je istome moralo prethoditi izračun broja prekovremenih sati i broja slobodnih dana, dakle i izračun koliko je prekovremenih sati (od u šihterici krajem mjeseca evidentiranih) preračunato u slobodne dane. Tome valja nadodati i potpuno logičan prigovor tuženika – da se utuženi period obzirom na narav samog posla tužiteljice ne može promatrati izdvojeno od nastavnog perioda tijekom kojeg je jedan dio prekovremenih sati plaćen.

 

10.3. Odredba čl.5.stav.1. ZR nalaže poslodavcu da je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja evidencija, sukladno stav.2. mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu. U slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. stav. 1. ZR na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. No da bi se o primjeni načela tereta dokazivanja u okolnostima konkretnog slučaja uopće moglo odlučivati, potrebno je raspraviti na osnovu čega je vještakinja utvrdila da su prekovremeni sati preračunani u slobodne sate u omjeru 1:1 jer takvo njezino utvrđenje nužno upućuje na određenu dokumentaciju kao podlogu. Pri tom je odlučno utvrditi broj prekovremenih sati i broj za to korištenih slobodnih sati dok je nebitno koji je prekovremeni sat iskorišten u koji dan. Konačno, iako vještakinja tijekom svog saslušanja iskazuje da se u obračunskoj listi plaće vidi da "su plaćeni određeni slobodni dani za koje je tužiteljica dobila plaću iako nije radila" to navedeno međutim upućuje na zaključak da su ti slobodni dani korišteni po drugom osnovu od prekovremenog rada jer su - plaćeni.

 

10.4. U situaciji kada je između parničnih stranaka dakle nesporno da je tužiteljica koristila slobodne dane – okolnost što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-445/2023-2 od 12.9.2023.).

 

11. Obzirom na izneseno, kraj ocjene ovoga suda da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da tužiteljici i na sate prekovremenog rada pripadaju dodaci  propisani KU/13 to više to se i prekovremeni rad obavlja u istim otežanim uvjetima i s istom odgovornošću kao redovni red (istovjetno je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 od 9. prosinca 2019.) to u svijetlu činjenice što je pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja a i da je nejasno na osnovu koje materijalno-pravne podloge je vještakinja utvrdila obračun prekovremenih – u slobodne sati u omjeru 1:1, to se za sada pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na osnov a i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice s tog osnova ne može ispitati pa je usvajanjem umješačeve žalbe valjalo ukinuti toč.I – izreke pozivom na odredbu čl.369.stav.1.ZPP-a i predmet vratiti na ponovni postupak istom prvostupanjskom sudu.

 

11.1. Prilikom dopune dokaznog postupka – financijskog vještačenja u smislu i sadržaju na koji mu je ukazano ovim ukidnim rješenjem, valja imati u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev -517/2021-2 od 20. srpnja 2021. koje se odnosi (također) na vremensko razdoblje primjene Zaključaka broj 148 (do 21.12.2015) i broj 153 (od 21.12.2015) Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13. Pri tom će slobodne dane obračunati primjenom važećeg, kolektivnim ugovorom ugovorenog omjera.

 

11.2. Novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud će odlučiti i o svim troškovima postupka vezanim uz preostali dio tužbenog zahtjeva.

 

12. U svrhu izbjegavanja ovaj sud drži potrebnim – u smislu odredbe čl.375.stav.4. ZPP-a - izraziti svoje pravno shvaćanje – obzirom na žalbene navode umješača koji smatra da tužiteljici može pripadati zatezna kamata od dospijeća svake mjesečne plaće, a ne od svake isplate. Naime, obzirom da je odredbom čl. 92. stav.3. ZR-a propisano da se plaća i naknada plaće isplaćuju najkasnije „do“ petnaestog u mjesecu, a utužena razlika plaće dospjela je istovremeno s isplatom (nespornog dijela) plaće za pojedini mjesec to tužiteljici  zatezna kamata pripada od dana isplate.

 

13. Tužiteljici nije dosuđena nagrada za sastav žalbe obzirom da je ista odbijena kao neosnovana.

 

U Varaždinu 8. svibnja 2024.