Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-222/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Miličević, predsjednika vijeća, te Klaudije Grubišić i Nikole Bešenski kao članova vijeća, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika HI, zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda – klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23– dalje KZ/11) odlučujući o žalbi privatnog tužitelja JI, podnesenoj po punomoćniku Vjekoslavu Bobanu, odvjetniku u Splitu, protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-1257/2018-17 od 8. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba privatnog tužitelja JI kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22– dalje ZKP/08) okrivljenik HI oslobođen je optužbe da bi na štetu privatnog tužitelja JI počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – klevetu iz članka 149. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, činjenično opisano u izreci pobijane presude.

1.1 Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08 privatni tužitelj obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. -6. ZKP/08, nužne izdatke okrivljenika i nagradu njegova branitelja, dok je paušalni trošak postupka odmjeren u iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj po punomoćniku zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i okrivljenika proglasi krivim, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Okrivljenik i branitelj nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Privatni tužitelj u žalbi prije svega prigovara da pobijana presuda ne sadrži dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, da je prvostupanjski sud obranu okrivljenika ocijenio osnovanom i uvjerljivom bez odgovarajuće dokazne podloge, da nije pojedinačno ocijenio sadržaj spornih članaka i sve provedene dokaze niti je dao razloge o tvrdnjama privatnog tužitelja kojima je osporavao istinitost objavljenih navoda. Nadalje, ističe da nije razmotrena mogućnost podvođenja pojedinih inkriminiranih navoda pod kazneno djelo uvrede te da je takvim obrazloženjem privatnom tužitelju povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, pristup sudu i pravično suđenje.

6. Takvi žalbeni prigovori nisu osnovani. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 postoji kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni odnosno u znatnoj mjeri proturječni, tako da se presuda ne može ispitati.

7. Pobijana presuda nema takve nedostatke. Prvostupanjski sud je iznio sadržaj obrane okrivljenika i iskaza privatnog tužitelja, naveo dokaze koje je proveo te kao odlučno pitanje prepoznao postoji li dokaz da je okrivljenik iznosio neistinite činjenične tvrdnje znajući da su neistinite. Potom je obrazložio da takvo znanje okrivljenika nije dokazano i zbog toga ga oslobodio optužbe.

8. Točno je da je prvostupanjski sud navedene razloge mogao izložiti opširnije, osobito odvojenom analizom svakog od triju spornih članaka i jasnijim razgraničenjem provjerljivih činjeničnih tvrdnji od vrijednosnih sudova, polemike i satire, međutim ni sam privatni tužitelj u privatnoj tužbi nije posebno razgraničio činjenične tvrdnje iz svakog pojedinog članka. Sažetost obrazloženja ne znači istodobno i izostanak razloga o odlučnim činjenicama. Iz presude se može nedvojbeno utvrditi na kojim je razlozima oslobađajuća odluka zasnovana, zbog čega je ona podobna za žalbeno ispitivanje.

9. Nije povrijeđeno ni pravo privatnog tužitelja na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku. Privatnom tužitelju omogućeno je pokretanje i vođenje kaznenog postupka, zastupanje po punomoćniku, predlaganje i izvođenje dokaza, iznošenje vlastitog iskaza i osporavanje obrane okrivljenika te podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude. Okolnost da sud nije prihvatio njegovu ocjenu provedenih dokaza ne predstavlja povredu prava na pristup sudu niti prava na pravično suđenje.

10. Žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio razmotriti mogućnost postojanja kaznenog djela uvrede nije bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Radi se o pitanju pravne ocjene činjeničnog supstrata optužbe, pa će taj prigovor biti ocijenjen u dijelu odluke koji se odnosi na povredu kaznenog zakona.

11. Ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima privatni tužitelj osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Za ostvarenje bića kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 1. KZ/11 nije dovoljno da počinitelj pred drugim iznese ili pronese tvrdnju koja može škoditi časti ili ugledu druge osobe. Mora se raditi o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji, a počinitelj mora znati da je takva tvrdnja neistinita. Upravo je svijest o neistinitosti subjektivno obilježje ovoga kaznenog djela.

13. Stoga se ne može prihvatiti polazište žalbe prema kojem je za osudu dovoljno to što okrivljenik nije dokazao istinitost svih svojih navoda ili što nije proveo istraživačke radnje koje privatni tužitelj smatra potrebnima. U ovom kaznenom postupku nije okrivljenik taj koji mora dokazati svoju nedužnost. Za osuđujuću presudu mora biti dokazano postojanje svih objektivnih i subjektivnih obilježja kaznenog djela, uključujući i znanje okrivljenika da iznosi neistinu. Pri tome je sadržaj svakog od triju inkrim iniranih članaka potrebno ocijeniti zasebno i u njegovu cjelokupnom kontekstu.

14. U prvom članku okrivljenik iznosi podatke o projektu solarnih fotostupova, poslovima s gradovima Solinom i Splitom i iznosima koje su ta dva grada plaćala, nakon čega navodi da je iz odgovora „očigledno da je Grad Split platija veću cijenu po stupu nego Solin“. Zatim slijedi formulacija: „Tajna, vjerujem, leži u sljedećim činjenicama…“nakon čega autor spominje politički angažman privatnog tužitelja i njegove odnose s osobama iz lokalne politike .Već navedena formulacija „vjerujem“ pokazuje da okrivljenik u tom dijelu ne iznosi političko pogodovanje kao dokazanu i kategoričnu činjenicu, nego iz prethodno navedenih okolnosti izvodi vlastiti zaključak odnosno izražava sumnju.

15. Pritom je važan i sadržaj samoga članka. Autor upravo navodi da je Grad Split plaćao veću cijenu po stupu od Grada Solina. Takvo polazište nije u skladu sa žalbenom interpretacijom prema kojoj je okrivljenik kao utvrđenu činjenicu tvrdio da je privatni tužitelj od Grada Solina dobio povoljniji financijski tretman zato što je bio politički povezan s tom sredinom.

16. Nije nevažan ni iskaz samog privatnog tužitelja. On potvrđuje da su poslovi postojali i sa Gradom Splitom i sa Gradom Solinom, da su sklopljeni ugovori, da je za Grad Split bio proveden natječaj, dok za Grad Solin nije bilo natječaja jer se radilo o iznosu od 150.000,00 kuna. Dakle, poslovni odnos s jedinicama lokalne samouprave i isplate javnih sredstava nisu izmišljena činjenična osnova autorova teksta.

17. Okrivljenik je u obrani naveo da je podatke o pojedinim iznosima dobio putem elektroničke pošte upravo od gradova Splita i Solina. Točno je da navedenu elektroničku komunikaciju nije priložio u spis. Međutim, iz činjenice da taj dokument nije predočen sudu ne može se izvesti zaključak da je okrivljenik znao kako su podaci koje objavljuje neistiniti. Isto vrijedi i za naslovnu usporedbu s aferom „Watergate“, uključujući vulgaran izraz kojim se autor koristi. Takva formulacija predstavlja očito retoričko pretjerivanje i negativan vrijednosni sud o događaju o kojem autor piše, a ne provjerljivu činjeničnu tvrdnju o privatnom tužitelju.

18. Drugi članak sadrži oštrije formulacije te žalitelj opravdano ukazuje da navod prema kojem su vladajući privatnog tužitelja učinili „bogatijim skoro za milijun kuna“ ima i činjeničnu komponentu. Međutim, niti taj izraz nije moguće ocijeniti izdvojeno iz ostatka teksta i cjelokupnog poslovnog konteksta. Izraz „bogatijim“ nije istovjetan preciznoj tvrdnji da je privatni tužitelj do tog trenutka osobno ostvario čistu dobit ili zaradu u iznosu od gotovo milijun kuna.

19. Sam privatni tužitelj u iskazu navodi da nije zaradio milijun kuna, ali istodobno potvrđuje postojanje poslova sa Splitom i Solinom, kao i to da je imao dogovorene odnosno pripremane poslove s drugim sredinama od kojih se, prema njegovu iskazu, nakon novinskih objava odustalo.

20. Ta činjenica, naravno, ne znači da se nerealizirani poslovi mogu pribrojiti njegovoj stvarno ostvarenoj zaradi niti dokazuje da je iznos od gotovo milijun kuna bio točan. Međutim, pokazuje da se projekt razvijao i prema drugim poslovnim mogućnostima te da autor nije pisao o potpuno nepostojećoj poslovnoj aktivnosti.

21. Stoga, čak i ako se prihvati da je formulacija o „skoro milijun kuna“ bila pretjerana, neprecizna ili objektivno nedovoljno potkrijepljena, iz izvedenih dokaza i dalje ne proizlazi odlučna činjenica potrebna za osuđujuću presudu – da je okrivljenik znao da iznosi neistinitu tvrdnju.

22. Izrazi poput „priča o bogaćenju“ i „bitno je napuniti džep stranačkom kolegi“ po svojoj su prirodi polemički i vrijednosno obojeni izrazi kojima autor iznosi vlastitu negativnu ocjenu političkog i financijskog konteksta poslova. Njihova grubost, pretjeranost ili činjenica da su privatnom tužitelju uvredljivi nije dovoljna da ih se pretvori u dokazivo neistinite činjenice u smislu članka 149. KZ/11.

23. Nije osnovan ni žalbeni prigovor vezan uz dječje igralište. U tekstu autor postavlja pitanje zašto dječje igralište nije završeno i povezuje tu temu s trošenjem javnog novca na fotostup, ali u istom članku objavljuje i službeni odgovor Grada Solina prema kojem Grad nije odustao od izgradnje igrališta te će se pristupiti nastavku njegove realizacije. Prema tome, čitatelju nije predstavljena samo autorova kritička interpretacija, nego i odgovor kojim se ta interpretacija osporava. Iz članka ne proizlazi kategorična tvrdnja da je novac namijenjen dječjem igralištu preusmjeren privatnom tužitelju ili njegovu projektu.

24. Treći inkriminirani tekst bitno se razlikuje od prethodna dva. Iz samog izvedenog dokaza proizlazi da se na objavi nalazi izričita oznaka: „Članak koji se nalazi u kategoriji KOMIX nije stvarna vijest, te će vas nasmijati kroz sliku i tekst“, uz grafičku oznaku „FAKE“. Zbog toga se navodni odgovori gradonačelnika, među kojima su izjave o kupnji dodatnih fotostupova od „stranačkog kolege“, potrebi da mu se „pomogne“ i tvrdnja da je „stranački kolega uvijek ispred ostalih“, ne mogu ocijeniti kao da se čitateljima prenosi autentičan razgovor sa stvarnom osobom. Objavom je izričito naznačeno da nije riječ o stvarnoj vijesti. Satirični oblik teksta počiva upravo na izmišljenom dijalogu, pretjerivanju i ironiji. Stoga žalbeni navod da su navedene izjave čitateljima predstavljene kao istinite činjenice nije prihvatljiv.

25. Žalbeni navodi da okrivljenik nije proveo radnje koje bi odgovarale istraživačkom novinarstvu nije isto što i znanje da je neka tvrdnja neistinita. Nedovoljna provjera može upućivati na neopreznost, površnost ili prenagljeno zaključivanje, ali za kazneno d jelo klevete potrebno je utvrditi pozitivno saznanje počinitelja da iznosi neistinu. Jednako tako, okolnost da su u kratkom vremenskom razdoblju objavljena tri teksta pokazuje intenzitet autorova interesa za temu, ali ne predstavlja dokaz znanja o neistinitosti pojedinih tvrdnji.

26. Žalbeni navodi o štetnim posljedicama koje su tekstovi imali za privatnog tužitelja, njegov ugled, članove obitelji i daljnje poslovanje relevantni su za ocjenu podobnosti određenog navoda da naškodi časti i ugledu. Međutim, ni ozbiljnost posljedica ne može zamijeniti dokaz da je činjenična tvrdnja bila neistinita i da je okrivljenik to znao.

27. Nije osnovana ni žalba zbog povrede kaznenog zakona. Privatni tužitelj najprije smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je zaključio da nisu ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela klevete. Međutim, takav prigovor žalitelj u biti temelji na vlastitoj, drukčijoj ocjeni provedenih dokaza i činjeničnog stanja. Budući da nije dokazano da je okrivljenik iznosio neistinite činjenične tvrdnje znajući za njihovu neistinitost, oslobađajućom presudom nije povrijeđen kazneni zakon.

28. Privatni tužitelj nadalje navodi da je sud, ako je već smatrao da nisu ostvarena obilježja klevete, bio dužan ispitati mogu li se radnje okrivljenika pravno podvesti pod kazneno djelo uvrede iz članka 147. KZ/11. Točno je da sud nije vezan pravnom ocjenom djela koju je dao tužitelj. Međutim, iz tog pravila ne proizlazi da svaka neuspjela optužba za klevetu automatski predstavlja kazneno djelo uvrede.

29. Kleveta i uvreda razlikuju se upravo prema prirodi sadržaja koji se iznosi. Kod klevete je riječ o neistinitim činjeničnim tvrdnjama uz znanje o njihovoj neistinitosti, dok su kod uvrede u prvom planu omalovažavajući izrazi odnosno negativni vrijednosni sudovi. Stoga pozivanje žalitelja na sudsku praksu prema kojoj sud mora ispitati postoji li u radnjama koje ne predstavljaju klevetu neko drugo kazneno djelo protiv časti i ugleda ne znači da u takvom slučaju nužno mora donijeti osuđujuću presudu za uvredu. Takvo stajalište nalaže samo pravnu ocjenu istog činjeničnog supstrata.

30. U konkretnom slučaju pojedine formulacije doista su vrlo grube i izrazito negativne, ali su uporabljene u člancima čija su tema poslovi s jedinicama lokalne samouprave, cijena projekta, financiranje javnim sredstvima i autorova kritika načina trošenja javnog novca. Treći je članak, uz to, izričito označen kao satira i nestvarna vijest.

31. U vrijeme inkriminiranih objava bio je na snazi članak 148.a KZ/11, prema kojem nema kaznenog djela uvrede i tadašnjeg teškog sramoćenja kada su njihova obilježja ostvarena, između ostaloga, u javnoj informaciji ili novinarskom poslu, ako je to učinjeno u javnom interesu ili zbog drugih opravdanih razloga.

32. Sadržaj spornih tekstova vezan je upravo uz korištenje javnih sredstava i postupanje jedinica lokalne samouprave, zbog čega postoji opravdani javni interes za kritičko medijsko propitivanje tih pitanja. U takvom kontekstu, imajući pritom u vidu i satiričnu narav trećeg članka, nema osnove za zaključak da bi se isti činjenični opis imao pravno kvalificirati kao kazneno djelo uvrede.

33. Stoga okolnost što prvostupanjski sud u obrazloženju nije zasebno i opširnije analizirao članak 147. KZ/11 nije dovela do pogrešne primjene kaznenog zakona.

34. Budući da je okrivljenik oslobođen optužbe, nije mu izrečena kaznenopravna sankcija. Zbog toga žalbena osnova koja je formalno označena kao žalba zbog odluke o kazni nema samostalan predmet ispitivanja.

35. Neosnovano je pobijana i odluka o troškovima kaznenog postupka. Prema članku 149. stavku 3. ZKP/08, kada se postupak po privatnoj tužbi završi presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, privatni tužitelj dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka, nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja, osim u zakonom posebno propisanim iznimkama koje u konkretnom slučaju nisu ostvarene.

36. Stoga je prvostupanjski sud pravilno obvezao privatnog tužitelja na naknadu tih troškova. Ni paušalni trošak u iznosu od 100,00 eura, imajući u vidu trajanje i složenost postupka, ne ukazuje na nepravilnu primjenu odredaba o troškovima.

37. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih privatni tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a nisu utvrđene ni povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu privatnog tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u izreci.

Vukovar, 25. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Miličević