1

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz Z.,  OIB: ..., zastupane po punomoćnicima V. Š., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu iz Z., Stalna služba u S., OIB: 52634238587, radi diskriminacije, rješavajući žalbe stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-666/2019-50 od 15. listopada 2021., u sjednici vijeća 8. svibnja 2024.

 

 

r i j e š i o  j e

              Ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-666/2019-50 od 15. listopada 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"1 Utvrđuje se da je tuženica, u svojstvu samovlasnice građevine kulturne
namjene u kojoj je smještena N. i s. k. u Z., propuštanjem odnosno nepoduzimanjem mjera razumne
prilagodbe upotrebom nekog od obveznih elemenata pristupačnosti sa savladavanje
visinskih razlika kojima bi se osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti na
jednakopravnoj osnovi omogućio pristup u sve dijelove zgrade, teško i izravno
diskriminirao tužiteljicu osnovom invaliditeta pričinivši joj neimovinsku štetu povredom
prava osobnosti povredom brojnih zajamčenih joj ustavnih, konvencijskih, zakonskih i
podzakonskih prava.

 

2 Nalaže se tuženici da u najkraćem mogućem roku, ne duljem od 6 mjeseci
računajući od dana pravomoćnosti presude, na primjeren način reguliran
mjerodavnim propisima i u skladu s pravilima struke, putem nekog od obveznih
elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, provede mjere razumne
prilagodbe premošćivanjem arhitektonskih barijera u formi stubišta i drugih
arhitektonskih barijera koje osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti
onemogućuju na jednakopravnoj osnovi ulazak u građevinu kulturne namjene u kojoj
je smještena N. i s. k., u Z..

 

3 Nalaže se tuženici da tužiteljici osnovom naknade neimovinske štete zbog
povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati
pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 70.000,00 HRK zajedno s pripadajućim
zakonskim kamatama tekućim na isti od dana podnošenja Zahtjeva za mirno rješenje
spora do dana namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

4 Nalaže se tuženici da tužiteljici podmiri nastale parnične troškove, u roku od
15 dana."

 

II Nalaže se tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kn u roku od 15 dana."

 

2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što obrazloženje pobijane presude u pretežitom dijelu je nejasno i proturječno, u koliziji sa sadržajem isprava i zapisnika koji prileže spisu, te ne sadrži valjano i argumentirano obrazloženje razloga na kojima je utemeljena odluka. Navodi da je u podnesku od 21. lipnja 2019. spisu predmeta priklopila, čim ju je primila, preporuku Ureda datiranu sa 17. lipnja 2021., a u podnesku od 24. lipnja 2019. prvi puta je iznijela procesni prijedlog usmjeren na miješanje, odnosno intervenciju Ureda u parnici u procesnom svojstvu mješača na strani tužiteljice, a identičan prijedlog je ponovila u više podnesaka, međutim, prvostupanjski sud nije donio odluku o navedenom prijedlogu. U kontekstu navedenog, tužiteljica navodi da je podneskom datiranim s 24. lipnja 2019., dakle, samo sedam dana nakon sačinjenja još manje nakon primitka po punomoćnicima priklopila spis predmeta kao novi dokaz dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, ali bez trunke tužiteljičine krivnje, te predložila sudu da donese procesnu odluku i dopusti integraciju navedenog dokaznog sredstva u dokaznu građu u smislu odredbe čl. 229. st. 2. ZPP-a. Međutim, prvostupanjski sud nije o ovom tužiteljičinom procesnom prijedlogu odlučio. Nastavno navodi da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu od 4. travnja 2019. zaključio prethodni postupak bez da je donio odluku o tome koji dokazi će se izvesti tijekom trajanja dokaznog postupka, odnosno uopće nije donio odluku o dokaznim prijedlozima parničnih stranaka. Također da je tuženica u podnesku od 28. lipnja 2021. predložila miješanje N. i s. k., odnosno tužiteljičinog poslodavca u svojstvu umješača na strani tuženice, međutim, sud nije odlučio o tome. Navodi da je sud prvog stupnja zauzeo pogrešni pravni stav o tome na kome leži teret dokaza. S tim u vezi ukazuje na odredbu čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12 - dalje ZSD), kojom su normirana posebna pravila o teretu dokazivanja koja parnični sud mora aplicirati u antidiskriminacijskim parnicama poput predmetne, odnosno tzv. pravila o inverziji tereta dokazivanja na način da je istom propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj strani. Navodi da dokaz – vještačenje po vještaku građevinske struke nije proveden zbog pasivnog držanja tuženice koja vještaku nije pribavila potrebnu dokumentaciju koju je isti smatrao neophodnom za sačinjenje nalaza i mišljenja te zbog potpuno nezakonitog, neprofesionalnog, inertnog, neefikasnog, pristranog i neučinkovitog postupanja suda prvog stupnja nije izveo navedeni dokaz i na posljednjem ročištu za glavnu raspravu odlučio je da se daljnji dokazi, uključujući i taj, neće izvesti bez da je navedenu procesnu odluku na bilo koji način obrazložio te usprkos činjenici da tuženica uopće nije odustala od njenih dokaznih prijedloga. Pritom navodi da je informirala sud prvog stupnja da ne može postupiti po nalogu suda, odnosno u spis dostaviti traženu dokumentaciju iz jednostavnog razloga što je ne posjeduje, niti postoji način na koji bi mogla doći u njezin posjed, da se navedena dokumentacija nalazi u posjedu N. i s. k., pa je prvostupanjski sud trebao i morao prihvatiti prijedlog tužiteljice usmjeren na pribavu dokumentacije službenim putem. Navodi da je tijekom postupka dokazala da je osoba s invaliditetom jer je rješenje HZMO javna isprava, a tuženica nije ni pokušala dokazivati da tužiteljica nije osoba s invaliditetom. U istom kontekstu da je potpuno irelevantan postotak invaliditeta, već je odlučno da li je tuženica eventualno dokazala da diskriminacije osnovom invaliditeta zbog neprovođenja mjera razumne prilagodbe građevine kretanju navedenih dvaju kategorija osoba nije bilo. Navodi da je u činjeničnoj osnovi tužbe za koju je prvostupanjski sud bio vezan, nekoliko podnesaka u svom stranačkom iskazu krajnje detaljno, određeno, precizno, konkretno i okolnosno iskazala na okolnosti u čemu se sastoji, odnosno na koji način se prezentira i manifestira konkretna diskriminacija osnovom invaliditeta, kao i koje bi mjere razumne prilagodbe trebalo provesti kako bi se pro futuro navedena diskriminacija eliminirala, odnosno anulirala. Osim toga, tužiteljica je svoje iscrpne navode i obrazloženje ponovila na očevidu na licu mjesta na kojem je tužiteljica sutkinji prvostupanjskog suda, kao i svim ostalim osobama koje su bile prisutne, prezentirala u čemu se točno manifestira diskriminacija. Zbog svega navedenog da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Tužiteljica prigovara i odluci o parničnom trošku.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz istodobno obvezivanje tuženice na naknadu cjelokupnih tužiteljičinih troškova parničnog postupka, uključivo i troškove žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženica presudu pobija u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška iz svih razloga predviđenih u odredbi čl. 353. ZPP-a.

6. Tuženica smatra da je sud, pored dosuđenog troška trebao dosuditi trošak predujma za građevinsko vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn.

7. Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet  vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba je osnovana.

10. Naime, predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je tuženica diskriminirala tužiteljicu osnovom invaliditeta počinivši joj neimovinsku štetu povredom prava osobnosti te naloži tuženici da provede mjere razumne prilagodbe premošćivanja arhitektonskih barijera u formi stubišta i drugih arhitektonskih barijera koje osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti onemogućuju na jednakopravnoj osnovi ulazak u građevinu kulturne namjene u kojoj je smještena N. i s. k..

11. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev s obzirom da tužiteljica u postupku temeljem izvedenih dokaza nije dokazala u čemu se sastoji diskriminacija pa tako ni povredu prava osobnosti nastalu diskriminacijom i uznemiravanjem po osnovi invaliditeta.

12. Prije svega osnovano tužiteljica u žalbi ukazuje na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 289. ZPP-a jer sud na pripremnom ročištu nije odlučio koji dokazi će se izvesti.

13. Uz navedeno, tužiteljica osnovano ukazuje i na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. st. 1. ZPP-a.

14. Naime, odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, stavkom 2. istog članka je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. istog članka propisano je da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir.

15. Iz navedenog proizlazi osnovno pravilo da su stranke dužne sve dokaze priložiti najkasnije na pripremnom ročištu, dok izuzetno stranke mogu tijekom glavne rasprave predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

16. Dakle, prema shvaćanju ovog suda ako se radi o dokazu predloženom radi utvrđenja odlučne činjenice, onom kojom se može utvrditi relevantna činjenica,. a koji dokaz stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti do zaključenja prethodnog postupka, tada sud ne može odbiti izvođenje tog dokaza iako je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka.

17. Nadalje, iz spisa proizlazi da dokaz građevinskim vještačenjem nije proveden iz razloga što nije pribavljena po vještaku potrebna dokumentacija.

18. Suprotno stavu suda prvog stupnja iz odredbe čl. 232. ZPP-a ne bi proizlazilo da bi tužiteljica bila dužna pribaviti priloženu ispravu, odnosno dokazati kako ne može pribaviti predloženu ispravu u slučaju kad predlaže da se ista pribavi službenim putem, pa je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 232. st. 2. ZPP-a na koju tužiteljica ukazuje u žalbi. Zbog navedenog sud prvog stupnja je bio dužan po službenoj dužnosti pribaviti predložene isprave ukoliko smatra da je to potrebno radi utvrđenja činjeničnog stanja.

19. Također, tužiteljica i tuženica su u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a predložili da se o parnici obavijeste pravobranitelj za osobe s invaliditetom i N. i s. k. i da se pozovu radi miješanja strani tužiteljice, odnosno tuženice. Točni su žalbeni navodi tužiteljice, da je sud prvog stupnja zanemario prijedlog da se o ovoj parnici obavijeste i pozovu Pravobranitelj za osobe s invaliditetom i N. i s. k. da kao umješači na strani tužiteljice, odnosno tuženice stupe u parnicu, pa bi se također radilo o bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 211. ZPP-a.

20. Međutim, nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o prijedlogu tužiteljice i tuženika za miješanje Pravobranitelja za osobe s invaliditetom i N. i s. k. da kao umješači na strani tužiteljice odnosno tuženice stupe u parnicu.

21. Naime, odredbom čl. 206. st. 1. ZPP-a propisano je da se osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može pridružiti toj stranci, dok je odredbom stavka 3. istog članka propisano da izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pisanim podneskom.

22. Prema tome, za sudjelovanje umješača u postupku sud odlučuje na temelju njegove izjave o stupanju u parnicu danim podneskom ili usmeno na zapisnik kod parničnog suda. Budući da u ovom postupku P. za osobe s invaliditetom i N. i s. k. nisu podnijeli izjavu za stupanje u parnicu, to tijekom prvostupanjskog postupka o sudjelovanju istih kao umješača u ovom postupku nije se moglo niti odlučiti.  

23. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZSD-a u individualnom sporu radi zaštite od diskriminacije osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ZSD-a ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužbu za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili se može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadni imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete) i

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

24. Tužbeni zahtjevi navedeni u čl. 17. st. 1. ZSD-a mogu se kumulirati, a tužba na utvrđenje diskriminacije mora sadržavati takav tužbeni zahtjev u kojem je navedeno o kojoj diskriminaciji se radi, po kojoj osnovi i kojom radnjom ili propuštanjem je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je tuženik poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje. Ako je riječ o tužbi na utvrđenje više oblika diskriminacije, za svaki od njih u tužbi mora biti jasno navedeno o kojim radnjama ili propuštanjima tuženika se očituje nejednako postupanje i po kojoj osnovi te o kojem je obliku diskriminacije riječ.

25. Također valja imati na umu da se tužba radi zaštite od diskriminacije može podnijeti zbog diskriminacije po onim osnovama koje su navedene u čl. 1. ZSD-a, dakle, po osnovi rase ili etničke pripadnosti, ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Pri tome se pod pojmom diskriminacije po osnovi zdravlja podrazumijeva i diskriminacija zbog korištenja bolovanja zbog bolesti člana obitelji.

26. U ovoj parnici tužbom je traženo da se utvrdi da je tuženica, u svojstvu samovlasnice građevine kulturne namjene u kojoj je smještena N. i s. k. u Z., propuštanjem, odnosno nepoduzimanjem mjera razumne prilagodbe upotrebom nekog od obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razloga kojima bi se osobama s invaliditetom ili smanjene pokretljivosti  na jednakopravnoj osnovi omogućio pristup u sve dijelove zgrade, teško i izravno diskriminirao tužiteljicu osnovom invaliditeta počinivši joj neimovinsku štetu povredom prava osobnosti.

27. Iz takvog zahtjeva jasno proizlazi da se radi o diskriminaciji po osnovi invaliditeta, te kojim radnjama je tuženica i po kojoj osnovi povrijedila tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno koje radnje koje je tuženica propustila, odnosno nije poduzela mogu neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje. Dakle, iz tužbe se može zaključiti o izravnoj diskriminaciji, obliku diskriminacije kao i radnjama koje mogu dovesti do povrede prava na jednako postupanje, što je dovoljno za postupanje po tužbi.

28. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD-a ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj strani.

29. Dakle, u parnicama radi zaštite od diskriminacije osoba koja tvrdi da je diskriminirana i za to traži zaštitu navodno povrijeđenog prava, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, nakon čega teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo prelazi na protivnu stranu.

30. Odlučujući u ovom postupku, sud prvog stupnja zanemaruje odredbu čl. 20. ZSD-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 8. ZPP-a ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala osnovanost svojih tvrdnji, gubeći pri tome iz vida da je tužiteljica u više navrata obraćala se poslodavcu  i sindikatu s raznim prijedlozima za premošćivanje, odnosno savladavanje brojnih arhitektonskih barijera nalazeći se izvan zgrade i u zgradi, da se je tužiteljica obratila i Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, a koja je 17. lipnja 2019. dala preporuku da se tužiteljici osigura razumna prilagodba uvjeta i organizacije rada s ciljem uklanjanja i/ili ublažavanja teškoća proizašlih iz njezina invaliditeta pri funkcioniranju na radnom mjestu, kako bi joj se omogućilo da svoje radne zadatke obavlja nesmetano u odnosu na druge zaposlenike, odnosno preporuča se osigurati i razumnu prilagodbu radnog mjesta u smislu uklanjanja arhitektonskih barijera i osiguravanja pristupačnog prilaza radnom mjestu, čiji značaj, bi trebalo sagledavati u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD-a, a što je sud prvog stupnja propustio učiniti, a što je imalo za posljedicu da se pravilnost prvostupanjske presude ne može ispitati.

31. Nadalje, ne može se prihvatiti kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica nije na valjan način dokazala svojstvo osobe s invaliditetom te da joj stoga nije moguće pružiti zaštitu zbog diskriminacije po osnovi invaliditeta.

32. Naime, osoba s invaliditetom je svaka ona osoba, koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino ravnopravno sudjelovanje u društvu. U tom smislu i odredbom čl. 2. Zakona o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom ("Narodne novine" broj 64/01), invaliditet je definiran kao trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja), sposobnosti izvršavanja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitne sastavnice svakodnevnog života.

33. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na ZSD, a na činjeničnoj osnovi iz koje proizlazi da je tužiteljica osoba teže oštećenog zdravlja i kao takva ostvaruje pravo da joj je radno mjesto prilagođeno njenim stvarnim potrebama u cilju prevladavanja teškoća. Navedenu po tuženici neosporenu činjenicu, tužiteljica je dokazala vrlo opsežnom medicinskom dokumentacijom i rješenjem HZMO, P. služba u Z., Klasa: ..., Ur. broj: .... od 24. svibnja 2020, a kojim je tužiteljici utvrđeno svojstvo osiguranika – invalidne osobe od 28. lipnja 2011. Osim toga, tuženica je predložila provođenje dokaza medicinskim vještačenjem. 

34. Prema odredbi čl. 4. st. 2. ZSD-a diskriminacijom u smislu tog Zakona smatrat će se propust da se osobama s invaliditetom sukladno njihovim specifičnim potrebama omogući korištenje dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom.

35. Dakle, za ocjenu je li određeno postupanje, odnosno propuštanje poduzimanja nekih radnji i aktivnosti u smislu prilagodbe, infrastrukture i prostora, a koji je imalo za posljedicu onemogućivanje korištenja ovih od strane osoba s invaliditetom, za razliku od osoba bez invaliditeta, odlučno je ocijeniti može li se takva prilagodba postići aktivnostima koje se u danim okolnostima mogu ocijeniti razumnim.

36. Prema odredbi čl. 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (dalje Konvencija) dana je definicija "razumne prilagodbe", a prema kojoj "razumna prilagodba" znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanje koje ne predstavlja nerazmjerno i neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je potrebno, a kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na radopravnoj osnovi s drugim. U tom smislu je definiran invaliditet i odredbom čl. 2. Zakona o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom.  

37. U tom pravcu, a polazeći od naprijed navedenih zakonskih normi, treba utvrditi je li tužiteljica u datim okolnostima, a obzirom na vrstu i težinu invaliditeta u usporedbi s drugim osobama bez invaliditeta imala jednak položaj i uvjete u smislu pristupa i kretanja u zgradi u kojoj se nalazi njeno radno mjesto, a time i je li bila diskriminirana.

38. U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 20. ZSD-a prema kojoj teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na tuženicima, a nakon što je tužiteljica u postupku učinila vjerojatnim da je (ne)postupanjem tuženice došlo do njezine diskriminacije, te ovisno o tom utvrđenju u smislu čl. 2. Konvencije i čl. 4. ZSD-a treba ocijeniti aktivnosti koje bi tuženica trebala poduzeti u pravcu prilagodbe osobama s invaliditetom, a koje bi se mogle podvesti pod one "razumne prilagodbe", a kojima bi se postigla potrebna prilagodba, preinaka ili podešavanja tog prostora, a što ne bi bilo nerazmjerno ili neprimjerno opterećenje za tuženicu. 

39. Pritom se navodi da je razumna prilagodba pojedinačna mjera prilagođena potrebama pojedine osobe, a ovisno o oštećenjima osobe, prilagodbe okoline mogu biti različite. Jedna od glavnih vrsta razumne prilagodbe je arhitektonska prilagodba, u vezi s kojom valja voditi računa o Pravilniku o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti ("Narodne novine" broj 78/13) gdje su navedeni standardi za olakšani pristup i Zakon o gradnji ("Narodne novine" broj 153/13, 20/17, 39/19 i 125/19) gdje je navedeno kako građevine moraju biti projektirane i izgrađene vodeći računa o pristupačnosti i uporabi od strane osoba smanjene pokretljivosti.                           

40. U ponovnom postupku sud prvog stupnja je dužan, na novom pripremnom ročištu (čl. 377. st. 1. ZPP-a), ukoliko stranke u nastavku postupka ostanu kod prijedloga za provođenje već predloženih dokaza i eventualno predloženim novim dokazima odlučiti koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, te iste provesti te nakon provedenog dokaznog postupka donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice  na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a kako to propisuje odredba čl. 8. ZPP-a.

41. Glede žalbe tuženice, treba reći da je tuženica iznos od 3.000,00 kn uplatila na ime predujma za građevinsko vještačenje, a predujam je ostao neutrošen jer vještačenje nije provedeno. Dakle, radilo bi se o zahtjevu tuženice za povrat uplaćenog, a neutrošenog iznosa predujma za provođenje dokaza o kojem zahtjevu je bio dužan odlučiti sud prvog stupnja.

42. Slijedom navedenog, valjalo je pobijanu presudu ukinuti i predmeti vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 369. st. 1. ZPP-a.

43. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, a sve temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 8. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.