1

Poslovni broj: Gž-1233/2023-

Poslovni broj: Gž-1233/2023-

 

                                  U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću  sastavljenom od sutkinja  Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: M. Š., P., OIB:…, koju zastupa opunomoćenica V. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika: R. A. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2733/2021-19 od 20. travnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

I Odbijaju se žalbe tuženika i tužiteljice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2733/2021-19 od 20. travnja 2023. u točkama I, III, IV i točki V izreke za iznos od 1.489,74 eur/11.224,45 kn.

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2733/2021-19 od 20. travnja 2023. u točki II izreke i točki V izreke za iznos od 171,65 eur/1.293,31 kn i sudi:

              Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike preplaćenih iznosa kamata u ukupnom iznosu od 371,28 eur/2.797,43 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na iznos:

 

- 2,96 eur / 22,32 kn od 30. studenoga 2007. do isplate,

- 2,96 eur / 22,32 kn od 28. prosinca 2007. do isplate,

- 2,96 eur / 22,32 kn od 30. siječnja 2008. do isplate,

- 2,96 eur / 22,32 kn od 28. veljače 2008. do isplate,

- 2,96 eur / 22,32 kn od 28. ožujka 2008. do isplate,

- 2,96 eur / 22,32 kn od 29. travnja 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 29. svibnja 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 27. lipnja 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 29. srpnja 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 27. kolovoza 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 28. rujna 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 30. listopada 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 26. studenoga 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 30. prosinca 2008. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 29. siječnja 2009. do isplate,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 26. veljače 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. ožujka 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. travnja 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 27. lipnja 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. srpnja 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. rujna 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. listopada 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 27. studenoga 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. prosinca 2009. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. siječnja 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 6. veljače 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. ožujka 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. travnja 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 26. svibnja 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 25. lipnja 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. srpnja 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. rujna 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. listopada 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. studenoga 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. prosinca 2010. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 27. siječnja 2011. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. travnja 2011. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 6,44 eur / 48,54 kn od 28. lipnja 2011. do isplate,

- 6,04 eur / 45,48 kn od 27. srpnja 2011. do isplate,

- 6,04 eur / 45,48 kn od 30. kolovoza 2011. do isplate,

- 6,04 eur / 45,48 kn od 7. listopada 2011. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 2. studenoga 2011. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 7. prosinca 2011. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 4. siječnja 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 9. veljače 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 7. ožujka 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 4. travnja 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 8. lipnja 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. kolovoza 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 13. rujna 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 11. listopada 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. studenoga 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. siječnja 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 11. veljače 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. ožujka 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. travnja 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. svibnja 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 10. lipnja 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 11. srpnja 2013. do isplate,

- 4,96 eur / 37,36 kn od 13. kolovoza 2013. do isplate i

- 5,27 eur / 39,73 kn od 13. rujna 2013. do isplate,  kao i zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 171,65 eur /1.293,31 kn, odbija se kao neosnovan.

 

              III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 36,72 eur/276,66 kn dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da ništetan dio odredbe sadržane u čl. 2. toč. 1. Ugovora o kreditu, broj: …., sklopljenog 27. srpnja 2006., koji glasi: ''u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.''

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplaćenog iznosa kamata iznos od 371,28 eur/2.797,43 kn sa zateznim kamatama po stopi, s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu, broj: …., sklopljenog 27. srpnja 2006., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.''

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos 1.886,44 eur / 14.213,38 kn, zajedno sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.661,39 eur/12.517,76 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. Protiv te presude žale se obje stranke.

7. Tužiteljica presudu pobija u točki V izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava.

8. U žalbi navodi da je sud trebao primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 5. studenog 2022. kojom je vrijednost boda povećana sa 10,00 kn na 15,00 kn i dosuditi tužiteljici zatražene iznose.

              9. Predlaže  u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti na način da se tužiteljici dosudi cjelokupni zatraženi trošak u iznosu od 1.993,21 eur/15.017,84 kn kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 311,06 eur/2.343,70 kn i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 67,89 eur/511,52 kn.

              10. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

              11. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa nečelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite s obzirom na njezin apstraktni i preventivni karakter, pa mu je dokazivanje istog svakako moralo biti dopušteno u ovom postupku, osobito stoga što je teret dokaza upravo na njemu. Također iz isprava, čija vjerodostojnost i dokazna snaga nisu dovedeni u pitanje, proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor u CHF ili EUR, odnosno da je imala mogućnost izbora valute kredita. Navodi da tuženiku u kolektivnom postupku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu. S druge strane, sud zanemaruje sve dokaze tuženika, odnosno tuženiku ne dopušta dokazivati okolnosti konkretnog ugovora o kreditu, jer smatra da pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već je utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Navodi da prvostupanjski sud ne utvrđuje ni jednu od pretpostavki iz odredbe čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 ZSP/03) odnosno odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 ZSP/07). Također, sve da je sud utvrdio da sporne odredbe nisu bile razumljive tužiteljici, isto ne bi dovelo do njihove ništetnosti jer sama činjenica da o određenoj okolnosti vezanoj uz neku ugovornu odredbu jedna strana nije obavijestila drugu strana ne dovodi do ništetnosti te ugovorne odredbe jer povreda načela transparentnosti nije samostalan kriterij definiranja nepoštene ugovorne odredbe. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a i Direktivi 93/13 EZ da bi se moglo utvrditi da je navodna povreda načela transparentnosti dovela do nepoštenosti određene ugovorne odredbe potrebno je utvrditi da je ta povreda dovela do ugovaranja odredbe kojom je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača te da je to učinjeno u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja. Međutim, prvostupanjski sud ne provodi test kako je naprijed naznačeno, već samo na temelju paušalnih i dokazima nepotkrijepljenih utvrđenja kao posljedica naprijed navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava samo neosnovano utvrđuje da su sporne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. U odnosu na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. ističe da se isto ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No sve da se i navedeno shvaćanje i primjenjuje, sam sud navodi da je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite pa se isto ima uvažiti u odnosu na prigovor zastare. Navodi da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 8. travnja 2021. odnosno više od 6 godina nakon pravomoćnosti okončanja postupka kolektivne zaštite u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, navodi da je tužiteljica podneskom od 8. travnja 2022. preinačila tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove promjenjive kamate a tuženik je istakao prigovor zastare na preinačenu tužbu, pa se zastarni rok u tom slučaju ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje navodi da je prigovorio nalazu vještaka jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatom, a što nesporno nije ugovoreno te isto tako tuženik ukazuje da je prilikom izračuna visine tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i pozitivne i negativne iznose. Navodi da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužiteljica smatra da su osporene odredbe djelomične ništetne, pa se radi eventualno o zabrani manjeg značaja, pa se ništetnost više ne može isticati. Prigovora i odluci o parničnom trošku navodeći da zbroj radnji koje sud dosuđuje iznosi 1.429,11 eur/10.767,00 kn, a ne 1.661,39 eur/12.517,76 kn kako to pogrešno navodi sud prvog stupnja. Također smatra da sastav podneska od 20. kolovoza 2021. i 30. ožujka 2023. nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

              12. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

13. Odgovor na žalbu nije podnesen.

14. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

15. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

16. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 4. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

17. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 27. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj .., u iznosu od 15.763,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamata od 5,95% promjenjiva u skladu sa odredbom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.), ugovorena je namjena i to GMAC – krediti za kupnju rabljenih vozila (čl. 6.) i ugovoreni način otplate tako da je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora CHF koji je vrijedio na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da uplate po kreditu variraju sa datumom odobrenja računa banke (čl. 7.),

              - da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. utvrđeno da je ugovoreni iznos 15.763,58 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 73.158,07 kn, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konačne otplate kredita (13. rujna 2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 602,80 CHF odnosno 2.797,43 kn (iskazano po ugovorenom tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 nalaza (u kunama) (list 85-87) i - razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konačne otplate kredita (13. rujna 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 14.213,38 kn, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'q' Tabele 1 nalaza,

              - da je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice i svjedoka P. T. odnosno javnog bilježnika jer nisu bili potrebni, kao i tuženikov dokazni prijedlog za dopunu financijskog vještačenja u smislu uračunavanja negativne razlike jer tuženik nije zbog istog određeno postavio protutužbeni zahtjev niti je određeno istaknuo prigovor radi prebijanja.

              18. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja smatra da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate, s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika, pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična-potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to plaćati, to jednostrano određivanje kamate uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna odredaba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

              19. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinjenje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste. Stoga, budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno, da je R. A. između ostalih tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka 15. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena 8. travnja 2021., te s obzirom na postavljene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, tražbina nije pala u zastaru.

              20. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužiteljici sve što je stekao na temelju djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom do dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita iznosi 1.886,44 eur/14.213,38 kn i promjenjive kamate u tom periodu iznosi 381,38 eur/2.797,43 kn, prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i dosuđuje tužiteljici pripadajuće zatezne kamate od uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO).

              21. Pritom, neosnovanim smatra prigovor tuženika vezano za povišenje tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica podneskom od 8. travnja 2022. uredila tužbeni zahtjev nakon izrade nalaza i mišljenja, te je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a.

              22. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te obvezao tuženika da isplati tužiteljici na ime razlike pretplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.886,44 eur/14.213,38 kn sa zateznom kamatom.

23. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je R. A. d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl.81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

25. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

26. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

27. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice na okolnosti obaviještenosti tužiteljice prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informirana o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušana kao stranka iskazala suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici.  Glede pozivanja tuženika na zahtjev za sklapanje ugovora koji je popunila tužiteljica naznačivši da želi kredit u CHF ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici, te osnovom toga utvrdio da tužiteljica o navedenom nije pregovarala, niti je bila informirana o svim bitnim parametrima.

28. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 27. srpnja 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,85 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

29. Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,85 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,85 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

30. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti.

31. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

32. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P. -H. 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 8. travnja 2021. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za isplatu razlike po osnovi valutne klauzule.              

34. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) te suprotno odredbama ZOO-a.

35. Stoga imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

36. Međutim, pogrešno smatra sud prvog stupnja da nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivanoj kamatnoj stopi, odnosno za iznos od 371,28 eur/2.797,43 kn koji tužiteljica potražuje zajedno sa zateznim kamatama.

37. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeku zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnoj klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 8. travnja 2021., računajući od 14. lipnja 2014. kada je ponovno počela teći zastara do podnošenja tužbe u ovom predmetu nastupila je zastara tražbine za isplatu po osnovi stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je protekao rok od pet godina. Stoga je osnovan prigovor zastare potraživanja za tužbeni zahtjev od 371,28 eur/2.797,43 kn.

39. Iako je točan žalbeni navod tužiteljice da je prilikom obračuna parničnog troška trebalo primijeniti Izmjene i dopune Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 37/22 dalje Tarifa), navedeno ne čini žalbu tužiteljice osnovanom. Naime, navedene izmjene objavljene su 24. listopada 2022., stupile su na snagu 8 dana od dana objave u Narodnim novinama, 1. studenog 2022. i sukladno Tbr. 48. t. 3. Tarife primjenjuju se u konkretnom slučaju. Sukladno navedenom tužiteljici za sastav tužbe pripada iznos od 199,08 eur /1.500,00 kn, (Tbr. 7. t. 1. Tarife) za sastav podneska od 22. kolovoza 2021. i 8. travnja 2022. u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn za svaki (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 3. ožujka 2023. iznos od 49,77 eur/375,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanje na ročištu od 28. listopada 2021. i 8. ožujka 2023. iznos od 199,08 eur/1.500,00 kn za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što je ukupno 1.045,19 eur/7.875,00 kn, uvećano za PDV-e od 25% što je 261,30 eur/1.968,75 kn daje ukupan iznos od 1.306,49 eur/9.843,75 kn.

40. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka, proizlazi da je tužiteljica sa nenovčanim zahtjevom – na utvrđenje ništetnosti uspjela u cijelosti, dok je s novčanim zahtjevom uspjela djelomično. Tako uspjeh tužiteljice u prvostupanjskom postupku iznosi (100%+83,55%=183,55% : 2=91,77). Uspjeh tuženika iznosi 8,23%, pa kada se isti oduzme od uspjeha tužiteljice, proizlazi da bi tužiteljica uspjela u postupku s omjerom od 83,55%. Sukladno tome tužiteljici pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u omjeru od 83,55%, što je 1.091,57 eur/8.224,45 kn. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eur/3.000,00 kn, pa tako ukupan trošak tužiteljice u prvostupanjskom postupku iznosi 1.489,74 eur/11.224,45 kn.

41. Obzirom da je prvostupanjskom presudom određen trošak parničnog postupka tužiteljici u iznosu od 1.661,39 eur/12.517,76 kn tužiteljicu je valjalo odbiti za iznos od 171,65 eur/1.293,31 kn.

42. Tuženiku je priznat trošak žalbenog postupka razmjerno uspjehu koji iznosi 8,22% (0%+16,44%:2=8,22%), pa mu razmjerno tome pripada trošak žalbenog postupka u iznosu od 36,72 eur/276,66 kn, budući da puni iznos tog troška iznosi za sastav žalbe 310,93 eur/2.343,75 kn, prema Tbr. 10. t. 1. Tarife i Tbr. 42. Tarife i trošak sudske pristojbe u iznosu od 135,70 eur/1.023,03 kn, odnosno ukupno 446,63 eur/3.365,74 kn.

42. Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I, III, IV i V izreke za iznos od 1.489,74 eur/11.224,45 kn, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II izreke i točki V izreke za iznos od 171,65 eur/1.293,31 kn, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 8. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan v.r.