1

Poslovni broj: Gž-761/2022-3

Poslovni broj: Gž-761/2022-3

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S.-R. iz R.,  OIB:…. zastupane po punomoćniku M. V., odvjetniku iz R. protiv tuženika P. banke Z. d.d. Z., OIB: ….zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2893/2019-24 od 2. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 8.svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

              1.Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2893/2019-24 od 2. veljače 2022.i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

              2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9013291357 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 16. studenog 2007. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te da stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 27.471,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 8.855,00 kn sa zateznom kamatom od 2. veljače 2022., sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP).

 

3. Prije svega ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a budući da je u obrazloženju navedeno da je kredit sklopljen na iznos od 29.800,00 CHF, dok je iz tužbe i ugovora vidljivo da se radi o iznosu od 298.000,00 kuna. Stoga da je pozivanje na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite promašeno, budući da predmetni ugovor nije zaključen s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak (CHF).Ističe da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku koji se vodio povodom kolektivne zaštite potrošača i odredbe u predmetnom ugovoru pa da se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz tog postupka. Sud prvog stupnja da presudu temelji isključivo na utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te na tvrdnji o ništetnosti dijela odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom banke. Navodi da je jedino sud nadležan sukladno čl. 502. ZPP-a odlučivati je li došlo do povrede prava i interesa potrošača, a da je u pojedinačnim parnicama za naknadu štete individualni potrošač ovlašten pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, što da ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora. Također ističe da odredba čl. 502.c ZPP-a ne oslobađa sud dužnosti da u svakom pojedinom slučaju utvrdi je li povrijeđen konkretan individualni interes ili pravo osobe koja se poziva na presudu donesenu u kolektivnom sporu. U svakom slučaju tvrdi da utvrđenja iz presuda donesenih u tom sporu mogu biti primjenjiva isključivo na ugovorne odnose u povodu kojih je zatražena kolektivna pravna zaštita, dok se ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama.

              4. U tom smislu da je stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revt-249/14. Nadalje ističe da su stranke ugovor potpisale, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, čime da je dobio dodatnu pravnu snagu, da je ugovaranje promjenjive kamate zakonom dozvoljen i uobičajen institut kod svih ugovora o kreditu koje plasira banka te da u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije postojala zakonska obveza banke da u ugovorima definira parametre za promjenu kamatne stope. Navodi da se tužiteljica svjesno odlučila za ugovor u kunama pa da se može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze. Glede odredbe o promjenjivosti kamatne stope, naglašava da sud nije ovlašten svojom odlukom izmijeniti volju ugovornih strana pa tako ni odrediti da se u slučaju valjano ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope ima smatrati kao da je između ugovornih strana ugovorena fiksna kamatna stopa, u visini početno ugovorene kamatne stope, budući da je upravo volja ugovornih strana bila primijeniti promjenjivu kamatnu stopu.

              5. Tuženik nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja propustio pravilno tumačiti odredbe Direktive 93/13 u dijelu koji se tiče nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima te u tom kontekstu ukazuje da je kamatna stopa mijenjana sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije bile izvan nadzora banke pa da se takvo poslovanje izuzima iz ocjene poštenosti. Ističe da je sud propustio utvrditi visinu stope zatezne kamate za vrijeme trajanja prijepornog ugovora, jer da se pravna zaštita  može pružiti samo u slučaju kada je ugovorna kamata viša od zakonom propisane. U nazočnom slučaju da su uvjeti promjenjivosti sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent upoznat, što da proizlazi iz odredbe 12.9 ugovora.

             

 

6. Tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da je nepoštena odredba ugovora ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da nije utvrđivao činjenice kojima bi se potkrijepilo takvo stajalište u ovom slučaju. Nadalje tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u ocjeni prigovora zastare tužiteljičine tražbine, jer da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je došlo do prekida zastare u skladu sa odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), pri čemu ukazuje na sadržaj čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07) kojim je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih prava. Stoga da se zastara može prekinuti isključivo radnjama vjerovnika, a ne i neke druge osobe koja nije sudionik obveznog odnosa.

              7. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

              8. Žalba tuženika je osnovana.

              9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl.4. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika  11. studenog 2007. kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te zahtjev za isplatu iznosa od 27.471,62 kn, koji se odnosi na razliku između plaćene ugovorne kamate te kamate prema početnoj kamatnoj stopi obračunatoj za cijelo ugovoreno razdoblje.

              10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-          da je Ugovor o kreditu od 11. studenog 2007. sklopljen za kupnju i uređenje građevinskog zemljišta, da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 29.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti  po srednjem tečaju HNB na dan isplate ,

 

-          da je ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci, uz otplatu kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta,

 

-          da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,88%, da je čl. 4. Ugovora određeno da će tužiteljica plaćati redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem Odluke banke o kreditiranju građana te da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

 

-          da je tijekom trajanja ugovora kamatna stopa u nekoliko navrata povećavana na temelju odluka banke,

 

-          da je tužiteljica ispunila obveze iz ugovora 15. kolovoza 2017.,

 

 

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje A. V. mag. oec. proizlazi da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope tuženik naplatio od tužiteljice u razdoblju otplate kredita iznos od 27.471,62 kn.

 

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja u nazočnom slučaju je određeno utvrđena samo početna kamatna stopa, dok buduća kamatna stopa nije bila ni određena niti odrediva. Glede pitanja jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o parametrima povećanja kamatnih stopa, sud prvog stupnja se pozvao na sadržaj presude Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015., koja je donesena povodom revizije izjavljene protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske  poslovni broj Pž-7129/13, a kojom je ocijenjeno pravilnim stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu, izraženom u presudi posl.broj P-1401/2012 o tome da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) te člancima 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a. Stoga sud prvog stupnja i u ovom postupku ocjenjuje da je banka bila dužna tužiteljicu kao potrošača  informirati o sadržaju i smislu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa tijekom trajanja kredita, što da je izostalo. Suprotno tome, da su u ugovor unesene potpuno neodređene formulacije na temelju kojih tužiteljica nije mogla predvidjeti kako će se kamatna stopa mijenjati, zbog čega je dovedena u neravnopravan položaj pa ocjenjuje takvu ugovornu odredbu nepoštenom i posljedično tome ništetnom. Također su primijenjene odredbe čl.502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ( „Narodne novine“ 41/14, 110/15 i 14/19) kojima je propisana vezanost suda za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, dok je odluka o povratu preplaćenog iznosa  donesena primjenom čl. 323. ZOO-a.

 

12. Glede pitanja zastare tužiteljičine tražbine, ocijenjeno je da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge F. pred Trgovačkim sudom u Z., da je u tom predmetu tužba podnesena 4. travnja 2012. kada je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te da je zastara ponovno počela teći pravomoćnošću odluke donesene u tom postupku, dakle, 14. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

13. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu te je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje Tarifa) u iznosu od 5.250,00 kn, troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.365,00 kn te sudskih pristojbi u iznosu od 1.240,00 kn, sve primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

 

 

14. S osnovom žalitelj ukazuje na počinjenu bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, jer su razlozi suda o ugovorenoj valuti proturječni ispravama u spisu. Naime, iz Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka proizlazi da je banka stavila na raspolaganje korisnici kredita iznos od 298.000,00 kuna, a ne iznos od 29.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kako se navodi u razlozima presude, s tim što se ni na jednom mjestu ne spominje valutna klauzula. Posljedično tome su osnovani i navodi tuženika da se u nazočnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda koje su donesene u povodu kolektivne tužbe, u skladu s odredbom čl. 502.c. ZPP-a, sa kojim utvrđenjima bi inače sud bio vezan u ovoj parnici, da se ona odnose na pitanja o kojima je odlučeno povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

15. Naime, presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da su banke – tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 – dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

16. Međutim, utvrđenja iz ove presude se odnose na ugovore o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u nazočnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kunama pa se utvrđenja iz narečene presude ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, kako to s osnovom prigovora tuženik u žalbi.

 

17. Budući da sud prvog stupnja utvrđenja u ovom postupku vezuje za ishod kolektivne tužbe i glede postupovnih i materijalnopravnih pitanja, zbog pogrešnog pravnog pristupa je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te nije moguće ispitati pravilnost u primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

 

18. Stoga u ovom postupku treba raspraviti pitanje (ne)poštenosti a posljedično tome ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope, vodeći računa o činjenici da je prijeporni ugovor o kreditu sklopljen 16. studenog 2007. pa se narečena pitanja trebaju raspraviti primjenom ZZP/07 u duhu prava Europske unije te njezine pravne stečevine što uključuje i praksu Suda Europske Unije u istovrsnim predmetima.

 

 

 

19. Stoga će sud prvog stupnja provesti odgovarajuće dokaze  u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, vodeći računa o ograničenjima iz čl. 7. i 219. ZPP-a te će ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog iznosa te o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

 

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe čl. 369.st.1. ZPP-a.

 

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl.166. st. 3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 8. svibnja 2024.

 

                                                                                        

 

Predsjednica vijeća

   Helena Vlahov Kozomara, v.r.