- 1 -              III Kr-48/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-48/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića, Ratka Šćekića, Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. D. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93 -pročišćeni tekst, 35/93 - ispravak, 108/95, 16/96 - ispravak i 28/96 - dalje: OKZRH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 29. prosinca 2022. broj K-Rz-8/2022-30 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. rujna 2023. broj I Kž-rz-16/2023-11, u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog M. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno navedenim presudama Županijskog suda u Osijeku i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske M. D. je zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme lišenja slobode od 31. srpnja 2021. pa nadalje.

 

2. Protiv te presude osuđenik je putem branitelja T. F., odvjetnika iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „temeljem čl. 515. st. 1. u vezi čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom da se zahtjev prihvati i ukine pobijana pravomoćna presuda.

 

3. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je u odgovoru predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik neosnovano pravomoćnu presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona pozivom na odredbu čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP) i čl. 469. st. 1. toč. 4. ZKP-a (ispravno: čl. 469. toč. 4. ZKP-a) jer u pravomoćnoj presudi nije primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.

 

6.1. Naime, prigovore koje osuđenik u zahtjevu ističe problematizirajući pitanje postojanja pravnog kontinuiteta te pitanje koji je zakon blaži sve u situaciji kada je kazneno djelo ratnog zločina počinjeno u vrijeme važenja Krivičnog zakona Socijalističke Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, ispravci br. 36/77 i 56/77, izmjene i dopune br. 34/84, 74/87, 57/89, 83/89, 3/90, 38/90 - dalje: KZ SFRJ), a počinitelju se sudi naknadno, nakon što je Republika Hrvatska kao neovisna država navedeni zakon na temelju Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991. („Narodne novine“ broj 53/91) preuzela kao svoj propis, odnosno u vrijeme nakon što su doneseni i zasebni kazneni zakoni, i to Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 110/97, s kasnijim izmjenama i dopunama, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998.) i Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11 s kasnijim izmjenama i dopunama, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. – dalje: KZ/11), sudska je praksa odavno razriješila na način da se u takvim predmetima ratnih zločina ima kao najblaži primijeniti OKZRH. Radi se o nepromjenjivoj praksi ne samo ovoga suda (npr. presude br. I Kž-810/2012-8, Kž-rz-4/2018-10 i Kž-rz-32/2019-7), već i praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. Odluka br. U-III-3077/2018), tako da Vrhovni sud Republike Hrvatske nema potrebe odgovarajući na te prigovore ponavljati tu dosljedno prihvaćenu argumentaciju vezanu za ovu problematiku. Stoga se osuđenik u vezi navedenih prigovora upućuje na citirane kao i druge odluke ovoga suda te Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koje su objavljene i javnosti su dostupne.

 

6.2. Osim toga, osuđenik uz ova pitanja u okviru povrede kaznenog zakona ističe i prigovor da se OKZRH ne može primijeniti jer da taj zakon nije bio donesen u propisanoj proceduri s obzirom na to da je pročišćeni tekst tog zakona donio Odbor za zakonodavstvo Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/93 od 16. travnja 1993.), a ne po propisanoj zakonodavnoj proceduri, tako da OKZRH nikada nije ni stupio na snagu.

 

6.3. I ovaj je prigovor osuđenika potpuno neosnovan jer je, nakon što je bio donesen Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991. („Narodne novine“ broj 53/91), novelom tog zakona od 22. prosinca 1992. („Narodne novine“ broj 91/92) taj zakon preimenovan u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a donošenjem pročišćenog teksta tog zakona od 22. ožujka 1993. od strane nadležnog saborskog odbora samo je utvrđena nova nomenklatura članaka zakona, između ostalog i u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH), pri čemu nije došlo da mijenjanja dotadašnjeg teksta te kao niti ostalih zakonskih odredaba. Dakle, nema nikakve dvojbe da je OKZRH bio donesen u propisanoj zakonodavnoj proceduri, da je stupio na snagu i da se u konkretnom slučaju kao blaži propis mogao, u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH, primijeniti retroaktivno.

 

6.4. Prema tome, kako su sudovi u pravomoćnoj presudi pravilno utvrdili postojanje pravnog kontinuiteta između konkurirajućih zakona te je pravilno primijenjen OKZRH kao zakon koji je za osuđenika najblaži, neosnovan je i prigovor osuđenika da se inkriminirane radnje opisane u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude, lišavanje slobode civila bez ikakvog opravdanog povoda, odnosno privođenja, zatvaranja i ispitivanja bez opravdanog razloga, u KZ/11 više ne mogu podvesti niti pod koju od zakonom opisanih radnji počinjenja kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. KZ/11, i da bi se samo za dio inkriminacija iz optužnice eventualno moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 91. st. 2. tog zakona.

 

6.5. Naime, radnje za koje je osuđenik proglašen krivim opisane u toč. a.-d. izreke prvostupanjske presude, a ne radi se, kao što se to u zahtjevu navodi, samo o protuzakonitom zatvaranju civilnih osoba već se radi i o nečovječnom postupanju prema civilima te o nanošenju velikih patnji i nanošenju ozljeda tjelesnog integriteta civila, nedvojbeno se i po KZ/11 mogu podvesti pod opis radnji počinjenja iz čl. 91. st. 1. toč. 2. i 3. tog zakona. Inkriminacije koje su opisane u toč. a.-d. izreke prvostupanjske presude, a radi se o tome da je osuđenik tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku, kao pripadnik milicije SAO Krajine, protivno citiranim odredbama međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava, zajedno s drugim pripadnicima navedene milicije, nezakonito zatvorene civilne osobe nesrpske nacionalnosti zlostavljao na način da ih je udarao nogama, palicama, kundacima pušaka po cijelom tijelu, predstavljaju protupravno i kažnjivo ponašanje i po čl. 120. st. 1. OKZRH i po čl. 91. st. 1. toč. 2. i 3. KZ/11 jer se radi o mučenju, nečovječnom postupanju i radnjama kojima se civilnim osobama nanose velike patnje. To što je osuđenik uz navedene protupravne radnje opisane u toč. a.-d., koje predstavljaju obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH kao i obilježja kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. KZ/11, radnjama pod toč. e. izreke prvostupanjske presude ostvario i obilježja sada blažeg kaznenog djela iz čl. 91. st. 2. toč. 25. KZ/11, nije relevantno jer ne utječe na pravilnost jedinstvene pravne kvalifikacije predmetnog kaznenog djela koju determinira najteže od počinjenih djela.

 

7. Iz navedenih razloga nije osnovan prigovor osuđenika da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, a citiranje u zahtjevu odluke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine broj 2312/08 i broj 34179/08 je promašeno jer se radi o različitoj pravnoj situaciji koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

 

8. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a jer da mu drugostupanjski sud nije uopće cijenio ključne žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a posebice na žalbene navode koji se tiču utvrđena suda prvog stupnja iz toč. e. izreke. Ovaj prigovor osuđenik obrazlaže na način da u zahtjevu (str. 7., 2. odlomak) djelomično prepisuje jedan odlomak (toč. 9.) iz obrazloženja presude suda drugog stupnja, a potom u daljnjem dijelu zahtjeva (str. 7-9.) iz obrazloženja žalbe (str. 6.-9.) u biti doslovno prepisuje sve te žalbene tvrdnje želeći na taj način argumentirati tvrdnju da mu kroz navedeno šturo obrazloženje drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove vrlo opširne činjenične prigovore.

 

8.1. Međutim, ovi navodi iz zahtjeva nisu osnovani jer se obrazloženje suda drugog stupnja u odnosu na činjenične prigovore žalbe osuđenika ne svodi samo na odlomak iz toč. 9. budući da se i u točkama 10.-14. obrazloženja presude sud drugog stupnja očituje na prigovore žalbe u vezi pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja i to vezano za njegovo svojstvo milicionera (toč. 10.- 11.), identitet počinitelja (toč. 12.) i zašto nije prihvatljiva tvrdnja obrane da je počinitelj druga osoba P. M. zv. Ž. (toč.13.). Prema tome, nije točno da se obrazloženje suda drugog stupnja u vezi činjeničnih prigovora svodi samo na jedan odlomak obrazloženja već je taj sud odgovorio na najvažnije dijelove žalbe i takvo se obrazloženje ni u kom slučaju ne može smatrati arbitrarnim i proizvoljnim, što bi posljedično dovelo do povrede osuđenikovog prava na pravično suđenje. Bez obzira na brojnost činjeničnih tvrdnji koje se iznose u vrlo opsežno koncipiranoj žalbi, osuđenik, kao što je to činio i tijekom prvostupanjskog postupka, zapravo prvenstveno osporava utvrđenje da je on počinitelj predmetnog kaznenog djela jer njegov nadimak nije „Ž.“ ni „Ž.“, kako to navode svjedoci koji ga terete, S. N., M. D., I. B., A. V. i D. S., a čije je iskaze sud prihvatio, već tvrdi da mu je nadimak bio „Ž.“. Nadalje, tvrdi da nikada nije nosio vojnu uniformu, kako to navodi svjedokinja S., pa budući da ga nitko od oštećenika i drugih svjedoka ispitanih u postupku nije prepoznao, tvrdi da je od strane svjedoka pri iskazivanju došlo do zamjene identiteta jer je stvarni počinitelj zapravo druga osoba sa sličnim nadimkom.

 

8.2. Međutim, kako je na ove ključne navode žalbe drugostupanjski sud u svojoj odluci odgovorio, nije bio dužan očitovati se baš na sve ostale žalbene tvrdnje koje se u biti svode na ista sporna pitanja. I praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud), kao i praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u pogledu pitanja dostatnog obrazlaganja sudskih odluka jasna. Tako sud u odluci U-III-3395/2007, vezano za obim obrazlaganja odluka navodi: “… da se u obrazloženju drugostupanjske odluke mora jasno pokazati da je drugostupanjsko tijelo u stvarnosti ocijenilo sva važna sporna pitanja žalbe“, dok ESLJP po tom pitanju ističe: „… da premda sudovi nisu obvezni dati detaljan odgovor na svaku iznesenu tvrdnju (Van de Hurk protiv Nizozemske, stavak 61.), iz odluke mora biti jasno da su se osvrnuli na bitna otvorena pitanja. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju (mjerilo dostatnosti) uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja. To je pravilo ESLJP izrijekom utvrdio u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske (presuda, 13. prosinca 2011., zahtjev br. 20883/09, § 34.).“

 

8.3. Prema tome, budući da je drugostupanjski sud na bitne prigovore iz žalbe osuđenika očitovao u dovoljnoj mjeri, ne može se smatrati da je u pitanju arbitrarna odluka i da je uslijed toga došlo do povrede osuđenikovog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17).

 

9. Osuđenik u dijelu obrazloženja zahtjeva (str. 4., 3. odlomak, str. 5., 1. odlomak, str. 6. 4. odlomak, str. 7., 3. odlomak, str. 11., 3. odlomak i str. 12., 1. odlomak) u odnosu na presudu suda drugog stupnja ističe da je argumentacija navedena u obrazloženju presude tog suda u pogledu određenih činjeničnih i pravnih utvrđenja „nerazumljiva i nejasna“, što je u biti postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a jer se time sugerira da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP-a, ne može podnositi zbog ove postupovne povrede, to zahtjev niti u ovom dijelu nije osnovan.

 

10. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24), presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. svibnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.