REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1319/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice CT, državljanka Ruske Federacije, trenutno u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Sisačka ulica 3, Kutina, koju zastupa AT, pružateljica besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite, magistra prava zaposlena u Hrvatskom pravnom centru, udruzi registriranoj za pružanje pravne pomoći pri Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Bednjanska 8a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, OIB:36162371878, nakon održane usmene rasprave, 25. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/10638, URBROJ: 511-01-212-26-14 od 9. veljače 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati AT, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.000,00 eura (tisuću eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužiteljici, rođenoj **.**.1963. u mjestu Binoi, država Ruska Federacija, državljanka Ruske Federacije.

2. U tužbi i tijekom spora tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi je tužiteljica dementna, te da je na taj način trebalo tužiteljicu i saslušavati prilagođenim metodama ispitivanja pri čemu teret dokazivanja bi trebalo olakšati, a dodatne informacije moguće je pribaviti od rodbine, prijatelja i drugih pouzdanih izvora. Navodi kako tuženik prilikom donošenja zaključka o rizicima u zemlji podrijetla tužiteljice nije koristio niti jedan od preporučenih izvora ili alata, osim pozivanja na ACLED izvještaj. Nadalje nadovezujući se na iskaze tužiteljice u vezi s prijetnjama upućenim od strane vojnog komesarijata koje se odnose na uručenje poziva za vojnu službu njezinu sinu, kao i na poteškoće s kojima se suočila zbog činjenice da niti jedan od njezina tri sina nije pristupio mobilizaciji skreće pozornost na problematičnu praksu postupanja vlasti u Ruskoj Federaciji, kao zemlji podrijetla tužiteljice. Navodi kako izvještaj o stanju u zemlji podrijetla upućuje na postojanje sustavnih pritisaka i represivnih mjera usmjerenih ne samo prema potencijalnim regrutima, već i prema članovima njihovih obitelji. Ističe kako je tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja naveo kako tužiteljica nije imala osobnih problema s tijelima državne vlasti što je u izravnoj suprotnosti s njenim iskazom danim na zapisnik na koji se tuženik prilikom donošenja rješenja nije osvrnuo, niti ga je ocijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, jer je tužiteljica u svom iskazu navela da je radila na tržnici, te da su jednom prilikom vojnici pokušali odvesti mlađeg muškarca pri čemu je ona zajedno sa još tri do četiri žene intervenirala kako bi spriječila njihovo postupanje.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev poništi osporavano rješenje, odobri tužiteljici besplatnu pravnu pomoć u iznosu od 1.000,00 EUR.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je u provedenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer iz iskaza same tužiteljice proizlazi da razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu isključivo niti pretežito uvjetovani osnovanim strahom od proganjanja, već i osobnim i obiteljskim razlozima, konkretno želja za odlaskom djeci koja žive u [adresa]. Navedeno upućuje na zaključak da u trenutku napuštanja zemlje podrijetla nije postojala neposredna i stvarna ugroženost u smislu Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti. Nadalje, ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu.

6.. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužiteljica 25. srpnja 2024. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojom prilikom je sastavljen zapisnik. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavana na zapisnik 2. veljače 2026. radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužiteljice je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

8. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

10. Iz iskaza tužiteljice danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bila izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

11. Kao razlog podnošenja zahtjeva tužiteljica navodi strah od zatvora zbog činjenice da nije rekla, kada je bila pozvana u vojni komesarijat, gdje joj se nalaze sinovi koje su vojne vlasti htjele mobilizirati. Također je navela da je ciljana zemlja bila Austrija gdje žive njena dva sina i kćer, te da joj je samo želja biti sa djecom.

12. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

13. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da razlozi napuštanja zemlje podrijetla kako ih je sama tužiteljica navela, ne upućuju na postojanje neposrednog i individualiziranog rizika od proganjanja, već na kombinaciju navedenih okolnosti i osobnih motiva koji sami po sebi ne predstavljaju osnovu za priznanje međunarodne zaštite u smislu Zakona.

14. Ovo stoga što je iz podataka spisa predmeta, kao i zapisnika o saslušanju tužiteljice u dva navrata razvidno da je tužiteljica prvi put zemlju podrijetla napustila još 2015. godine, iz osobnih razloga, te se zajedno sa najmlađim sinom uputila u ciljanu zemlju Republiku Austriju, gdje je zatražila međunarodnu zaštitu koji zahtjev je odbijen, nakon čega je 2020. godine vraćena u zemlju podrijetla gdje je nastavila živjeti kod brata u Groznom, a potom se kraće vrijeme preselila na drugu adresu, kod prijateljice. Unatoč navodima o strahu proganjanja utvrđeno je da tužiteljica nakon povratka 2020. godine ostala živjeti u zemlji podrijetla više godina, sve do prosinca 2022. godine bez da je tijekom tog razdoblja bila izložena mjerama represija, uhićenju, pritvaranju ili drugim oblicima koji bi upućivali na postojanje stvarnog i neposrednog rizika od proganjanja. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica namjeru za međunarodnu zaštitu izrazila 13. prosinca 2022. u službenim prostorijama Policijske uprave Karlovačke, Postaji granične policije Cetingrad, te je potom bila upućena da se prijavi u Prihvatilište što nije učinila, već se zaputila u ciljanu zemlju, konkretno Republiku Austriju gdje je ponovo zatražila azil koji je odbijen te je sukladno Dublinskom postupku vraćena u Republiku Hrvatsku, i smještena u Prihvatilište 11. srpnja 2024. Naime, imajući u vidu sve navedeno ovaj sud cijeni da je pravilan zaključak tuženika da razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu isključivo niti pretežito uvjetovani osnovani strahom od proganjanja, već osobnim i obiteljskim razlozima, konkretno željom za odlaskom djeci koja žive u [adresa].

15. Kraj takvog stanja stvari, tužiteljica ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona.

16. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužiteljice.

17. Napominje se daje tužiteljici na ročištu kod ovog suda dana mogućnost dodatnog osobnog izjašnjavanja u smislu članka 6. ZUS-a, a tužiteljica tijekom ovog spora nije saslušavana budući da je ista detaljno saslušana tijekom upravnog postupka. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužiteljice Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužitelja ocijenjen kao nesvrsishodnim pri čemu je sud osobito imao u vidu da tužitelj ne predlaže utvrđivanje nikakvih novih okolnosti kao je bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

18. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

19. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

20. Konačno, sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., C (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te direktive. (U vezi s obvezom saslušanja tužitelja u upravnom sporu upućuje se na pravna shvaćanja izražena u presudama Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž- 4884/2025 od 14. siječnja 2026. i Usž-242/2025 od 12. studenog 2025.).

21. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

23. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

24. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

25. Kako je tužiteljica postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što iznosi ukupno 1.000,00 EUR, kako je i traženo na raspravi.

26. Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da AT, koja je pružila pravnu pomoć tužiteljici, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu 25. rujna 2026.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. AT, Hrvatski pravni centar , e-komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis