REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4219/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari tužitelja DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, dana 25. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 6120032757 sklopljen dana 20. studenog 2001.g. između tužitelja DS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, (kao pravnog sljednika Cassa di Risparmio di Trieste- Banca dd, Zagreb, Smičiklasova 21), u dijelu u kojim se navodi:

„ NAKNADA PUŠTANJA KREDITA U TEČAJ 1,50 %“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju tužitelja DS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplati iznos od 546,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 30. studenog 2001. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 465,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio 20. studenog 2001. Ugovor o dugoročnome kreditu. Predmetnim je Ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od tadašnjih 70.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate kredita, i to na rok otplate kredita od 240 mjeseca. Predmetnim je Ugovorom o kreditu propisano je plaćanje naknade za puštanje kredita u tečaj, u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju za to dana 29.11.2001. umanjio/naplatio iznos isplaćenog kredita za iznos od 4.107,49 HRK odnosno iznos od 545,16 EUR. Tužitelj tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe s obzirom da su neodređene i neodredive, unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu sročenom od strane tuženika kao financijske institucije i jače ugovorne strane. Navodi kako su takve ugovorne odredbe ništetne jer su neodređene, nepoštene te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene ugovorne odredbe kao i naloži tuženiku naknaditi mu iznos plaćenih naknada te troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su navedene ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Osporava tužitelju svojstvo potrošača. Ističe prigovor zastare, dok ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, ali predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o dugoročnom kreditu (listovi 4-6 spisa), promet po kreditu (listovi 70-95), Izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima (listovi 60-61) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 98).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje ZPP), sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 20. studenog 2001. sklopljen Ugovor o dugoročnome kreditu, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od tadašnjih 70.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno ni da je predmetnim Ugovorom o kreditu propisano plaćanje naknade za puštanje kredita u tečaj, u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Konačno nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena tužitelju 29.11.2001. u iznosu od 545,16 EUR.

6. Sporno je je li navedena ugovorna odredba ništava.

7. U odnosu na svojstvo potrošača valja reći da je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti DEM (čl. 2. Ugovora) tužitelju kao fizičkoj osobi radi kupnje stanova. Ujedno iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju dva stana u [adresa] na Braču, za svoju obitelj, odnosno kako bi gdje imali otići na godišnji odmor. Te stanove nije iznajmljivao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u INI, a nije imao svoj obrt niti trgovačko društvo. Iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač.

8. Sud je radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora kojom je uređena naknada za obradu kredita, izvršio uvid u Ugovor o kreditu te je saslušao tužitelja.

8.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da se plaća naknada za puštanje kredita u tečaj u visini 1,50 %.

8.2. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je banka sastavila ugovor, kojeg je površno pročitao. Navodi da je plaćanje naknade za puštanje kredita bio uvjet za kredit te da mu nisu u banci objasnili za što se ta naknada plaća. O toj odredbi ni je pregovarao jer su mu u banci rekli da je to uvjet za kredit i da će se taj iznos naknade izdvojiti od cifre kredita.

8.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj nije mogao utjecati.

9. U konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, dalje ZOO/91) vodeći se odredbama Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan. Sud prihvaća iskaz posebno u dijelu u kojem navodi da je prihvatio sklapanje navedenog ugovora a da se nije posebno pregovaralo u pogledu odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Stoga sud utvrđuje da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s prednikom tuženika o uvjetima kreditiranja te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati niti je mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

11. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništave ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nepošteno primjenjivao navedene ugovorne odredbe na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Naime, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 propisano je sa su opći uvjeti oni koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 143. st. 2. ZOO/91 sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

12. Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o odredbi o kojoj nije bilo moguće pregovarati, zbog čega ju je sud u smislu odredbe čl. 143. ZOO/91 utvrdio ništavom.

13. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Slijedom navedenog je navedena je odredba Ugovora o kreditu utvrđena ništavom.

16. Imajući u vidu da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio iznose plaćene naknade u zatraženom iznosu od 546,15 eura. Na navedene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO - a i to od kada je izvršena uplata imajući u vidu da među strankama navedeni datum nije sporan. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem odredbe o naknadi za obradu kredita, koja je neodređena te sadržana u tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, postupanje tuženika ocijenjeno je nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate.

18. U odnosu na prigovor zastare vezano uz zahtjev za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, valja reći kako je na sjednici Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Naime, primjena citiranog pravnog shvaćanja na isticanje zahtjeva za povrat obračunate i isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda poslovni broj Revd 1882/2020 od 1. rujna 2020. S obzirom na sve navedeno, u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćene naknade, budući da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

19. U skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova prema odredbama Tbr. 7., 8., 9. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), prema troškovniku predanom na ročištu održanom 22. rujna 2026., i vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe u iznos od 100,00 eura, podneska od 14. rujna 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištu 22. rujna 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 300,00 eura, što uvećano za PDV 25 % čini ukupno 375,00 eura. Sukladno odredbama Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23) tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 30,00 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 eura.

20. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju ukupan trošak postupka u iznosu od 465,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP -a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki III. izreke.

U Zagrebu, 25. rujna 2026.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

- tuženik po pun.