REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-608/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti, 25. rujna 2026.
p r e s u d i o je
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102719651 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. studenog 2005., a koja glasi:
" Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. ",
pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 332,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 25. rujna 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102719651 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. studenog 2005., koja glasi: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. ".
1.1. U tužbi navodi da navodi da odredba čl.10.1. predmetnog Ugovora sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% naknade na iznos kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci uplatio iznos od 4.640,16 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,00% na iznos odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi "…da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it")...". Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (ZZP/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP/03 određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba čl. 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu. Posljedica ništetnosti, isplata preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO/05) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.
2. Uz tužbu su kao dokaz priloženi: Ugovor o kreditu broj: 51400607-5102719651 od 16. studenog 2005., te pregled prometa po partiji kredita 5102719651 za razdoblje od 5. prosinca 2005. do 29. rujna 2015.
3. Sukladno odredbi čl. 284. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) tužba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor uz poziv tuženiku da u roku od 30 dana od dana primitka tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku. U pozivu je tuženik upozoren na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (čl. 331.b. ZPP-a).
4. Tuženik, iako uredno pozvan pozivom kojeg je zaprimio 17. srpnja 2026., nije u ostavljenom roku od 30 dana podnio odgovor na tužbu, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su ga u tome spriječili opravdani razlozi.
5. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima (ispravama navedenim u točki 2. obrazloženja) koje je tužitelj dostavio uz tužbu ili s činjenicama koje su općepoznate.
6. Slijedom navedenog, budući da su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, na temelju čl. 331.b ZPP-a odlučeno je kao u toč. I. izreke.
7. Osnovanost zahtjeva za naknadu parničnog troška proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi. Tužitelj je uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak, i to: za sastav tužbe po punomoćniku odvjetniku 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), što uzimajući u obzir vrijednost boda iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,00 eura te sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 27,50 eura (puni iznos sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe iznosi 55,00 eura, a tužitelj ima mogućnost u roku od 3 dana platiti polovicu toga iznosa, odnosno 27,50 eura).
7.1. Ukupni trošak tužitelja, slijedom navedenog, iznosi 332,50 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.
7.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.
U Puli 25. rujna 2026.
S u d a c
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe
2. Tuženiku
