Poslovni broj: P-669/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Mariji Gugić, kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužitelja: RĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, Trg bana Jelačića 11, protiv tuženika: OTP BANKA HRVATSKA d.d. (OIB: 52508873833) Domovinskog rata 61, Split, koje kao punomoćnici zastupaju ĐĆ i ostali odvjetnici u Žurić i Partneri, Odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 15. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i Katarine Biliš, odvjetnice u Korčuli, kao zamjenice punomoćnice tuženika, na ročištu zakazanom radi objave odluke, dana 25. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 11 Ugovora o kreditu br 43462/06, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 26. svibnja 2006. koji Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Ivne Kaliman u Korčuli pod br. OU-89/06.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl.2, čl. 4 i čl. 10 Ugovora o kreditu br 43462/06, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 26. svibnja 2006. koji Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Ivne Kaliman u Korčuli pod br. OU-89/06 u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na više plaćenu kamatu do konverzije 28. travnja 2016. godine novčani iznos od 3.030,82 EUR (tri tisuće trideset eura i osamdeset dvije cente), uvećano za zakonske zatezne kamate koje se od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. određuju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:

- na iznos od 17,84 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,75 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,57 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,30 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,77 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,91 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,29 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,88 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,85 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,47 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,50 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,92 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,09 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,66 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,47 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,21 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,08 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate ,

- na iznos od 45,39 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,37 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,27 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,23 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,43 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,90 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,83 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,09 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,03 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,74 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,04 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,95 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,58 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,02 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,61 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,70 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,11 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,86 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,54 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,24 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,81 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,30 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,52 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,28 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,86 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,64 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,40 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,01 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,54 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,78 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,96 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,53 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,73 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,26 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,73 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,93 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,60 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,83 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,15 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,87 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,89 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,50 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,80 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,39 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,72 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,07 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,79 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,84 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,18 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 18,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 15,85 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,02 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,97 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,82 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 14,78 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,21 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,17 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,26 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na pozitivne tečajne razlike do konverzije 28. travnja 2016. godine novčani iznos od 2.249,20 EUR, (dvije tisuće dvjesto četrdeset devet eura) uvećano za zakonske zatezne kamate koje se od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. određuju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:

- na iznos od 0,64 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,14 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,64 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,17 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,90 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,18 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,95 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,78 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,31 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,72 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,47 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,09 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,83 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,87 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,41 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,76 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,19 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,72 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,16 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,48 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,55 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,07 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,60 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,02 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 27,59 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,72 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,41 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,42 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,05 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,45 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,38 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,06 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,79 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,84 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,57 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,81 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,51 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,43 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,29 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,68 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,32 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,96 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,08 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,96 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,27 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,81 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,51 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,25 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,97 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,81 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,00 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,62 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,45 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,76 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,66 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,45 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,90 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,74 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,51 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,39 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,94 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,61 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,58 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,81 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,18 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,41 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,57 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,88 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,58 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,59 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,38 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,92 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,24 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 27,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,44 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 27,39 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,67 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,49 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,27 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,96 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,36 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,86 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,79 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,28 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,35 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,18 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,52 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,83 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,15 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,76 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,26 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,39 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,07 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,80 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,08 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,04 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,10 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,54 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,24 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,50 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,07 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,77 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,07 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,90 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,99 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,23 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,70 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,34 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,78 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 0,44 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,42 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,68 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,33 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,15 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,20 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,22 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,17 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,59 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 28. travnja 2016. godine pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. U preostalom dijelu se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

„III. a) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope novčani iznos od 3.876,87 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate

- a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne 2 operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku: - na iznos od 15,22 EUR od 13. veljače 2007. god. pa do isplate - na iznos od 44,58 EUR od 13. ožujka 2007. god. pa do isplate - na iznos od 49,26 EUR od 12. travnja 2007. god. pa do isplate - na iznos od 47,71 EUR od 11. svibnja 2007. god. pa do isplate - na iznos od 49,23 EUR od 12. lipnja 2007. god. pa do isplate - na iznos od 47,53 EUR od 14. srpnja 2007. god. pa do isplate - na iznos od 49,12 EUR od 14. kolovoza 2007. god. pa do isplate - na iznos od 49,07 EUR od 11. rujna 2007. god. pa do isplate - na iznos od 47,43 EUR od 13. listopada 2007. god. pa do isplate - na iznos od 48,95 EUR od 15. studenog 2007. god. pa do isplate - na iznos od 47,22 EUR od 13. prosinca 2007. god. pa do isplate - na iznos od 48,81 EUR od 15. siječnja 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,76 EUR od 12. veljače 2008. god. pa do isplate - na iznos od 45,51 EUR od 12. ožujka 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,62 EUR od 12. travnja 2008. god. pa do isplate - na iznos od 47,00 EUR od 14. svibnja 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,40 EUR od 17. lipnja 2008. god. pa do isplate - na iznos od 46,87 EUR od 16. srpnja 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,35 EUR od 15. kolovoza 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,24 EUR od 16. rujna 2008. god. pa do isplate - na iznos od 46,67 EUR od 16. listopada 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,15 EUR od 11. studenog 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 46,53 EUR od 12. prosinca 2008. god. pa do isplate - na iznos od 48,70 EUR od 13. siječnja 2009. god. pa do isplate - na iznos od 69,57 EUR od 14. veljače 2009. god. pa do isplate - na iznos od 62,85 EUR od 11. ožujka 2009. god. pa do isplate - na iznos od 69,44 EUR od 11. travnja 2009. god. pa do isplate - na iznos od 52,21 EUR od 19. svibnja 2009. god. pa do isplate - na iznos od 53,80 EUR od 11. lipnja 2009. god. pa do isplate - na iznos od 52,05 EUR od 11. srpnja 2009. god. pa do isplate - na iznos od 53,69 EUR od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate - na iznos od 53,61 EUR od 11. rujna 2009. god. pa do isplate - na iznos od 51,80 EUR od 13. listopada 2009. god. pa do isplate - na iznos od 53,35 EUR od 11. studenog 2009. god. pa do isplate - na iznos od 52,11 EUR od 11. prosinca 2009. god. pa do isplate - na iznos od 68,29 EUR od 12. siječnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 68,13 EUR od 11. veljače 2010. god. pa do isplate - na iznos od 61,51 EUR od 11. ožujka 2010. god. pa do isplate - na iznos od 67,93 EUR od 17. travnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 65,54 EUR od 11. svibnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 67,70 EUR od 12. lipnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 65,41 EUR od 15. srpnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 67,37 EUR od 17. kolovoza 2010. god. pa do isplate - na iznos od 67,35 EUR od 16. rujna 20210. god. pa do isplate - na iznos od 65,07 EUR od 15. listopada 2010. god. pa do isplate 3 - na iznos od 67,11 EUR od 13. studenog 2010. god. pa do isplate - na iznos od 64,84 EUR od 14. prosinca 2010. god. pa do isplate - na iznos od 65,70 EUR od 14. siječnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 54,85 EUR od 17. veljače 2011. god. pa do isplate - na iznos od 49,46 EUR od 18. ožujka 2011. god. pa do isplate - na iznos od 54,60 EUR od 21. travnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 52,74 EUR od 25. svibnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 54,38 EUR od 30. lipnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 52,51 EUR od 23. srpnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 54,13 EUR od 30. kolovoza 2011. god. pa do isplate - na iznos od 54,02 EUR od 22. rujna 2011. god. pa do isplate - na iznos od 52,17 EUR od 25. listopada 2011. god. pa do isplate - na iznos od 53,77 EUR od 29. studenog 2011. god. pa do isplate - na iznos od 51,93 EUR od 23. prosinca 2011. god. pa do isplate - na iznos od 53,53 EUR od 24. siječnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 53,40 EUR od 28. veljače 2012. god. pa do isplate - na iznos od 49,85 EUR od 5. travnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 53,13 EUR od 3. svibnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 51,30 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 52,87 EUR od 28. lipnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 51,04 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate - na iznos od 52,60 EUR od 23. kolovoza 2012. god. pa do isplate - na iznos od 52,47 EUR od 27. rujna 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 50,65 EUR od 30. listopada 2012. god. pa do isplate - na iznos od 52,19 EUR od 1. prosinca 2012. god. pa do isplate - na iznos od 50,38 EUR od 29. prosinca 2012. god. pa do isplate - na iznos od 51,91 EUR od 24. siječnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 14,63 EUR od 26. veljače 2013. god. pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

b) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope novčani iznos od 6.443,23 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku: 4 - na iznos od 0,51 EUR od 1 1. srpnja 200 6. god. pa do isplate - na iznos od 1,12 EUR od 1 2. rujna 200 6. god. pa do isplate - na iznos od 2,29 EUR od 1 1. listopada 200 6. god. pa do isplate - na iznos od 9,79 EUR od 13. listopada 2009. god. pa do isplate - na iznos od 13,81 EUR od 11. studenog 2009. god. pa do isplate - na iznos od 11,98 EUR od 11. prosinca 2009. god. pa do isplate - na iznos od 20,10 EUR od 12. siječnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 25,16 EUR od 11. veljače 2010. god. pa do isplate - na iznos od 24,09 EUR od 11. ožujka 2010. god. pa do isplate - na iznos od 2,99 EUR od 13. travnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 25,69 EUR od 17. travnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 34,57 EUR od 11. svibnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 4,59 EUR od 11. lipnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 34,50 EUR od 12. lipnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 6,81 EUR od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 43,20 EUR od 15. srpnja 2010. god. pa do isplate - na iznos od 5,96 EUR od 11. kolovoza 2010. god. pa do isplate - na iznos od 41,03 EUR od 17. kolovoza 2010. god. pa do isplate - na iznos od 10,14 EUR od 11. rujna 20210. god. pa do isplate - na iznos od 55,09 EUR od 16. rujna 20210. god. pa do isplate - na iznos od 8,32 EUR od 12. listopada 2010. god. pa do isplate - na iznos od 46,24 EUR od 15. listopada 2010. god. pa do isplate - na iznos od 8,83 EUR od 11. studenog 2010. god. pa do isplate - na iznos od 49,24 EUR od 13. studenog 2010. god. pa do isplate - na iznos od 11,46 EUR od 11. prosinca 2010. god. pa do isplate - na iznos od 56,45 EUR od 14. prosinca 2010. god. pa do isplate - na iznos od 14,70 EUR od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 64,70 EUR od 14. siječnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 12,97 EUR od 11. veljače 2011. god. pa do isplate - na iznos od 50,79 EUR od 17. veljače 2011. god. pa do isplate - na iznos od 14,85 EUR od 11. ožujka 2011. god. pa do isplate - na iznos od 56,73 EUR od 18. ožujka 2011. god. pa do isplate - na iznos od 14,50 EUR od 12. travnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 52,43 EUR od 21. travnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 18,69 EUR od 11. svibnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 64,95 EUR od 25. svibnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 22,07 EUR od 11. lipnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 73,02 EUR od 30. lipnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 21,61 EUR od 12. srpnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 83,24 EUR od 23. srpnja 2011. god. pa do isplate - na iznos od 31,04 EUR od 11. kolovoza 2011. god. pa do isplate - na iznos od 94,12 EUR od 30. kolovoza 2011. god. pa do isplate - na iznos od 19,15 EUR od 13. rujna 2011. god. pa do isplate - na iznos od 76,37 EUR od 22. rujna 2011. god. pa do isplate - na iznos od 17,76 EUR od 11. listopada 2011. god. pa do isplate - na iznos od 72,74 EUR od 25. listopada 2011. god. pa do isplate - na iznos od 19,36 EUR od 11. studenog 2011. god. pa do isplate - na iznos od 70,91 EUR od 29. studenog 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 18,62 EUR od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate - na iznos od 75,56 EUR od 23. prosinca 2011. god. pa do isplate 5 - na iznos od 0,03 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 101,51 EUR od 24. siječnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 1,71 EUR od 11. veljače 2012. god. pa do isplate - na iznos od 101,92 EUR od 28. veljače 2012. god. pa do isplate - na iznos od 3,16 EUR od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate - na iznos od 97,24 EUR od 5. travnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 2,41 EUR od 11. travnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 98,86 EUR od 3. svibnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 2,30 EUR od 11. svibnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 102,06 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 3,80 EUR od 12. lipnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 98,42 EUR od 28. lipnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 4,46 EUR od 11. srpnja 2012. god. pa do isplate - na iznos od 97,18 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate - na iznos od 0,85 EUR od 11. kolovoza 2012. god. pa do isplate - na iznos od 98,09 EUR od 23. kolovoza 2012. god. pa do isplate - na iznos od 3,41 EUR od 11. rujna 2012. god. pa do isplate - na iznos od 92,02 EUR od 27. rujna 2012. god. pa do isplate - na iznos od 4,05 EUR od 11. listopada 2012. god. pa do isplate - na iznos od 96,19 EUR od 30. listopada 2012. god. pa do isplate - na iznos od 4,66 EUR od 13. studenog 2012. god. pa do isplate - na iznos od 94,21 EUR od 1. prosinca 2012. god. pa do isplate - na iznos od 5,85 EUR od 11. prosinca 2012. god. pa do isplate - na iznos od 94,83 EUR od 29. prosinca 2012. god. pa do isplate - na iznos od 6,57 EUR od 11. siječnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 87,10 EUR od 24. siječnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 5,86 EUR od 12. veljače 2013. god. pa do isplate - na iznos od 90,69 EUR od 26. veljače 2013. god. pa do isplate - na iznos od 6,35 EUR od 12. ožujka 2013. god. pa do isplate - na iznos od 90,02 EUR od 3. travnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 7,91 EUR od 11. travnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 89,44 EUR od 30. travnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 7,26 EUR od 11. svibnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 83,70 EUR od 28. svibnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 0,76 EUR od 11. lipnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 87,42 EUR od 29. lipnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 1,65 EUR od 11. srpnja 2013. god. pa do isplate - na iznos od 84,71 EUR od 1. kolovoza 2013. god. pa do isplate - na iznos od 94,20 EUR od 30. kolovoza 2013. god. pa do isplate - na iznos od 2,35 EUR od 11. rujna 2013. god. pa do isplate - na iznos od 93,49 EUR od 1. listopada 2013. god. pa do isplate - na iznos od 1,77 EUR od 11. listopada 2013. god. pa do isplate - na iznos od 93,59 EUR od 1. studenoga 2013. god. pa do isplate - na iznos od 2,30 EUR od 12. studenoga 2013. god. pa do isplate - na iznos od 95,46 EUR od 27. studenoga 2013. god. pa do isplate - na iznos od 3,02 EUR od 11. prosinca 2013. god. pa do isplate - na iznos od 96,54 EUR od 25. prosinca 2013. god. pa do isplate - na iznos od 3,48 EUR od 11. siječnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 90,00 EUR od 25. siječnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,10 EUR od 11. veljače 2014. god. pa do isplate - na iznos od 87,96 EUR od 1. ožujka 2014. god. pa do isplate 6 - na iznos od 0,39 EUR od 11. ožujka 2014. god. pa do isplate - na iznos od 87,42 EUR od 29. ožujka 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,82 EUR od 11. travnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 83,87 EUR od 6. svibnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 1,08 EUR od 13. svibnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 83,32 EUR od 27. svibnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 1,15 EUR od 11. lipnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 83,80 EUR od 2. srpnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,82 EUR od 11. srpnja 2014. god. pa do isplate - na iznos od 87,40 EUR od 1. kolovoza 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,46 EUR od 12. kolovoza 2014. god. pa do isplate - na iznos od 89,22 EUR od 29. kolovoza 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,12 EUR od 11. rujna 2014. god. pa do isplate - na iznos od 89,64 EUR od 30. rujna 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,43 EUR od 11. listopada 2014. god. pa do isplate - na iznos od 91,96 EUR od 1. studenoga 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,03 EUR od 11. studenoga 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 92,90 EUR od 29. studenoga 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,07 EUR od 11. prosinca 2014. god. pa do isplate - na iznos od 92,16 EUR od 30. prosinca 2014. god. pa do isplate - na iznos od 0,82 EUR od 13. siječnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 76,61 EUR od 31. siječnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 13,59 EUR od 21. veljače 2015. god. pa do isplate - na iznos od 2,16 EUR od 24. veljače 2015. god. pa do isplate - na iznos od 75,70 EUR od 25. veljače 2015. god. pa do isplate - na iznos od 6,27 EUR od 26. veljače 2015. god. pa do isplate - na iznos od 4,63 EUR od 11. ožujka 2015. god. pa do isplate - na iznos od 0,67 EUR od 12. ožujka 2015. god. pa do isplate - na iznos od 74,56 EUR od 28. ožujka 2015. god. pa do isplate - na iznos od 7,69 EUR od 31. ožujka 2015. god. pa do isplate - na iznos od 4,26 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 0,69 EUR od 14. travnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 75,90 EUR od 30. travnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 6,70 EUR od 1. svibnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 4,29 EUR od 12. svibnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 0,68 EUR od 13. svibnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 70,20 EUR od 30. svibnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 12,38 EUR od 2. lipnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 0,03 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 0,01 EUR od 13. lipnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 74,50 EUR od 2. srpnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 12,68 EUR od 3. srpnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 76,31 EUR od 28. srpnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 11,46 EUR od 29. srpnja 2015. god. pa do isplate - na iznos od 78,04 EUR od 22. kolovoza 2015. god. pa do isplate - na iznos od 9,21 EUR od 25. kolovoza 2015. god. pa do isplate - na iznos od 78,25 EUR od 24. rujna 2015. god. pa do isplate - na iznos od 9,14 EUR od 25. rujna 2015. god. pa do isplate - na iznos od 77,46 EUR od 22. listopada 2015. god. pa do isplate - na iznos od 9,96 EUR od 23. listopada 2015. god. pa do isplate - na iznos od 77,85 EUR od 25. studenog 2015. god. pa do isplate 7 - na iznos od 9,62 EUR od 26. studenog 2015. god. pa do isplate - na iznos od 77,46 EUR od 25. prosinca 2015. god. pa do isplate - na iznos od 9,95 EUR od 29. prosinca 2015. god. pa do isplate - na iznos od 109,92 EUR od 29. siječnja 2016. god. pa do isplate - na iznos od 11,30 EUR od 30. siječnja 2016. god. pa do isplate - na iznos od 112,09 EUR od 23. veljače 2016. god. pa do isplate - na iznos od 11,68 EUR od 24. veljače 2016. god. pa do isplate - na iznos od 0,01 EUR od 11. ožujka 2016. god. pa do isplate - na iznos od 111,48 EUR od 5. travnja 2016. god. pa do isplate - na iznos od 12,10 EUR od 6. travnja 2016. god. pa do isplate - na iznos od 0,09 EUR od 12. travnja 2016. god. pa do isplate - na iznos od 0,01 EUR od 13. travnja 2016. god. pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

i r i j e š i o j e

I. Odbija se prigovor prijeboja istaknut od tuženika na iznos od 1.899,26 eur s zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2016.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je u ovom sudu zaprimljena dana 7. lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik-tada kao društvo HVB Splitska banka d.d. 26. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 43462/06 koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] pod br. OU-89/06. Temeljem tako zaključenog Ugovora da je tužitelju bio odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.860,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju za CHF (zada) HVB Splitska banka d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da je društvo Splitska banka d.d.; OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. godine i Aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018. godine, pripojeno OTP banci d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kao društvu preuzimatelju to tužitelj ovom tužbom označava tuženika: OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 (dalje u tužbi – tuženik). U čl. 5. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava nominalna kamatna stopa u iznosu od 4,20 % godišnje te da je promjenjiva, dok je čl. 6. određeno da efektivna kamatna stopa (EKS) iznosi 4,41 %. Međutim, čl. 11. predmetnog ugovora određeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa li drugim aktom tuženika. Naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Predmetnom odredbom

– koju je sastavio tuženik i na koju tužitelji nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci tuženika bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa - što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom, a činidbu koja je predmet ugovorne obveze neodredivom. Od početka otplate kamatna stopa se mijenjala nekoliko puta i to na način da je nakon svake promjene bila viša od početno ugovorene stope – a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Upravo ovom presudom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima budući da je iz naprijed navedenih razloga neodrediva. Presudom Europskog suda (pravde) od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Iz svega prethodno navedenog razvidno je kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena. Sukladno čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna a osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima jer je činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva a sukladno odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da tuženik stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.860,00 CHF prema kupovnom tečaju (tada) HVB- Splitske banke d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4 Ugovora određeno je da rok otplate iznosi 240 mjeseci a čl. 10. Ugovora da se otplaćuje u 239 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 389,73 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 391,38 CHF ali tuženik nije informirao tužitelja - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice: - da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR- ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; - da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; - da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; - da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; - da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; - te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe, a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula. Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan mu je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Prije pokretanja ovog postupka tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik do trenutka podnošenja ove tužbe nije udovoljio tužiteljevom zahtjevu te s obzirom da tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, isti objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga se – pozivom na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku – predlaže Sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko- knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 18. st. 2. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena nadležnost suda u Metkoviću. Slijedom navedenog tužitelj je podnio tužbu i predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 14. listopada 2019. tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda s prijedlogom da se spis predmeta uputi na odlučivanje Općinskom sudu u Splitu. ističe da nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne a da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 7. lipnja 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“). Također navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala te da iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok, a ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, dok ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Ističe nadalje da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju jer da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača., stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici i da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Također ističe da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci i načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i u konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

2.2. Tuženik iznosi daljnje očitovanje o konverziji kredita. Tako tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju postupio prema odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 kojom je propisan način izračuna konverzije. Tužitelj da je potom prihvatio ponudu kada je zaključen Dodatak I Ugovora o kreditu dok je potvrdom o pretplati utvrđen iznos preplate tužitelja. Na opisani način da su Dodatkom I Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik s retroaktivnim učinkom izmijenili svoj osnovni CHF ugovorni odnos na način da su izmijenjeni bitni sastojci ugovora i to kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF. Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditima. Stoga da tužitelj nema pravo u posebnoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz Parnice Potrošač zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog CHF Ugovora o kreditu niti potraživati isplatu bilo kakvih iznosa po ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti tuženika.

2.3. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda i da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“) a da je u konkretnom slučaju ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti i da je pregledom Ugovora moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba jer je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti kao i da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora i da je tužitelj potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule i da je neosnovano da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK kao i da je prije sklapanju Ugovora tužitelj od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ukazuje nadalje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, da je od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač a daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik i bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Napominje i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, stoga da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a koja neravnoteža mora biti značajna i da je za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. u odnosu na navode o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Samim time da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatene stope. Tako da je u kolektivnom sporu bila ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna promjenjivosti. Tuženik stoga smatra kako je tužitelj dužna u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetenom potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/Ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome tuženik naglašava kako materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. U konkretnom slučaju ne samo da je navedeno ugovoreno, već je jasno utanačeno kako ugovorne strane suglasno izjavljuju kako prihvaćaju važeće akte i isprave banke, a osobito Odluku o kamatama, sa kasnijim izmjenama i dopunama, Odluku o tarifi naknada, sa kasnijim izmjenama i dopunama, Poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske Banke. Tako spomenuti akti tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru. Kriterij za utvrđivanje ništetenih ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive jest da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da navedeno u konkretnom slučaju nije ispunjeno pa tuženik dalje, kako tvrdi, pojednostavljeno i skraćeno objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa i to prema Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima (troškovi kapitala). Tuženik da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome da se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana); visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano s promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS-Credit Deafult Swaps); rizik naplate kredita (također povezano s CDS). Tuženik zatim dalje iznosi razloge (stanje na međunarodnom tržištu) zbog kojih ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog i to ugovorom predviđenog razloga. Samim time da je potpuno pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi ZZP-a od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. U odnosu na navode tužitelja o tome da su kamate ugovorene, no da njihova stopa nije određena ni odrediva tuženik ističe da su isti paušalni. Tako da tužitelj prije svega takvu svoju tvrdnju opravdava činjenicom da su kamate ugovorene kao promjenjive pa da stoga nije znala koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate što je u potpunosti neprihvatljivo jer činjenica su kamate ugovorne kao promjenjive ne znači da iste nisu određene u smislu odredbi ZOO-a. Nadalje da Ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti. Konačno, tuženik ističe prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od samog tužitelja. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja na snošenje parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom prethodnog postupka tužitelj je ustrajao u svojim navodima i prijedlozima. U podnesku priloženom na zapisniku 12. studenog 2019. tužitelj navodi kako u odnosu na sve prigovore već postoje pravomoćne sudske odluke kojim se pobijaju svi istaknuti navodi tuženika. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tužitelj se poziva na odredbu čl. 18. st. 2 Ugovora o kreditu kojom je za sve sporove iz tako zaključenog Ugovora ugovorena nadležnost suda najbližeg mjestu zaključenja Ugovora. Budući je predmetni Ugovor solemniziran u uredu javnog bilježnika u [adresa] da ima proizlaziti kako su stranke ugovorile mjesnu nadležnost sada Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli. U odnosu na istaknute prigovore zastare i upiranje kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet tužitelj upire na već u tužbi označene sudske postupke. U odnosu na zaključeni Dodatak ugovora o kreditu, odnosno provedbu konverzije tužitelj je stava kako tako zaključenim pravnim poslom nije obeštećen za preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Tužitelj je tek djelomično obeštećen kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu zatečenu u trenutku konverzije pa da u ovom postupku zahtijeva potpuno obeštećenje na što ima pravo temeljem zakona i presude Europskog suda od 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/2017 gdje je navedeno kako zakonodavna intervencija ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

4. Prije zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja pozivajući se na činjenicu da je kod tužitelja, kao rezultat ukupnosti svih promjena, između ostalog, utvrđena i preplata u koja je iskorištena za namirenje budućih obroka. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije potpuno nebitno kolika je visina preplate jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, dok bi imalo biti relevantno da je izračun konverzije rezultat ne samo promjene valutne obveze već i rezultat činjenice da su na tužiteljičin kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR. U istom podnesku tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja, dakako u slučaju da su usvoji tužbeni zahtjev. Tako je tuženik pozivom na između stranaka zaključeni Sporazum o preplati predložio utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljicu u iznosu od 14.309,98 kn (1.899.26eura) uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 29. travnja 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Ujedno je predloženo da sud donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljevoga i tuženikovih uzajamnih potraživanja.

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze pregledom isprava priloženih spisu i to Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Broj 43462/06 zaključen 26. svibnja 2006., Otplatnog plana, Obavijesti o promjeni kamatne stope, Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 25. travnja. i s tim u vezi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu Broj Ugovora 43462/06 od 28. travnja 2016. godine, financijskim vještačenjem te s tim u vezi čitanjem nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja izrađeno od strane Stafani Gardašanić, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Podneskom zaprimljenim 27. studenog 2024. tužitelj je precizirao toč. III/ i IV/ postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije precizirao novčani zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita jer nije raspolagao za to potrebnom materijalnom dokumentacijom. No tijekom postupka, provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku utvrđene su preplate anuiteta. Okolnost što je tužitelj laik i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da točno izračuna visinu preplaćenih anuiteta ne može mu se pripisati u krivnju. Stoga je on, iz opravdanih razloga u stadiju glavne rasprave u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka podneskom uredio tužbeni zahtjev. Dakle, tužitelj je tek provedenim financijskim vještačenjem tijekom ovoga postupka saznao za točnu visinu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja se određuje sukladno odluci banke, što znači da on bez svoje krivnje nije mogao točno naznačiti iznose koje potražuje no to je učinio nakon zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu, pa je ovaj sud odlučivao o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetenim odredbe Ugovora o kreditu vezanih za jednostranu promjenu kamatne stope te odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu kao i zahtjev za isplatom razlike preplaćenih iznosa razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope mjesečnih anuiteta u prema podnesku zaprimljenom 27. studenog 2026. ukupnom iznosu od 3.876,87 eura s zateznim kamatama koje teku na svaki pojedeni mjesečni iznos u utuženom razdoblju od veljače

. do 26. veljače 2013. pa do isplate kao i zahtjev za isplatu na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope u iznosu od 6.443,23 eur sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos u utuženom razdoblju od srpnja 2006. do 13. travnja 2016., zahtjev za isplatu zatezne kamate na više plaćenu kamatu do konverzije 28. travnja 2016 u ukupnom iznosu od 3.030,82 eur s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev za isplatu na ime zatezne kamate na pozitivne tečajne razlike do konverzije 28. travnja 2016. iznosa od 2.249,20 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Analizom sadržaja spisu priložene materijalne dokumentacije u postupku je kao nedvojbeno utvrđeno sljedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, i HVB Splitska banka d.d., prednik tuženik, kao banka, zaključili Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 43462/06 koji ugovor je solemniziran u uredu javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] pod br OU-89/06 dana 1. lipnja 2006. kojim je pravni prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.860,00CHF, s isplatom po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate 240 mjeseci,

- da je člankom 5. Ugovora ugovorena nominalna kamatna stopa koja iznosi 4,20% koja je promjenjiva.

- da je tuženik za trajanja otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu kao i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do izmjene mjesečnih anuiteta.

- da su tužitelj i Societe Generale-Splitska banka d.d., pravni prednik tuženika, 25. travnja 2016. zaključili Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu kaluzulu temeljem ZID ZPK-a kojim je izvršena konverzija ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da su sklapanjem Dodatka 1 Ugovora o kreditu parnične stranke suglasno potvrdile da je tužitelj temeljem ZIDZPK pristao na konverziju kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR slijedom čega je došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS- a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine

- da je prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu kojeg su 25. travnja 2016. sklopili tužitelj i Societe Generale Splitska banka d.d. utvrđena preplata u iznosu od 14.309,98 koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita time da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

- da je društvo Splitska banka d.d.; OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. godine i Aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018. godine, pripojeno OTP banci d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kao društvu preuzimatelj

9. Sporno je pak u postupku:

- da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno da li su iste nepoštene,

- da li je posljedica nepoštenosti tih odredaba njihova ništetnost,

- da li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da li tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u plaćenim anuitetima, a koja razlika je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule u CHF i promjene kamatne stope,

- da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice.

10. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti valja navesti da je riječ o neosnovanom prigovoru, a to imajući u vidu upravo odredbu čl. 18. st. 2 Ugovora o kreditu kojom je na jasan i razumljiv način određeno kako je za sve sporove iz tog Ugovora određena nadležnost sud najbližeg mjestu zaključenja Ugovora. Budući je tako zaključeni Ugovor solemniziran upravo od strane javnog bilježnika sa sjedištem u [adresa] to je očita mjesna nadležnost ovog suda jer su upravo, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 70. st 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22.,155/23., dalje ZPP-a) stranke ugovorile mjesnu nadležnost ovog suda.

11. Prije svega, budući je riječ o materijalnopravnom prigovoru koji automatski utječe na osnovanost odnosno neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, valja ukazati da prigovor zastare potraživanja kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. godine (preporučenom pošiljkom), a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 13. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. S tim u vezi sud se poziva i na pravna shvaćanja izražena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. 7.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) izraženo je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Prema navedenome: „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Kraj činjenice da je tuženik bio tuženik i u kolektivnom sporu i da konkretni Ugovor o kreditu sadrži istovjetne odredbe kao i odredbe koje su utvrđene ništetnima u ugovorima o kreditima koji su bili zaključeni u određenom vremenskom razdoblju s potrošačima kao korisnicima kredita i tuženikom kao kreditorom, te da je konkretni Ugovor bio zaključen u vremenskom razdoblju koje je obuhvaćeno u kolektivnom sporu (1. rujan 2003. do 31. prosinca 2008.) u odnosu na ovog tuženika.

12. Odredbom čl. 322 ZOO-a propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

13. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž-7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeć i u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno je u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika OTP banke d.d. i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

16. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je onda imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Nadalje, na temelju Ugovora i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

17. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu jest naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

19. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

20. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP-a), ta ugovorna odredba je ništetna.

21. Valja ukazati i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

22. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom postupka bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita (sada tužitelj) bezuvjetno pristaje. Takve ugovorne odredba o kamati su, prema ovome sudu, uočljive, ali i ovaj sud smatra da njihov sadržaj nije jasan i lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 84. ZZP/03 i 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva. ZZP/03 u glavi 10., regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te se u odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice na temelju saslušanja tužiteljice i priložene dokumentacije kao i naprijed navedeni pravni okvir, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće imao mogućnost isticanja prigovora pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

23. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

24. Predmetne je odredbe u Ugovoru o kreditu i formulirao isključivo tuženik i na te odredbe tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetne ugovorne odredbe suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što joj je ponuđeno.

25. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 143/13), postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

26.1. Jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila ZOO. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

26.2. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Budući je utvrđeno da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita. Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početna. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud napominje da je teret dokaza na okolnost da li je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku kao i na to da se eventualno ne radi o potrošačkom ugovoru na strani tužene. Upravo imajući u vidu gore navedeno prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, dok tužena stranaka, iako uredno pozvana, nije pristupila na ročište radi saslušanja pa je ocjenom iskaza tužitelja sud utvrdio da tužitelj nije bio upoznat od strane pravnog prednika tuženika sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora. Također iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime tužitelj u svom iskazu navodi kako se sjeća da se 2006. godine pojavila potreba da riješi stambeno pitanje. Ovo stoga jer je tada živio u stambenoj zgradi s roditeljima i četvero djece pa je upravo zbog nedostatka prostora odlučio adaptirati kuću za što mu je bio potreban određeni novčani iznos. Budući potrebni iznos nije imao na raspolaganju da je otišao u banku koja bi mu odobrila kredit. Prvotno da se obratio PBZ koja je odbila njegov zahtjev za kredit uz obrazloženje da ne ispunjava pretpostavke koje su imali propisane za odobrenje kredita. Potom da se obratio Splitskoj banci gdje mu je odobren kredit time da su u ponudi izričito nudili kredit u valuti CHF. Dakle od strane banke da mu nije ponuđen kredit niti u eurima niti u kunama. Budući mu je kredit bio itekako potreban da mu i nije preostalo drugo nego prihvatiti takvu ponudu banke. Sjeća se da je potom jedan dan došao u banku radi dogovora kada su mu ponudili njihove uvjete kreditiranja, a drugi dan je već Ugovor bio ispisan. Izričit je u kazivanju da nije bilo nikakvih pregovora, poznato mu je da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali je smatrao da to neće bitno utjecati na mjesečni anuitet. Isto tako se sjeća da mu je bio predočen iznos mjesečnog anuiteta koji mu je bio prihvatljiv radi čega je i potpisao ugovor. Sjeća se i da je bio prisutna ovjeri Ugovora u uredu javnog bilježnika kojom prilikom mu je jedino pročitan tekst ugovora, dok nije bio ni na što posebno upozoravan. Dakle, u svemu tome da ga nitko nije savjetovao u smislu da tečaj CHF. Tužitelj potvrđuje i kako je pristao na konverziju u vrijeme kada je CHF pretvoren u euro jer je uvidio da će doći o nekih sredstava i nastaviti s otplatom preostalog iznosa kredita kojeg sam evo u obvezi otplaćivati nekih godinu dana. Upitan je li u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio član nekog trgovačkog društva i da li je imao prijavljen obrt tvrdi da nije bio član nikakvog trgovačkog društva, ali je imao prijavljen ribarski obrt upravo na adresi kuće koju sam adaptirao sredstvima od odobrenog kredita. U adaptiranoj kući da i danas stanuje time da tijekom ljetnih mjeseci iznajmljuje dvije sobe u turističke svrhe. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju posve očito nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost pravnog prednika tuženika kao banke, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora

– iznosa kredita koji mu je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje prednika tuženika-banke, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

27. Odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje ZZP-a/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Znači, smatrala bi se nepoštenom ona odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O tome da li određena odredba uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, valjalo je provesti test razmjernosti pozivom na odredbe čl. 96. st. 5 i čl. 99 ZZP-a/07 te s tim u vezi provesti test transparentnosti i ocjene u smislu odredbe čl 98 i čl 100 ZZP-a/07. Pri tome je prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva svakako potrebno voditi računa o stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

28. Po ocjeni ovog suda navedene odredbe Ugovora koje su bile predmet utvrđenja ništetnosti u konkretnom Ugovoru i u ovom postupku su bile jasne i uočljive, ali ne i lako razumljive. Ovo stoga što u istima nisu sadržani parametri i metode temeljem kojih će tijekom otplate kredita, ako dođe do njihove promjene u odnosu na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, utjecati na povećanje obveze tužiteljice po osnovu ugovorene kamatne stope. Tužiteljica nije bila upoznata s rizikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa nije mogla u trenutku zaključenja Ugovora u potpunosti ocijeniti ekonomske posljedice zaključenja pravnog posla u kojemu visina njezine obveze ovisi o dva promjenjiva faktora, o odluci banke o promjeni kamatne stope i o promjeni tečaja CHF. Prilikom zaključenja konkretnog Ugovora nije bilo pojedinačnog pregovaranja, a tuženik samo paušalno tvrdi kako se pojedinačno pregovaralo iako samu tu činjenicu ne dokazuje, a tužiteljica ju osporava. Ugovor je sastavio tuženik, radi se o standardnom ugovoru o kreditu, a činjenica što je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi do zaključka da su sporne odredbe konkretnog Ugovora tužiteljici rastumačene na način kako bi to učinila savjesna ugovorna strana koja sastavlja ugovor. Tuženik nije postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja, jer u ugovornom odnosu koji je nastao zaključenjem Ugovora o kreditu nije vodio računa o interesima tužiteljice kao slabije strane u postupku koja ne raspolaže znanjima i informacijama kojima raspolaže tuženik kao financijska institucija kojoj je jedan od temeljnih poslova plasiranje kredita na tržište, pri čemu upravo banke određuju uvjete pod kojima se kredit može podići.

29. Shodno naprijed iznesenom, u odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

30. Slijedom svega naprijed iznesenog presuđeno je kao u izreci pod toč.I./ i II/

31. Kraj činjenice da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 propisano da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita jer sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pa ništetni ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni, sud cijeni neutemeljenom prigovor tuženika da tužitelj zbog toga što je zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu ne bi imao pravni interes za vođenje parnice jer sukladno naprijed iznesenom tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik se, dakle, poziva na sklapanje Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu od 28. travnja 2016., a koji Dodatak je zaključen temeljem ZID ZPK/15, kojim Zakonom je naloženo bankama da korisnicima kredita koji su zaključili ugovore s valutnom klauzulom u CHF ponude zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da se predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF konvertira u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je ispunio tu svoju obvezu, tužitelj da je prihvatio Dodatak pa tuženik smatra da je na opisani način položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Stoga da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a zbog izvršene konverzije smatra da tužitelj nema više pravo na isplatu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

32.1. O utjecaju konverzije na pravo potrošača da mu se temeljem utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora isplati ono što je više platio u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni valutni tečaj najnoviju odluku donio je Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. U navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na valjanost sporazuma o konverziji navodi kako je isto bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019 i u kojem je odgovoreno na pitanje koje je glasilo: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“. U rješenju od 4. ožujka 2020. dan je odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

32.2. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2003. do 2008. godine, koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF obzirom da je tečaj CHF izrazito rastao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je imalo za posljedicu dovođenje korisnika kredita u izrazito težak položaj. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezanim za tečaj CHF, isti položaj kao korisnika kredita u valuti EUR. 10.3. Iz članaka 19.b i 19.c koji su dodani člankom 1. ZID ZPK/15 vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valutne obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanje kredita pa nadalje na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR, s tim da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno članku 19.c stavak 5. ZID ZPK/15.

32.4. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora, na valjan način, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorenih kamata i valutne klauzule u CHF i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u člancima 19.d i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici prije sklapanja Dodatka proučiti njegove odredbe. Samim time zamjena nepoštenih ugovornih odredbi zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika kao trgovca, jer s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverzije od strane potrošača (potrošač je objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke). Zaključenje ugovora o konverziji ovisilo je isključivo o volji potrošača. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Stoga stvarna mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe u okolnostima i po proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Dakle, bez obzira što je tužitelj pristao na konverziju kredita i sklopio Dodatak koji je valjan i ima pravne učinke na ugovorni odnos stranaka, to ne znači da je time otklonjena nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, pa tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopio Dodatak kojim su izmijenjene te odredbe ugovora sve kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koje smatra da mu pripadaju (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.).

33. Odlučujući onda o restitucijskom zahtjevu, sud je, kako je već rečenom, radi utvrđivanja i izračuna visine preplate nastale uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu odredio provedbu financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić Vještakinja je temeljem priložene dokumentacije, iskazala ukupnu razliku uplata po kreditu i obračuna kako joj je bilo naloženo od strane ovog suda te je ujedno jasno i pregledno prikazala razlike za svaki mjesec otplate kredita sve popraćeno preglednim tabelarnim prikazom. Imajući u vidu stajališta zauzeta u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev457/2025 od 27. svibnja 2026. sud je prilikom odlučivanja o traženju tužitelja pošao od izračuna prikazanog u Tablici 7 i 8 (list 96-102 spisa). Naime, zahtjev za povrat preplaćenog iznosa postavljen u preciziranom tužbenom zahtjevu pod toč. III/ a) s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jest neosnovan jer označena revizijska Odluka, kraj utvrđenja da je konverzijom potrošač obeštećen za preplaćene iznose zabranjuje dosudu takvog povrata korisnicima konvertiranih kredita. U toč.III/ b) tužitelj je zatražio povrat tečajnih razlika sa zateznim kamatama od svake uplate do isplate. Budući se radi o zahtjevu za povratom preplaćenih iznosa iz naslova ništetne valutne klauzule CHF koji zahtjev je prema stavu VSRH-a neosnovan pa i za onaj period kad se tečajne razlike bile najznačajnije (jer se bez obzira na odstupanja tečajne razlike smatraju pokrivene konverzijskim obeštećenjem) to je i tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.

34. Kao osnovan preostao je tužbeni zahtjev pod toč. III/c u iznosu koji odgovara zateznoj kamati na preplaćene kamate obračunatoj od datuma svake pojedine preplate do dana izvršene konverzije tužitelju, konkretno do dana 28. travnja 2016. obračunato po angažiranoj vještakinji u ukupnom iznosu 3.030,82 EUR na koji iznos teku zatezne kamate od dana konverzije predmetnog Ugovora pa nadalje do isplate. Stoga je u tom dijelu presuđeno kao u izreci pod toč. I/.

35. Točka III/ d preciziranog tužbenog zahtjeva strukturalno je istovjetna toč. c) time da se odnosi na zatezne kamate obračunate na preplaćene tečajne razlike (a ne na preplaćenu kamatu) do dana konverzije u po vještakinji obračunatom iznosu od 2.249,20 eur kako je to po iznosima iznesenom u Tablici br. 8 prvotnog nalaza time da zatezne kamate teku od 28. travnja 2016. Iako je riječ o zateznim kamatama obračunatim po iznosima od 3.030,82 eur i 2.249,20 eur ne radi se ovdje o tekućim kamatama, već o točno određenom iznosu obračunatom do tamo određenog datuma (28. travnja 2026.) koji iznosi su na taj dan dospjeli kao tražbina, a banka ih nije isplatila. Radi se o iznosima koji su izračunani kao zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate do dana konverzije. Dakle, u trenutku dospijeća zahtjeva (28. travnja 2016.) to su bili dospjeli, ali neplaćeni iznosi zateznih kamata. Na dospjelu novčanu tražbinu po općim pravilima teku zatezne kamate od dana dospijeća, sukladno čl. 29. ZOO-a.

36. Iz dopune nalaza i mišljenja (tablica br. 3) proizlazi da zbrojeni iznosi toč. c) i d) iznosi 5.280,02 EUR dok je konverzijsko obeštećenje iznosilo 2.272,26 eur. Unatoč navedenom ovaj sud je stava da konverzijsko obeštećenje od 2.272,26 EUR koje nije isplaćeno u gotovini već upotrijebljeno za zatvaranje budućih anuiteta ne može biti odbijeno od priznatih iznosa. Samim time valjalo je u cijelosti kao neosnovan odbiti istaknuti tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.899,26 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2016. godine do isplate. Ovo stoga što tako utvrđeni iznos preplate nije dan kao nadomjestak za preplaćene iznose uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. K tome, potraživanje tužiteljice odnosi se na period do trenutka provedbe konverzije (do 28. travnja 2016.), dok iznos preplate kojeg tuženik predlaže prebiti s potraživanjem tužiteljice jest utvrđen u postupku konverzije kredita i odnosi se isključivo na period nakon izvršene konverzije, konkretno na preostale anuitete otplate kredita, na način da se priznati iznos preplate koristi za podmiru budućih obroka i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na diskrecijskoj ovlasti suda iz članka 154. stavak 2. ZPP, uzevši pri tom u obzir činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Valja dodati da, u trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa nije bila ustanovljena. U specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, niti se pouzdati u sudsku praksu koja pred sudovima nije bila utvrđena, a revizijski sud se o tome još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh niti je visina zahtjeva bila nerealno postavljena (naprotiv, temeljila se na nalazu i mišljenju sudskog vještaka), te je u konačnici i uspio s djelom zahtjeva (za isplatu zateznih kamata) u skladu s kasnije izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u učincima provedene konverzije (Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.). Nadalje, u odnosu u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana, njegova težnja da se ostvari pravo na isplatu, pa makar i dijela iznosa po osnovi ništetnosti neke ugovorne odredbe, sustav raspodjele troškova postupka ne smije imati odvraćajući učinak na tužitelja kao potrošača od ostvarenje tog prava. U konkretnom slučaju, ako bi se doslovno gramatički i aritmetički primijenio članak 154. stavak 2. ZPP, tužitelj bi bio doveden u situaciju da je dužan nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu većem od iznosa koji mu je dosuđen po osnovi utvrđenog stjecanja bez pravne osnove, čime bi tužitelju bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva. Uvažavajući i praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. studenoga 2021.), ovaj sud smatra da je u skladu sa sadržajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pravičan postupak i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje imovine, uz rezultat cjelokupnog postupka i činjenicu da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Slijedom svega navedenog riješeno je kao u izreci pod toč. II/.

U Korčuli, 25. rujna 2026.

Sudac

Marija Gugić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).