Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-348/2022-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Gregović u Rijeci, protiv tuženika INA – INDUSTRIJA NAFTE, d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, zastupanog po punomoćniku Siniši Baričeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stanić i partneri d.o.o. iz Rijeke, radi naknade štete, nakon glavne javne rasprave, zaključene 7. rujna 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Mattea Manarina, odvjetnika u Rijeci i punomoćnika tuženika, objavljene 25. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku INA – INDUSTRIJA NAFTE, d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625 da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 25.000,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 22. srpnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa od 25.000,00 eura, a do zatraženog iznosa od 25.132,72 eura, s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 16.961,97 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 22.7.2022. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 840,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 30. rujna 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio dugogodišnji radnik tuženika kojemu je, na temelju Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2021., prestao radni kod tuženika jer nije bio u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa za koje je sklopio ugovor o radu, zbog određenih trajnih osobina, odnosno sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz). Također, navedenom je odlukom utvrđeno pravo tužitelja na otpremninu, a koja mu je i isplaćena. Tako je tuženik tužitelju, nakon prestanka radnog odnosa, isplatio 127.800,00 kn otpremnine. Nadalje navodi kako je uzrok nemogućnosti urednog izvršavanja obveza iz radnog odnosa za koje je tužitelj sklopio ugovor o radu činjenica postojanja profesionalne bolesti, a koja je utvrđena i rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-502-03/21- 03/328, ur. br. 338-08-02-01-22-10 od 10. lipnja 2022. Naime, Uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti radnika izdanom od Ustanove za zdravstvenu skrb u medicini rada dr. Tudor – Pavlić od 28. srpnja 2020. utvrđena je zdravstvena nesposobnost tužitelja za obavljanje poslova Operatera dorade 2. Na temelju Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 28. srpnja 2020. tuženik je donio Odluku o isplati naknade plaće od 19. kolovoza 2020. prema kojoj tužitelj, od 1. rujna 2020. pa do premještaja na druge odgovarajuće poslove, odnosno drukčije odluke tuženika, ima pravo na naknadu plaće u visini osnovne mjesečne plaće uvećane za dodatak osnovnoj mjesečnoj plaći iz Kolektivnog ugovora i dodatak osnovnoj mjesečnoj plaći za tro smjenski rad i to prema planskom kalendaru za smjenu u kojoj bi inače radio. Povodom Odluke tuženika o isplati naknade plaće od 19. kolovoza 2020. tužitelj je, putem punomoćnika, zatražio da ga se rasporedi na drugo radno mjesto za koje je zdravstveno sposoban, no tuženik se na takav zahtjev tužitelja oglušio. Nakon toga, tuženik donosi Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2021. na što tužitelj, putem punomoćnika, ulaže zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik ponovno oglušio. Obzirom da je utvrđena i priznata profesionalna bolest u uzročno – posljedičnoj vezi s radom tužitelja kod tuženika te mu je upravo radi posljedica profesionalne bolesti otkazan ugovor o radu (osobno uvjetovani otkaz), zbog nemogućnosti urednog izvršavanja obveza iz radnog odnosa , uzrokovanog trajnim osobinama, odnosno sposobnostima, tužitelj ima, na temelju odredbe čl. 42. Zakona o radu (dalje: ZR), pravo na dvostruku otpremninu. Naime, odredbom čl. 42. ZR-a propisano je kako radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a kojemu nakon završenog liječenja, oporavka i profesionalne rehabilitacije, poslodavac ne može osigurati odgovarajuće poslove iz članka 41. ZR-a, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu, ako je ispunio uvjete za stjecanje prava na otpremninu propisanu Zakonom. Nesporno je kako je tužitelju priznata profesionalna bolest, kako mu tuženik nije bio u mogućnosti osigurati obavljanje drugih odgovarajućih poslova slijedom čega isti ima pravo na isplatu dvostruke otpremnine. Također, nije sporno kako tuženik tužitelju nije isplatio dvostruku otpremninu. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 127.800,00 kn na ime otpremnine s pripadajućom zateznom kamatom od 22. srpnja 2022. kao sljedećeg dana od dana zaprimanja zahtjeva za isplatu dvostruke otpremnine. Nadalje navodi kako je tužitelju, zbog priznate profesionalne bolesti, povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje slijedom čega isti, na temelju odredbe čl. 19. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 1100. ZOO-a, ostvaruje pravo na naknadu izvanugovorne odgovornosti za štetu od tuženika. Odredbom čl. 111. st. 1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava dok je odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR) propisano kako se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovora po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom čl. 25. st. 2. ZZR-a propisano je kako poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, na temelju relevantnih zakonskih odredbi, osnov tužbe, a obzirom se radi o priznatoj profesionalnoj bolesti zadobivenoj radom kod poslodavca – tuženika, nije sporan, a budući se isti temelji na pravomoćnom upravnom aktu – rješenju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Rijeka, klasa: UP/I-502-03/21-03/328, ur. br. 338-08-02-01-22-10 od 10. lipnja 2022. Odredbom čl. 19. st. 1. ZOO-a da je propisano kako svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom dok je st. 2. propisano kako se pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost obiteljskog i osobnog života, slobodu i dr. Tužitelj je obolio od alergijskog dermatitisa. Kroz dugi vremenski period tužitelj je trpio bolove, a koji i danas perzistiraju. Kao posljedica priznate profesionalne bolesti zaostao je i strah od posljedica i nemogućnosti obavljanja osnovnih životnih potreba. Kod tužitelja je prisutno i naruženje u vidu ekcema i plikova na koži ruku koje je stalno vidljivo trećim osobama i kod istoga izazivaju nelagodnosti u komunikaciji s drugim ljudima. Zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja je zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta pa će isti imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti. Zbog priznate profesionalne bolesti tužitelju je nastala imovinska šteta (čl. 1095. ZOO-a) pa stoga isti od tuženika potražuje naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege i troškova puta i liječenja. Jedan sat nestručne tuđe pomoći i njege potražuje se, sukladno sudskoj praksi, u visini od 30,00 kn do 35,00 kn. Na ime troškova puta i liječenja tužitelj potražuje 1.000,00 kn (odlasci na terapije, kontrole i preglede, troškovi lijekova i krema), a koji troškovi su bili neophodni te je tužitelj bio izložen dodatnim troškovima, slijedom čega na ime neimovinske i imovinske štete potražuje ukupan iznos od 53.000,00 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Najprije osporava da bi tužitelj imao pravo na dvostruku otpremninu te njegov zahtjev stoga osporava u cijelosti, po osnovu i visini. To prije svega iz razloga što je ugovor o radu tužitelja otkazan 9. ožujka 2021. i njegov radni odnos kod tuženika prestao je četiri mjeseca nakon toga, dakle sve znatno prije donošenja Rješenja HZZO, Regionalnog ureda Rijeka, od 10. lipnja 2022. na koje se tužitelj poziva. Osim toga, kad se navedeno dovede u vezu s odredbom čl. 42. st. 1. ZR, proizlazi da ni iz tužbe ni općenito iz navoda tužitelja nije jasno jesu li njegovo liječenje ili oporavak uopće dovršeni i jesu li dovršeni prije prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo u međuvremenu, pa već i iz prednje navedenog proizlazi da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za isplatu otpremnine. S tim u svezi, potrebno je posebno imati na umu da je jedini mogući relevantni trenutak za ocjenu obveze poslodavca za isplatu otpremnine trenutak donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a nesporno je da u tom trenutku Rješenje HZZO na koje se tužitelj poziva nije postojalo, jer je doneseno više od godinu dana nakon odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju. Tuženik osporava u cijelosti i zahtjev tužitelja za naknadu štete. Tužitelj nije dokazao niti jednu od zakonom propisanih pretpostavki za potraživanje naknade štete. Tek primjera radi, tuženik ukazuje i da se u samom Rješenju HZZO na koje se tužitelj poziva navodi da izloženost kemijskim tvarima nije isključivo uzrok tegoba tužitelja te da se, prema sigurnosno-tehničkim listovima, u slučaju dodira smjese ukapljenog propan butana s kožom ne očekuje iritacija. Tužitelj potpuno paušalno i proizvoljno iznosi navode o bolovima, strahu, naruženju i smanjenju općeg životnog aktiviteta, pri čemu treba uzeti u obzir i da nije jasno je li njegovo liječenje uopće dovršeno i koji je ishod liječenja. U prednjem smislu, tuženik osporava u cijelosti i iznose (pojedinačne i ukupni iznos) koje tužitelj potražuje na ime naknade štete.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu , dokumentaciju dostavljenu od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranica 79-242 spisa), proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Perici, dr.med., specijalisti dermatologije i venerologije, čiji nalaz i mišljenje od 12. siječnja 2026. prileži na stranici 338-365 spisa, a usmeno obrazloženje dano na ročištu od 17. lipnja 2026. na stranici 388-389 spisa, kao i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 306-308 spisa). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike otpremnine do visine dvostruke otpremnine koju tužitelj potražuje u smislu odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. – dalje: ZR), kao i zahtjev za naknadu štete (neimovinske i imovinske) za koju tvrdi da je posljedica profesionalne bolesti koju je pretrpio na radu kod tuženika.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim, ali ne u cijelosti.

5.1. Tužitelj je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 30. srpnja 2026. (stranica 394-398 spisa), a nakon provedenog medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Anti Perici, dr.med.

5.2. Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe st. 1. ovog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

5.3. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je 13. rujna 2024. Kako je tužba preinačena 30. srpnja 2026., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, a temeljem nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, takva preinaka dopuštena je sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a obzirom da na strani tužitelja nema krivnje. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci.

6. Među stankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika, kao i da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj 210-534889/16-H, sklopljenog 1. travnja 2016., bio zaposlen na radnom mjestu Operater Dorade 2, u Dorada, Proizvodnja, Rafinerija nafte Rijeka. Također je nesporno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao odlukom o redovitom (osobno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu 9. ožujka 2021. (stranica 7-8 spisa). Nadalje, nesporna je i činjenica da je temeljem Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika, izdanoj od Ustanove za zdravstvenu skrb u medicini rada Tea Tudor – Pavlić, dr.med., specijalist medicine rada i športa od 28. srpnja 2020. (stranica 9 spisa) utvrđena zdravstvena nesposobnost tužitelja za obavljanje poslova Č Dorade 2, kao i činjenica da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-502-03/21- 03/328, ur. br. 338-08-02-01-22-10 od 10. lipnja 2022. (stranica 21-23 spisa) tužitelju priznata profesionalna bolest nastala kod tuženika kao poslodavca i to za dijagnozu Dermatitis allergica e contact professionalis facta (dizel i plinsko ulje), MKB šifre:

L23.8 i to s danom nastanka 27. svibnja 2022. U konačnici, nesporna je i činjenica da je tuženik u odluci o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu utvrdio da „nema mogućnosti niti uz dodatno obrazovanje, odnosno osposobljavanje zaposliti Z na poslovima drugog radnog mjesta, a koje bi poslove prema svojim sposobnostima Radnik mogao obavljati bez rizika da se nastavi njegova izloženost štetnim uvjetima.“. U konačnici, nesporna je i činjenica da tužitelj nije osporavao odluku o otkazu unatoč izjavljenom zahtjevu za zaštitu prava (stranica 13-15 spisa).

7. Međutim, sporno je zahtijeva li tužitelj osnovano od tuženika isplatu utuženog iznosa na ime dvostruke otpremnine obzirom na navode sadržane u odgovoru na tužbu u kojoj tuženik osporava da bi tužitelju pravo na dvostruku otpremninu pripadalo sukladno čl. 41. i 42. Zakona o radu, a sve obzirom na činjenicu da je jedini mogući relevantni trenutak za ocjenu obveze poslodavca za isplatu otpremnine trenutak donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a u tom trenutku rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na koje se tužitelj poziva nije postojalo. Također, sporno je potraživanje i s osnova naknade štete obzirom da je tuženik tijekom postupka ustrajao u navodu da tužitelj nije dokazao niti jednu od zakonom propisanih pretpostavki za potraživanje naknade štete.

8. Institut otpremnine uređen je odredbom čl. 126. ZR-a, koji propisuje u st. 1. da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

9. Dakle, pravo na otpremninu ima radnik koji je kod istog poslodavca radio neprekidno najmanje dvije godine i kojem je ugovor o radu poslodavac otkazao isključivo zbog poslovno ili osobno uvjetovanog razloga (čl. 115. st. 1. podst. 1. i 2. ZR-a).

10. Nadalje, čl. 126. st. 2. propisano je da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

11. Iz navedenog proizlazi da je otpremnina novčana tražbina, slijedom čega u situaciji kada poslodavac radniku ne prizna pravo na otpremninu ili kada mu ne isplati otpremninu, tada radnik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a, već ima pravo svoj zahtjev ostvarivati izravno tužbom sudu, budući da je riječ o novčanoj tražbini iz radnog odnosa (čl. 133. st. 3. ZR-a).

12. Ovdje se navodi da je jedan od uvjeta za zakonsko pravo na otpremninu način prestanka radnog odnosa. Naime, zakonsko pravo na otpremninu ima onaj radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, a razlog otkaza nije uvjetovan ponašanjem radnika.

13. Tužitelj zahtjev temelji na odredbi čl. 42. st. 1. ZR-a kojom je propisano da radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a kojemu nakon završenoga liječenja, oporavka i profesionalne rehabilitacije poslodavac ne može osigurati odgovarajuće poslove iz članka 41. ovoga Zakona, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu, ako je ispunio uvjete za stjecanje prava na otpremninu propisanu ovim Zakonom.

13.1. Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a propisano je ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.

14. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi nespornim da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije u odnosu na tužitelja donio odluku o smanjenju radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposrednu opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, međutim, uvažajući mišljenje ovlaštenog liječnika medicine rada, tuženik je donio odluku o redovitom (osobno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu tužitelja od 9. ožujka 2021. (stranica 7-8 spisa) obzirom da tužitelju nije bio u mogućnosti ponuditi ugovor za drugo radno mjesto, a koje bi poslove tužitelj bio sposoban obavljati, imajući na umu činjenicu (svjedodžbu specijaliste medicine rada) da tužitelj nije sposoban i dalje obavljati poslove radnog mjesta Operater Dorade 2.

15. Ovdje valja navesti da je obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, odnosno istekom otkaznog roka. Navedeno iz razloga što prije prestanka radnog odnosa ta obveza poslodavca nije niti nastala niti je njezin iznos poznat. Uzimajući u obzir činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje tužitelju profesionalna bolest priznata s danom nastanka 27. svibnja 2022., to proizlazi da ista kod tužitelja nije niti postojala u vrijeme njegova radnog odnosa kod tuženika, obzirom da je među strankama nesporna i činjenica da tužitelj odluku o otkazu nije osporavao, slijedom čega je njegov radni odnos kod tuženika prestao prije priznanja profesionalne bolesti, točnije 24. srpnja 2021. (navedeno sud utvrđuje uvidom u prijavu o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa stranice 141 spisa), slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 42. ZR-a, pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

15.1. Podredno ističe kako je tužitelju profesionalna bolest priznata u odnosu na njegovo prethodno radno mjesto (navedeno sud utvrđuje uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sa stranice 21-23 spisa), a uvidom u potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa (stranica 138 spisa) sud utvrđuje da je tužitelj u trenutku prestanka radnog odnosa bio zaposlen na radnom mjestu Operater Dorade 2 (u vremenu od 1. travnja 2016. do 24. srpnja 2021.), dok je prethodno radio na radnom mjestu Operater dorade i manipulacije 2 (u vremenu od 1. studenoga 2015. do 31. ožujka 2016.), iz čega proizlazi da je tuženik tužitelja prije prestanka radnog odnosa premjestio s prezadnjeg na posljednje radno mjesto, odnosno osigurao mu odgovarajuće poslove sukladno njegovom zdravstvenom stanju. Navedeno u svom iskazu ne spori ni sam tužitelj obzirom da je naveo (stranica 306-308 spisa) da je zdravstvene tegobe vezane uz alergijski dermatitis uočio već tijekom početka rada kod tuženika, a 2010. da je tuženik sačinio medicinsku obradu u kojoj je točno definirano da je alergičan na lož ulje i naftne derivate, koji produkti da su osnovna sirovina za djelatnost tuženika, zbog čega da je Služba ljudskih resursa pronalazila mogućnost njegovog zapošljavanja na odgovarajućem radnom mjestu, zbog čega su mu u razdoblju od 2010. do 2019. ponuđeni poslovi unutar njegove stručne spreme koji su najviše odgovarali njegovom zdravstvenom stanju, koji navod je suglasan materijalnoj dokumentaciji u spisu tj. potvrdi o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa (stranica 138 spisa) iz koje proizlazi da je tužitelj kod tuženika radio na pet različitih radnih mjesta.

16. U odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete navodi se da postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju u smislu odredaba čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18. – dalje: ZZR), budući da je kod tužitelja utvrđeno postojanje profesionalne bolesti zbog štetnih utjecaja kojima je bio izložen na radu odnosno na radnom mjestu kod tuženika.

17. Naime, o činjenici postojanja profesionalne bolesti kod tužitelja na valjani način odlučeno u zakonom određenom postupku od nadležnih upravnih tijela (rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 10. lipnja 2022. – stranica 21-23 spisa). U parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku u odnosu na postojanje profesionalne bolesti kod tužitelja, već je vezan odlukom nadležnog upravnog tijela, čiju zakonitost ne može ispitivati (čl. 12. st. 1. ZPP-a).

18. Zbog navedenih razloga osnovanost ovog dijela zahtjeva tužitelja proizlazi iz odredbe čl. 25. st. 1. ZZR-a kojom je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu i profesionalnom bolešću po načelu objektivne odgovornosti. Iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti prema općim propisima obveznog prava, ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, a na koje poslodavac unatoč provedenoj zaštiti na radu nije mogao utjecati (st. 2. istog članka).

19. Pojam profesionalne bolesti definiran je u čl. 2. Zakona o listi profesionalnih bolesti, te se istom smatra bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada i/ili radnom okolišu, odnosno bolest za koju je poznato da može biti posljedica djelovanja štetnosti koje su u vezi s procesom rada i/ili radnim okolišem, a intenzitet štetnosti i duljina trajanja izloženosti toj štetnosti je na razini za koju je poznato da uzrokuje oštećenja zdravlja.

20. Naime, tijekom postupka nesporno je utvrđeno kako je tužitelj bio radnik tuženika na poslovima Vođa smjene i manipulacije, Operater specijalist, Operater dorade i manipulacije 1, Operater dorade i manipulacije 2 te Operater Dorade 2, i to u razdoblju od 1. siječnja 2026. do 24. srpnja 2021., te da je u tom razdoblju radio na poslovima gdje je bio izložen, direktno ili indirektno, štetnim tvarima kao što su naftni derivati (bazna ulja, plinska ulja, lož ulja, dizel, benzin, mlazno ulje, ukapljeni naftni plin i dr. – navedeno sud utvrđuje uvidom u nalaz i mišljenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ZČ, dr. med., specijaliste medicine rada i sporta od 9. veljače 2022. sa stranice 81-86 spisa).

21. Kako je tužitelj cijeli svoj radni vijek radio kod tuženika (od 28. prosinca 1989. do 24. srpnja 2021. – navedeno sud utvrđuje uvidom u obrazac eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa stranice 141 spisa), na naprijed navedenim poslovima, prilikom čega je bio u doticaju, izravnom ili neizravnom, s naprijed navedenim jakim iritansima, to je odgovornost tuženika u smislu odredbi čl. 25. st. 1. ZZR-a u svezi čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) u cijelosti dokazana.

22. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da šteta nastala tužitelju tj. uzrok oboljenja potječe od nekog uzroka koji ne bi bio u svezi s djelatnošću koju je tužitelj obavljao za tuženika, nije dokazao ni barem djelomični doprinos treće osobe ili samog tužitelja nastanku bolesti, slijedom čega nema uvjeta za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a.

23. Da bi se neka bolest mogla odrediti kao profesionalna bolest, mora postojati uzročna veza između obavljanja određene profesionalne djelatnosti radnika i nastanka bolesti, a navedena okolnost utvrđena je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-502-03/21- 03/328, ur. br. 338-08-02-01-22-10 od 10. lipnja 2022. (stranica 21-23 spisa).

24. Odredbom čl. 19. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kada nje nema. Stavkom 2. istog članka je propisano da će pri odlučivanju o visini pravične naknade sud voditi brigu o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Odredba čl. 1046. u svezi čl. 19. i odredba čl. 1100. ZOO-a reguliraju štetu po osnovu povrede prava osobnosti (neimovinsku štetu), dok odredba čl. 1093. st. 2. ZOO-a regulira naknadu imovinske štete u dijelu naknade troškova liječenja od zadobivenih ozljeda te drugih potrebnih troškova u svezi s liječenjem.

24.1. U svezi s naprijed navedenim zakonskim odredbama tužitelj ica potražuje naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, te troškova puta i liječenja.

25. U odnosu na visinu štete proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Perici, dr.med., specijalisti dermatologije i venerologije, čiji nalaz i mišljenje od 12. siječnja 2026. prileži na stranici 338 -365 spisa, a usmeno obrazloženje dano na ročištu od 17. lipnja 2026. na stranici 388 -389 spisa.

25.1. Tako vještak navodi da je tužitelj od unatrag 25 godina ima kontaktni iritatativni dermatitis šaka koji je dobio vrlo brzo nakon stupanja na posao kod tuženika , a koji je imao u aktivnom stanju sve do otkaza 24. srpnja 2021. 2009. da je rađeno epikutano testiranje koje je bilo pozitivno na dizel i plinsko ulje, zbog čega je već tada tužitelj imao simptome eritema, ljuskanja kože praćenih jakim osjećajem pečenja, svrbeža, a ponekad i bolnosti. Tada je prebačen na drugo radno mjesto tuženika gdje je stanje bilo bolje do 2016., kada se stanje opet znatno pogoršava i tako je do otkaza 2021. U srpnju 2020. proglašen je nesposobnim za rad, a uzročno-posljedična veza između rada s ukapljenim naftnim plinom, propan butan smjesom, smjesom obogaćenom propanom s dijagnozom kontaktnog alergijskog dermatitisa postavljena od strane specijaliste medicine rada i sporta KČ, dr.med. koja je i postavila konačnu dijagnozu Dermatitis allergica e contactu proffesionalnis facta (dizel i plinsko ulje) ili kontaktni alergijski dermatitis. Pofesorica dr.sci. FČ u svom nalazu od 4. kolovoza 2021. da navodi da je riječ o kroničnom kontaktnom iritativnom dermatitisu, ali da nije riječ o alergijskom kontaktnom dermatitisu, te da je nastao jer je tužitelj na poslu bio izložen jakim iritansima kao što su propan , butan smjese obogaćene propanom.

25.1. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Perica, dr. med. sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, te sačinjen u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu i nakon pregleda tužitelja 14. prosinca 2025, uz napomenu kako je vještak na ročištu održanom 17. lipnja 2026. (stranica 388-389 spisa) otklonio primjedbe dane na isti od strane tuženika.

26. Prilikom odlučivanja o visini neimovinske štete prema pojedinim kvalifikatornim kriterijima, ovaj sud je cijeneći mišljenje vještaka o jačini i trajanju fizičkih bolova koje je tužitelj trpio zbog dermatitisa na šakama, te cijeneći duljinu i intenzitet pretrpljenog straha, naruženje zaostalo kod tužitelja, te imajući u vidu postotak smanjenja životnih aktivnosti zaostalih kod tužitelja u omjeru od 7% stav je suda da bi tužitelju na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje trebala pripasti novčana naknada u utuženom iznosu od 25.000,00 eura, sve sukladno Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici Građanskog odjela od 15. lipnja 2020., kao i stopu inflacije koja je slijedila nakon 2020. i prethodila donošenju ove odluke, a koja je prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku od srpnja 2020. do travnja 2025. iznosila 30,6%.

26.1. Prihvaćajući mišljenje vještaka kako tužitelju tuđa pomoć i njega nije bila potrebna, to je sud odbio tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

27. Slijedom navedenog, tužitelju po osnovi neimovinske štete pripada iznos od 25.000,00 eura, slijedom čega je valjalo tužbeni zahtjev djelomično usvojiti i presuditi kao u točkama I. i II. izreke.

27.1. Temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a tužitelju je na dosuđenu neimovinsku štetu u visini od 25.000,00 eura dosuđena pripadajuća zatezna kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 22. srpnja 2022. (povratnica prileži na stranici 20 spisa).

28. U odnosu na troškove zastupanja stranaka, te uspjeh stranaka u parnici u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, to je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, u svezi čl. 155. ZPP-a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, izuzev u dijelu koji se odnosi na trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 840,26 eura, koji je trošak bio potreban, slijedom čega je isti priznat tužitelju.

U Rijeci 25. rujna 2026.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovih odluka dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluka. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.