- 1 -              III Kr-56/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-56/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. M. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 22. ožujka 2023. broj K-97/2023-13 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 18. siječnja 2024. broj Kž-180/2023-4, u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog M. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 22. ožujka 2023. broj K-97/2023-13 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 18. siječnja 2024. broj Kž-180/2023-4 M. M. osuđen je zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Potom mu je, temeljem članka 57. stavka 1. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne iznosi šest mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku K. K. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika i povrede prava okrivljenika na obranu u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je predložio da se donese i rješenje o odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022. - dalje: ZKP/08.-22.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 26. ožujka 2024. pod brojem Ksm-DO-50/2024-3 s mišljenjem da zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Kada ističe povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točki 2. i točki 4. ZKP/08.-22., a kao jedan od razloga za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik ni na koji način ne precizira i ne argumentira na temelju kojih činjenica tvrdi da postoje okolnosti koje isključuju krivnju (članak 469. točka 2. ZKP/08.-22.) odnosno temeljem kojih činjenica smatra da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (članak 469. točka 4. ZKP/08.-22.) pa je očigledno kako se u ovom konkretnom slučaju radi o paušalno iznesenim tvrdnjama koje ni na koji način nisu obrazložene. Pritom valja primijetiti kako iz razloga koji su izneseni u obrazloženju zahtjeva nedvosmisleno proizlazi kako osuđenik, u biti, kao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, polemizira s izrečenom kaznom smatrajući kako mu je umjesto djelomične uvjetne osude trebalo izreći uvjetnu osudu, osobito imajući u vidu činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi koji je bio „izazvan i isprovociran od strane oštećenika te zašto bi odgovarao za terećeno kazneno djelo zbog toga što je udario oštećenika koji se već nalazio na podu, a već ga je netko ranije ozlijedio, koja ozljeda nema veze sa I optuženikom“, čime istovremeno, iako to posebno ne precizira i ne ističe, osporava i pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi.

 

6.1. Međutim, u navedenom, podnositelj zahtjeva nije u pravu.

 

6.2. Naime, iako podnositelj zahtjeva uvodno ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., on prethodno iznesenim tvrdnjama, u biti, polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem tako da nudi svoju interpretaciju događaja iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, a kako bi na taj način dodatno potkrijepio svoje tvrdnje da je, imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja i dinamiku događanja, osuđeniku izrečena „neopravdano visoka kazna“. Međutim, suprotno tvrdnjama osuđenika, navedene okolnosti koje se tiču same dinamike inkriminiranog događaja upravo zbog svoje isključivo činjenične naravi ne mogu biti predmet razmatranja kod ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se, u protivnom, na taj način uveo treći stupanj ispitivanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Pritom također podnositelju zahtjeva treba napomenuti kako se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. prosuđuje isključivo prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi. U tom pogledu valja zaključiti kako su u ovom konkretnom slučaju i prvostupanjski i drugostupanjski sud, na ono činjenično stanje koje je utvrđeno pravomoćnom presudom, u konačnici, pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona.

 

6.3. Isto tako osuđenik, kada tvrdi da mu je izricanjem djelomične uvjetne osude, umjesto uvjetne osude, izrečena neopravdano visoka kazna, u potpunosti zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 469. točkom 5. ZKP/08.-22.), a to ovdje nije bio slučaj.

 

6.4. Slijedom svega prethodno iznesenog, po ocjeni ovog suda, nije ostvaren razlog za pobijanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., a kako se to tvrdi u ovom dijelu podnesenog zahtjeva.

 

6.5. U zahtjevu se nadalje ističe kako je u žalbenom postupku povrijeđeno pravo okrivljenika na obranu, a koja povreda je utjecala na presudu, pozivajući se pritom na povredu propisanu odredbom članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.-22. Argumentirajući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka podnositelj zahtjeva navodi kako je u žalbi izjavljenoj protiv presude suda prvog stupnja, a koja je izjavljena isključivo zbog odluke o kazni, detaljno obrazloženo zbog čega je osuđeniku umjesto djelomične uvjetne osude trebalo izreći uvjetnu osudu na način da mu se prethodno izrekne kazna zatvora do jedne godine, a potom odredi maksimalni rok provjeravanja od pet godina, međutim unatoč tome drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, a prigodom iznošenja razloga za odluku o kazni, nije konkretno analizirao opravdanost ovako visoko izrečene kazne po prvostupanjskom sudu odnosno nije logično i argumentirano obrazložio iz kojih razloga je optuženiku nužno izreći kaznu na koju je osuđen prvostupanjskom presudom. Smatra da se drugostupanjski sud u svojoj odluci, po njegovom mišljenju, nije u dovoljnoj mjeri i na odgovarajući način očitovao na sve iznesene žalbene navode u odnosu na odluku o kazni pa mu je na taj način povrijedio pravo na obranu, a koja povreda je bila od utjecaja na pravomoćnu presudu.

 

6.6. Međutim, niti u ovom dijelu podnesenog zahtjeva osuđenik nije u pravu.

 

6.7. Naime, drugostupanjski se sud u svojoj odluci očitovao na istaknutu žalbenu osnovu (odluka o kazni) te je na jasan, argumentiran i dostatan način odgovorio na sve bitne navode žalbe koju je osuđenik podnio protiv prvostupanjske presude, čime je u potpunosti postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08.-22. U tom pogledu valja napomenuti kako je drugostupanjski sud u svojoj odluci, a kada je odlučivao o žalbi optuženika na prvostupanjsku presudu, najprije citirao iznesene žalbene navode (točka 10. obrazloženja), nakon čega je pod točkama 11. i 11.1. obrazloženja dao svoju ocjenu žalbenih navoda te ocjenu zbog čega smatra da je kazna izrečena po prvostupanjskom sudu primjerena osobi optuženika i svim okolnostima konkretnog slučaja odnosno iz kojih razloga je žalba optuženika u odnosu na odluku o kazni neosnovana i neprihvatljiva za sud drugog stupnja. To što osuđenik takvo obrazloženje i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na ove okolnosti i nadalje ne prihvaća i s njima polemizira u podnesenom zahtjevu nije relevantno kod odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku. Naime, drugostupanjski je sud u bitnome dao odgovor na iznesene žalbene prigovore koji su se odnosili na izrečenu kaznu, nalazeći ih neosnovanim i neprihvatljivim te prihvaćajući u tom pravcu pravilno obrazloženje i argumentaciju prvostupanjskog suda pa stoga u takvoj situaciji nije bilo niti potrebno iznositi detaljniju i opširniju argumentaciju za svoje zaključke. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije počinio prethodno citiranu postupovnu povredu s obzirom da drugostupanjska presuda sadrži sve zakonom propisane sastavnice iz članka 487. stavka 1. ZKP/08. i u njoj je odgovoreno na istaknutu žalbenu osnovu i bitne žalbene razloge, tako da nema govora o tome da bi u toj fazi kaznenog postupka bila ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a na koju se u ovom dijelu zahtjeva poziva podnositelj.

 

6.8. Pritom pozivanje osuđenika na nesporno utvrđenu činjenicu da mu je tijekom prvostupanjskog postupka bilo povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na osobnu slobodu, zajamčeno člankom 22. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014. - dalje: Ustav), što je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 27. lipnja 2023. broj U-III-945/2023, a koja povreda se odnosi isključivo na odlučivanje o istražnom zatvoru optuženika tijekom prvostupanjskog postupka, nije od utjecaja na ovakve zaključke ovog suda s obzirom da se citirana odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u tom predmetu odnosi na sasvim drugu kaznenopravnu materiju, a ne na onu na koju se upire u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

 

7. Stoga nije ostvarena niti jedna od povreda na koju ukazuje osuđeni M. M. u podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

8. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP/08.-24.), odlučeno je kao u izreci.

 

8.1. Posljedično, uslijed ovakve odluke, nije bilo uvjeta za prekid izvršavanja kazne zatvora u smislu članka 518. stavka 5. ZKP/08.-24.

 

Zagreb, 8. svibnja 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Dražen Tripalo, v.r.