- 1 -              III Kr-51/2024-3

Broj: III Kr-51/2024-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića, Žarka Dundovića, Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene N. A. zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 11. travnja 2023. broj Kzd-5/2022-68 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. broj I Kžzd-30/2023-11, u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene N. A. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 11. travnja 2023. broj Kzd-5/2022-68 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. broj I Kžzd-30/2023-11 optužena N. A. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - pokušaja teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. KZ/11. i kaznenog djela protiv pravosuđa - lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz članka 304. stavka 1. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11., utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 304. stavka 1. KZ/11. utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je, uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

2. Protiv te presude osuđenica je pravovremeno po branitelju, odvjetniku G. V. podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „donese presudu kojom se preinačuje prvostupanjska presuda Županijskog suda u Varaždinu broj: 7 Kzd-5/2022-68 od 11. travnja 2023. godine i optuženu oslobodi krivnje za kazneno djelo dobrovoljnog odustanka od pokušaja teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. KZ/11. odnosno da, ukoliko ne preinači prvostupanjsku odluku, donese rješenje kojim ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem“.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 20. ožujka 2024. pod brojem Ksm-DO-37/2024 s mišljenjem da je zahtjev osuđenice neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenici i njezinom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Podnositeljica u zahtjevu tvrdi da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda arbitrarne, zbog čega joj je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tvrdi kako se teška povreda prava na pravično suđenje u pobijanim presudama očituje u gruboj povredi „načela dostatnosti“ pri ocjeni dokaza jer da dokazi na kojima se temelji osuđujuća presuda, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. KZ/11., nisu ocjenjeni u skladu s temeljnim pravilom kaznenog postupka po kojem se u slučaju dvojbe treba suditi u korist okrivljenika. Navodi da nema poštenog i pravičnog suđenja u situaciji kada se odlučujući dokazi, a to je u ovom slučaju prvenstveno nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, razmatraju na takav način da se njihov pravi smisao i sadržaj potpuno zanemaruju odnosno da se njihov značaj i sadržaj interpretira i izokrene na način koji je potpuno suprotan njihovom sadržaju i značaju, a sve u cilju donošenja osuđujuće presude. Stoga, a imajući u vidu prethodno navedeno, osuđenica smatra kako u ovom kaznenom predmetu nepobitne odnosno notorne činjenice i dokazi, a prije svega nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. D. M., ukazuju na suprotan zaključak od onog koji su zauzeli sudovi u pobijanoj odluci, a to je da kod optuženice nije bilo namjere da usmrti svoje dijete odnosno da se ta namjera ne može na potpuno nedvojbeni način dokazati, što pobijanu presudu, po ocjeni podnositeljice zahtjeva, čini u cijelosti neodrživom.

6.1. Iako podnositeljica zahtjeva ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a (teška povreda prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), svojim opširnim i detaljno iznesenim tvrdnjama i razlozima (2. do 5. stranice obrazloženja zahtjeva) osuđenica zapravo u bitnome osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na njezino postupanje tempore criminis i njezinu namjeru, a u odnosu na kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva te, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, ponovno polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom izvedenih dokaza, osobito nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka te u cijelosti osporava zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu te u odnosu na ovo kazneno djelo i njezinu namjeru. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, a kojima se ponovno osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude, po ocjeni ovog suda, u suštini, kao i u žalbi na prvostupanjsku presudu, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi te se na taj način pokušava ishoditi njegova naknadna preocjena u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Pri tome osuđenica i nadalje ustrajava na ranije već iznesenoj tvrdnji kako su na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a prije svega nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, sudovi prvog i drugog stupnja trebali utvrditi drugačije i za nju povoljnije činjenično stanje od onog kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom, posebice u odnosu na njezinu stvarnu namjeru u odnosu na obilježja kaznenog djela iz članka 111. točke 2. u vezi s člankom 34. i 35. KZ/11.

6.2. No, suprotno navodima iz ovog dijela zahtjeva, podnositeljici zahtjeva treba ukazati na činjenicu da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona ( navedenih u članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/08.), pri čemu se on ne može podnositi i zbog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja, kao što to u ovom slučaju nastoji postići osuđenica. Isto tako treba napomenuti da je u potpunosti neosnovana tvrdnja osuđenice da su prvostupanjska i drugostupanjska odluka arbitrarne jer su navedeni sudovi prilikom donošenja pobijanih odluka dali savjesnu i detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, te su nakon detaljne analize dokaznog postupka donijeli odgovarajuće zaključke za koje su dani argumentirani razlozi. Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je u bitnome interpretirao izvedene dokaze (točka 7. do 18. obrazloženja), dao detaljnu i savjesnu analizu dokaznog postupka (točka 21. do 24. obrazloženja), nakon čega je dao i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenica počinila kazneno djelo iz članka 111. točke 2. u vezi članka 34. i 35. KZ/11. Iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je i sud drugog stupnja u žalbenom postupku razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenice (točka 11. do 16. i točka 18. do 20.). Pritom je i drugostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio kao osnovanu argumentaciju suda prvog stupnja, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenica počinila inkriminirano kazneno djelo. Da bi se radilo o arbitrarnim odlukama mora se raditi o situacijama kada presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili ako su ti razlozi očito nerazumni ili proizvoljni, no o tome u ovom slučaju nema govora jer su sudovi u pobijanim odlukama dali jasne, dostatne i razumne razloge za svoja utvrđenja, zaključke i u konačnici za svoju odluku pa tako dani razlozi ni na koji način nisu proizvoljni. To što osuđenica podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek i nadalje izražava svoje nezadovoljstvo s činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, suprotno tvrdnjama osuđenice, ne predstavlja arbitrarnost u postupanju i tešku povredu prava na pravično suđenje.

7. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije u pravu osuđenica kada tvrdi da joj je u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su u zahtjevu opisani i pritom detaljno obrazloženi, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) jer pobijane presude nisu arbitrarne, već se, po ocjeni ovog suda, suštinski i sadržajno radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u pogledu njezine namjere tempore criminis.

8. Iz naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.), odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. svibnja 2024.

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  Dražen Tripalo, v.r.