REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-173/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije iz Zagreba, Prisavlje 3, OIB 68419124305, zastupanog po punomoćnicima dipl. prav. MV i dipl. prav. EV, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 8. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 25. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovrv - 12918/14 od 22.12.2014.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama.“

Obrazloženje

1.1 Tužiteljica RV podnijela je ovome sudu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te u tužbi navodi kako je rješenjem o ovrsi od 22. prosinca 2014. broj Ovrv-12918/14, pravomoćnim 13. siječnja 2015. određena ovrha protiv nje kao ovršenice. Zatim je 30. siječnja 2026. Financijska agencija zaprimila zahtjev za provedbu ovrhe, i blokirala račune tužiteljice.

1.2 Tužiteljica smatra kako je od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi protekao zakonski zastarni rok za prisilnu naplatu tražbine, pa da je time nastupila i zastara prava ovrhovoditelja na prisilnu naplatu. Rješenjem od 14. travnja 2026. broj Ovr-231/2026-2 tužiteljica je upućena pokrenuti ovu parnicu. Stoga pozivom na odredbe čl. 50 st. 1 Ovršnog zakona tužiteljica traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, jer smatra da postoje razlozi koji sprječavaju provedbu ovrhe, uključujući nastup zastare.

1.3 Tužbenim zahtjevom tužiteljica traži da ovaj sud deklaratornom presudom proglasi nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi broj Ovrv-12918/14 od 22. prosinca 2014. godine, te je potraživala i troškove postupka.

2 U odgovoru na tužbu (list 21-23) tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, i tvrdi da ne postoji bilo koji razlog koji bi onemogućavao ovrhu, jer zastara nije nastupila. Pri tome tuženik upućuje na pojedine odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju tijek zastarnog roka, i naročito prekid zastare. Osim toga tuženik upućuje i na kasniji Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12).

3 Tijekom postupka sud je izvršio uvid u isprave u spisu predmeta. Analizom i ocjenom svih provedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

4 U pitanju zastare, u konkretnom slučaju sud se priklanja pravnom shvaćanju tuženika. Tuženik je (kao ovrhovoditelj) prijedlogom za ovrhu (list 25-26) kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice temeljem izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave (list 28) ishodio rješenje o ovrsi broj Ovrv-12918/14 od 22. prosinca 2014. (list 13, 27), koje je 13. siječnja 2015. postalo pravomoćno i ovršno. Rješenjem je određena ovrha na imovini tužiteljice. Tuženik je rješenje o ovrsi zatim 9. ožujka 2015. dostavio Financijskoj agenciji radi provedbe ovrhe (list 35), gdje je rješenje bilo evidentirano u Očevidniku Financijske agencije , sve do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 4. kolovoza 2018. Potraživanje tuženika (kao ovrhovoditelja) u postupku kod Financijske agencije nije naplaćeno, pa je bez krivnje tuženika rješenje o ovrsi isknjiženo. Zbog toga je tuženik (kao ovrhovoditelj) još jednom 10. veljače 2026. dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za ponovno zavođenje rješenja u redoslijed naplate (list 36-37).

5 Dakle, potraživanje tuženika temelji se na ovršnoj ispravi odnosno citiranom pravomoćnom rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića od 22. prosinca 2014. broj Ovrv-12918/14, pa zato prema čl. 233 st. 1 Zakona o obveznim odnosima potraživanje tuženika zastarjeva za deset godina. Prema čl. 241 Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine. U slučaju prekida zastare, prema čl. 245 st. 1 istog Zakona nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme proteklo do prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare. Tako je u konkretnom slučaju prekid zastare trajao od dostave rješenja o ovrsi Financijskoj agenciji na provedbu 9. ožujka 2015. i evidentiranja u Očevidniku, pa do 4. kolovoza 2018. odnosno isknjiženja iz Očevidnika, što se ne može pripisati u krivnju tuženiku. I konačno, zastara je nakon toga ponovo prekinuta drugim zahtjevom tuženika za ponovno zavođen je u redoslijed naplate 10. veljače 2026. Dakle, u opisanom slijedu događaja nije istekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, pa zbog toga niti tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6 Tuženik je potraživao (list 23) parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, no do zaključenja glavne rasprave nije u smislu čl. 164 st. 2 i st. 3 Zakona o parničnom postupku određeno zatražio koje troškove i u kojem iznosu traži. Stoga o takvom zahtjevu u pogledu troškova postupka sud nije donio nikakvu odluku.

U Ivanić Gradu, 25. rujna 2026.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu, u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.