1              Poslovni broj: Gž-1564/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1564/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić  predsjednice vijeća, Marka Pribisalića člana vijeća i sudca izvjestitelja i dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. N. H. iz V., OIB ..., 2. D. P. iz V., OIB ... i 3. T & H I. d.o.o., V., OIB ..., koje sve zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. M. G. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., radi uklanjanja novinskoga članka, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pn-3338/20-19 od 24. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pn-3338/20-19 od 24. ožujka 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženiku: T. M. G. d.o.o., Z., OIB: ..., u roku od 24 sata od pravomoćnosti presude, u cijelosti ukloniti članak naslova Nevjerojatna afera: "...", autorice A. R. K., objavljen na internetskom portalu T. - www...., dana 16. travnja 2016. pod poveznicom https://www...

II. Nalaže se tuženiku naknaditi 1.-3. tužiteljima troškove postupka u iznosu 10.900,00 kn, u roku 15 dana."

 

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući presudu u cijelosti i zbog svih žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), predlažući presudu preinačiti i odbaciti tužbu, odnosno odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz odluku o održavanju nove rasprave pred drugim sudcem pojedincem istog suda.

 

3.U odgovoru na žalbu tužitelji su se usprotivili žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4.Žalba nije utemeljena.

 

5.I u ovom žalbenom stadiju postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje sudske zaštite zbog povrede prava osobnosti, na prestanak te povrede uklanjanjem članka pod naslovom: Nevjerojatna afera: "...", autorice A. R. K., koji članak je objavljen na internetskom portalu T. - www...., dana 16. travnja 2016., a sukladno odredbama članka 1048. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 5/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23, dalje ZOO).

 

6.Prema stanju u spisu predmeta, u postupku koji je prethodio odlučivanju u bitnom je utvrđeno:

-kako tužitelji u tužbi tvrde da je tuženik dana 16. travnja 2016. na internetskom portalu T. objavio članak autorice A. R. K. pod naslovom: Nevjerojatna afera: "...", u kojem članku su iznesene i insinuirane neistine o navodnom nezakonitom postupanju tužitelja te se sugerira kako je u krugu tvornice nekadašnje Pamučne industrije u D. R. od strane tužitelja u energani vršeno protuzakonito spaljivanje opasnog otpada, da je "akcijom policije u zadnji trenutak spriječena golema katastrofa", kako je bio kraj studenoga 2010. "kada se daleko od očiju građana odvijala tajna akcija čiji su rezultati mogli biti pogubni za zdravlje svih koji su se nalazili u blizini tvornice otpad koji se tamo nije trebao naći dovođen je i uništavan, dok su u zrak odlazili plinovi štetni za ljude i okoliš.", kako su policijski inspektori u pravoj policijskoj klopci zabilježili da je u ranim jutarnjim satima tamo dopremljeno sedam plastičnih spremnika od čak tisuću litara motornog ulja "iako to još nije bilo zabrinjavajuće, ubrzo će se pokazati kako postoji ozbiljna sumnja da se tih dana u D. R. dogodilo iznimno opasno ugrožavanje okoliša otpadom.", kako se radilo o "sofisticiranim poslovnim malverzacijama koje su, međutim, mogle ozbiljno ugroziti okoliš da nisu spriječene odlučnom policijskom akcijom.",

-kako se u spomenutom članku navodi i da iz tužiteljstva navode kako su N. H. i J. B. omogućili da se između srpnja 2010. i siječnja 2011. spaljuju otpadna ulja koja se ne smiju miješati te imaju kancerogena, mutagena i teratogena svojstva, i to znajući da nemaju dozvolu za zbrinjavanje opasnog otpada, odnosno njegovo spaljivanje u energani, a što je ugrožavalo kvalitetu zraka u D. R., da su kancerogene tvari koje mogu uzrokovati karcinome, mutagene su sposobne izazvati genetsku mutaciju stanica, dok teratogene tvari utječu na moguće malformacije ploda, da je temeljem izvješća o ispitivanju fizikalnih i kemijskih svojstava otpada za termičku obradu izveden zaključak kako se u energani spaljivalo više od 40% opasnog otpada u odnosu na ostale energente, što nije dopušteno,

-kako se, prema navodima iz tužbe, u dotičnom članku neistinito navodi i da je trgovačko društvo T. V. d.o.o., čije su odgovorne osobe bili ostali tužitelji, prekršilo "gomilu zakona", a da je drugotužitelj pokušao zavarati inspektore te ga se naziva "V. tajkunom" o kojem se počelo govoriti kao o "tajnom gazdi V." pa da cjelokupni sadržaj članka sugerira kako su tužitelji nezakonitim postupanjem ugrožavali okoliš nedozvoljenim spaljivanjem otpadnih ulja i na taj način "trovali" stanovništvo kancerogenim, mutagenim i teratogenim tvarima, a članak je opremljen i fotografijom tužiteljice, dok se drugotužitelja pogrdno naziva V. tajkunom i tajnim gazdom V., što nanosi štetu časti i ugledu tužitelja,

-kako tužitelji tvrde i da je pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu vođen kazneni postupak na koji se ukazuje u predmetnom članku, kada se autorica referira da će pred sudom odgovarati N. H. te J. B., taj kazneni postupak pravomoćno da je dovršen obustavom postupka jer je ovlašteni tužitelj odustao od kaznenog progona, jer iz izvedenih dokaza nije proizlazilo da bi okrivljenici počinili kazneno djelo za koje ih se teretilo, a tužitelji su se i obratili prije podnošenja tužbe tuženiku sa zahtjevom za uklanjanje predmetnog članka s internetskog portala, no tuženik nije postupio po navedenom zahtjevu te je predmetni članak i dalje dostupan javnosti, 

-kako je tuženik istakao prigovore i navodeći kako tužitelji osporavaju istinitosti činjeničnih tvrdnji i uvrjedljivost vrijednosnih sudova, ističući i da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena, sukladno odredbama Zakona o medijima, a šteta se može naknaditi na više načina, no prije se utvrđuje postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, koje dokazuje tužitelj, a jedna od njih je i protupravnost štetne radnje, što ovdje nije slučaj, kao i da tužitelji nemaju pravo tri godine nakon objave članka osporavati da je tuženik objavljujući članak postupio zakonito jer nisu iskoristili sredstva pravne zaštite koja Zakon o medijima osigurava osobama spomenutim u kontekstu kaznenog progona nakon obustave tog progona,

-kako tuženik ističe i da je nesporno kako informacije o kaznenom progonu škode ugledu osumnjičenika, okrivljenika, ali i da javnost ima pravo biti obaviještena o kaznenom progonu ako se radi o osobama, događajima i/ili kaznenim djelima od javnog interesa, a prema članku 55. Zakona o medijima svaka osoba imenovana u medijima u povodu kaznene prijave, istražnog zahtjeva, pokretanja istražnog ili kaznenog postupka ima pravo u roku od tri mjeseca od donošenja odluka o odbacivanju kaznene prijave ili odbijanja istražnog zahtjeva, odnosno pravomoćnog rješenja o obustavi postupka ili pravomoćne oslobađajuća presude, zahtijevati od nakladnika objavljivanje informacije o tomu, a tužitelji nisu iskoristili to pravo i nisu smatrali važnim obavijestiti javnost da je kazneni postupak na koji se odnosi sporni članak završio obustavom jer je državno odvjetništvo odustalo od progona zbog nedostatka dokaza o počinjenju kaznenog djela,

-kako tuženik drži i da predmetni tužbeni zahtjev predstavlja neosnovanu i tešku povredu prava tuženika na slobodu izražavanja, zajamčenu člankom 38. Ustava Republike Hrvatske i člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje Konvencija za zaštitu ljudskih prava),

-kako je iz ispisa članka elektroničkog izdanja T. od 16. travnja 2016. uz I. utvrđeno da je članak objavljen 16. travnja 2016. na web stranici www... pod naslovom "Nevjerojatna afera: ..''', uz podnaslov "...",

-kako se u predmetnom članku, među ostalim, navodi: ''Bio je kraj studenoga 2010. godine kada se daleko od očiju građana odvijala tajna akcija čiji su rezultati mogli biti pogubni za zdravlje svih koji su se nalazili u blizini tvornice, Otpad koji se tamo nije trebao naći dovođen je i uništavan, dok su u zrak odlazili plinovi štetni za ljude i okoliš.", kako su policijski inspektori u pravoj policijskoj klopci zabilježili da je u ranim jutarnjim satima tamo dopremljeno sedam plastičnih spremnika od čak tisuću litara motornog ulja "iako to još nije bilo zabrinjavajuće, ubrzo će se pokazati kako postoji ozbiljna sumnja da se tih dana u D. R. dogodilo iznimno opasno ugrožavanje okoliša otpadom.", kako se radilo o "sofisticiranim poslovnim malverzacijama koje su, međutim, mogle ozbiljno ugroziti okoliš da nisu spriječene odlučnom policijskom akcijom.", u članku se navodi i kako iz tužiteljstva navode da su N. H. i J. B. omogućili da se između srpnja 2010. i siječnja 2011., tamo spaljuju otpadna ulja ključnoj broja 160113 koja se ne smiju miješati te imaju kancerogena, mutagena i teratogena svojstva, i to znajući da nemaju dozvolu za zbrinjavanje opasnog otpada, odnosno njegovo spaljivanje u energani, a što je ugrožavalo kvalitetu zraka u D. R., budući da se energana nalazila u središtu grada, da su kancerogene one tvari koje mogu uzrokovati karcinome, mutagene su sposobne izazvati genetsku mutaciju stanica, dok teratogene tvari utječu na moguće malformacije ploda, da je temeljem izvješća o ispitivanju fizikalnih i kemijskih svojstava otpada za termičku obradu koje je izradio zavod za javno zdravstvo Andrija Štampar izveden zaključak da se u energani spaljivalo više od 40% opasnog otpada u odnosu na ostale energente, što nije dopušteno, kao i da je trgovačko društvo T. V. d.o.o., čije su odgovorne osobe bili ostali tužitelji, prekršilo "gomilu zakona", a da je drugotužitelj pokušao zavarati inspektore, te ga se naziva "V. tajkunom" o kojem se počelo govoriti kao o "tajnom gazdi V.",

-kako nije sporno da su tužitelji podnijeli  zahtjev za uklanjanje predmetnog  članka s portala T. od 15. siječnja 2019., na koji zahtjev je tuženik odgovorio 16. siječnja 2019., pozivajući tužitelje na postupanje sukladno čl. 55. Zakona o medijima, uz spremnost tuženika na objavu navoda tužitelja o obustavi kaznenog postupka,

-kako iz rješenja Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-221/15 od 19. listopada 2016. proizlazi da je obustavljen kazneni postupak protiv optuženika N. H. i J. B. i optuženika T. V. d.o.o., zbog kaznenog djela iz čl. 252. st. 1. Kaznenog zakona (kaznenog djela protiv okoliša-ugrožavanje okoliša otpadom), a povodom optužnog akta ODO u Karlovcu br. K-DO-381/11 od 30. kolovoza 2011., preuzetog od strane ODO u Zagrebu 29. travnja 2015. pod br. K-DO-1544/15,

-kako iz iskaza svjedokinje A. R. K., autorice predmetnog članka, proizlazi da je postojalo zanimanje javnosti koje je vidljivo iz sadržaja istog članka i kako je članak temeljila isključivo na informacijama koje je pribavila iz kaznenog postupka, poglavito optužnice protiv osoba koje navodi,

-kako svjedokinja ističe i da je citirala izjavu D. P., a koju je on dao tijekom istražnog postupka u istom kaznenom postupku, kako se radi o informacijama koje je pribavila iz isprava i priopćenja tijela javne vlasti, a nije kontaktirala osobe koje navodi u predmetnom članku radi provjere točnosti tih navoda, jer to ne nalaže niti kodeks novinarske etike, a u članku da su sadržani navodi koji su "kombinacija svega što se je i kako događalo" na tu temu te joj nije poznat ishod navedenoga kaznenog postupka, kao i da  izraz "V. tajkun" nije koristila u negativnom smislu i kontekstu, već je općepoznata činjenica da je tužitelj uspješan poslovan čovjek na području V.

 

7.Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da sadržaj predmetnog članka sugerira čitateljstvu kako su tužitelji nezakonitim postupanjem ugrožavali okoliš nedozvoljenim spaljivanjem otpadnih ulja i na taj način "trovali" stanovništvo kancerogenim, mutagenim i teratogenim tvarima, a članak je opremljen i fotografijom tužiteljice, dok se drugotužitelja pogrdno naziva ''V. tajkunom'' i ''tajnim gazdom V. pa sadržaj članka u cjelini nanosi štetu časti i ugledu tužitelja jer su u njemu izneseni neistiniti navodi o navodnom nezakonitom postupanju tužitelja. Kako se pojam tajkuna u hrvatskoj javnosti doživljava pogrdnim i izjednačava ga se sa "sumnjivim ili kontroverznim poduzetnicima", odnosno osobama koje su na nezakonit način stekle bogatstvo i moć, a u članku se navodi i da je pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu proveden kazneni postupak, autorica referira da će pred sudom odgovarati N. H. te J. B., premda je postupak bio u tijeku i vrijedila pretpostavka nevinosti, kao demokratsko načelo. Međutim, kazneni postupak da je pravomoćno dovršen obustavom postupka jer je ovlašteni tužitelj odustao od kaznenog progona protiv optuženika jer iz dokaza nije proizlazilo da bi počinili kazneno djelo za koje ih se teretilo pa i kako je objavom članka tuženik postupio i protivno Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva jer novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti i treba poštivati presumpciju nedužnosti. Naposljetku prvostupanjski sud ističe i kako pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, a medijska su prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, da su navodi iz predmetnog članka podobni narušiti pravo osobnosti tužitelja i to pravo na ugled, čast, dostojanstvo i ime, a budući da je predmetni članak i dalje dostupan javnosti te se njime i dalje nanosi šteta časti i ugledu tužitelja oni imaju i pravo zahtijevati od suda da naredi prestanak radnje kojom se povrjeđuje njihovo pravo osobnosti te je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

8.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj sud nalazi kako je predmetna presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu izrijekom ukazuje tuženikova žalba, jer nisu navedeni jasni i prihvatljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama pa se u tom smislu presuda i ne može ispitati. No, pored takvog utvrđenja, prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju ostvareni su zakonski razlozi iz članka 373.a ZPP-a za donošenje drugostupanjske presude, unatoč bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11 ZPP-a, i to imajući u vidu kako je sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

9.Člankom 19. stavak 1. ZOO-a propisano je kako svaka fizička i pravna osoba ima pravno na zaštitu svojih prava osobnosti pred pretpostavkama utvrđenim zakonom. Iz stavka 2. tog članaka proizlazi da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Člankom 1045. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pri čemu se predmnijeva obična nepažnja.

 

10.Člankom 1048. ZOO-a propisano je kako svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.

 

11.Člankom 7. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11, 81/13, dalje ZM)  propisano je:

(1) Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

(2) Osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja.

(3) Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani.

 

12.Imajući u vidu spomenuta činjenična utvrđenja, prije svega treba navesti kako je prvostupanjski sud očito pogrješno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu neimovinske štete uzrokovane informacijom objavljenom u medijima, u kojem postupku su sporni osnova i visina potraživanja (točka 5. obrazloženja prvostupanjske odluke), s obzirom da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako je riječ o potraživanju radi prestanka radnje kojom se povređuje pravo osobnosti i uklanjanje tom radnjom izazvanih posljedica za tužitelje, a u smislu citirane odredbe članka 1048. ZOO-a te je tako i postavljen tužbeni zahtjev, o kojem je konačno i odlučeno prvostupanjskom presudom. U tom smislu pogrješno prvostupanjski sud drži i da bi "tužitelji podnijeli valjani zahtjev nakladniku za uklanjanje predmetnog članka koji sadrži sporne informacije, u smislu članka 22. stavak 2. Zakona o medijima", odnosno pogrješno taj sud smatra kako je bilo potrebno ispuniti pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu neimovinske štete i za uklanjanje predmetnog članka s predmetnog internetskog portala. Već iz ovih razloga je u prvostupanjskom postupku počinjena navedena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer se presuda ne može ispitati.

 

13.Predmetni zahtjev očito se temelji na općim odredbama obveznog prava (odredbe ZOO-a) za koje nisu propisane navedene pretpostavke za podnošenje tužbe, dok odredbe ZM-a predstavljaju posebni propis prema navedenim odredbama ZOO-a (predstavljaju lex specialis), ali to samo u onim pravnim situacijama na koje se one odnose, što ovdje nije slučaj. Iz tih razloga odredbe ZM-a u konkretnom slučaju ne derogiraju opće odredbe ZOO-a, koji Zakon u ovom slučaju predstavlja opći propis obveznog prava na kojemu se i temelji zahtjev tužitelja. Pritom, kod navedene pravne ocjene i stava o odnosu odredaba ZOO-a i odredaba ZM-a, iako to nije odlučno u ovom slučaju, valja dodati i kako se, prema stavu ovog suda, i opće odredbe obveznog prava, kao i odredbe ZM-a u određenim okolnostima mogu koristiti i kod podnošenja takozvane strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja (u daljnjem tekstu SLAPP, tužbe pojedinaca čija moć se temelji na njihovom političkom, financijskom i društvenom statusu, protiv osoba koje u javnosti kritiziraju njihov rad i djelovanje, u kojem slučaju su osobe koje su kao tuženici najčešće obuhvaćene podnošenjem SLAPP tužbi i vođenjem tih postupaka novinari, osobito istraživački novinari, borci za ljudska prava, aktivni članovi udruga za zaštitu okoliša i istaknuti članovi akademske zajednice). Naime, iako SLAPP tužbe nisu izričito regulirane domaćim propisima, Europska komisija izradila je Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti osoba uključenih u javno sudjelovanje od očito neosnovanih ili zlonamjernih sudskih postupaka („Strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja“), a 19. ožujka 2024. Vijeće EU-a usvojilo je direktivu za zaštitu novinara i aktivista od SLAPP tužbi, kojima tužitelji zlouporabom sudskih procesa žele ušutkati kritičnu javnost, pa je moguće i razmatranje takvih tužbi u okviru primjene spomenutih zakonskih odredaba. No ovdje se ističe kako te i takve okolnosti nisu predmet raspravljanja u ovom postupku, a tuženik se na njih i ne poziva.

 

14.Međutim, iz izvedenih dokaza koji su detaljno navedeni u ovoj odluci pod točkom 6. obrazloženja, kao i cijeneći među strankama nesporne činjenice glede sadržaja i same objave predmetnoga članka, proizlaze nedvojbena utvrđenja prema kojima je da je tuženik 16. travnja 2016., na internetskom portalu T., objavio članak pod naslovom: Nevjerojatna afera: "...", u kojem članku su iznesene predmetne tvrdnje o nezakonitom postupanju tužitelja, a koje tvrdnje, po svom sadržaju, jesu objektivno podobne i mogu povrijediti i nanijeti štetu časti i ugledu osoba na koje se one odnose. Isto tako, nedvojbeno je i među strankama nesporno i kako je dotični članak objavljen 16. travnja 2016. na tuženikovu internetskom portalu T. i još uvijek nije uklonjen s portala, kao i da je rješenjem Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu broj K-221/15 od 19. listopada 2016. obustavljen kazneni postupak protiv optuženika N. H., J. B. i optuženika T. V. d.o.o. zbog kaznenog djela iz čl. 252. st. 1. Kaznenog zakona (kaznenog djela protiv okoliša-ugrožavanje okoliša otpadom), koje djelo je sadržajno i predmet ovog novinskog članka. Ovakvi zaključci, dakle, proizlaze iz izvedenih dokaza kao i iz nespornih činjenica te ih kao utemeljene izvodi i ovaj drugostupanjski sud, a žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost takvih utvrđenja i zaključka.

 

15.Nadalje, u konkretnom slučaju se, s obzirom na tužbeni zahtjev i na osobe stranaka u postupku, a što s pravom ističe i žalitelj, radi i o specifičnom izražavanju i iznošenju informacija u javnosti, i to specifičnom u subjektivnom i u objektivnom pogledu, budući da je riječ o objavi informacija u svezi s pokrenutim kaznenim postupkom, s tim što su u okrivljenici u tom postupku bili osobe koje javno djeluju, pojavljuju se u javnosti i samim time javne osobe. Iako se, što je nedvojbeno, ne radi o odgovornosti, odnosno o pravnoj situaciji, koja bi se temeljila na odredbama ZM-a i prema kojim odredbama odgovara nakladnik, bez obzira na predmetnu zakonsku osnovu odgovornosti, prema shvaćanju ovog suda i u ovom slučaju je sadržajno riječ o svojevrsnom "zahtjevu za ograničenje slobode izražavanja". Prvostupanjski sud je stoga bio u obvezi i provesti test nužnosti u demokratskom društvu imajući u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) u odnosu na slobodu izražavanja, koja izdvaja temeljne demokratske standarde, a koji su se iskristalizirali upravo u odnosu na slobodu medija (tiska), a što je taj sud također propustio učiniti i što s pravom primjećuje i žalitelj.

 

16.Europski sud je u više presuda ustanovio i standard po kojem javne osobe uživaju nižu razinu zaštite prava na privatnost od ostalih, što znači i da ostali u odnosu na njih imaju manje ograničenja pa samim time i veći opseg slobode izražavanja. Osim toga, nacionalni sud je prema tim stavovima ESLJP-a, u obvezi i provesti test nužnosti u demokratskom društvu, koji zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (odluka ESLJP Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.). Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova, dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kad se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tomu postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Radi razlikovanja radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

 

17.Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

 

18.I Ustavni sud Republike Hrvatske je u više odluka (na primjer broj: U-III-7479/2014 od 16. prosinca 2015., broj: U-III-2195/2016 od 2. studenoga 2016. i broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.), prihvatio navedena načelna stajališta ESLJP-a, te je ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli tijekom ustavnosudskih postupaka proveo test nužnosti u demokratskom društvu. U ovom konkretnom slučaju prema stavu ovog suda, cijeneći sve navedeno, u trenutku objavljivanja predmetnog članka postojala je dostatna činjenična osnova koja bi tuženikove navode o tužiteljima podržavala kao vrijednosne sudove, posebno cijeneći konkretne okolnosti i "opći ton" tih navoda, a tuženikove izjave nedvojbeno su predstavljale profesionalni doprinos raspravi u javnom interesu te bi možebitni drukčiji zaključci mogli imati obeshrabrujući učinak u smislu navedenih stavova. No, valja imati u vidu i da je nakon objave ovog članka (16. travnja 2016.) došlo do promjene okolnosti na koje se sadržaj članka odnosi jer je obustavljen kazneni postupak protiv optuženika N. H. i J. B. i optuženika T. V. d.o.o., zbog kaznenog djela iz čl. 252. st. 1. Kaznenog zakona, a tužitelji su od tuženika zahtijevali njegovo uklanjanje, no taj članak je još uvijek dostupan čitateljima tuženikova portala pa je i potrebno procijeniti pravičnu ravnotežu između sukobljenih prava s obzirom na okolnosti koje postoje i koje su utvrđene u vrijeme odlučivanja.

 

19.Cijeneći sve navedene okolnosti (doprinos raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak), kao i cijeneći kako je od objave članka u trenutku donošenja pobijane presude  proteklo šest godina (odnosno danas proteklo osam godina), prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju posljedice objavljene informacije imaju prevladavajući učinak u odnosu na ostale okolnosti koje se odnose na jamstvo tuženikove slobode mišljenja i izražavanja, a posebno i stoga što ovakva sankcija sada nema obeshrabrujući učinak, a za tuženika gotovo i ne polučuje druge posljedice osim onih posljedica koje se odnose na prestanak narušavanja ugleda tužitelja i u tom smislu na uspostavu pravične ravnoteže između dotičnih sukobljenih prava.

 

20.Drugim riječima, u trenutku objave predmetnoga članka tuženik je imao valjane razloge za takvu objavu, no protekom vremena i uslijed promjena okolnosti koje se u članku navode i odnose se na tužitelje, sadržaj članka koji je objektivno podoban naštetiti ugledu tužitelja, više nije „aktualan“ u smislu vjerodostojnosti informacija i gotovo isključivo može štetiti tužiteljima, dok tuženiku uklanjanjem članka neće biti značajnije povrijeđena sloboda mišljenja i izražavanja niti će takvom odlukom šira javnost biti zakinuta u pravu na dotičnu informaciju, koje pravo javnost ima u demokratskom društvu.

 

21.Glede žalbenih navoda treba reći kako tuženik u žalbi polemizira s pravnim stajalištima prvostupanjskog suda, a sadržajno iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i djelomice utemeljeno ističe kako prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio i naveo razloge za zaključke o odlučnim činjenicama, kao što je već i obrazloženo, no ova drugostupanjska odluka donijeta je ocjenom svih izvedenih dokaza i u bitnom sadrži razloge koji se odnose na utvrđenja činjenica koje su među strankama sporne, a odlučne u postupku i ovaj sud je te odlučne činjenice utvrdio iz dokaza koji su izvedeni u postupku, koje dokaze su stranke predložile. U smislu članka 7. stavak 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve (odlučne činjenice) i predložiti dokaze ne kojima se temelje te činjenice pa žalbeni navodi u pogledu ocjene i izvođenja dokaza koji se ne odnose na utvrđenje odlučnih činjenica (poput možebitnog vođenja drugih kaznenih postupaka prema tužiteljima koji su u tijeku i u tom smislu na potpunost i pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja), ne utječu na pravilnost navedenih konkretnih zaključaka ovog suda.

 

22.Dakle, iz svega proizlazi kako je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, no proizlazi i da su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373.a ZPP-a, te je, uzimajući u obzir navedene činjenice koje je moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu i pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih odredaba, valjalo odbiti žalbu i presudom potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

23.Prvostupanjska odluka o troškovima postupka je donijeta pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). U smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a žalbeni sud pazi na pravilnu primjenu materijalnoga prava u odluci o troškovima postupka isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbi, a žalitelj u tom pogledu određeno i ne pobija odluku o parničnom trošku.

 

24.Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

 

25.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove drugostupanjske presude.

 

 

Split, 8. svibnja 2024.