Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-688/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić - Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB: 90275854576), Zagreb, V. Škorpika 12, kojeg zastupa punomoćnik Katarina Krvavica, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3455/2021-36 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3455/2021-36 od 30. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.073,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom ‐ iznos od 3,91 eura tekućim od 24.10.2008. pa do isplate ‐ iznos od 8,16 eura tekućim od 26.11.2008. pa do isplate ‐ iznos od 2,49 eura tekućim od 22.12.2008. pa do isplate ‐ iznos od 16,70 eura tekućim od 6.2.2009. pa do isplate ‐ iznos od 17,80 eura tekućim od 9.3.2009. pa do isplate ‐ iznos od 11,81 eura tekućim od 8.4.2009. pa do isplate ‐ iznos od 13,53 eura tekućim od 16.5.2009. pa do isplate

‐ iznos od 14,09 eura tekućim od 29.6.2009. pa do isplate

‐ iznos od 11,37 eura tekućim od 2.9.2009. pa do isplate

‐ iznos od 13,01 eura tekućim od 13.10.2009. pa do isplate

‐ iznos od 10,60 eura tekućim od 30.10.2009. pa do isplate

‐ iznos od 10,95 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate

‐ iznos od 9,51 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate

‐ iznos od 12,40 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate

‐ iznos od 11,18 eura tekućim od 23.2.2010. pa do isplate

‐ iznos od 15,25 eura tekućim od 23.2.2010. pa do isplate

‐ iznos od 16,45 eura tekućim od 27.4.2010. pa do isplate

‐ iznos od 17,41 eura tekućim od 10.7.2010. pa do isplate

‐ iznos od 19,31 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate

‐ iznos od 22,81 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate

‐ iznos od 25,19 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate

‐ iznos od 28,95 eura tekućim od 9.9.2010. pa do isplate

‐ iznos od 31,10 eura tekućim od 7.10.2010. pa do isplate

‐ iznos od 34,05 eura tekućim od 6.12.2010. pa do isplate

‐ iznos od 32,96 eura tekućim od 17.12.2010. pa do isplate

‐ iznos od 34,59 eura tekućim od 8.2.2011. pa do isplate

‐ iznos od 42,56 eura tekućim od 19.3.2011. pa do isplate

‐ iznos od 42,22 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 41,34 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 45,75 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 40,88 eura tekućim od 9.5.2011. pa do isplate

‐ iznos od 45,57 eura tekućim od 14.6.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,30 eura tekućim od 1.8.2011. pa do isplate

‐ iznos od 64,66 eura tekućim od 13.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 72,27 eura tekućim od 13.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 58,12 eura tekućim od 28.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,01 eura tekućim od 1.12.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,07 eura tekućim od 3.2.2012. pa do isplate

‐ iznos od 56,87 eura tekućim od 17.2.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,31 eura tekućim od 13.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 64,43 eura tekućim od 20.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,49 eura tekućim od 20.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,31 eura tekućim od 9.7.2012. pa do isplate

‐ iznos od 61,89 eura tekućim od 17.7.2012. pa do isplate

‐ iznos od 62,06 eura tekućim od 6.8.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,52 eura tekućim od 14.9.2012. pa do isplate

‐ iznos od 59,56 eura tekućim od 26.11.2012. pa do isplate

‐ iznos od 56,49 eura tekućim od 12.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,39 eura tekućim od 13.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 61,02 eura tekućim od 13.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,47 eura tekućim od 20.2.2013. pa do isplate

‐ iznos od 54,45 eura tekućim od 20.2.2013. pa do isplate

‐ iznos od 57,23 eura tekućim od 2.4.2013. pa do isplate

‐ iznos od 57,76 eura tekućim od 7.5.2013. pa do isplate

‐ iznos od 60,93 eura tekućim od 7.5.2013. pa do isplate, sve kamate do 31. 07. 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31. 12. 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29. 12. 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana (stavak I. izreke). Nadalje se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.103,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (30. 1. 26.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku iz razloga što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude proturječi razlozima presude. Tužitelj nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva niti je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti. Tužitelj nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF, niti se poziva na pravna utvrđenja suda iz odluka povodom kolektivnog spora potrošača. Sud utvrđuje da se pravna shvaćanja iz odluka u kolektivnom sporu, ne mogu primijeniti na tuženika, jer isti nije bio stranka kolektivnog spora, sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj ničime nije dokazivao niti je predlagao dokaze kojim bi se u konkretnom predmetu utvrdila ništetnost odredbi Ugovora niti je ništetnost utvrđena kao prethodno pitanje, pa je nejasno na kojem pravnom temelju je prvostupanjski sud naložio isplatu. Sud paušalno navodi da nije postojala mogućnost pregovora o pojedinim odredbama Ugovora, te da tužitelju nisu objašnjeni parametri tečajnog rizika. Razlog sklapanja Ugovora s valutnom klauzulom u CHF je bio niži iznos rate u odnosu na Ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti. Sud paušalno navodi da smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF. Tuženik ističe da se ne radi o Ugovoru o kreditu, nego o operativnom leasingu. Izostao je deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti temeljem kojeg eventualnog utvrđenja bi tužitelj imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne valutne klauzule, pa tužitelj nema pravo na povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi Ugovora. Sud je pogrešno utvrdio pravnu prirodu ugovora o operativnom leasingu, koji nije financijska usluga niti kredit, već usluga dugoročnog najma, pa sud nije utvrdio činjenično stanje na ispravan način, pogrešno je primijenio materijalno pravo time što je izjednačio ugovor o operativnom leasingu s ugovorom o kreditu. Pritom sud nije uzeo u obzir da je čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu. Osporava se i odluka suda o troškovima. S obzirom na to da tuženik podnosi žalbu protiv točke I. presude, u slučaju uspjeha u tom dijelu bit će potrebno na drugačiji način odlučiti o troškovima postupka, a posebno se osporava da je sud dosudio tužiteljici iznos od 200,00 EUR za sastav podneska od 6. 2. 2020. čije podnošenje nije bilo svrsishodno za vođenje postupka. Sud je trebao u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, stoga tuženik predlaže u cijelosti usvojiti žalbu te preinačiti presudu na način da se u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz nalog da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka i žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 30. 4. 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 29910 za kupnju vozila

- da potražuje isplatu iznosa 2.073,51 eura sa kamatama od dana plaćanja tuženiku do isplate

- da je tuženik osporio osnovu i visinu zahtjeva

- da smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, pa da niti jedna odredba ugovora nije ništetna

- da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja

- da ističe prigovor zastare

- da se na konkretni odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF

- da je iz suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka TO utvrđeno da tužiteljica prije i tijekom zaključivanja spornog ugovora nije niti bila u sjedištu društva tuženika niti je s djelatnikom tuženika dogovarala ili razgovarala o uvjetima zaključenja spornog ugovora

- da je iz iskaza svjedoka TO utvrđeno je da je on, kao djelatnik autokuće u kojoj je tužiteljica odlučila kupiti automobil, obavio cijelu proceduru koja je prethodila ugovoru

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je htjela kupiti osobni automobil za osobne potrebe i potrebe obitelji, da je ponuda koju je od autu kuće dobila njoj bila prihvatljiva, ali i da joj je rečeno da jedina opcija koja joj je na raspolaganju jest da kredit veže uz CHF

- da je utvrđeno da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju

- da je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao, pa čak niti konkretno tvrdio

- da tuženik nije predložio dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, a o kreditiranju je razgovarala s prodavačem vozila

- da tužiteljici od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja

- da se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da je nesporna činjenica da je 30. 4. 2008. sklopljen među strankama ugovor o operativnom leasingu u valuti švicarskog franka, te da nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su te promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama.

8. Sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora, pa je potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“.

10. Navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri il i suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača. Sud smatra da je ništetna odredba Ugovora prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate, jer se plaćanje veže za tečaj, a da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora nije bila u potpunosti informirana o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule.

11. Prvostupanjski sud je primjenom čl. 12. ZPP-a o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio kao o prethodnom pitanju, na način da je utvrdio ništetnim dio ugovora koji se odnosi na vezanost valute CHF. Kako se radi o djelomičnoj ništetnosti, to se ta odredba ugovora među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju iste, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

12. Tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, a visina preplaćenog iznosa je nesporno utvrđena knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću koji je utvrdio da je zbog rasta tečaja tužiteljica preplatila 2.073,51 eura.

13. Prvostupanjski sud pravilno otklanja i prigovor zastare, jer u konkretnom slučaju zastara počinje teći tek od donošenja presude kojom je kao o prethodnom pitanju presuđeno da je ništetan dio ugovora koji se odnosi na ništetnost valute vezane uz CHF.

14. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i to da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, rukovodeći se time da je predmetni Ugovor odobren tužiteljici kao fizičkoj osobi, pa se na konkretni ugovor o leasingu primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer je nesporno utvrđeno da je primatelj leasinga fizička osoba, koja je ugovor sklopila izvan svoje poslovne ili obrtničke djelatnosti, dakle kao potrošač.

15. Na pravilna utvrđenja prvostupanjskoga suda treba dodati da je sud odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 , dalje: ZZP/07) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pravilno primijenio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, slijedom čega je sporne ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak utvrdio kao prethodno pitanje ništetnima, a posljedično tome sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa kao pod točkom I. izreke pobijane presude. U smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč . 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora potrošač definiran je kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva odobrena za kupnju vozila, s time da tužen ik nije dokazivao da je namjena tog kupljenog vozila bila vezana uz zanimanje, odnosno poslovnu aktivnost tužiteljice ili njezinu poduzetničku, obrtničku, profesionalnu djelatnost.

16. Temeljem čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a što je ovdje slučaj.

17. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Nadalje, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

19. Provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženiku iznos od 2.073,51 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da zastara tražbine počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20, pa da stoga zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a nije protekao.

21. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-A-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužen ika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

22. Konačno, pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Temeljem čl. 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, a što je sve prvostupanjski sud i učinio i za to dao jasne razloge. Glede podneska tužiteljice na kojeg se ukazuje žalbom, nesporno je da se predmetnim podneskom tužiteljica očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika, pa je podnesak pravilno prvostupanjski sud utvrdio kao potreban za vođenje parnice.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina