Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-180/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1135/2025-14 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1135/2025-14 od 12. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništav im i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 24020006-1031262160/51400610- 2380004615 od 10. siječnja 2003. sklopljenog između tužitelja FB, korisnika kredita i tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. u dijelu u kojem se navodi: „NAKNADA za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita“, obračunate s da tumom Ugovora (stavak I. izreke), te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 418,13 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2003. do isplate, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2025. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnoga prava s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanoj u čl. 10. Ugovoru o kreditu kojeg su 10. siječnja 2003. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova te ništetne odredbe.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili 10. siječnja 2003. Ugovor o kreditu broj 24020006-1031262160/51400610- 2380004615 radi kupnje stana na iznos od 42.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita, te da je čl. 10. ugovoreno da se u iznosu od 1,00% iznosa kredita, naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te da je po toj osnovi tužitelj isplatio tuženoj iznos od 418,13 EUR-a.

7. Tužena je tijekom postupka, a i sada u fazi žalbe, isticala da tužitelj nije potrošač jer da je ostvarenim kreditom kupio stan koji koristi u poslovne svrhe (privatna stomatološka ordinacija), odnosno, da je kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

8. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu Ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. Tužitelj je sadržajem Ugovora o kreditu kao i sadržajem svojeg iskaza dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženom za kupnju stana namijenjenog stanovanju, kojeg je adaptirao te je tek nakon dvije godine od sklapanja Ugovora preselio svoju ordinaciju u taj prostor.

11. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji teret dokaza da tužitelj nije u trenutku sklapanja Ugovora imao svojstvo potrošača bio je na tuženoj koja pri osporavanju navedenog svojstva potrošača koje proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja nije dokazala suprotno (tako i VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12. Upravo i iz iskaza svjedoka GB, zaposlenika tužene, proizlazi da je svrha kredita bila stambene namjene, odnosno, kupnja stana za stanovanje, slijedom čega proizlazi da naknadna promjena vezana za svrhu Ugovora, ne utječe na procjenu svojstva potrošača tužitelja u trenutku sklapanja Ugovora.

13. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1% od iznosa kredita koja se plaća za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

14. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,00% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. Valja istaći da osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

16. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita , već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti pr ije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

17. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

18. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu.

19. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 104. st. 1., čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 418,13 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

21. Tužena žalbom osporava tužitelju dosuđenu zateznu kamatu navodeći da u konkretnom slučaju nema osnove za tumačenje njezina postupanja kao nepoštenog pa time stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude.

22. Takvi žalbeni navodi tužene su neosnovani jer je do stjecanja tužene u konkretnom slučaju došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužena ima položaj nesavjesne stjecateljice, posljedično čemu je u obvezi tužitelju podmiriti utuženi iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa je protivno žalbi tužene, prvostupanjski sud pravilno naložio tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 418,13 EUR sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2003. do isplate.

23. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tužene o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 110. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 110. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 210. do čl. 219. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 360. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

24. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

25. Slijedom navedenog, je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 24. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić