Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-812/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-534/2024-12 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-534/2024-12 od 30. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 166-344/2008 zaključenog dana 13.11.2008. godine između tužitelja ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika pod ranijim nazivom tvrtke HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 329,97 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 12.9.2016. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.481,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, tj. od 30.6.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik, te presudu pobija u cijelosti. Žalba se podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Sud je utvrdio ništetnost čl. 8. ugovora o kreditu br. 166-344/2008 i temeljem takve ništetnosti naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos 329,97 EUR-a. Sud se pogrešno poziva na postupke zaštite kolektivnih interesa potrošača jer predmet ovog postupka nisu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već odredba o prijevremenoj otplati kredita. Tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Tužitelj je poljoprivrednik te je svrha sklapanja Ugovora o kreditu bila kupnja poljoprivredne mehanizacije. Sud je pogrešno zaključio da se u predmetnom ugovoru radi o potrošaču, te da se na ovaj spor primjenjuje presuda iz kolektivnog spora za zaštitu prava potrošača. Tužitelj sklopio ugovor o kreditu za obavljanje svoje poslovne aktivnosti, a u trenutku sklapanja ugovora tužitelj je bio nositelj OPG-a. Iz kreditnog prijedloga je vidljivo da su tužitelj i njegova supruga kao članica njegovog OPG-a surađivali s tvrtkom KA-MILK d.o.o. kojima su redovito isporučivali mlijeko. Osporava se dio iskaza tužitelja da je kupljeni traktor koristio isključivo u privatne svrhe, jer da nije životno logično da osoba koja posjeduje OPG, te je nositelj istog, novu poljoprivrednu mehanizaciju isključivo koristi u osobne, privatne svrhe, a ne za potrebe OPG-a. Tuženik je isticao da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) te iz tog razloga ne podliježe testu nepoštenosti, pa se ne može smatrati da bi tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je naknadu ugovorio kao odredivu. Kod ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita postojala sloboda ugovaranja. Nejasno je iz kojeg razloga sud nije primijenio odredbe čl. 84. i 85. ZZP-a te nije cijenio transparentnost predmetne ugovorne odredbe, pa je na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo, a kako sud nije naveo razloge za takvu odluku presuda se u tom dijelu niti ne može ispitati. Tuženik je iznio argumentaciju kojom dokazuje štetu koja mu nastaje prijevremenom otplatom kredita. Tuženik nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Ugovornim strankama je dozvoljeno u naprijed ugovoriti iznos naknade štete u slučaju raskida, neispunjenja ili nastupa neke druge okolnosti. Odredbom čl. 1024. ZOO-a propisano je pravo banke kao vjerovnika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate, pa se osporava presudu u dijelu kojim se nalaže isplata, jer je za potraživanje s osnove sporne naknade nastupila zastara. Sud nije bio ovlašten naložiti tuženiku isplatu glavnice zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja sporne naknade pa do konačne isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. S obzirom da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik pobija presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, jer je naloženo tuženiku naknaditi trošak u iznosu od 100,00 EUR, uvećano za odgovarajući PDV i to trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 30. lipnja 2025. Tuženik ističe da se presude objavljuju putem e-Oglasne ploče sudova, pa pristup punomoćnika na ročište radi objave presude nije bio potreban za vođenje parnice. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da se tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužen ik jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st . 2. ZPP.

5. U obrazloženju pobijane presude je između ostaloga navedeno:

- da tuženik nije osporavao da bi visina naknade za prijevremenu otplatu bila 329,97 eura

- da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu 329,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. 9. 2016. pa do isplate

- da tuženik osporava da bi tužitelj imao status potrošača, te da bi se na njega mogao primjenjivati Zakon o zaštiti potrošača

- da je uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno da je čl. 2. tog Ugovora od strane tuženika naznačeno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 41.109,00 CHF

- da je u ugovoru o kreditu, banka koja je pripremala ugovor naznačila da se radi o potrošačkom kreditu

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je kredit trebao za kupnju traktora, a koji mu traktor služi isključivo za pribavu ogrjevnog drveta jer se griju na drva

- da mu je počela rasti znatno rata kredita, pa je odlučio cijeli kredit otplatiti što je i učinio

- da mu nije poznato značenje da u slučaju prijevremene otplate kredita se plaća naknada odnosno to njemu nije bilo jasno i nije dobio nikakvu odluku na uvid o naknadama

- da za njegovo domaćinstva je potrebno do 60 m ogrijevanog drva, a traktor koji je kupio od tog kredita isključivo mu služi za pripravu ogrjevnog drva, dakle za potrebe domaćinstva

5.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj jasno opisao svrhu uzimanja kredita, te u koju namjenu kredit je utrošen, pa je utvrđeno da se radi o potrošačkom kreditu, a takav naziv je i u samome u ugovoru o kreditu naveo tuženik koji je unaprijed pripremio obrazac ugovora. Utvrđeno je da tužitelj s tuženikom niti nije mogao pregovarati, a niti su mu pojašnjenja značenja pojedinih izraza u tome ugovoru, konkretno značenje nakade za prijevremenu otplatu kredita. Unatoč suprotnim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o potrošačkom kreditu na koji se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

5.2. Prvostupanjski sud navodi da je temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Utvrđeni način ugovaranja je u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita takova je odredba koja je u suštini ništena iz razloga što je ona suprotna kako odredbama Zakona o zaštiti potrošača tako i osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima kojima je propisana obaveza da pri ugovaranju ugovornih odnosa su stranke ravnopravne i da se radi o jednostranoj ugovornoj odredbi koja je sačinjena na štetu tužitelja kao potrošača. Ukoliko se radi o ništetnoj odredbi svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takovog ugovara, pa tužitelj ima pravo tražiti povrat plaćenog iznosa za prijevremenu otplatu kredita.

6. Tuženik je tijekom postupka, a i sada u fazi žalbe, isticao da tužitelj nije potrošač jer da je ostvarenim kreditom realizirao kupnju traktora, odnosno da je kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja koji je bio nositelj OPG-a.

7. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje u tekstu: ZZP/07) propisano je da je »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

8. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu Ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

9. Tužitelj je sadržajem Ugovora o kreditu kao i sadržajem svojeg iskaza dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom za kupnju traktora, a koji mu je traktor služio isključivo za pribavu ogrjevnog drveta jer se griju na drva.

10. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji teret dokaza da tužitelj nije u trenutku sklapanja Ugovora imao svojstvo potrošača bio je na tuženiku koji pri osporavanju navedenog svojstva potrošača koje proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja nije dokazala suprotno (tako i VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Upravo i iz sadržaja samog Ugovora (kojeg je sastavljao tuženik) nesporno je utvrđeno da je kao korisnik kredita navedena fizička osoba, a da je u čl. 2. Ugovora naznačeno da se odobrava korisniku potrošački kredit. Nakon što je tuženik u ugovoru naznačio sudionike ugovora te iznos, namjenu i korištenje kredita, nije tijekom postupka dokazao suprotno, pa nisu osnovani žalbeni kojima se osporava dio iskaza tužitelja u kojem on navodi da je traktor koristio isključivo u privatne svrhe. Tuženik nije dokazao da je tužitelj predmetni traktor koristio isključivo za potrebe OPG-a.

12. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

13. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. Valja istaći da osim što u čl. 8. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

15. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu, ovaj drugostupanjski sud smatra da je uz navedeno od strane prvostupanjskog suda, bitno za utvrditi da je ugovorom određeno „da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, Banka ovlaštena obračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge…“. Takva odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za prijevremenu konačnu otplatu, uzrokovala je suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti). Utvrđenje se ne može se temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužen ik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prijevremenom otplatom, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, a što ovdje sve nije slučaj jer je tu naknadu ovlašten obračunati tuženik sukladno Odluci o naknadama za usluge.

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati , ali nije bila određena. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tužen iku da isplati tužitelju iznos od 329,97 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja.

18. Tuženik žalbom osporava tužitelju dosuđenu zateznu kamatu navodeći da u konkretnom slučaju nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog.

19. Takvi žalbeni navodi su neosnovani jer je do stjecanja u konkretnom slučaju došlo na temelju po tuženiku sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, posljedično čemu je u obvezi tužitelju podmiriti utuženi iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa je protivno žalbi, prvostupanjski sud pravilno naložio tužen iku isplatiti tužitelju iznos od 329,97 EUR sa zateznom kamatom od 12. rujna 2016. do isplate.

20. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove, zastara nastupa protekom zakonom određenog vremena. U konkretnom slučaju, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

21. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja. Glede žalbenog navoda da je pogrešno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude isti je neosnovan. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju kojeg je zastupao punomoćniku - odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u parnici.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina