Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-430/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Dragici Sirovica Hranilović, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Branko Čutura, HŽ (po privremenom zastupniku odvjetniku Branku Čuturi), odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], i Jelena Mandarić, odvjetnica iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 55/24-8 od 6. ožujka 2026., 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja FŽ odbija se kao neosnovana u cijelosti, a žalba tuženice Republike Hrvatske se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-55/2024-8 od 6. ožujka 2026.

-potvrđuje pod stavkom I. izreke u cijelosti te pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo da tužitelju FŽ isplati parnični trošak u iznosu od 40,35 eura sa zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2026. do isplate te u dijelu kojim je za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 334,65 eura zahtjev odbijen kao neosnovan,

- preinačuje u stavku II. izreke u dijelu kojim je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo da tužitelju FŽ isplati parnični trošak iznad 40,35 eura, odnosno za daljnji iznos od 26,54 eura na način da se zahtjev tužitelja FŽ za naknadu troška u iznosu od 26,54 eura sa zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

II. Zahtjevi tužitelja FŽ i tuženice [adresa] za naknadu troškova žalbenog postupka odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja iznosa od 308,13 eura sa zateznim kamatama od 17. kolovoza 2010. do isplate, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 17. kolovoza 2010. do 9. travnja 2020., tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 66,89 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 334,65 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženici naloži da nadoknadi troškove parničnog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine, uz naknadu troška sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Protiv navedene presude žali se i tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 125,00 eura.

4. S obzirom da tužitelj i tuženica u žalbama nisu određeno naveli u kojem dijelu pobijaju prvostupanjsku presudu, ovaj je sud na temelju čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) uzeo da žalitelji presudu pobijaju u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice je djelomično neosnovana i djelomično osnovana - samo protiv odluke o trošku postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade štete (zbog povrede prava osobnosti – prava na slobodu, čast i ugled te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru 16. kolovoza 2010. u iznosu 345,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od 17. kolovoza 2010., do isplate. Tužitelj je u pritvoru proveo ukupno 1240 dana, ali u ovom postupku potražuje naknadu štete samo za dan 16. kolovoza 2010.

7. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 1.320,00 eura, u ovom je slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. ZPP). Prema čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nisu dopušteni i zato nisu razmatrani u ovom stadiju postupka.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Sud prvog stupnja je naveo dokaze koji su izvedeni u tijeku postupka, pa tako i što je utvrđeno uvidom u predmet K-13/18, kao i predmet Ministarstva pravosuđa UP/I-702-03/20-01/52, koji su, a kako to proizlazi iz zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 22. siječnja 2026. prema prijedlogu tužitelja pribavljeni (spis Pn-160/2023 i Pn-42/2019 u kojima se ti dokazi nalaze) i preslikani te su na istom ročištu pregledani i pročitani pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da sud nije izvršio uvid u iste, tim više što činjenice koje iz tih predmeta proizlaze i nisu sporne.

10. Neosnovano tužitelj ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer da sud nije punomoćnicu Jelenu Mandarić uključio u e-komunikaciju za predmet Pn-34/2024. Prije svega valja reći da se ovaj predmet pred prvostupanjskim sudom vodio pod brojem Pn-55/2024, a ne Pn- 34/2024, pa okolnost je li u tom predmetu odvjetnica Jelena Mandarić uključena u e- komunikaciju nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu, u kojem je iz eSpisa predmeta razvidno da su e-komunikaciji evidentirani punomoćnici HŽ i Branko Čutura, kojima su uredno dostavljeni odgovor na tužbu, kao i poziv za pripremno ročište te je tužitelju u svim stadijima postupka omogućeno raspravljanje, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je u zapisniku sa ročišta od 22. siječnja 2026. konstatirano da je rasprava otvorena u 8:23 i dovršena u 8:25, pa da je vidljivo da nešto ne „štima“, jer iz zapisnika s tog ročišta proizlazi da je pripremno ročište započelo u 8:38 i dovršeno u 8:50. Žalbeni navodi o počinjenoj povredi „iz čl. 54. st.1. i st. 2. t. ZKP-a“ su nejasni te ih ovaj sud nije razmatrao.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu u predmetu poslovni broj K-13/2018, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva majke AŽ iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/05., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07. – dalje: KZ/97),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetništva te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda poslovni broj K-13/2018 od 16. listopada 2018.,

- da je punomoćnik tužitelja zaprimio oslobađajuću presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj u istražnom zatvoru proveo 1240 dana, tj. od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je tužitelj podnio zahtjev za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020., a na temelju članka 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11. i 143/12. - dalje: ZKP/97), zbog neutemeljenog uhićenja i nezakonitog pritvora i članka 25. Ustava Republike Hrvatske prema kojem svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima pravo odštetu,

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske tri godine vodilo predmet pod poslovnim brojem UP/I-702-03/20-01/52,

- da je dopisom od 2. veljače 2023. Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske utvrdilo da je zahtjev tužitelja osnovan te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru/istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije prihvatio ponudu Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske uzimajući u obzir da je optužen za ubojstvo majke, o čemu su mediji redovito izvještavali objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života,

- da je tužitelj tužbu podnio 8. siječnja 2024.

13. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj s obzirom na težinu i specifičnost kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret (bio je optužen da je ubio vlastitu majku) te medijsku popraćenost suđenja kao i ponašanja okoline u pritvoru/istražnom zatvoru nalazio u izrazito teškom psihičkom stanju, da nije noćima spavao, da je plakao, nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, nije mu bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima, da su uvjeti boravka u pritvoru bili izrazito loši s obzirom na skučenost ćelija te broj osoba sa kojima je bio smješten, da se čitava ova situacija nepovoljno odrazila na njegov privatni život budući je u vrijeme lišenja slobode imao 46 godina, bio u naponu snage, zaposlen, bio u braku, imao kćerku dok mu je sada život uništen, prati ga stigma ubojice te nema kontakata s dijelom obitelji, da se neosnovano zadržavanje u istražnom zatvoru odrazilo na njegov psihički život i nanijelo mu duševne patnje, što predstavlja neimovinsku štetu iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.- dalje: ZOO) za koju je odgovorna tužena.

14. Odlučujući o prigovoru zastare, prvostupanjski sud navodi da je u konkretnom slučaju zastara počela teći 10. siječnja 2020. (dakle, prvog slijedećeg dana od kada je tužitelj osobno zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe), da je do zastoja zastare došlo 10. travnja 2020. (kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora) i zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020. (nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz čl. 478. st. 1. ZKP/97), pa da je zastara nastupila 10. travnja 2023. (uzimajući u obzir i rok od 3 mjeseca koji je protekao prije nego što je nastupio zastoj zastare), a tužitelj da je predmetnu tužbu podnio 8. siječnja 2024. Međutim, kako je tužena dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznala zahtjev, odnosno dug prema tužitelju za iznos od 37,16 eura po danu, to je za taj iznos, sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), pa za taj iznos od 37,16 eura po danu tražbina tužitelja nije zastarjela i taj iznos je dosuđen tužitelju za dan 16. kolovoza 2010. sa zateznim kamatama od podnošenja izvansudskog zahtjeva tuženici, 10. travnja 2020., primjenom odredbe čl. 1103. ZOO. dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za isplatu iznosa od 308,13 eura sa zateznim kamatama od 17. kolovoza 2010. do isplate, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 17. kolovoza 2010. do 9. travnja 2020., odbio kao neosnovan.

15. Prema sadržaju žalbe tužitelja, u ovoj fazi postupka sporno je, je li visina pripadajuće naknade neimovinske štete pravilno odmjerena, dok je prema žalbi tuženice sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja.

16. Prema odredbi čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. nesporno primio po punomoćniku 3. siječnja 2020., a osobno 9. siječnja 2020., pa je sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP tada počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu radi postizanja nagodbe o postojanju štete i njenoj visini, u kom trenutku je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, dakle, do 10. srpnja 2020.

17. Naime, prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba podnesena 8. siječnja 2024., kada je zastara već nastupila.

18. Međutim, kraj nesporne činjenice da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete, što znači da je priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je upravo za taj iznos došlo do prekida zastare (čl. 240. st. 1. ZOO) koja je ponovo počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je predmetna tužba podnesena 8. siječnja 2024., za iznos od 37,16 eura za jedan dan - 16. kolovoza 2010., tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u zastari. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu je sa zaključkom usvojenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026.

(Su-IV-100/2026-3 od 2. lipnja 2006.).

19. Slijedom navedenog, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eura za dan 16. kolovoza 2010., koji je proveo u pritvoru/istražnom zatvoru, pa su žalbeni navodi tužitelja da mu pripada utuženi iznos u cijelosti, kao i žalbeni navodi tuženice kojima ustraje u prigovoru zastare i u odnosu na dosuđeni iznos, neosnovani.

20. Glede pozivanja tužitelja na presudu Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž- 1105/2025-2 od 1. prosinca 2025. u kojem je zauzeto drugačije pravno shvaćanja o pitanju zastare za navesti je kako ovaj sud nije vezan s pravnim shvaćanjem drugih županijskih sudova.

21. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama koje na ovako dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od 10. travnja 2020., jer se tada tužitelj obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske.

22. Neosnovano tuženica osporava izračun uspjeha stranaka u sporu navodeći da je kod odmjeravanja parničnog troška valjalo uzeti u obzir samo kvantitativni uspjeh stranaka u sporu jer da je prema obrazloženju prvostupanjske presude, tuženica dopisom Ministarstva priznala osnovu tužbenog zahtjeva i djelomično visinu. Naime, tuženica je u tijeku cijelog parničnog postupka osporavala i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa je prvostupanjski sud odlučujući o parničnom trošku pravilno cijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu sukladno čl. 154. st. 2. ZPP prema kojem je tužitelj uspio sa 10,76% pa kako priznati trošak zastupanja koje stranke žalbom ne pobijaju, iznosi 375,00 eura, to je tuženica dužna tužitelju naknaditi razmjerno uspjehu iznos od 40,35 eura.

23. Osnovano međutim tuženica prigovara da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška pristojbe za tužbu i presudu s obzirom da mu taj trošak nije nastao budući da prema podacima iz spisa nije izvršio uplatu dužne pristojbe. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice odluku o trošku valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog iznosa od 40,35 eura, odnosno za daljnji iznos od 26,54 eura.

24. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja i žalbu tuženice protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odbijanjem žalbe tužitelja i djelomičnim uvažavanjem te djelomičnim odbijanjem žalbe tuženice odluku o troškovima postupka djelomično potvrditi i djelomično preinačiti i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

25. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

26. Tuženica je uspjela samo djelomično u odnosu na troškove postupka pa je i njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. rujna 2026.

Sutkinja

Dragica Sirovica Hranilović