Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26 D
Poslovni broj: Gž-839/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju LČ, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju DČ, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. travnja 2025. poslovni broj: P-4216/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. travnja 2025. poslovni broj: P-4216/2023-10.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 10.679,69 EUR / 80.468,16 kn[1] sa zateznom kamatom od 16. travnja 2023. do isplate.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj zbog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/19. i 114/19., dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog ovome sudu da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev usvoji , odnosno podredno da odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje .
3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Razmatranjem pobijane odluke i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Naime, suprotno žalbenom stajalištu tužitelja pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tužitelj, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine, koju je tužitelj kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja isplaćivao GČ u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. u iznosu od 10.679,96 EUR, sa zateznom kamatom od 16. travnja 2023. do isplate.
7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik GČ **.**.1992. u prometnoj nezgodi (za čiji nastanak je utvrđena odgovornost LČC osiguranika inozemnog osiguravajućeg društva za kojeg je tuženik obrađivao zahtjev), zadobio tjelesne ozljede uslijed kojih mu je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem br. IN-19903 od 28. listopada 1993. U razdoblju od 01. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. tužitelj je GČ isplatio mirovinu u iznosu od 10.679,96 EUR pa kako je utvrđena odgovornost osiguranika inozemnog osiguravajućeg društva za kojeg je tuženik obrađivao zahtjev, to od tuženika potražuje isplaćeni iznos.
8. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da se u konkretnom predmetu primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) prema kojem je tuženik dužan u smislu čl. 27. st. 1. naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pritom je čl. 27. st. 2. i 3. toga Zakona određeno da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom na sadržaj citiranih odredaba prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu, jedino pod ispunjenjem uvjeta iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno jedino ako postoji razlika između invalidske mirovine GČ utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i one koju bi isplaćivao osiguraniku GČ da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu za slučaj ozljede na radu. Međutim, sud ističe da sam tužitelj na kojem je teret dokazivanja nije dokazao postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (čl. 8. ZPP-a) i prema ocjeni ovoga suda donio zakonitu odluku.
10. Žalbeni navodi tužitelja u bitnom se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o primjeni ZOOP-a pa su ocijenjeni u okviru ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Naime, tužitelj prvenstveno tvrdi da mu je isplatom mjesečnih mirovina od siječnja do prosinca 2022. nastala štete u visini izvršenih isplata te da za utvrđivanje osnove i visine nastale štete kao posebni propis treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21., dalje ZMO) prema kojem je uređeno tužiteljevo pravo na naknadu štete.
12. Pravno shvaćanje tužitelja nije pravilno.
13. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022- 2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022., Rev- 866/2022 od 30. kolovoza 2022., Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023.). Obzirom da je to pravno shvaćanje doneseno u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.
14. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim sadržajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe / štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.
15. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja o predmetu spora odlučio primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja osiguranja. Prema čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, koja pozitivna razlika nije utvrđena tijekom postupka obzirom tužitelj na kojem je bio teret dokazivanja nije dokazao da invalidska mirovina GČ utvrđena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije veća od one koju bi tužitelj isplaćivao osiguraniku GČ da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu za slučaj ozljede na radu.
16. Uvažavajući navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda i ovaj sud nalazi kako su pravilno primijenjene odredbe čl. 27. st. 1. i 3. ZOOP-a te je tužbeni zahtjev ispravno odbijen.
17. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti je ta odluka donesena uz bitne povrede postupka na koje ovaj sud u smislu čl. 365. st. 2.
ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
18. S obzirom na to da ne postoje u žalbi istaknuti razlozi kao niti oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
U Varaždinu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
