Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-392/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], C [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, odvjetnicima u Splitu, protiv 1. tuženika GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Ševo, odvjetnici u Splitu, 2. tuženika NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti i bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Supetru poslovni broj P-2246/2023 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice CA kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Supetru poslovni broj P-2246/2023 od 30. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o darovanju od 31. listopada 2007. sklopljen između pok. ČA i GA, OIB: [osobni identifikacijski broj] koji je ovjeren u potpisima stranaka kod javnog bilježnika Ervina Kuzmanića iz Supetra pod posl. br. OV -6811/07 od 31. listopada 2007., te se nalaže brisanje uknjižbe koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu u P.U. 3139, Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] provedena temeljem navedenog ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

2. Utvrđuje se da nekretnina opisana kao: kuća u [adresa] sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica], stan na I. (prvom) katu, III. ulaz, u površini od 62,10 m2, položen sjever-jug, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika i balkona, broj [broj poduloška], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] zajedno sa pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja zgrade razmjerno površini predmetnog stana prema ostalim stanovima u zgradi kojima te zajedničke prostorije i uređaji služe, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pok. ČA svakog za ½ dijela.

3. Utvrđuje se da je tužiteljica ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnica za ½ dijela nekretnine opisane kao: kuća u [adresa] sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica], stan na I. (prvom) katu, III. ulaz, u površini od 62,10 m2, položen s jever- jug, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika i balkona, broj [broj poduloška], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] zajedno sa pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja zgrade razmjerno površini predmetnog stana prema ostalim stanovima u zgradi kojima te zajedničke prostorije i uređaji služe za ½ dijela, te je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu predmetnog stana na svoje ime kao vlasnice za ½ dijela uz istodobno brisanje upisanog vlasnika za ½ dijela. "

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku ad 1. naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 EUR, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Bitne povrede odredaba parničnog postupka postoje ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud utvrđuje da među strankama nije sporno da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i ČA, odnosno da nije sporno da tužiteljica nije potpisala ugovor čija se ništetnost ističe u postupku. Nije sporno da je predmetni stan stečen ugovorom o kupoprodaji nekretnine sklopljenim 21. siječnja 2003., te da je ČA bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana za cijelo. Sud utvrđuje da je u obitelji postojao načelni dogovor da se imovina roditelja podjeli na način da 1. tuženik stekne kuću na [adresa], predmetni stan u [adresa], a da 2. tužena stekne stan u [adresa] i kuću na [adresa]. Ovakovo utvrđenje suda je izmišljeno i potpuno izokrenuto u odnosu na ono što je iskazala tužiteljica kao i svjedoci. Tužiteljica je navela da nije pokrenula nikakve postupke protiv supruga i djece jer da je to njena obitelj i zbog svega ju je bilo sram. Ukazuje se da je 1. tuženik aplicirao za POS-ov stan te pravo na kupnju tog stana i ostvario , a što ne bi bilo moguće da je 1. tuženik bio vlasnikom drugog stana, što dokazuje da 1. tuženik predmetni stan nije posjedovao, niti je govorio da bi bio vlasnikom istog. Tužiteljica nije znala za nezakonite raspoložbe tuženikovog oca u vezi s njihovom bračnom stečevinom, a kamoli da se s njima suglasila, jer je sve napravljeno podmuklo i poskrivečki, kako bi prevarili tužiteljicu koja je mirno koristila predmetni stan smatrajući ga svojim suvlasništvom i nije sumnjala ništa. Da je znala za predmetno darovanje tužiteljica bi obzirom da je u tom stanu stanovala, najmanje bi tražila da se u ugovor unese odredba o njezinom pravu doživotnog stanovanja. Tvrdnje o tome da tužiteljica odmah po saznanju za nezakonito raspolaganje zajedničkom imovinom od strane oca tuženika nije pokrenula parnice za života supruga uopće nisu relevantne za ovaj spor. Tužiteljica je znala da se radi o njenoj obitelji, pa ju je bilo sram, ali je bila prisiljena pokrenuti spor kada su je njezin muž i sin učinili beskućnicom. Pokrenula je postupak za utvrđivanje ništetnosti ugovora o darovanju i za utvrđivanje bračne stečevine, za koju tužbu rok nije propisan . Osporava navod 1. tuženika da je darovanje predstavljalo dio dogovora obitelji kako će se imovina tužiteljice i njezinog muža podijeliti. Tuženik je bez znanja svoje majke stekao i uknjižio predmetni stan na svoje ime u studenom 2007. Tuženik neutemeljeno tvrdi da je tužiteljica znala da je vlasnik predmetnog stana, a da to proizlazi i iz dopisa tužiteljice iz 2010. Tvrdi da je tim dopisom tužiteljica predložila svom tadašnjem suprugu razrješavanje njihovih međusobnih odnosa. Istina je da je tužiteljica preko trećih osoba doznala da su njezin tadašnji suprug i sin sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju i to baš u odnosu na predmetni stan. S obzirom na to da se radilo o stanu koji je predstavljao bračnu stečevinu u navedenom dopisu rek la je da bi u najmanju ruku trebalo i nju unijeti u ugovor o doživotnom uzdržavanju i to u svojstvu uzdržavane osobe. Ugovor o darovanju stana 1. tuženiku iako bračna stečevina, nije supotpisan od strane tužiteljice. Ona je bez smetnji stanovala u predmetnom stanu sve do 18. rujna 2018. kada je tuženik promijenio bravu, te ona više u stan nije mogla ući. Nejasno je na temelju čega sud zaključuje da bi tužiteljica znala i suglasila se s raspolaganjem ČA predmetnim stanom. Ukazane bitne povrede odredaba parničnog postupka dovele su i do pogrešne primjene materijalnog prava, a osporava se istinitost iskaza svjedoka, posebno onih koji su svjedočili suprotno navodima tužiteljice , jer su isti u kumskim i prijateljskim odnosnima s ocem tuženika i 1. tuženikom. Ukazuje se da je 2. tuženica nastojala govoriti tako da se ne zamjeri ni majci ni bratu, ali je iskazala jednu istinu, a to je da nikada ne bi pristala na bilo kakve dogovore da je znala da će brat izbaciti majku iz stana. Tužiteljica nije postavljala nikakve zahtjeve u ostavinskom postupku iza smrti bivšeg supruga jer je smatrala da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu i da je 1/2 dijela stana njezino i da to nije sporno. Ugovor o darovanju je ništetan jer nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, obzirom da se radilo o darovanju bez prave predaje, jer 1. tuženik nije živio u stanu i istome stan nakon darovanja nije predan u samostalan i neposredan posjed, u kojem je bila isključivo tužiteljica. Eventualni povremeni dolasci 1. tuženika u stan, te posjedovanje ključeva stana, nisu dokaz da bi on bio u samostalnom neposrednom posjedu stana. Predlaže se presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezivanje tuženika na plaćanje troška postupka tužiteljici uvećanog za trošak žalbe, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljice, 1. tuženik navodi da je nesporno da je tuženik u vrijeme darovanja 2007. bio u neposrednom suposjedu stana koji je predmet darovanja odnosno da je to bio njegov dom, te da je bez obzira na suposjed i drugih članova obitelji prilikom darovanja izvršena prava predaja stvari. Tužiteljica je znala za darovanje i s istim je bila suglasna sve dok joj je tuženik dopuštao da živi u njegovom stanu, a tužbu je podnijela 11 godina nakon učinjenog darovanja. Predlaže se odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku odluku.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

4.1. Za pokretanje parničnog postupka i za određivanje predmeta spora mjerodavno je načelo dispozicije, parnični postupak pokreće se tužbom, parničnom radnjom tužitelja koja treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Tužbom se postupak determinira u subjektivnom smislu naznakom aktivne stranke koja podnosi tužbu (tužitelja) i pasivne stranke protiv koje se tužba podnosi (tuženika) i u objektivnom smislu isticanjem određenog tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te navođenjem činjenica kojima se potkrepljuje i individualizira tužbeni zahtjev. Temeljem čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

5. Sud prvoga stupnja, u obrazloženju pobijane presude, između ostalog je naveo:

- da je predmet postupka zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ugovor o darovanju sklopljen između ČA kao darovatelja te GA kao obdarenika ništetan

- da vlasništvo ½ dijela stana predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice te da se naloži 1. tuženiku izdavanje tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva tužiteljice kao vlasnice stana za ½ dijela

- da darovni ugovor nije valjan i iz razloga što nije izvršena prava predaja darovane nekretnine, jer da je stan posjedovala isključivo tužiteljica, pa da se radilo o darovanju bez prave predaje

- da nije sporno da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu između tužiteljice CA i sada pok. ČA, roditelja tuženika

- da je sporna valjanost ugovora o darovanju sklopljenog između ČA i GA kojim ugovorom je tuženik stekao vlasništvo predmetnog stana

- da nije sporno da tužiteljica nije potpisala ugovor čija se ništetnost ističe u postupku

- da nije sporno da je stan stečen ugovorom o kupoprodaji nekretnina sklopljen između ŠA kao prodavateljice, te ČA kao kupca, te da je ČA bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana za cijelo

- da je sporno je li tužiteljica znala za predmetni darovni ugovor zaključen između njenog tadašnjeg, kasnije bivšeg supruga ČA i njihovog sina GA, 1. tuženika

- da je sporno je li se tužiteljica darovnom ugovoru protivila, odnosno je li sporni ugovor sačinjen uz suglasnost tužiteljice i prema dogovoru unutar obitelji

- da tužiteljica tvrdi da je predmetni ugovor o darovanju ništetan jer je predstavljao bračnu stečevinu nje i njenog sada bivšeg i pokojnog supruga ČA

- da ČA nije mogao darovati tuženiku ono što nije njegovo, a to je ½ dijela predmetnog stana, jer predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu

- da predmetni stan nije predan u posjed tuženiku, pa se radilo o darovanju bez prave predaje u posjed

- da je za valjanost takav ugovor morao biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta

- da tužiteljica tvrdi da nije postojala njezina suglasnost za sklapanje predmetnog ugovora o darovanju, te da je ČA darovao više nego što je imao

- da tužiteljica navodi da je ugovorom o darovanju sklopljenim 2004. između nje i sada pok. supruga ČA kao darovatelja te njihove kćeri SA (sada NA) svojoj kćeri darovala stan uz sudjelovanje supruga, iako je samo ona bila upisana kao vlasnica stana

- da je bilo potrebno utvrditi da li je postojala volja tužiteljice kao suvlasnice stana da stan stekne njen sin, 1. tuženik, te da li je izvršena predaja stana u posjed

- da je iz iskaza parničnih stranaka i svjedoka nedvojbeno utvrđeno da je u obitelji stranaka postojao načelni dogovor da se imovina roditelja podijeli na način da 1. tuženik stekne kuću na Braču, predmetni stan u [adresa], a da kći stekne stan u [adresa] i kuću na Šolti

- da je iz iskaza svjedoka ĐA i JA utvrđeno da ih je tužiteljica i to ĐA 2013. uputila da se njenom sinu, 1. tuženiku GA obrati u vezi sa sklapanjem pravnog posla koji se tiče predmetnog stana jer je on vlasnik stana

- da je iz iskaza JA koji je bio predstavnik stanara zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan utvrđeno da je upravo s 1. tuženikom kao vlasnikom stana u periodu oko 2007. kontaktirao radi legalizacije i etažiranja zgrade

- da je do zadnje dvije godine u stanu živjela tužiteljica s kojom je u više navrata kontaktirao, no koja da mu nikada nije navela da između nje i sina postoji spor o vlasništvu stana

- da je iz presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pob-604/10 od 27. travnja 2012. kojom je razveden brak između tužiteljice i ČA utvrđeno da su odnosi među supružnicima bili narušeni unazad četiri godine, odnosno u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o darovanju

- da je iz rješenja o nasljeđivanju istog suda pod posl. br. O-124/18 od 30. travnja 2018. utvrđeno da tužiteljica u ostavinskom postupku iza smrti bivšeg supruga nije postavljala nikakve zahtjeve u odnosu na imovinu

- da je iz iskaza 1. tuženika GA utvrđeno da kada se vratio iz Zagreba 2005. kada je prestao studirati, vratio se kod svojih roditelja u predmetni stan, te iste godine je odrađivao civilni vojni rok i neko vrijeme radio na Braču

- da je 2007. (kada je i zaključen darovni ugovor) bio zaposlen u Uredu katastra u Splitu, tako da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora živio u zajedničkom domaćinstvu zajedno sa svojim roditeljima u predmetnom stanu

- da je on podmirivao i troškove održavanja stana, za novu klimu je dao svoje tri mjesečne plaće, popravljao je sve što je bilo potrebno, ugovorio je na svoje ime TV pretplatu, računi su dolazili na njegovo ime i on ih je plaćao

- da je 2. tužena NA, kći tužiteljice i sestra 1. tuženika iskazala da nitko nikada nije osporio činjenicu da su se njihova majka i otac dogovorili da će predmetni stan pripasti njihovom sinu, GA, kao što je bilo dogovoreno da će mu nakon smrti roditelja pripasti i imovina na [adresa]

- da je bilo nezamislivo da će brat izbaciti majku iz predmetnog stana

- da je znala da će brat izbaciti majku iz stana bila bi se protivila dogovoru u obitelji da bratu pripadne imovina na [adresa] i predmetni stan

- da je iz dopunskih iskaza stranaka utvrđeno nespornim da je 1. tuženik GA, u trenutku zaključenja spornog ugovora, jednako kao i prije toga, živio sa svojim roditeljima u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu s tim da je nakon što je ugovor zaključen preuzeo na sebe održavanje stana, plaćanje računa i sl., a što tužiteljica nije nikada osporila.

6. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Takva utvrđenja suda prvoga stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj viši sud.

7. Prvostupanjski sud odluku obrazlaže navodeći da se u vrijeme stjecanja nekretnine (ugovor o kupoprodaji sklopljen između HA i ČA od 21. siječnja 2003.), kao mjerodavan zakon, primjenjuje Obiteljski zakon ("Narodne novine'', broj 162/98, dalje: ObZ/98). Na imovinu stečenu nakon početka primjene ObZ/98 , a to je 1. srpnja 1999., primjenjuju se odredbe tog Zakona. Odredbom čl. 253. ObZ/98 propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

8. Odredbom čl. 482. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" , broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisano je da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku, a da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.

9. Odredbom čl. 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP) propisano je da osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njezin je posjednik. Tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik. U odnosu na posjed stana da nije sporno da je i od učinjenog darovanja u stanu stanovala tužiteljica, sporno je pitanje da li je stan 1. tuženiku predan u posjed da bi ugovor o darovanju sukladno odredbama članka 482. ZOO-a bio valjan.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica najkasnije 2018. saznala za postojanje darovnog ugovora kada joj je 1. tuženik promjenom brave onemogućio ulazak u stan (iako iz svih dokaza proizlazi da je tužiteljica znala za predmetni ugovor još 2007. kada je i zaključen, te da je taj ugovor rezultat dogovora između članova obitelji).

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je volja bivših supružnika, tužiteljice i sada pok. ČA, bila da sinu daruju predmetni stan u [adresa] u [adresa], a što je utvrđeno na temelju iskaza više saslušanih svjedoka koji su međusobno suglasni.

12. Pokojni ČA je bio jedini upisani vlasnik u zemljišnim knjigama predmetnog stana. Ponašanje tužiteljice u vrijeme i nakon sklapanja ugovora sudu ukazuje na zaključak da je njena volja nedvojbeno bila da ona i suprug svoju imovinu podijele na način da predmetni stan pripadne u vlasništvo sinu 1. tuženiku. Iz iskaza svjedoka ĐA i JA utvrđeno je da je tužiteljica 2007., a posebno 2013. znala da je njen sin upisan kao vlasnik stana, te nije poduzimala nikakve pravne radnje kojima bi sinu osporila vlasništvo na stanu do ovog postupka.

13. Prvostupanjski sud navodi da tužiteljica po okončanju postupka za razvod braka, a ni u ostavinskom postupku iza ČA nije postavljala nikakve zahtjeve u pogledu predmetnog stana, a da je ovaj postupak pokrenula nakon više od deset godina od učinjenog darovanja. Na temelju utvrđenog postupanja tužiteljice sud zaključuje da je u vrijeme darovanja spornog stana njena volja bila da stan pripadne njenom sinu. Eskalacijom loših odnosa sa bivšim suprugom, te nakon što je prodala kuću na [adresa] jedinu nekretninu koju je imala u vlasništvu se predomislila, te se sjetila da formalno nije sudjelovala u sklapanju ugovora o darovanju i odlučila isticati ništetnost ugovora o darovanju.

14. Prvostupanjski sud navodi da u presudi Rev-x-107/2017 Vrhovnog suda RH od 9. siječnja 2019. navodi se: “Naime, kod ugovora o darovanju sklopljenog između stranaka koje žive u obiteljskoj zajednici i zajednički koriste nekretnine koje su predmet darovanja uvjet prave predaje ispunjen je kada je u vrijeme darovanja postojao takav način života za koji je proizlazilo zajedničko korištenje darovanih nekretnina“.

15. Ugovor o darovanju nije sklopljen u suprotnosti s načelom da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego on ima, odnosno sklapanjem ugovora nije povrijeđen prisilni propis jer je u provedenom postupku utvrđeno da je prava volja tužiteljice u vrijeme sklapanja ugovora bila da predmetni stan 1. tuženik stekne u vlasništvo (stajalište izraženo u odluci VSRH, Rev 564/05 od 14. veljače 2006.)

16. Zbog svega navedenoga prvostupanjski sud presuđuje da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora, te utvrđenja bračne stečevine , pa time i zahtjev za izdavanje tabularne isprave neosnovan, pa je presudio kao u izreci pod I. izreke pobijane presude.

17. Na argumente prvostupanjskoga suda, treba dodati da je suglasnost bračnog druga za otuđenje nekretnine potrebna, ako nekretnina koja se na bilo koji način želi otuđiti nije vlastita imovina osobe koja je kao vlasnik te nekretnine , uknjižena u zemljišnim knjigama, nego predstavlja njihovu bračnu stečevinu, a što je ovdje utvrđeno nespornim. Sporno je je li ugovor na temelju kojeg se nekretnine otuđuje valjan ako bračni drug nije dao suglasnost za otuđenje nekretnine koja je bračna stečevina. Takav ugovor je valjan pod uvjetom da je treća osoba bila poštena , jer nepostojanje suglasnosti za izvanredne poslove na nekretninama ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Ništetnost pravnog posla kojim se raspolaže bračnom stečevinom utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, te ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, te bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., djelomično odstupio od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih.

18. Prema izmijenjenom stajalištu, kojeg pravilno primjenjuje i prvostupanjski sud, valja u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaju, valjanost pravnog posla procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa (nesporno tužiteljica). U tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije poduzela nijednu od radnji za osporavanje darovnog ugovora, odnosno utvrđenje bračne stečevine. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije pokrenula nikakve postupke protiv supruga i djece jer da je to njena obitelj, pa da ju je zbog svega bilo sram, pa pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je ista znala za darovni ugovor. Iz žalbenih navoda tužiteljice, potvrđeno je da da je i 2. tuženica znala za sporazum o podjeli imovine, a to je da nikada ne bi pristala na bilo kakve dogovore da je znala da će brat izbaciti majku iz stana. Glede saznanja tužiteljice o vlasništvu 1. tuženika nad predmetnim stanom, ukazuje se da je iz iskaza svjedoka ĐA i JA utvrđeno da ih je tužiteljica uputila da se njenom sinu, 1. tuženiku obrate u vezi sa sklapanjem pravnog posla koji se tiče predmetnog stana jer je on vlasnik stana . Nadalje, svjedok JA, koji je bio predstavnik stanara zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, iskazao je da je s 1. tuženikom, kao vlasnikom stana u periodu oko 2007. kontaktirao radi legalizacije i etažiranja zgrade. Iz iskaza 2. tužene NA, kći tužiteljice i sestre 1. tuženika utvrđeno je da nitko nikada nije osporio činjenicu da su se njihova majka i otac dogovorili da će predmetni stan pripasti njihovom sinu GA. Daljnjim dijelom iskaza, svjedokinja potvrđuje dogovore unutar obitelji kada navodi da je znala da će brat izbaciti majku iz stana bila bi se protivila dogovoru u obitelji da bratu pripadne imovina na [adresa] i predmetni stan . Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je 1. tuženik GA, u trenutku zaključenja spornog ugovora, jednako kao i prije toga, živio sa svojim roditeljima u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu.

19. U trenutku kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. Zbog svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije dokazala relevantne činjenice za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a upravo suprotno prvostupanjski sud je utvrdio relevantne činjenice koje opravdavaju pobijanu presudu.

20. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP). Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka.

21. Zbog navedenog, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP) kao zakonitu.

22. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njezina žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina