Poslovni broj: Usž-2817/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d. Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, kojeg zastupaju opunomoćenici Tomislav Orehovec, Irena Vinter Gregorić, Krešimir Kiš, Martina Šimunović Lepoša, Ksenija Grejić Dolenec, Lorena Panežić, Manda Jergović i Petra Tošković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o., Zagreb, Križanićeva 16, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi unosa stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 292/2026-4 od 4. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 292/2026-4 od 4. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1831, URBROJ: 531-14-3- 25-2 od 27. ožujka 2025. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je zahtjev tužitelja za unos stana sagrađenog na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci (dalje: Registar stanova), uz obrazloženje, u bitnom, da se radi o stanu na kojem je prema posebnom propisu izvršena pretvorba vlasništva, a na kojem zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost, koji kao takav sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Programa mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-3242/2018 i dr. (dalje: Program mjera) ne ulazi u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine", broj 36/24, dalje: Zakon Statileo).

2. Tužitelj pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi, u bitnome, da Zakon Statileo predstavlja opću mjeru koju je Republika Hrvatska poduzela radi izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) i otklanjanja tri nedostatka hrvatskog zakonodavstva koji uređuju institut zaštićenih najmoprimaca (neodgovarajuća visina zaštićene najamnine, restriktivni uvjeti za otkaz zaštićenog najma i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma), te da je zakonodavac pristupio sveobuhvatnom uređenju instituta zaštićenih najmoprimaca. Smatra da tuženik i prvostupanjski sud pogrešno zaključuju da se ovo odnosi na sve zaštićene najmoprimce izuzev onih koji se nalaze u stanovima čije je vlasništvo stečeno pretvorbom društvenog vlasništva i koji pritom nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. Poziva se na odredbu članka 2. Zakona Statileo te ponavlja navode iz tužbe o značenju stanarskog prava kao instituta koji predstavlja ostatak ranijeg društveno-ekonomskog uređenja, a radi razrješenja kojeg je donesen i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 27/91., 54/1991., 6/92., 8/92., 8/92., 33/92., 46/92., 49/92., 69/92., 87/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 103/95., 11/96., 76/96., 111/96., 11/97., 103/97., 68/98., 163/98., 22/99., 96/99., 120/00., 94/01., 78/02., 113/02.-u daljnjem tekstu: Zakon o otkupu). Ističe da su nositelji stanarskog prava koji nisu iskoristili svoje pravo otkupa, zajedno s nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., 36/24.) stekli prava i obveze zaštićenih najmoprimaca. Smatra da su svi vlasnici svih stanova, neovisno o ranijoj prirodi vlasništva tih stanova (privatno ili društveno), u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci (s obzirom na visinu najamnine i trajnost najma) stavljeni u podređen položaj. Citira dijelove presude ESLJP te ističe da neuravnoteženost interesa postoji u odnosima svih najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca, neovisno koriste li oni stan koji je ranije bio u društvenom ili privatnom vlasništvu. Navodi da je Program mjera donesen temeljem Zakona Statileo, no da je podzakonski propis neutemeljeno i neopravdano ograničio primjenu mjera samo na određene stanove, što se protivi uputi ESLJP-a, utvrđenom području primjene Zakona Statileo i konkretno navedenom cilju koji bi se primjenom odabranih mjera trebao postići. Ističe da je stanarsko pravo prestalo po sili zakona tek donošenjem Zakona o otkupu koji se primjenjuje kako na osobe koje su bili nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu (kao što je u predmetu Statileo protiv Hrvatske), tako i na osobe koje nisu kupile stanove unatoč mogućnosti koja im je dana (kao što je ovdje slučaj). Navodi da su svi nositelji stanarskog prava koji nisu otkupili stanove stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova silom prilika uvršteni u posebnu kategoriju zaštićenih najmoprimaca, a da se prvostupanjski sud u potpunosti fokusirao na način stjecanja prava vlasništva predmetnog stana i mogućnosti otkupa istog, pritom posve zanemarujući činjenicu da je riječ o stanu u kojem žive zaštićeni najmoprimci kojima neminovno koristi neuravnoteženost interesa. Nadalje, ističe kako Zakonom Statileo nisu određene dodatne pretpostavke koje stanovi moraju zadovoljavati da bi se upisali u predmetni registar niti njegove odredbe pružaju mogućnost dodatnog tumačenja u vidu sužavanja opsega stanova na koje se odnosi. Smatra da se predmetni stan tužitelja može i mora upisati u Registar stanova . Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i sam riješi upravnu stvar te traži troškove sastava žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24.- dalje ZUS), ovaj Sud nije utvrdio osnovanim žalbene razloge zbog kojih tužitelj pobija presudu, a ne postoje ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje tuženika zakonito. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice, koje među strankama nisu sporne, te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise koje je citirao u obrazloženju, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode, koje tužitelj ponavlja i u žalbi. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

7. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

8. Među strankama nije sporno da se u predmetu ovoga spora radi o stanu na kojem je tužitelj stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost.

9. Sporna je primjena prava, odnosno, primjena Zakona Statileo na predmetni stan pa onda i pitanje treba li isti upisati u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kako je to tužitelj u svom zahtjevu i zatražio.

10. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i izražen pravni stav o tome da se u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske radi o bitno različitoj pravnoj situaciji i bitno različitom odnosu najmoprimca i najmodavca u odnosu na ovdje predmetni stan na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, a u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. Naime, tuženik osnovano navodi da se skupina predmeta Statileo odnosi na pravne i činjenične situacije u kojima je država dodjeljivala stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu, bez suglasnosti i protivno volji vlasnika, a u kojima stanari nisu mogli ostvariti pravo otkupa jer takav zaključak proizlazi iz sagledavanja ove presude u cijelosti. S druge strane, u konkretnoj situaciji radi se o stanu u kojem su stanari mogli, no nisu ostvarili pravo otkupa, pa se, i po stavu ovoga Suda radi o bitnoj razlici zbog koje ovaj predmet ne ulazi u doseg primjene Zakona Statileo. U tom smislu, i odredba članka 4. stavka 3. Programa mjera (akta Vlade Republike Hrvatske donesenog u izvršenju presuda ESLJP-a) propisuje da se Program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci u tim stanovima nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. U obrazloženju donesenih mjera navodi se da će status zaštićenih najmoprimaca u stanovima na kojima je prema posebnim propisima izvršena pretvorba vlasništva, a u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost i dalje biti uređen Zakonom o najmu stanova, do donošenja novog Zakona. Kako se u konkretnom predmetu radi upravo o takvoj činjeničnoj situaciji, zahtjev tužitelja za upis predmetnog stana u Registar stanova pravilno je odbačen, jer za to ne postoje zakonske pretpostavke.

11. Slijedom iznijetog, sagledavajući Zakon Statileo u svijetlu presude ESLJP, imajući na umu da je Program mjera donesen na temelju zakonske ovlasti iz odredbe članka 7. stavaka 3. i 4. tog Zakona, i ovaj Sud je stava da su tuženik i sud prvog stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nema zakonskih pretpostavki za upis predmetnog stana u Registar stanova.

12. Stoga, kako se radi o navodima koje je tužite lj već iznosio u tužbi i na koje navode je sud prvog stupnja dostatno i valjano odgovorio, navodi iz žalbe ne dovode do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, žalba tužitelja je odbijena te je odlučeno kao u točki I. izreke.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić