Poslovni broj: Usž-1725/2026-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30 a, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Savska cesta 41, Zagreb, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe TĐ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carević Rukavina, Varaždin, Pavlinska 5, radi obnove postupka naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, Us I-4490/2024-13 od 30. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, Us I-4490/2024-13 od 30. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvjestopedeset eura i nula centi) u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/24- 01/254, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 17. rujna 2024., točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, dok je točkom III. izreke naloženo tužitelju zainteresiranoj osobi naknaditi troškove upravnog spora u iznosu od 3.750,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Sektora za imovinsko-pravne poslove, odjela za naknade i izvlaštenja, Drugog područnog odjeka (Maksimir, Medveščak), KLASA: UP/I-942-01/21-006/12, URBROJ: 251-04-51-2/001-24-18 od 4. lipnja 2024. kojim je odbačen prijedlog Republike Hrvatske za obnovu postupka pravomoćno okončanog djelomičnim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 942-01/21-006/12, URBROJ: 251-04-01/036-23-15 od 25. srpnja 2023. kojim je zainteresiranoj osobi utvrđeno pravo na naturalni povrat dijela nekretnine , oznake z.k. č. br [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

3. Tužitelj u pravodobno izjavljenoj žalbi osporava u cijelosti prvostupanjsku presudu radi pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra neosnovanim stajalište prvostupanjskog suda glede tumačenja primjene Ugovora o miru s Mađarskom te odredbe članka 10. Zakona o naknadi. Ovo iz razloga jer da je prijašnji vlasnik grof OĐ u trenutku oduzimanja imovine neprijeporno imao mađarsko državljanstvo te je obeštećen temeljem Ugovora o miru s Mađarskom, pa u konkretnom slučaju nije ovlaštenik naknade u smislu odredbe članka 10. Zakona o naknadi. U nastavku objašnjava da je pitanje obeštećenja imovine oduzete mađarskim državljanima riješeno Ugovorom o miru s Mađarskom od 10. veljače 1947. te Uredbom o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ prema Ugovoru o miru s Mađarskom, a iz čijih odredbi da proizlazi da je pravno irelevantno što je imovina OĐ kao mađarskog državljanina oduzeta po ranijem propisu, odnosno konfiskacijom budući da je nesporno riječ o imovini na koju se primjenjuju odredbe Ugovora o miru s Mađarskom. Naime, da iz navedenog Ugovora o miru s Mađarskom proizlazi da se njegove odredbe odnose na svu imovinu oduzetu mađarskim državljanima, bez obzira na osnovu i vrijeme oduzimanja. Stoga zaključuje da je tumačenje prvostupanjskog suda glede mjerodavnih propisa kakvo je zauzeto u osporenoj presudi strogo gramatičko te kao takvo protivno cilju i svrsi tih propisa. Ukazuje na praksu ovog Suda, poslovni broj: Us-12475/07 od 9. veljače 2011. za koju smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju. Prigovara da stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje upućuje prvostupanjski sud u osporenoj presudi nije relevantno za predmetnu upravnu stvar. Zaključno smatra da je pogrešna i odluka o trošku upravnog spora budući da vrijednost radnje odvjetnika u postupku iznosi 50 bodova. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i riješiti upravnu stvar na način da se usvoji njegov tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 EUR.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da tužitelj u cijelosti zanemaruje mjerodavnu recentnu praksu kako ovog Suda tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se odnosi na pitanje mađarskog državljanstva T i posljedično tome primjene Ugovora o miru s Mađarskom. U nastavku naglašava da praksa na koju se poziva tužitelj u svojoj žalbi nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi osporenu presudu uz naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR koji iznos uključuje i iznos PDV-a.

5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost osporene presude prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene navode tužitelja.

8. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocijenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za obnovu upravnog postupka pravomoćno okončanog rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela kojim je zainteresiranoj osobi priznato pravo na naturalni povrat dijela nekretnine, oznake z.k. č. br [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prvostupanjski se sud u svojem obrazloženju pravilno poziva na odredbu članka 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kojom je propisano da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

9. U konkretnom slučaju nije sporno da se tužitelj u prijedlogu za obnovu postupka od 12. veljače 2024. poziva na odredbu članka 123. stavak 1. točka 1. ZUP-a, pri čemu ukazuje na potvrdu o mađarskom državljanstvu prijašnjeg vlasnika nekretnine koja je predmet povrata u konkretnom slučaju, a radi čega da nema mjesta primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01 , 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) temeljem kojeg je doneseno rješenje čija obnova se traži, već je obeštećenje u smislu odredbe članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi trebalo provesti temeljem Ugovora o miru s Mađarskom zaključenog u Parizu 10. veljače 1947.

10. Ovaj Sud ukazuje da je pitanje mađarskog državljanstva prijašnjeg vlasnika grofa OĐ raspravljeno u nizu odluka ovog Suda u sporovima koji su se vodili među istim stranaka, pri čemu je zaključeno da navedena okolnost nije pravno odlučna za pitanje povrata oduzete imovine u situaciji kao što je predmetna. Naime, u nizu odluka ovog Suda potvrđenih od Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. presude Us-1483/10, Uzz-29/12, Usž-2/20, Usž-3493/20, Usž-4041/20 i dr.) utvrđeno je da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o državljanstvu T te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (s time da je stajalište ovog Suda u primjeni tog Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: U-zpz-10/18 od 5. veljače 2020. na koju se osnovano poziva prvostupanjski sud). Ovo stoga što su na temelju odredbe članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom (sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom „Službeni list FNRJ“, broj: 72/47.) te Uredbe o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom („Službeni list FNRJ“ broj: 91/48.), sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom (19. studenoga 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postali u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s Mađarskom državno vlasništvo FNRJ, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

11. Naime, u konkretnom je slučaju predmetna imovina prijašnjeg vlasnika grofa OĐ konfiscirana temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945. u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. o tome da je do presude suda bivše Jugoslavije, Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. došlo zlouporabom prava i političke moći, kao i da je protivna javnom poretku Republike Hrvatske, odnosno da je riječ o presudi suda bivše Jugoslavije za političko kazneno djelo, slijedom čega nije bilo potrebe tražiti mišljenje Državnog odvjetništva RH za istu nekretninu. Dakle, iz navedenog također proizlazi da je konfiscirana imovina grofa OĐ u trenutku stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom 19. studenog 1947. bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu OĐ pa tužitelj neosnovano ukazuje na primjenu odredbe članka 10. Zakona o naknadi kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud u osporenoj presudi.

12. Slijedom svega navedenog, pravilno su upravna tijela utvrdila da tužitelj nije učinio vjerojatnim okolnosti na kojima temelji svoj prijedlog za obnovu upravnog postupka jer mađarsko državljanstvo prijašnjeg vlasnika nije pravno relevantna okolnost u konkretnom slučaju. Stoga je pravilno ocjenjeno da pretpostavke propisane naprijed citiranom odredbom članka 126. stavak 1. ZUP-a nisu kumulativno ispunjene pa je predmetni prijedlog tužitelja za obnovu postupka pravilno odbačen, a koje stajalište je pravilno potvrđeno osporenom presudom prvostupanjskog suda.

13. Budući da je zainteresirana osoba uspjela u upravnom sporu, to je osnovano sukladno odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a tužitelju naloženo naknaditi joj zatražene, a opravdane izdatke u smislu odredbe članka 144. stavak 1. i 2. ZUS-a, pri čemu su iznosi, suprotno žalbenom prigovoru, utvrđeni pravilnom primjenom Tbr. 27. stavak 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa).

14. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to je u smislu odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a dužan naknaditi zainteresiranoj osobi zatraženi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR sukladno odredbama Tarife, dok njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe nije osnovan.

15. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. te odredbe članka 148. stavak 4. ZUS-a, kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner