Poslovni broj: Usž-2660/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČT iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Giuseppe Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, Us I-1541/2024-12 od 29. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, Us I- 1541/2024-12 od 29. travnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-03/22-01/26, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 14. lipnja 2024. te rješenja prvostupanjskog tijela Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20- 01/232, URBROJ: 2163-24-02/2-22-30 od 7. rujna 2022., kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog upravnog rješenja od 7. rujna 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povrat imovine oduzete prijašnjoj vlasnici BT u 3/12 dijela, koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], upisana tada u zk. ul. br. [broj ZK uloška], označena kao k. č. br. [katastarska čestica].
3. Tužitelj u pravodobno izjavljenoj žalbi osporava u cijelosti prvostupanjsku presudu radi pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede pravila sudskog postupka, kao i radi povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske te Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukazuje u bitnom da je predmetna imovina nacionalizirana propisima Jugoslavije navedenima u članku 2. Zakona o naknadi, stoga smatra da se pitanje naknade ne može smatrati riješenim međudržavnim sporazumima kako da neosnovano zaključuje prvostupanjski sud u osporenoj presudi. Konkretno, ističe da je predmetna imovina nacionalizirana temeljem članka 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, kao internog propisa Jugoslavije koji se na dan 8. listopada 1972. primjenjivao na područje bivše Zone B Slobodnog Teritorija Trsta, odnosno prije zaključenja Sporazuma zaključenog između FNRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obaveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975., sastavljenog u Rimu 18. veljače 1983. Kako je do nacionalizacije u konkretnom slučaju došlo prije potpisivanja navedenih međudržavnih ugovora, smatra da nema mjesta primjeni tih ugovora, već se naknada ima odrediti prema Zakonu o naknadi. Ovo naročito iz razloga jer se ne radi o optantskoj imovini nacionaliziranoj temeljem Ugovora o miru s Italijom, već je nacionalizirana temeljem propisa koji je izričito naveden u članku 2. Zakona o naknadi, a što da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja prvostupanjske presude. Nadalje ukazuje da Republika Hrvatska do današnjeg dana nije podmirila svoj dio naslijeđenog duga Republici Italiji kako je to određeno Osimskim sporazumom, stoga da je prvostupanjski sud bio dužan razmotriti pravne posljedice predmetne situacije primjenom mjerodavnih odredbi Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. u odnosu na pravne posljedice neispunjenja koje se odnose na suspenziju navedenih neispunjenih odredbi iz Osimskog sporazuma. Navedeno da je isticao i u prvostupanjskom sporu, međutim je prvostupanjski sud isto propustio vrednovati, stoga smatra da osporena presuda nije valjano obrazložena što da predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U tom smislu poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske te ovog Suda koju smatra primjenjivom u konkretnom slučaju. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu i riješiti upravnu stvar na način da se usvoji njegov tužbeni zahtjev uz naknadu troškova, podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Specificira trošak prvostupanjskog spora koji potražuje uvećan za trošak sastava žalbe, odnosno ukupno 5.431,95 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući zakonitost osporene presude prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene navode tužitelja.
7. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocijenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) temeljem kojih bi zahtjev tužitelja trebalo usvojiti.
8. Tijekom provedenog upravnog postupka i prvostupanjskog upravnog spora nesporno je utvrđeno da je imovina čiji povrat, odnosno naknadu traži tužitelj bila u suvlasništvu njegove majke BT, da je prijašnja vlasnica iselila s područja Zone B, Slobodnog teritorija Trsta (nekadašnja općina Buje) 21. srpnja 1955. te da je bila talijanska državljanka u vrijeme kada su predmetne nekretnine nacionalizirane. Nadalje je nesporno utvrđeno da je imovina nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo na temelju odredbe članka 7 a. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 98/46., 35/48. i 63/48.) s danom 8. listopada 1972. (dan stupanja na snagu Uredbe Saveznog vijeća o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je proširena civilna uprava FNRJ, objavljena u "Službenim novinama SFRJ", broj: 51/72.), a što je deklarirano rješenjem Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove Općine Umag, broj: UP/I-04/1-1-31/1973 od 28. veljače 1973., posljedično čemu je predmetni zahtjev za povrat odbijen pozivom na odredbu članka 10. Zakona o naknadi.
9. Odredbom stavka 1. navedenog članka Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
10. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenim u Osimu 10. studenog 1975., kao i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proističu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975. riješeno je pitanje obeštećenja kako optantske imovine, tako i imovine talijanskih državljana.
11. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost navedenog stajališta prvostupanjskog suda koje pravilnim ocjenjuje ovaj Sud.
12. Naime, pozivanje tužitelja na dugovanje Republike Hrvatske koje ima prema Republici Italiji temeljem sklopljenih Međudržavnih ugovora nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Pri tome, iako osporena presuda ne sadrži obrazloženje u vezi pozivanja tužitelja na nepodmireni dug Republike Hrvatske prema Republici Italiji, ne radi se o povredi pravila postupka koja bi bila na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer se tužitelj i u žalbi neosnovano poziva na Bečku konvenciju o pravu Međunarodnih ugovora („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj: 16/93.), naročito njenu odredbu članka 60. koja propisuje prestanak ili suspenziju primjene Ugovora kao posljedicu njegove povrede. Potonje iz razloga što se predmetna Konvencija primjenjuje na strane ugovornice, dakle na države potpisnice Međunarodnih ugovora, a ne direktno na njihove građane.
13. Nadalje, u konkretnom slučaju do drugačije odluke ne može dovesti niti okolnost što je prijašnjoj vlasnici tužitelja kao nesporno stranoj (talijanskoj) državljanki imovina oduzeta temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća budući da je i u toj situaciji pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom te postoji zapreka iz odredbe članka 10. Zakona o naknadi za ostvarivanje prava na istu (tako npr. u odlukama ovog Suda poslovni broj: Usž-1851/2018-2 od 22. kolovoza 2018., Usž- 3125/2025 od 10. rujna 2025.).
14. Imajući u vidu sve navedeno, nema osnove za usvajanje žalbe tužitelja.
15. Kako tužitelj nije uspio sa svojom žalbom, to je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
16. Stoga je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude, dok se odluka pod točkom II. izreke temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu, 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
