Poslovni broj: Usž-2780/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1.) BNC iz [adresa] i 2.) BN iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćenici Tihani Slivar Curilović, odvjetnici u Poreču, Vukovarska 19, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja 1.) i 2.) protiv presude Upravnog suda u Rijeci, Us I- 1482/2024-13 od 29. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, Us I- 1482/2024-13 od 29. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-03/22-01/29, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 27. svibnja 2024. te rješenja prvostupanjskog tijela Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20- 01/324, URBROJ: 2163-24-02/2-22-27 od 11. studenog 2022., kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog upravnog rješenja od 11. studenog 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja kao zakonskih nasljednika podnositelja zahtjeva i prijašnjeg vlasnika GN, za povrat imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., k. č. br. [katastarska čestica] zgr., k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica].
3. Tužitelji u pravodobno izjavljenoj žalbi osporava ju prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Obrazlažu da se osporenom presudom potvrđuju kao pravilna stajališta zauzeta u upravnom postupku, pritom ne uzimajući u obzir njihove tužbene navode. Ovo iz razloga jer su ukazivali da je ukidnom presudom ovog Suda, poslovni broj: Us-4117/2010 od 16. siječnja 2013. naloženo upravnim tijelima u ponovnom postupku utvrditi pravno relevantne činjenice, odnosno jesu li prijašnji vlasnici bili optanti ili nisu, te ovisno o tome, utvrditi da li je njihovo pravo na naknadu za oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumom o miru s Italijom. Nadalje, smatraju da je u ponovnom postupku utvrđeno da prijašnji vlasnici nisu imali status optanata budući da im je imovina nacionalizirana rješenjima iz 1974. donesenim temeljem članka 7.a stavak 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća koji propis je izričito naveden u članku 2. Zakona o naknadi kao pravni osnov oduzimanja, a da su oni iselili iz države prije 5. srpnja 1957. te su u trenutku oduzimanja bili strani državljani. Stoga smatraju da ostvaruju pravo na povrat oduzete imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi, a da je njihov državljanski status pravno irelevantan. Prigovaraju da tumačenje dosega Ugovora o miru s Italijom iz 1947. te ostalih sporazuma nije od utjecaja u konkretnom slučaju, naročito imajući u vidu stajalište ovog Suda izraženo u naprijed navedenoj ukidnoj presudi. Osim toga, da je nezakonito preispitivanje pravomoćnih rješenja o nacionalizaciji iz 1974., pri čemu smatraju da je takvo postupanje protivno načelu pravičnosti, kao i da nastoji osujetiti njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prigovaraju da prvostupanjski sud tek paušalno navodi međudržavne sporazume koji da su mjerodavni u konkretnom slučaju, bez pozivanja na konkretnu odredbu, a da tim sporazumima nije stavljena van snage niti jedna odredba Ugovora o miru s Italijom iz 1947. temeljem kojeg su oni stekli prava, a kako nisu optanti, smatraju da se ti sporazumi na njih niti ne mogu primjenjivati. Predlažu usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova bez njihove specifikacije.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući zakonitost osporene presude prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je presuda prvostupanjskog suda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.
7. Ovo stoga jer je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja u obzir uzeo i vrednovao sve njihove pravno relevantne prigovore te se pozvao na odredbe mjerodavnih propisa. Naime, sud nije dužan u obzir uzimati i obrazlagati svaki navod stranaka, što uključuje i njihovo tumačenje pravnih normi, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je po ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju udovoljeno.
8. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocijenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) temeljem kojih bi zahtjev tužitelja trebalo usvojiti.
9. Tijekom upravnog postupka provedenog u izvršenju presude ovog Suda, poslovnog broja: Us-4117/2010 od 16. siječnja 2013., kao i prvostupanjskog upravnog spora, nesporno je utvrđeno da je imovina čiji povrat, odnosno naknadu traže tužitelji bila u vlasništvu njihovih pravnih prednika - TN (UN) i CN (GN), da su prijašnji vlasnici iselili iz područja Zone B, Slobodnog teritorija Trsta 3. kolovoza 1955., odnosno 29. kolovoza 1955. te da su se nastanili u [adresa] gdje su živjeli do smrti, da prijašnji vlasnici nikada nisu stekli jugoslavensko državljanstvo, kao i da su obojica bili talijanski državljani u vrijeme kada su predmetne nekretnine nacionalizirane. Nadalje je nesporno utvrđeno da je imovina nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo na temelju odredbe članka 7 a. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 98/46., 35/48. i 63/48., dalje: Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća) s danom 8. listopada 1972. (dan stupanja na snagu Uredbe Saveznog vijeća o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je proširena civilna uprava FNRJ, objavljena u „Službenim novinama SFRJ“, broj: 51/72.), a što je deklarirano rješenjima Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor Općine Umag, broj: UP/I-01/B-1456/1974 od 3. kolovoza 1974. te broj: UP/I- 01/B-1417/1974 od 12. kolovoza 1974., posljedično čemu je predmetni zahtjev za povrat odbijen pozivom na odredbu članka 10. Zakona o naknadi.
10. Odredbom stavka 1. navedenog članka Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
11. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenim u Osimu 10. studenog 1975., kao i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proizlaze iz odredbe članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975. riješeno je pitanje obeštećenja kako optantske imovine, tako i imovine talijanskih državljana.
12. Stoga žalbenim navodima tužitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost navedenog stajališta prvostupanjskog suda koje pravilnim ocjenjuje ovaj Sud.
13. Naime, do drugačije odluke u konkretnom slučaju ne može dovesti niti okolnost što je prijašnjim vlasnicima tužitelja kao nesporno stranim (talijanskim) državljanima imovina oduzeta temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća budući da je i u toj situaciji pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom te postoji zapreka iz odredbe članka 10. Zakona o naknadi za ostvarivanje prava na istu (tako npr. u odluci ovog Suda poslovni broj: Usž-1851/2018-2 od 22. kolovoza 2018., Usž-3125/2025 od 10. rujna 2025.).
14. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je odbiti žalbu tužitelja.
15. Stoga je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
