1               Poslovni broj: Kž-183/2024-7

 

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, te Sandre Galjar i Antonije Bagarić kao članica vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. I., zbog protupravnog djela zakonskih obilježja iz čl. 139. st.  2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18, 126/19., 84/21. i 114/22. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj K-527/2023-57 od 26. veljače 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024. u nazočnosti branitelja optuženika D. B., odvjetnika iz S., a u odsutnosti Županijskog državnog odvjetnika u Bjelovaru,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. U povodu žalbe optuženog A. I., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se utvrđuje da je činjeničnim radnjama iz izreke presude za koje je utvrđeno da je optuženik ostvario protupravna djela, pravno označava da je ostvario jedno protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnju iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18, 126/19., 84/21. i 114/22. – dalje u tekstu: KZ/11.).

 

II. Žalba optuženog A. I. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu, na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP), utvrđeno je da je optuženi A. I., u neubrojivom stanju, počinio protupravna djela zakonskih obilježja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnju iz čl. 139. st.  2. KZ/11. i kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11. Na temelju istog zakonskog propisa i čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci. 

 

1.1. Na temelju čl. 158. ZKP-a oštećeni J. L. s imovinskopravnim zahtjevom upućen je u parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 554. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju D. B., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na razmatranje Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.

 

5. Budući je branitelj optuženika tražio da ga se pozove na sjednicu vijeća, ista je održana u prisutnosti branitelja optuženika D. B., odvjetnika iz S., koji je u cijelosti ostao kod navoda žalbe na prvostupanjsku presudu, a u odsutnosti uredno obaviještenog Županijskog državnog odvjetnika u Bjelovaru.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u povodu izjavljene žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da postoji proturječje između izreke presude u kojoj se navodi samo jednokratno korištenje zračne puške dok se u obrazloženju presude govori o „hicima” ispaljenim iz puške.

 

7.1. Neosnovani su žalbeni navodi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a jer je prvostupanjski sud dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, tako da se presuda može ispitati, dok  je druga stvar što optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog čega drži da je došlo do pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene zakona.

 

8. Osporavajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj nalazi da izrečene riječi prijetnje oštećeniku J. L., da ako padne kap kiše da će ga ubiti, u stvari ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju, jer nije bilo moguće da optuženik realizira prijeteće riječi, niti se u ljetno vrijeme, kao što je bilo tada, ne očekuje da će pasti kiša.

 

8.1. Međutim, kao što i sam optuženik u žalbi navodi, osim sadržaja izgovorenih riječi, treba imati u vidu okolnosti u kojima su te riječi izgovorene i kako bi te prijetnje u tim okolnostima djelovale na prosječnu osobu.

 

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaze oštećenog J. L. ispitanog kao svjedoka i svjedokinje D. P. koja je bila s njim u društvu, a koji suglasno i uvjerljivo iskazuju kako ih je optuženik držeći pušku u ruci zaustavio dok su se vozilom kretali s parkirališta, otvorio vrata na vozilu i udario šakom u predjelu desne strane lica oštećenika, na što je reagirala D. P. kako bi spriječila optuženika da ponovno udari oštećenika, rekavši mu da ih je s nekim zamijenio, da bi optuženik zatim izrekao ove prijetnje oštećeniku, nakon čega su se oni brzo udaljili s vozilom i čuli dva udarca u vozilo i to drugi nakon što su se udaljili nekoliko metara, pa su smatrali da je to od pucanja u vozilo. Ovakvo postupanje optuženika, koji drži u ruci pušku, te agresivno, bez  ikakvog povoda, napada njemu potpuno nepoznatog oštećenika, udara ga, te mu prijeti da će ga ubiti, objektivno je podobno da kod druge osobe izazove osjećaj straha i osobne ugroženosti za vlastiti život, bez obzira što je u toj prijetnji sadržan uvjet da će to učiniti „ako padne kap kiše”, jer se radi o ozbiljnom napadu na osobnu slobodu oštećenika.

 

9. Žalbom se također ističe da nema dokaza da bi optuženik pucao iz zračne puške pri čemu bi oštetio vozilo oštećenika, ali je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju zapisnika o očevidu u kojem je utvrđeno oštećenje i isto doveo u vezu sa iskazima svjedoka L. i P. koji govore o udarcima koje su čuli, kao i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od optuženika kojem je oduzeta zračna puška i streljivo za zračno oružje, da je optuženik uistinu i pucao iz zračne puške u vozilo oštećenika kad se vozilo udaljavalo s mjesta događaja.

 

10. Međutim, drugostupanjski sud nalazi da iz činjeničnog opisa optužbe ne proizlaze bitna obilježja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11.

 

10.1. Naime, optužbom se optuženiku stavlja na teret da je, u neubrojivom stanju, u cilju da zastraši oštećenika J. L., držeći u ruci pušku zaustavio vozilo u kojem se isti nalazio, udario ga rukom u predjelu lica i izrekao inkriminirane riječi prijetnje, da bi nakon toga zračnom puškom ispalio hitac i pogodio vozilo u kojem su se nalazili J. L. i D. P., što je kod J. L. i D. P. izazvalo strah za vlastite živote i sigurnost, pa da bi time, osim kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11., bilo počinjeno i kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11., time da je u zakonskom opisu navedeno da je općeopasnom radnjom izazvao opasnost za život ili tijelo ljudi.

 

10.2. Upravo ova činjenica da bi optuženik svojim postupanjem izazvao opasnost za život i tijelo ljudi nije ni na koji način opisana u činjeničnom opisu optužbe, pa tako niti izreke presude, već se ističe samo namjera optuženika da izazove osjećaj straha kod oštećenika J. L., a zatim da je daljnje postupanje optuženika izazvalo osjećaj straha za vlastite živote i sigurnost kod oštećenika i njegove suputnice, što nije bitno obilježje tog kaznenog djela, već kaznenog djela prijetnje, tako da činjenični opis djela iz optužnice ne sadrži sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11.

 

10.3. Imajući u vidu naprijed navedeno, utvrđeno je da je došlo do pogrešne primjene zakona na štetu optuženika kada je utvrđeno da bi navedenim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11., zbog čega je preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način da je optuženik svojim postupanjem ostvario jedno protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11.

 

11. U žalbi se navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i prilikom određivanja prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci, smatrajući da se psihijatrijski vještak u trenutku donošenja presude nije izjasnio da bi kod optuženika postojala opasnost od počinjenja težeg kaznenog djela.

 

11.1. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao i prihvatio nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka doc. dr. sc. D. V. koji je u dva navrata obrazlagao svoj prvotni nalaz i mišljenje, a koji je utvrdio kod optuženika dijagnozu psihotičnog poremećaja, te da je tempore criminis bio akutno psihotičan i nije mogao razumjeti značenje vlastitih postupaka niti upravljati svojom voljom, odnosno bio je neubrojiv. Također je utvrdio da je optuženik nekritičan spram svog stanja i da postoji vrlo visoka vjerojatnost da bi zbog svoje bolesti mogao počiniti novo teže kazneno djelo, zbog čega su ispunjeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu sukladno čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Kod istog mišljenja vještak je ostao i tijekom ispitivanja na raspravama te je nakon uvida u medicinsku dokumentaciju za optuženika tijekom njegovog boravka u Zatvorskoj bolnici, dopunio nalaz i mišljenje navodeći da iz medicinske dokumentacije proizlazi da se kod optuženika ne bilježi poboljšanje psihičkog stanja u smislu smanjenja intenziteta psihotične psihopatologije, stjecanja kritičnosti spram svog stanja i uvida u bolest te potrebu liječenja, tako da i dalje postoji potreba za prisilnim smještajem kako bi se smanjila iteracijska opasnost koja primarno proizlazi iz psihotične simptomatike utvrđene kod optuženika.

 

12.  Imajući u vidu nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i nepristran, neosnovano se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na utvrđenu potrebu prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci, jer je psihijatrijski vještak utvrdio da bi zbog težih duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila neubrojivost optuženika, isti mogao počiniti teže kazneno djelo i za otklanjanje te opasnosti  potrebno je njegovo liječenje u psihijatrijskoj ustanovi. Iako se žalbom osporava da bi psihijatrijski vještak na zadnjoj raspravi potvrdio da postoji opasnost od počinjenja težeg kaznenog djela, što je jedan od uvjeta za određivanje prisilnog smještaja iz čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, iz sadržaja cjelokupnog iskaza vještaka proizlazi da on nije izmijenio svoj nalaz i mišljenje, već je naveo da ostaje  kod pisanog nalaza i mišljenja i ranijih dopuna psihijatrijskog nalaza, gdje je izričito naveo da takva opasnost i dalje postoji.

 

13. Iz navedenih razloga, drugostupanjski je sud povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela tako da se utvrđuje da je optuženik ostvario protupravna obilježja jednog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11., dok je žalba optuženika odbijena kao neosnovana, te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (čl. 482. ZKP-a), slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

 

Bjelovar, 8. svibnja 2024.