Poslovni broj: Usž-3319/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PA iz [adresa], Republika Srbija, uz opunomoćenicu za prijam pismena u Republici Hrvatskoj Mirjanu Oredić, odvjetnicu u Odvjetničkom društvu „Rožmanić & Oredić“, Karlovac, Vlatka Mačeka 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us I-2849/2024-9 od 12. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us I-2849/2024-9 od 12. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-224-04/22-01/273, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 19. listopada 2024.
2. Tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknula je da sud nije odgovorio zbog čega njezin zahtjev nije utemeljen na odredbi članka 5. stavka 2. ZHD- a, jer da ta odredba u izmijenjenom obliku ne sadrži ograničenje samo na osobe rođene nakon **.**.1991. da nije ni tražila utvrđenje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a; da se u situaciji prihvaćanja pravnog stajališta kojeg je izrazio prvostupanjski sud postavlja pitanje diskriminacije u odnosu na osobe koje su starije od 21. godinu, a rođene su prije 8. listopada 1991. te da nema pravnog uporišta pozivanje na zakonski propis bivše države s kojom je Republika Hrvatska raskinula državno-pravne veze. Smatra da se činjenica da je upisana kao državljanka Republike Srbije ne može vezati za pravilo kontinuiteta u inozemstvu, već da se odnosi samo na osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske, budući da je 8. listopada 1991. postala stranac u Republici Hrvatskoj. Smatra i da je tuženik pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, miješajući pravni kontinuitet prema ranijim knjigama državljana SR Hrvatske i podrijetla koje se odnosi na načelo prema kojem se državljanstvo prenosi na djecu čiji su roditelji ili barem jedan od njih i sami državljani određene države; da se ne može prihvatiti tumačenje načela pravnog kontinuiteta pozivom na Zakon o jugoslavenskom državljanstvu iz 1977. te da je potrebno razlikovati republičko državljanstvo SR Hrvatske i hrvatskog državljanstva nakon 8. listopada 1991. Stoga je predložila poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Tuženik je odgovorio na žalbu, predloživši ju odbiti zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana iz članka 30. stavka 1. ZHD-a. Istaknuo je da svrha izmijenjenog članka 5. stavka 2. ZHD-a nije bila dijeljenje hrvatskog državljanstva svim strancima u regiji i svijetu kojima je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja i koji su već za vrijeme bivše SFRJ podrijetlom stekli državljanstvo neke druge federalne jedinice po drugom roditelju. Istaknuo je da tužiteljica ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana i da se odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a na nju ne može primijeniti, s obzirom na to da je od rođenja državljanka Republike Srbije čije državljanstvo imao u kontinuitetu, da je to državljanstvo stekla sukladno zakonskim propisima koji su vrijedili na području tadašnje SR Srbije u kojoj je rođena i u kojoj su njezini roditelji prebivali te s obzirom na to da je po propisima važećim do 8. listopada 1991. upisana u evidenciju državljana Republike Srbije.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da je osporena presuda zakonita i pravilna te valjano i dostatno obrazložena.
6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka, koje su donijete u postupku pokrenutom po zahtjevu tužiteljice, rođene **.**.1983. u [adresa], državljanke Republike Srbije, za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva, kojeg je ona 30. lipnja 2022. podnijela putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, Republika Srbija.
7. Nije sporno da je tužiteljica po rođenju upisana u knjigu državljana Republike Srbije, da je njezin otac bio državljanin Republike Srbije, a majka državljanka Republike Hrvatske te da su njezina oba roditelja imali prebivalište u [adresa]. Dakle, nije sporno da je tužiteljica stekla republičko državljanstvo Republike Srbije po propisima važećim do 8. listopada 1991., odnosno do stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91.).
8. Može se zaključiti da između stranaka, u biti, sporna samo primjena materijalnog propisa, a ključne činjenice nisu prijeporne. Naime, pokazalo se spornim može li se na tužiteljicu primijeniti odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15.,102/19. i 138/21., u daljnjem tekstu: ZoHD).
9. Člankom 30. stavkom 1. ZoHD-a je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu toga zakona.
10. Sud smatra da je navedenim člankom 30. stavkom 1. ZoHD-a uređeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, prema kojem se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima koji su bili na snazi do 8. listopada 1991., kada je stupio na snagu ZoHD. To znači da u situaciji kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima, smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Ta odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu, koji se, iako su prestali vrijediti, i dalje primjenjuje kao pravni izvor na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihova važenja u cilju utvrđivanja republičkog državljanstva osoba koje su rođene prije 8. listopada 1991.
11. Sud smatra i da se na tužiteljicu ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. ZoHD-a, jer je jedan od kumulativno propisanih uvjeta da je riječ o osobi koja je rođena u inozemstvu. Naime, članak 5. stavak 2. ZoHD-a u združenim učincima i u kontekstu s ostalim odredbama ZoHD-a valja tumačiti tako da područje drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991., kada je stupila na snagu Odluka o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih sveza s bivšom SFRJ. To znači da se članak 5. stavak 2. ZoHD-a po prirodi stvari ima primijeniti samo na one osobe koje su rođene nakon 8. listopada 1991., odnosno osobe koje su rođene u vrijeme važenja ZoHD-a, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.
12. U izloženom je zakonito postupio prvostupanjski sud, kada je, ne počinivši ijednu bitnu povredu upravnog spora, pravilnom primjenom materijalnog prava, odbio tužbeni zahtjev. Zakonito je postupilo javnopravno tijelo, kada je, pravilnom primjenom članka 30. stavka 1. ZoHD-a, odbio zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva u cilju naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.
13. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi osporenu presudu.
U Zagrebu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
