Poslovni broj: Usž-881/2026-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članovi vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OO iz [adresa], kojeg zastupa Mislav Ivanišević, odvjetnik iz Zagreba, Račićeva 16, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, radi prestanka djelatne vojne službe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3318/2018-8 od 19. rujna 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3318/2018-8 od 19. rujna 2019.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove odgovora na žalbu u iznosu od 518,44 eura u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je tuženikovo rješenje od 2. srpnja 2018. te naloženo tuženiku plaćanje troškova upravnog spora tužitelju u iznosu od 6.250,00 kuna, dok je tužitelj odbijen s dijelom zatraženih troškova u iznosu od 900,00 kuna.
2. Protiv navedene presuda tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u žalbi navodi da su neosnovani razlozi prvostupanjske presude te u bitnome ističe da je zapovjednik HRZ i PZO personalnoj upravi glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske dostavio prijedlog popisa djelatnih vojnih osoba za izdvajanje, po potrebi službe u 2016. i prijedlog popisa za zadržavanje u istoj godini. Tvrdi da su pri odlučivanju o predlaganju izdvajanja prioritet bile osobe koje su dva ili više puta zadržavane. Navodi da je nakon toga provedeno personalno savjetovanje u kojem je tužitelj bio upoznat s činjenicom da je zbog potreba službe uvršten na popis djelatnih vojnih osoba za izdvajanje po potrebi službe u 2016., te da je stavljen na popis, jer je u skladu sa utvrđenim kriterijima ispunjavao sve uvjete za to. Tvrdi da je tužitelj tri puta bio predložen za izdvajanje, pa zadržan u službi, i to 2013., 2014. 2015. Nadalje, tuženik ističe da se odluka o rasporedu donosi na četiri godine i da je to krajnji rok, a što ne znači da djelatna vojna osoba mora biti do isteka tog roka na raspoređenom ustrojbenom mjestu. Tuženik uz žalbu prilaže presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us Irs-147/2017-14 od 30. ožujka 2018. te navodi da se radi o istovjetnom tužbenom zahtjevu, koji je odbijen i da predmetna presuda odstupa od sudske prakse. Tvrdi da je postupak proveden na zakonit način uz poštivanje materijalnih propisa, a da su u obrazloženju rješenja utvrđene sve odlučne pravno-relevantne činjenice te da su poštivani jasni kriteriji. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu ustraje kod svih navoda iz tužbe koje ponavlja. Tvrdi da plan izdvajanja za 2016. s izmjenom nije pravodobno objavljen, odnosno da nije objavljen u skladu s propisom i da ne sadrži kriterije kadrovske politike tuženika primjenom kojih je tužitelj izdvojen iz službe. Navodi da su osobe nadređene tužitelju u postupku izdvajanja izrazila mišljenja o potrebi zadržavanja tužitelja u djelatnoj vojnoj službi kao i da je navodima iz poništenog rješenja suprotna i odluka o rasporedu od 9. lipnja 2014. na koje je tijekom 2014. raspoređen na svoje radno mjesto s predviđenim trajanjem do 31. svibnja 2018. Tvrdi da je znakovita i činjenica da je bio zadržan u službi tijekom ranijih izdvajanja provedenih 2013., 2014. i 2015., što potvrđuje da je kontinuirano postojala stvarna potreba njegovog angažmana. U odnosu na priloženu presudu Upravnog suda u Splitu navodi da se radi o prvostupanjskoj presudi, koja je donesena u odnosu na drugog djelatnika te u odnosu na specifičnost i konkretne okolnosti tog slučaja. Predlaže odbiti žalbu, potvrditi prvostupanjsku presudu te traži troškove odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kuna sa PDV -om 718,25 kuna, ukupno 3.906,25 kuna.
4. Žalba nije osnovana.
5. U konkretnom slučaju valja istaknuti da je presudom Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž-313/2020-2 od 4. studenog 2020. poništena prvostupanjska presuda, poslovni broj: Us I-3318/2018-8 od 19. rujna 2019. te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Navedena presuda je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-478/2021 od 25. veljače 2026. te je predmet vraćen na ponovni postupak ovome Sudu. Dakle, navedena presuda je donosena u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-478/2021 u kojoj se u bitnome navodi da je podnositelj tijekom upravnog postupka i upravnog spora u tužbi iznosio prigovor koji je ponovio i u ustavnoj tužbi da u planu izdvajanja osoblja za 2016., klasa: 805-01/16-01/7, urbroj:
512-01-16-12 od 7. travnja 2018. (dalje: Plan izdvajanja) uopće nisu propisani posebni kriteriji po kojima se provodi izdvajanje iz djelatne vojne službe te da kriterij za izdvajanje (broj prethodnih sadržavanja u službi), a koji je naveden u upravnom aktu koji je podnositelj osporavao, nije propisan navedenim Planom izdvajanja. Također, iznio je i prigovor da dob i mirovinski staž nisu kriteriji za izdvajanje vojnih djelatnih osoba iz službe, već su to zakonske pretpostavke koje moraju biti ispunjene da pojedini djelatnici uopće budu uzeti u razmatranje za izdvajanje iz službe. Nadalje, Ustavni sud ističe da je prvostupanjski sud uzeo u obzir, među ostalim, i navedeni prigovor podnositelja te usvojio njegov tužbeni zahtjev navodeći da navođenjem zakonskih pretpostavki za mirovinu nije ispunjen zakonom propisani zahtjev da plan izdvajanja konkretizira kriterije za izdvajanje, budući da zakonske pretpostavke (dob i mirovinski staž) nisu kriteriji za izdvajanje, odnosno da se u rješenju Ministarstva ne navodi koji su to kriteriji kadrovske politike i tko ih je točno utvrdio. Iako je navedeni prigovor podnositelj isticao i u odgovoru na žalbu u daljnjem tijeku žalbenog postupka pred Visokim upravnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da taj prigovor Visoki upravni sud nije uzeo u obzir te je ocijenio da je žalba tuženika osnovana i poništio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je pravilno tuženik na temelju članka 205. stavka 1. podstavka 5. i članka 211. stavak 1. i 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 73/13., 75/15. i 50/16.) u vezi s odredbom članka 6. Zakona o pravima mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba ("Narodne novine", 128/99., 129/00., 16/01., 22/02., 41/08., 97/12. i 118/12.) donio rješenje o prestanku vojne službe tužitelju. Ustavni sud primjećuje da je Visoki upravni sud u osporenoj presudi potpuno ignorirao ključni navod podnositelja, koji je iznio u odgovoru na žalbu, a koji se odnosi na nepostojanje jasnih i transparentnih kriterija u Planu izdvajanja. Upravo je taj navod bio odlučujući, među ostalim, da prvostupanjski sud poništi rješenje Ministarstva, tvrdeći da je odluka o izdvajanju podnositelja iz službe bila utemeljena na nejasnim kriterijima. S obzirom da je Visoki upravni sud preinačio prvostupanjsku presudu na štetu podnositelja, prema mišljenju Ustavnog suda, Visoki upravni sud je imao obvezu obrazložiti zašto smatra opravdanim da je podnositelju pravilno utvrđen prestanak djelatne vojne službe, iako u Planu izdvajanja nisu navedeni konkretni kriteriji na temelju kojih bi se izdvajanje provelo. Time je, prema mišljenju Ustavnog suda, podnositelj doveden u situaciju da ne zna iz kojih je pravnih i činjeničnih razloga sud odbacio njegov temeljni argument koji je isticao i tijekom upravnog postupka i upravnog spora. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj Sud je propustio odgovoriti na odlučni navod koji je bio temelj prvostupanjske presude, a koji je podnositelj ponavljao i u odgovoru na žalbu.
6. S obzirom na sve navedeno, prema ocjeni ovoga Suda prigovori tuženika nisu osnovani, niti su od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari. Naime, prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o odlučivanju na temelju diskrecione, slobodne ocjene. Međutim, navedeno ne znači da nadležno tijelo može odlučivati proizvoljno ili bez jasnog obrazloženja, iako zakon tijelu daje ovlast da odlučuje prema slobodnoj ocjeni, takva odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i u skladu sa svrhom zakona, uz navođenje konkretnih i provjerljivih kriterija na temelju kojih je donesena. U konkretnoj situaciji radi se o rješenju kojim je tužitelju utvrđen prestanak djelatne vojne službe uz častan otpust, s mogućnošću ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Prema ocjeni i ovoga Suda tijelo je bilo dužno jasno obrazložiti razloge i objasniti koje su to okolnosti i kriteriji prevagnuli u odluci. Dakle, samo pozivanje na zakonske pretpostavke ili općenite potrebe služe nije dostatno, jer slobodna ocjena ne isključuje obvezu detaljnog i razumnog obrazlaganja, niti oslobađa tijelo od odgovornosti da svoju odluku učini transparentnom i podložnoj pravnoj kontroli. Ovo tim više što Planom izdvajanja uopće nisu propisani posebni kriteriji po kojima se provodi izdvajanje iz djelatne vojne službe, a kriterij za izdvajanje broj prethodnih zadržavanja u službi, a koji je naveden u osporenom rješenju tuženika, nije propisan spornim Planom izdvajanja. Isto tako niti dob i mirovinski staž nisu kriteriji za izdvajanje vojnih djelatnika iz službe, već su to zakonske pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi pojedini djelatnici uopće bili uzeti u razmatranje za izdvajanje iz službe. Ovo sve tim više, kako to navodi i prvostupanjski sud u svojoj presudi, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud, što je da je dana 28. travnja 2016. održan kolegij zapovjednika na kojima je bilo rasprave o statutu tužitelja te je predloženo i zatraženo njegovo zadržavanje u službi zbog potreba posla, pri čemu je na kolegiju usvojen prijedlog za njegovo zadržavanje na koju okolnost se tuženik uopće nije očitovao, iako je novo rješenje, koje je predmet ovog spora, doneseno u ponovljenom postupku. Isto tako valja istaknuti da je tuženik donio odluku o rasporedu od 9. lipnja 2014., prema kojoj je tužitelj bio raspoređen na ustrojbeno mjesto operativni časnik u Velikoj Gorici – Pleso za razdoblje od 1. lipnja 2014. do 31. svibnja 2018., što ukazuje da je služba tužitelju trebala prema toj odluci trajati i u vrijeme kada je tužitelju donijeto rješenje o prestanku djelatne vojne službe.
7. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
8. S obzirom na navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati tužitelju troškove odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 518,44 eura (traženih 3.906,25 kuna).
U Zagrebu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
