Poslovni broj: Usž-2870/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprice Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Gajeva 30a, Zagreb, OIB: 43539267895, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, Bjelovar, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŠOC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Pavlinska 5, Varaždin, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1247/2023-19 od 29. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1247/2023-19 od 29. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/23-01/173, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 1. kolovoza 2023. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora (točke I. i II.). Točkom III. naloženo je tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura (slovima: tri tisuće sedamsto pedeset eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-01/20-01/90, URBROJ: 2189-08/16-23-65 od 20. veljače 2023.

1.2. Naprijed navedenim djelomičnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 20. veljače 2023. pod točkom I. izreke ovdje zainteresiranoj osobi dane su u vlasništvo (vraćene) nekretnine pobliže označene u toj točki izreke (ukupno 17 čestica koje u naravi predstavljaju oranice i jarak u k. o. [katastarska općina]). Točkom II. izreke utvrđeno je da je obveznik naknade Republika Hrvatska. Točkama III. i IV. izreke određeni su rokovi i uvjeti predaje u posjed vraćenih nekretnina (za poljoprivredno zemljište od strane Općine Sopje u roku od 30 dana od podnošenja pisanog zahtjeva, a za šumsko zemljište od strane Hrvatskih šuma d.o.o. UŠ Slatina u roku od 60 dana). Točkom V. izreke određeno je da će Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, Zemljišnoknjižni odjel u Slatini po pravomoćnosti tog rješenja po službenoj dužnosti izvršiti promjenu upisa zemljišnoknjižnog stanja sukladno točki I. izreke tog rješenja , prema članku 72. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. -dalje: Zakon o naknadi). Točkom VI. izreke određeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu za imovinu oduzetu zainteresiranoj osobi u k. o. [katastarska općina] odlučiti u nastavku postupka posebnim rješenjem, dok je točkom VII. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak o tome kada je i na koji način imovina zainteresiranoj osobi stvarno i pravno oduzeta. Navodi da su, sporne nekretnine ranijem vlasniku stvarno oduzete i dodijeljene agrarnim interesentima još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na temelju pravomoćnih odluka tadašnjih vlasti donesenih prije rata. Ističe da jugoslavenske komunističke vlasti nakon rata nisu svojom intervencijom iznova stvarno oduzele to zemljište, već su samo provele ranije donesene predratne eksproprijacijske odluke kako bi uskladile stanje u zemljišnim knjigama sa stvarnim stanjem u naravi. Budući da se Zakon o naknadi odnosi samo na imovinu oduzetu od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti nakon 15. svibnja 1945., tvrdi da se taj Zakon ne može primijeniti na oduzimanja izvršena prije tog datuma (odnosno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i NDH).

2.1. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se na imovinu zainteresirane osobe ne odnose odredbe Ugovora o miru s Mađarskom (potpisanog u Parizu 10. veljače 1947.) niti članak 10. Zakona o naknadi te naglašava da je pitanje obeštećenja imovine oduzete mađarskim državljanima u potpunosti riješeno Ugovorom o miru s Mađarskom i pripadajućom Uredbom iz 1948. godine. Tvrdi da su prema članku 29. tog Ugovora, savezničke sile imale pravo zaplijeniti i likvidirati mađarsku imovinu, dok je mađarska vlada preuzela obvezu obeštetiti svoje državljane za tako oduzetu imovinu, a da je za primjenu Mirovnog ugovora potpuno nevažno po kojem je propisu (primjerice konfiskacijom) imovina oduzeta te je li zainteresirana osoba uz mađarsko državljanstvo eventualno imala i jugoslavensko državljanstvo te da je ključno jedino da se radilo o imovini mađarskog državljanina koja je potpadala pod odredbe tog Ugovora. Upozorava da bi isključenje imovine koja je oduzeta prije stupanja na snagu samog Ugovora o miru dovelo do diskriminacije među samim mađarskim državljanima. Poziva na raniju odluku Visokog upravnog suda (poslovni broj: Us-12475/07-8 od 9. veljače 2011.) kojom je u sličnoj situaciji potvrđeno da se Ugovor o miru s Mađarskom primjenjuje neovisno o tome što je nekretnina konfiscirana prije njegova stupanja na snagu. Obzirom da je pitanje naknade za mađarske državljane riješeno spomenutim međunarodnim ugovorom, zaključuje da se u konkretnom slučaju mora primijeniti članak 10. Zakona o naknadi koji izričito propisuje da prijašnji vlasnici nemaju pravo na naknadu ako je to pitanje riješeno međunarodnim ugovorom. Slijedom svega iznesenog, predlaže ovom Sudu uvažiti žalbu, ukinuti osporavanu prvostupanjsku presudu te u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, 39/26 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 126. stavka 1. ZUS-a.

6. Sud nalazi pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda i javnopravnih tijela da je u konkretnom slučaju osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata bila konfiskacija imovine izvršena na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000. te da je u svrhu provođenja konfiskacije imovine, zaključcima Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. određen popis i procjena imovine i uknjižba prava vlasništva u korist Demokratske Federativne Jugoslavije, a na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. izvršen prijenos konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno u korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

7. Pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi iz povijesnih zemljišno – knjižnih uložaka koje je detaljno analizirao tuženik (i prvostupanjsko upravno tijelo), dajući pri tome i pregled normativnog uređenja u razdoblju odlučnom za rješenje ove upravne stvari te je osnovano prvostupanjski sud zaključio da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja.

8. Naime, iz navedenih isprava i povijesnog zemljišnoknjižnog stanja proizlazi da postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije bio pravno i stvarno dovršen. Nekretnine su u trenutku uspostave komunističke vladavine i dalje bile uknjižene kao vlasništvo zainteresirane osobe, a uknjižba prava vlasništva u korist općenarodne imovine (FNRJ) izvršena je tek na temelju odluka jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947. godine, izravnim zahvatima i provođenjem konfiskacije temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenoga 1945. i odluke Kotarske komisije od 2. svibnja 1947. Slijedom toga, pravilno su upravna tijela i prvostupanjski sud utvrdili da su nekretnine oduzete u razdoblju i na način propisan člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. Zakona o naknadi.

9. Žalbeni prigovori o državljanstvu zainteresirane osobe kojemu je imovina konfiscirana nisu pravno odlučni budući da je to pitanje već raspravljeno u nizu odluka ovog Suda u sporovima koji su se vodili među istim strankama. Naime, u nizu odluka ovog Suda potvrđenih od Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. presude Us- 1483/10, Uzz-29/12, Usž-2/20, Usž-3493/20, Usž-4041/20 i dr.) utvrđeno je da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o državljanstvu ŠOP te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (time da je stajalište ovog Suda u primjeni tog Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: U-zpz- 10/18 od 5. veljače 2020. na koju se osnovano poziva prvostupanjski sud). Naime, na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom (sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom „Službeni list FNRJ“ broj: 72/47.) te Uredbe o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom „Službeni list FNRJ“ broj: 91/48.), sva imovina prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom (19. studenoga 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postaju u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s Mađarskom državno vlasništvo FNRJ, o čemu se ovdje, kao što je naprijed navedeno te navedeno u svim odlukama ovog Suda i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne radi.

10. Imovina je, naime, zainteresiranoj osobi oduzeta na temelju sudske presude iz 1945. godine pa u trenutku stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom više nije bila u njegovu vlasništvu niti je potpadala pod odredbe tog Ugovora, što isključuje primjenu članka 10. Zakona o naknadi.

11. Nije osnovano pozivanje tužitelja na presudu Suda poslovni broj: Us-12475/07 jer je ta odluka donesena u stvari druge činjenične naravi budući da je prijašnji vlasnik u trenutku oduzimanja imovine kao i u trenutku zaključenja međunarodnog ugovora bio strani državljanin, odnosno u tom konkretnom slučaju mađarski državljanin, o čemu ovdje nije riječ, jer kako je već naprijed navedeno u nizu odluka ovog Suda imovina je zainteresiranoj osobi konfiscirana kao jugoslavenskom državljaninu. Nadalje, nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. te donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi (Narodne novine, broj: 80/02.), pravo na povrat i naknadu za oduzetu imovinu priznato je i stranim državljanima, pa je pitanje državljanstva ovlaštenika u trenutku stjecanja i podnošenja zahtjeva izgubilo pravni značaj pretpostavke za povrat imovine.

12. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora na ime zastupanja jer osim što u upravnim sporovima koji se vode radi ostvarenja prava na naknadu za oduzetu imovinu ima položaj stranke na temelju odredbe članka 65. stavka 2. Zakona o naknadi, njegov je zahtjev je također i neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a.

13. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu, 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić