Poslovni broj: Usž-2956/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GL PRO GASTRONOMY d.o.o., Zaprešić, Ulica Pavla Lončara 1D, OIB: 51526072546, kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura, odvjetnik iz Zagreba, Lovinčićeva 1a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, radi poreznog nadzora, odgodnog učinka tužbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-197/2026-10 od 26. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-197/2026-10 od 26. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenim rješenjem prvostupanjskog suda odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda - dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj u bitnom navodi razloge zbog kojih smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za odgodni učinak tužbe, protivno zaključku suda. Tužitelj ustraje na svim razlozima već navedenim u prijedlogu, ukazuje na uzroke koji su doveli do blokade njegovih računa, odnosno da je upravo obveza koja mu je utvrđena osporenim tuženikovim rješenjem jedini i izravni razlog otvaranja predstečajnog postupka. Dodaje da je sud propustio uzeti u obzir tuženikovo rješenje klasa: UP/I-471/01-25-07/73, urbroj: 513-02-6002/11-25-1 od 2. prosinca 2025., kojim je u cilju osiguranja naplate javnih davanja tužitelju zabranjeno raspolaganje novčanim sredstvima u iznosu od 647.827,05 eura, odnosno istog duga koji tužitelj upravo osporava u ovom postupku. Dodaje da je tuženik navedeno rješenje o osiguranju naplate duga donio tijekom provođenja poreznog nadzora kod tužitelja, koji je rezultirao tuženikovim rješenjem od 23. prosinca 2025., koje tužitelj upravo osporava u ovom sporu i traži da se poništi.

Dalje u žalbi tužitelj iscrpno opisuje kronologiju događa i slijed radnji poduzetih u postupku, odnosno navodi razloge koji su doveli do blokade njegovih računa vezano uz utvrđene tražbine, koje pobliže opisuje.

Tužitelj smatra da ga situacija u koju je doveden i postupanje suda dalje vodi u stečajni postupak, što za posljedicu ima prestanak postojanja tužitelja kao pravne osobe. Stoga navodi da je šteta koja mu time prijeti ne samo teško popravljiva, već u pravnom smislu nepopravljiva i u slučaju kasnijeg uspjeha u meritumu upravnog spora. Zaključno, tužitelj smatra da je uslijed navedenih razloga ispunio jednu od zakonom propisanih pretpostavki da bi mu izvršenjem tuženikove odluke nastala teško popravljiva šteta, a navodi i druge razloge zbog kojih smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja odgoda izvršenja upravo u javnom interesu, a da žalba protiv tuženikovog rješenja nije dopuštena sukladno odredbi članka 93. Zakona o koncesijama, što znači da je pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe jedini pravni put zaštite. Time da su skupno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za odgodu izvršenja tuženikovog rješenja. Tužitelj dodaje i druge razloge koji se tiču njegove poslove i financijske situacije, zaključujući da bi prestankom obavljanja djelatnosti, odnosno prestankom tužitelja kao pravnog subjekta prihodi koji s te osnove redovito uplaćuje u državni proračun i proračunske fondove trajno prestali. Dodaje i da ocjena zakonitosti osporenog rješenja ovisi o ishodu postupka utvrđivanja granicama pomorskog dobra koji je u tijeku, ali nije dovršen pa prije rješavanja tog prethodnog pitanja da bi izvršenje rješenja bilo protivno načelu pravne sigurnosti i vladavine prava. Posebno napominje da mogućnost prisilne naplate i osiguranja naplate tuženikove tražbine u predstečajnom/stečajnom postupku ne ovisi izravno o odgodnom uč inku tužbe, jer je to pitanje uređeno mjerodavnim odredbama Stečajnog zakona (odredbe članka 65. i 66.) prema kojima od dana otvaranja predstečajnog postupka do njegova završetka nije dopušteno pokrenuti ovršne postupke i postupke osiguranja protiv dužnika, već se postupci u tijeku prekidaju.

Tužitelj navodi i da je predstečajni postupak otvoren 9. veljače 2026., a da je sud prijedlog odbio pozivajući se na posljedicu (onemogućavanje prisilne naplate i prisilnog osiguranja) koja je već nastupila po sili zakona otvaranjem predstečajnog postupka. Dodaje da tuženik jednako kao i svaki drugi vjerovnik tužitelja, svoja prava u predstečajnom postupku ostvaruje isključivo prijavom tražbine sukladno odredbama mjerodavnog propisa, što znači da njegov položaj kao vjerovnika u tom postupku ne ovisi o tome ima li tužba u ovom upravnom sporu odgodni učinak. Tužitelj ukazuje i na pravne i ekonomske posljedice koje ima pobijana odluka, tj. da u slučaju da sud odredi odgodni učinak tužbe, ima mogućnost nastaviti s poslovanjem i povećati svoju imovinu, uredno plaćati porezne obveze, a što je nesporno u javnom interesu . Ukoliko se prijedlog odbije da postoji izvjesna opasnost da plan restrukturiranja u predstečajnom postupku ne bude prihvaćen, uvažavajući i visinu utvrđene tražbine, a time po sili zakona nastupaju uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, koji ne može biti u javnom interesu, jer dovodi do gubitka radnih mjesta, a državni proračun ostaje bez prihoda koje je tužitelj redovito uplaćivao. Tužitelj smatra da određivanjem odgodnog učinka tužbe tuženik ne dolazi u lošiju poziciju u insolvencijskom postupku, dok bi u protivnom, ukoliko se prijedlog odbije svi sudionici, uključujući i tuženika kao vjerovnika, bili dovedeni u objektivno lošiji položaj. Tužitelj zaključuje da su zaključci i stajališta suda protivni svrsi i smislu odgodnog učinka tužbe te da dovode u pitanje primjenu članka 42. stavka 2. ZUS-a, upravo u situaciji na koju se navedena zakonska odredba može primijeniti.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači pobijano rješenje na način da po prijedlogu tužitelja odgodi izvršenje rješenja od 23. prosinca 2025., sve do donošenja presude u predmetnom sporu, a podredno da se predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj u žalbi traži i naknadu troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi razloge zbog kojih smatra da nije bilo zakonske osnove za odgodni učinak tužbe, već bi u okolnostima konkretnog slučaja omogućio tužitelju da izbjegne podmirenje utvrđenog poreznog duga, što je protivno javnom interesu, a osobito uzimajući u obzir da je tužitelj već u blokadi i da je nad njim otvoren predstečajni postupak. Tuženik smatra da je pobijano rješenje zakonito, a žalbeni navodi neosnovani pa predlaže da se žalba odbije i potvrdi rješenje prvostupanjskog suda od 26. svibnja 2026.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni razlozi kojima se rješenje osporava nisu osnovani, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podatka spisa, kao i obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika od 23. prosinca 2025., kojim mu je naloženo da u roku od 8 dana od dana zaprimanja tog rješenja u korist Državnog proračuna uplati ukupni iznos od 650.249,12 eura, s kamatama od 24. prosinca 2024. do uplate, po osnovi naknade s obilježjima naknade za koncesiju te imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru. Tužba sadrži i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe. Tužitelj u prijedlogu u bitnome navodi da će izvršenjem tuženikovog rješenja za njega nastupiti nenadoknadiva šteta, jer su obveze utvrđene u iznosu koji će dovesti do blokade društva, prestanka poslovanja i utjecati na egzistenciju tužitelja i više od trideset njegovih djelatnika, a time i prestanka uplate prihoda u državni proračun s osnove raznih poreznih obveza.

7. Članak 42. stavak 2. ZUS-a, propisuje da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgodna nije protivna javnom interesu.

8. Prvostupanjski sud je osnovanost prijedloga za odgodni učinak tužbe razmatrao na način da je ispitao jesu li skupno ispunjeni uvjeti propisani u odredbi članka 42. stavak 2. ZUS-a, odnosno jesu li ispunjene tri propisane pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe, koji uvjeti moraju biti skupno ispunjeni, što znači da već izostanak jedne od propisanih pretpostavki dovodi do odbijanja prijedloga.

9. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja prije svega navodi da je predstečajni postupak otvoren 9. veljače 2026., jer je kod tužitelja na dan podnošenja prijedloga (22. siječnja 2026.) već postojala neprekidna blokada računa u trajanju više od 50 dana, a da je pobijano tuženikovo rješenje od 23. prosinca 2025. tužitelju dostavljeno 12. siječnja 2026. Sukladno tome sud zaključuje da obveze utvrđene tim rješenjem nisu mogle biti uzrok blokade tužiteljevih računa, već je predstečajni postupak u konkretnom slučaju nad tužiteljem otvoren iz drugih razloga, odnosno već ranije postojećih problema u poslovanju.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da bi s obzirom na financijsku situaciju tužitelja i druge okolnosti konkretnog slučaja, određivanje odgodnog učinka tužbe bilo protivno javnom interesu, a s tim u vezi i već iznesenim stajalištima u sudskoj praksi u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata. U obrazloženju pobijanog rješenja sud ukazuje na instrumente u vezi reguliranja modela i dinamike plaćanja utvrđenih obveza, a koje je, prema navodima tuženika, tužitelj već poduzeo radi sklapanja upravnog ugovora.

11. Dodaje se i da navedena zakonska odredba predstavlja odstupanje od odredbe članka 42. stavak 1. ZUS-a, prema kojoj tužba u upravnom sporu nema odgodni učinak, već samo iznimno, pod zakonom propisanim pretpostavkama.

12. Dakle, kod odlučivanja o prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe ne razmatra se meritum stvari pa mogući ishod spora i osnovanost tužbenog zahtjeva nisu predmet ovog postupka, već samo ocjena jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

13. Sukladno tome je ovaj Sud ocjenu prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju izostao jedan od zakonom propisanih razloga prihvatio pravilnom, jer je u okolnostima konkretnog slučaja odobravanje odgodnog učinka tužbe protivno javnom interesu, a zbog čega je prijedlog tužitelja osnovano odbio.

14. U osvrtu na žalbene navode valja reći da nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja, niti odlučni za drugačiji ishod ovog postupka, jer se u bitnom odnose na financijsku štetu koja će za tužitelja nastati, odnosno na njegove probleme u poslovanju koje su već ranije postojali i uslijed kojih je i otvoren predstečajni postupak. Sud u pobijanom rješenju dodaje i da iz rješenja Trgovačkog suda o otvaranju predstečajnog postupka nad tužiteljem proizlazi da je prema izjavi tužitelja danoj u tom postupku, na dan 31. prosinca 2025. imao pet zaposlenih radnika, a na dan potpisivanja izjave (21. siječnja 2026.) četiri zaposlena radnika, zbog čega je neosnovan navod tužitelja o cca 40 zaposlenih radnika, na kojem navodu tužitelj ustraje i u žalbi.

15. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

16. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović