Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-1022/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 13. svibnja 2026., poslovni broj: P-574/2023-19 u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 13. svibnja 2026., poslovni broj: P-574/2023-19:
- potvrđuje pod točkom II. izreke
- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od:
-15,57 € od 12.03.2007.,
-15,57 € od 10.04.2007.,
-15,57 € od 10.05.2007.,
-15,57 € od 11.06.2007.,
-15,57 € od 10.07.2007.,
-15,57 € od 10.08.2007.,
-15,57 € od 10.09.2007.,
-15,57 € od 10.10.2007.,
-15,57 € od 12.11.2007.,
-15,57 € od 10.12.2007.,
-15,57 € od 10.01.2008.,
-15,57 € od 11.02.2008.,
-15,57 € od 10.03.2008.,
-15,57 € od 10.04.2008.,
-15,57 € od 12.05.2008.,
-15,57 € od 10.06.2008.,
-15,57 € od 10.07.2008.,
-15,57 € od 11.08.2008.,
-15,57 € od 10.09.2008.,
-15,57 € od 10.10.2008.,
-16,21 € od 10.11.2008.,
-15,57 € od 10.12.2008.,
-24,22 € od 12.01.2009.,
-38,92 € od 10.02.2009.,
-43,70 € od 10.03.2009.,
-35,31 € od 10.04.2009.,
-33,81 € od 11.05.2009.,
-32,97 € od 10.06.2009.,
-34,66 € od 10.07.2009.,
-31,29 € od 10.08.2009.,
-32,82 € od 10.09.2009.,
-30,19 € od 12.10.2009.,
-32,53 € od 10.11.2009.,
-31,19 € od 10.12.2009.,
-44,23 € od 11.01.2010.,
-47,93 € od 10.02.2010.,
-47,15 € od 10.03.2010.,
-50,29 € od 12.04.2010.,
-54,82 € od 10.05.2010.,
-58,85 € od 10.06.2010.,
-66,59 € od 12.07.2010.,
-59,03 € od 10.08.2010.,
-78,24 € od 10.09.2010.,
-68,16 € od 11.10.2010.,
-70,11 € od 10.11.2010.,
-78,47 € od10.12.2010.,
-89,53 € od 10.01.2011.,
-70,32 € od 10.02.2011.,
-74,07 € od 10.03.2011.,
-68,76 € od 11.04.2011.,
-80,79 €od 10.05.2011.,
-89,03 € od 10.06.2011.,
-92,77 € od 11.07.2011.,
-134,34 € od 10.08.2011.,
-94,91 €od 12.09.2011.,
-89,03 € od 10.10.2011.,
-90,48 € od 10.11.2011.,
-89,94 € od 12.12.2011.,
-95,07 € od 10.01.2012.,
-98,66 € od 10.02.2012.,
-99,77 € od 12.03.2012.,
-97,16 € od 10.04.2012.,
-98,55 € od 10.05.2012.,
-99,99 € od 11.06.2012.,
-97,84 € od 10.07.2012.,
-97,63 € od 10.08.2012.,
-93,58 € od 10.09.2012.,
-94,96 € od 10.10.2012.,
-97,98 € od 12.11.2012.,
-97,02 € od 10.12.2012.,
-98,40 € od 10.01.2013.,
-94,47 € od 11.02.2013.,
-92,95 € od 11.03.2013.,
-97,29 € od 10.04.2013.,
-93,05 € od 10.05.2013.,
-90,81 € od 10.06.2013.,
-88,29 € od 10.07.2013.,
-91,38 € od 12.08.2013.,
-93,07 € od 10.09.2013.,
-94,68 € od 10.10.2013.,
-95,03 € od 11.11.2013.,
-97,16 € od 10.12.2013.,
-82,43 € od 10.01.2014.,
-59,87 € od 10.02.2014.,
-61,01 € od 10.03.2014.,
-60,80 € od 10.04.2014.,
-58,96 € od 12.05.2014.,
-58,70 € od 10.06.2014.,
-60,29 € od 10.07.2014.,
-61,91 € od 11.08.2014.,
-62,76 € od 10.09.2014.,
-62,85 € od 10.10.2014.,
-64,40 € od 10.11.2014.,
-64,89 € od 10.12.2014.,
-65,51 € od 12.01.2015.,
-61,34 € od 10.02.2015.,
-61,34 € od 10.03.2015.,
-61,34 € od 10.04.2015.,
-61,34 € od 11.05.2015.,
-61,34 € od 10.06.2015.,
-61,34 € od 10.07.2015.,
-61,34 € od 10.08.2015.,
-61,34 € od 10.09.2015.,
do 30. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana
- preinačuje pod točkom I. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.799,42 € i zateznih kamata na pojedine iznose od 1. listopada 2015. do isplate.
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 13. svibnja 2026., poslovni broj: P-574/2023-19
- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi troškova postupka i rješava:
Svaka strana snosi svoje troškove postupka.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.799,42 € sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose navedene u toj točki izreke te mu je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.956,18 € uz zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate . Ujedno je točkom II. izreke sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 887,93 € (prije 6.690,13 HRK) uvećana za zatezne kamate od 2. veljače 2016. do isplate.
2. Tuženik pobija odluku prvostupanjskog suda iz svih odredbom čl. 353. st. 1. toč.1. -
3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – nastavno: ZPP) predviđenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, uključujući i troškove žalbe. Podredno, tuženik predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženiku temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načina promjene kamatne stope te razlike glavnice nastale na dan konverzije kredita, ocjenu o osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je Ugovorom o kreditu prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 46.290,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20% godišnje (čl. 5. Ugovora o kreditu) i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 2. Ugovora o kreditu). Sud je utvrdio i da je 2. veljače 2016. između tužitelja i prednika tuženika Societe Generale- Splitska banka d.d. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u € (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu). Prema daljnjem obrazloženju suda ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno je ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene te su tužitelju ostale nerazumljive pa su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i kao takve su ništetne. U odnosu na prigovor zastare s obzirom na zauzeti stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, time da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.), a tužba u ovom predmetu je podnesena 30. svibnja 2019., to nije došlo do zastare tražbine jer petogodišnji zastarni rok nije protekao.
6. Iz nalaza vještaka sud utvrđuje da je ukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita 6.142,52 € pored kojeg iznosa tužitelj potražuje i razliku glavnice nastalu na dan konverzije kredita 2. veljače 2016. u iznosu od 659,90 €.
7. Na temelju iznijetog prvostupanjski sud zaključuje da su dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe, pa pozivom na utvrđenja u parnicama iz naprijed citiranih kolektivnih sporova o ovoj okolnosti odlučuje kao o prethodnom pitanju. Obrazlažući nadalje da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) s osnove povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te s osnova razlike glavnice nastale na dan konverzije kredita, nalaže tuženiku isplatu iznos od 6.142,52 € zajedno s zateznom kamatom na pojedine specificirane iznose od plaćanje pojedinih obroka odnosno obračuna razlike glavnice do isplate. Za ova potraživanja sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da mu nisu vraćeni ni nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 radi čega je obvezao tuženika isplatiti ih tužitelju sa zateznom kamatom. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod točkom I. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.
8. U žalbi tuženik prije svega ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je prvostupanjski sud potpuno zanemario odredbu čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/09., 112/12., 143/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16., dalje: ZPK) i učinak koji je provedba konverzije sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate imala na pravni odnos tužitelja i tuženika, a imajući u vidu da je svrha konverzije kredita u CHF bila trajno i konačno voljom ugovornih strana riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju ugovora o kreditu sklapanjem novog pravnog posla u obliku dodatka ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom. Navodi da je pobijana prvostupanjska presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., a prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer tumačenjem tog shvaćanja proizlazi da zahtjevi za isplatu mogu biti usvojeni jedino u situacijama kada bi potrošači imali zakonske osnove utvrđivati pojedine sporazume o konverziji ništetnim iz specifičnih razloga. Tuženik ističe da je pobijana presuda protivna i pravnim stajalištima Suda Europske unije, jer određene recentne presude Suda Europske unije (jedna od njih je i presuda u predmetnu C-452/2018 Ibercaja Banco) ukazuju na nepostojanje prava potrošača na ''potpunu restituciju'' u slučajevima valjanih sporazuma o konverziji, pa analognom primjenom stava Suda Europske unije moglo bi se tvrditi da je potrošač pristankom na ponuđenu konverziju od strane banke, a potom i sklapanjem sporazuma o konverziji, pristao svoje pravo na djelotvornu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba riješiti konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom u EUR, i to s učinkom od samog početka ugovornog odnosa. Tuženik ističe da je, obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da konverzijom nije obuhvaćena promjenjivost kamatne stope, odnosno valutna klauzula te da konverzija nema učinka na zahtjev tužitelja za isplatom dodatne naknade po osnovi ugovora o kreditu, takav propust rezultirao pogrešnom primjenom materijalnog prava i nezakonitošću pobijane presude. Konačno ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio istaknuti prigovor radi prijeboja te je posljedično svemu donio i pogrešnu odluku o troškovima postupka.
9. Razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom sadržajno isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da navedeni žalbeni razlozi nisu osnovani. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
10. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tuženik nije informirao tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju kojih ovisi promjena kamatne stope, nadalje je utvrdio i da su ugovorne odredbe iz čl. 2. i 5. formirane jednostrano od tuženika bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženika protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 (Narodne novine br. 96/03., dalje ZZP/03) i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava kao prethodno pitanje utvrđena ništetnosti dijelova čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu.
11. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).
12. Kako tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u predugovornoj fazi nije predložio saslušanje svjedoka koji bi imali neposredna saznanja o ovim okolnostima (predložio je samo saslušanje tužitelja koji je dostatnu informiranost o svim bitnim čimbenicima opovrgnuo), to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj PŽ-Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženik prema navedenom nije dokazao da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.
13. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitan je - proizvode li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu pravni učinak na tužitelja kao potrošača i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu.
14. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.
15. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz čl. 5. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da su ove ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u € i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u €, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
16. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu (koja okolnost proizlazi iz Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji vezanom za CHF valutnu klauzulu od 2. veljače 2016., dalje Sporazum), to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u € na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u € i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u € na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u € koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u €, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u € vraćala potrošaču.
18. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, što upućuje na zaključak da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev-586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u € i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:
"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
19. Konačno, VSRH je u presudi i rješenju od 27. svibnja 2026. broj Rev-457/2025-21 koje je doneseno u proširenom vijeću sukladno čl. 390. st. 2. do st. 5. ZPP, odgovorio na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije rješenjem od 15. listopada 2024. broj Revd-4378/2024-2 na način da odgovor glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u € nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."
20. Stoga i prema ocjeni ovoga suda tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 6.142,52 € s osnova glavnice, koji je dosuđen pod točkom I. izreke, ali ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose obračunate do 30. rujna 2015. koja je dosuđena također pod točkom I. izreke presude.
21. Nadalje, obzirom da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 659,90 €, koji je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika pa niti ovdje nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO. Naime, kako neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz Dodatka ugovoru iznosi 19.764,97 € te kako je temeljem Sporazuma utvrđena preplata od 6.690,13 kn koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita, to se u smislu točke 2. Sporazuma iznos pretplate koristio isključivo za podmirenje budućih anuiteta u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok preplata u potpunosti nije iskorištena pa niti ovdje ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj imao pravo na razliku glavnice koja je izračunata po metodologiji kao da Sporazum o konverziji ne postoji. Stoga je i ovaj dio zahtjeva neosnovano postavljen.
22. U odnosu na žalbene tvrdnje koje se odnose na prigovor radi prijeboja ističe se da u situaciji kada tužitelj nema pravo na isplatu glavnice isti nije pravno relevantan.
23. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio pravilnom primjenom materijalnog prava na način kako je obrazloženo pod točkom 35. obrazloženja, a na koje se upućuje tuženik radi nepotrebnog ponavljanja.
24. Slijedom svega iznijetog ovaj je sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženika te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđene iznose preplate po kreditu od dospijeća do 30. rujna 2015. i pod točkom II. izreke, dok je primjenom čl. 373. točka 3. ZPP preinačio presudu pod točkom I. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 6.799,42 € kao i zatezne kamate na pojedine novčane iznose (kako je navedeno u točki I. prvostupanjske odluke) od 1. listopada 2015. do isplate.
25. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je odlučio i o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.
26. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnim dva članka Ugovora o kreditu iz 2006., a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu u iznosu od 6.799,42 EUR i 656,90 EUR, pa je na temelju čl. 154. st. 4. ZPP valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, u konkretnom predmetu valjalo je cijeniti i činjenicu da je obeštećenje potrošača nakon zaključenja Dodatka ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15.) podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe 30. svibnja 2019. ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa o tom pravnom pitanju. Stoga tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu iz Dodatka ugovoru o kreditu nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
27. Stoga je u okolnostima ovog predmeta djelomično valjalo prihvatiti žalbu tuženika, preinačiti presudu pod točkom I izreke u dijelu odluke o troškovima postupka i primjenom čl. 380. točka 3. ZPP te temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
28. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Varaždinu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
