Poslovni broj: Usž-3007/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SP iz [adresa], vlasnika obrta za informatičke usluge i trgovinu [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 186833136487, radi odgodnog učinka tužbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2435/2025-6 od 29. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2435/2025-6 od 29. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenim rješenjem prvostupanjskog suda odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi prije svega upire na bitnu povredu pravila upravnog spora, jer smatra da je pobijano rješenje utemeljeno na razlozima koji su izravno proturječni sadržaju spisa predmeta. Navodi da su zaključci prvostupanjskog suda iz obrazloženja pobijanog rješenja pogrešni, jer je protivno utvrđenju suda uz prijedlog za odgodu dostavio i materijalne dokaze, odnosno relevantnu dokumentaciju kojom potkrjepljuje tvrdnju o nastanku nepopravljive štete, ali je dostavljene dokaze sud potpuno ignorirao. Smatra da se radi o arbitrarnom postupanju koje dovodi do povrede prava na pravično suđenje propisanog u članku 29. Ustava Republike Hrvatske, a da su u pobijanom rješenju izostali i odlučni razlozi, kao i ocjena dostavljenih dokaza, zbog čega se njegova zakonitost ne može ispitati. Dodaje da uzdržava nezaposlenu izvanbračnu partnericu i njezinog oca koji je u mirovini, a da iznos utvrđene porezne obveze (14.633,11 eura) višestruko prelazi mjesečni prihod kućanstva iz kojeg se uzdržavaju tri osobe. Smatra da bi prisilna naplata utvrđene porezne obveze izvjesno ugrozila mogućnost podmirivanja osnovnih životnih potreba članova obitelji, a da takva situacija prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi predstavlja teško popravljivu štetu i propisane razloge iz članka 42. stavka 2. ZUS-a, za određivanje odgodnog učinka tužbe, koju je detaljno opisao i nedvojbeno dokazao.
Dalje u žalbi tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je argumentacija prvostupanjskog suda u primjeni mjerodavnog materijalnog prava sasvim promašena i pravno neodrživa, jer se u bitnom iznose opća načela o funkcioniranju pravne države, financijskoj disciplini i načelu razmjerne raspodjele poreznog tereta iz čega proizlazi da je svaka odgoda naplate poreza po definiciji protivna javnom interesu. Dodaje da nije logično niti pozivanje suda na članak 51. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim se propisuje obveza sudjelovanja u javnim troškovima, jer se o zakonitosti utvrđene porezne obveze u sporu tek treba odlučiti. Dodaje da je pravo na odgodni učinak pod zakonom propisanim pretpostavkama korektivni mehanizam kojem je svrha upravo spriječiti da izvršna vlast ugrozi egzistenciju pojedinca prije sudske kontrole njezinih akata.
Zaključno, tužitelj smatra da bi, ukoliko je javni interes u poreznim stvarima uvijek nadređen privatnom interesu, neovisno o okolnostima konkretnog slučaja, institut odgodnog učinka tužbe propisan u članku 42. ZUS-a bio potpuno derogiran. Dodaje i da sud nije razmatrao načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske, jer u konkretnom slučaju odgodom naplate tijekom trajanja upravnog spora za Državni proračun ne bi nastala bilo kakva šteta, jer su financijski interesi Republike Hrvatske tijekom tog razdoblja zaštićeni naplatom zakonskih zateznih kamata koje kompenziraju vremensku odgodu naplate, a šteta za tužitelja koja bi nastala zbog egzistencijalnih potreba članova kućanstva je nepovratna, iz čega slijedi da interes tužitelja za odgodu naplate preteže nad javnim interesom. Sukladno tome, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud donio nezakonito rješenje na temelju arbitrarnih zaključaka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnom shvaćanju svrhe odgodnog učinka. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijano rješenje, odnosno preinači ga na način da usvoji prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe, tj. da odgodi izvršenje tuženikovog rješenja od 18. rujna 2025. i prvostupanjskog rješenja od 22. rujna 2022., do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni razlozi kojima se rješenje osporava nisu osnovani niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu u kojoj traži poništenje tuženikovog rješenja od 18. rujna 2025. i prvostupanjskog rješenja od 22. rujna 2022., kojim je utvrđeno korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, tj. da je time tužitelj ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u pobliže naznačenom iznosu te su mu s te osnove utvrđene porezne obveze i obvezni doprinosi u naznačenom iznosu. Tim rješenjem se nalaže tužitelju da plati utvrđene obveze, a i da se na nepravodobno uplaćeni iznos poreza, prireza i doprinosa obračunava i plaća zatezna kamata.
8. Članak 42. stavak 2. ZUS-a propisuje da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. S ime u vezi valja reći da navedena zakonska odredba predstavlja odstupanje od odredbe članka 42. stavka 1. ZUS-a, prema kojem tužba u upravnom sporu nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano.
9. Prvostupanjski sud je osnovanost prijedloga za odgodni učinak tužbe razmatrao na način da je ispitao jesu li skupno ispunjeni uvjeti propisani u odredbi članka 42. stavka 2. ZUS-a, pri čemu dodaje da već izostanak jedne od propisanih pretpostavki dovodi do odbijanja prijedloga.
10. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo da, iako u konkretnom slučaju žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, nije ispunjena pretpostavka da odgoda nije protivna javnom interesu niti je tužitelj dokazao da bi mu izvršenje pojedinačne odluke nanijelo teško popravljivu štetu, odnosno takvu tvrdnju nije potkrijepio odgovarajućim dokazima, tj. u pravcu takve tvrdnje nije dostavio relevantnu dokumentaciju. Sljedno tome je sud ocijenio da zakonom propisane pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe nisu skupo ispunjene. Naime, tužitelj nije dokazao teško popravljivu štetu, dok šteta koja će mu izvršenjem rješenja nastati s aspekta egzistencijalnog pitanja nije dostatna, tim više jer tužitelj uz prijedlog nije dostavio vjerodostojne dokaze iz kojih je sud mogao utvrditi vrstu šte te i radi li se o teško popravljivoj šteti. Dalje je sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo i razloge zbog kojih je ocijenio da je u okolnostima konkretnog slučaja, odgodni učinak tužbe protivan javnom interesu, jer je pravodobno plaćanje dospjelih obveza po osnovi poreza odlučno za funkcioniranje i zaštitu pravnog poretka, aktivnu ulogu države u poticanju gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja građana. Pri tome se sud poziva i na primjenu odredbe članka 51. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). S tim u vezi sud navodi da se porezni sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti, odnosno ravnomjernoj raspodjeli poreznog tereta te podmirivanju javnih troškova prema ekonomskoj snazi poreznih obveznika, a da su navedena načela stvarno provedena ukoliko porezni obveznici podmiruju dospjele porezne obveze koje su zakonito utvrđene, odnosno da je porez javni prihod koji su porezni obveznici dužni podmiriti, a da bi u okolnostima konkretnog slučaja, odgodni učinak tužbe bio protivan javnom interesu, zaključujući da nisu skupno ispunjene pretpostavke propisane u odredbi članka 42. stavka 2. ZUS-a. Dodaje se i da je odgoda izvršenja pojedinačne odluke dopuštena samo iznimno, jer tužba u upravnom sporu u pravilu nema suspenzivan učinak.
11. Konačno, valja reći da je tužitelj u prijedlogu bio dužan argumentirati svoje tvrdnje o nastanku nepopravljive štete, odnosno za takvu tvrdnju dostaviti vjerodostojne dokaze, što je propustio učiniti. Stoga, tvrdnje tužitelja o nastanku teško popravljive štete, bez odgovarajućih dokaza, ne mogu biti osnova na temelju koje bi sud mogao utvrditi je li ispunjen jedan od propisanih uvjeta, koji moraju biti skupno ispunjeni.
12. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Naime, sud je u konkretnom slučaju pravilno utvrdio da nisu ispunjena dva od tri zakonom propisana uvjeta, a za takav zaključak je dao valjane i dostatne razloge. Također valja reći da drugi žalbeni razlozi koji se odnose na meritum predmetne stvari i ishod upravnog spora, ne mogu biti predmet ocjene u konkretnom slučaju, već je odlučno samo jesu li ispunjeni uvjeti propisani u članku 42. stavku 2. ZUS-a. Žalbene navode da je u predmetnom slučaju došlo do povrede načela razmjernosti ovaj Sud također ocjenjuje neosnovanim.
13. Stoga je, ocijenivši da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti odlučni za drugačiji ishod ovog postupka, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
U Zagrebu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
